Beton br.141
Subota 15. mart 2014.
Piše: Jerko Bakotin

PUTOVANJE S KAPUŠĆINSKIM

 

 

 

 

Ubiti sveca i oguliti mu kožu, pa pokazati masi da je ispod nje krvav kao i najmanja sitna duša iz gomile – posve je uobičajena pojava, tim češća ako je ubijeni za života bio nedodirljiv. Ryszard Kapuściński desetljećima je radio kao strani dopisnik za poljsku nacionalnu agenciju PAP te niz listova, uglavnom iz Afrike i Latinske Amerike. Djelima kao što su  „Car“ (o padu Hailea Selasija), „Šahinšah“ (o iranskoj revoluciji) ili zbirkom reportaža iz raspadajućeg SSSR-a „Imperij“ postigao je svjetsku slavu; Salman Rushdie u Guardianu je  1987. pisao „...njegovi opisi – ne, njegove reakcije – postižu ono što samo umjetnost može: zapaljuju našu vlastitu imaginaciju. Jedan Kapuściński vrijedi više od tisuću sijedih žurnofantasta ('journofantasists')“. Na engleskim izdanjima njegovih knjiga piše da se družio s Che Guevarom, Salvadorom Allendeom i kongoaskim antikolonijalnim vođom Patriceom Lumumbom, prisustvovao dvadeset i sedam državnih udara te četiri puta bio osuđen na smrt. Gabriel García Márquez zvao ga je „majstorom“. Sam  Kapuściński naglašavao je da je s dvanaest godina, u doba dok je Joyce pisao predivna ljubavna pisma, on sam kao polupismeni dječak iz Polesja čuvao krave. U kasnijoj fazi života susretao je intelektualce kao što su Susan Sontag, Allen Ginsberg ili Danilo Kiš. Začarao je publiku genijalnim smislom za detalj; njegov je stil prozvan „magičnim novinarstvom“. Još tijekom Hladnog rata zapadni su mediji – njemu, reporteru iz zemlje sovjetskog lagera – tepali da je „napola Hemingway, napola Borges“ i „kralj novinara“, a njegove avanture uspoređivali s onima Indiane Jonesa ili Jamesa Bonda. Imao je status obožavane rok zvijezde, gomilu uglednih nagrada te neupitni autoritet eksperta za Treći svijet. U Južnoj su Americi „maestru Kapuu“, posvećene čitave katedre, a dugo se, prije smrti 2007. godine, spominjao kao mogući nobelovac.

 

kapuscinski

 

A onda je Artur Domosławski, novinar, pisac, Kapuścińskijev prijatelj i šegrt napisao monumentalnu (600 stranica u originalnom izdanju!) biografiju svog mentora. Skandal je izbio i prije objave: udovica Alicja Kapuścińska pokušala je ishoditi sudsku zabranu knjige, da bi na kraju biografiju okrstila „ocoubojstvom“. Čitava se intelektualna Poljska te 2010. podijelila u zakrvljene tabore branitelja i osporavatelja kontroverzne knjige naslovljene „Kapuściński Non-Fiction“, pa žestoka javna rasprava u vodećim nacionalnim medijima nije jenjavala mjesecima. Biografija je postala mega-hit, a ovo se ljeto konačno pojavila i na engleskom jeziku. Što je, dakle, uzrok toj pomutnji i rusvaju? Ukratko, činjenica da ona, nakon nekoliko hvalospjevnih biografija, narušava izloženu besprijekornu i herojsku sliku. Preciznije rečeno, kako je koncizno sažeo Dublin Review of Books, radi se o četiri razloga: prvo, u knjizi se tvrdi da je Kapuściński uljepšavao i izmišljao kako o vlastitom životu, tako i u svojim tekstovima. Drugo, detaljno se opisuje njegov angažman u komunističkoj partiji te kontroverzna suradnja s tajnom službom. Drugim riječima, osim novinarskih tekstova, pisao je i izvještaje – te nekoliko zloglasnih denuncijantnih „karakteristika“ o osobama - za Službu sigurnosti Narodne Republike Poljske. Treće, temeljito se kopa po njegovom privatnom životu. Konačno, riječ je o čovjeku koji je, pobijedivši u izboru i Adama Michnika, u Poljskoj 1999. proglašen za „novinara stoljeća“.

 

Na sreću, premda je u knjizi vidljiva pretjerana želja da se Kapuścińskog razotkrije, ona nipošto nije pisana s ciljem da pošto-poto oblati svog junaka. Domosławski opisuje čovjeka od krvi i mesa s podužim nizom slabosti. S dvadeset i tri godine Kapuściński je napisao za Sztandar Młodych, list komunističke mladeži, naturalističku reportažu o katastrofalnim životnim i društvenim uvjetima u Nowoj Huti, predgrađu Krakova koje je trebalo biti model socijalističke utopije. Jakub Berman, Staljinova desna ruka u Poljskoj, i Centralni komitet smijenili su čitavo uredništvo. Na kraju je sve završilo odlično, Kapuściński je čak odlikovan. Ali, iz te je priče „ponio uvjerenje da iskrenost i sposobnost nisu dovoljne“. Narednih će dva i pol desetljeća vješto i oportunistički manevrirati te pomno birati prijatelje među partijskim glavešinama, kao što će nekima od njih - kada to više ne bude probitačno - pri susretu uskratiti pozdrav. Ponekad će se suprotstaviti, ali nikada toliko da ugrozi vlastitu poziciju i putovanja; u par je navrata čak je, do puke propagande, prilagođavao tekstove u skladu s državnom vanjskom politikom.

 

Richard-Kapuscinski

 

Unatoč tome, čitavog je života bio idealist koji se neprestano oduševljavao revolucijama - ma gdje bile. U mladosti je pisao ode Staljinu, da bi nakon 1956. postao žestoki reformist; „Trebamo iznova nastaviti sa zadatkom oslobođanja svijeta, čak i ako to znači desetke promašaja na tom putu“. Njegova kolegica sa studija rekla je - „nije bio odurna svinja, samo je vjerovao“. Iz istog je razloga surađivao sa Službom sigurnosti, koja je, ipak, njegov doprinos opisala kao „gotovo nepostojeći“; od autora je vrlo pošteno što ovdje, usporedbe radi, piše i o nagrađivanim američkim novinarima koji su u ideološkom klinču Hladnog rata surađivali s CIA-om. Na kraju, ni vjera u komunizam nije beskonačna: u gdanjsko brodogradilište Kapuściński je ušao kao specijalni izvjestitelj CK, da bi izišao dječački oduševljen Wałęsom (cinici su rekli: još jednom revolucijom), suprotstavio se cenzuri Komiteta te konačno napustio partiju. Nakon toga država mu je ponudila mjesto - višeg inspektora mirovinskog osiguranja. No, nikada nije postao disident niti je javno kritizirao vlasti. O vlastitim partijskim godinama, prestrašen lustracijom, izbjegavao je govoriti i nakon pada komunizma; rad u doba staljinizma izbrisao je iz svojih djela.

 

Međutim, to ni izdaleka nije sve. Nesigurni megaloman i mitoman Kapuściński ponešto je nalagao i uporno gradio legendu o samome sebi. U stvarnosti u Južnu je Ameriku došao nakon Guevarine smrti, vjerojatno nikad nije sreo ni Lumumbu, Allendea tek možda, a priče o smrtnim presudama u najmanju su ruku preuveličane. Sve u svemu, postojala su dva Kapuścińska – onaj stvarni te Ryszard Kapuściński, machoidni junak njegovih knjiga. Osjetljivi narcis, bio je spreman posegnuti za sudskom tužbom da spriječi svaku kritiku svog lika i djela. Osim toga i - ženskar, romantični doduše. Mnogo gore, naročito za politički korektne antikomuniste: on Treći svijet – tamo gdje je Hladni rat bio užaren (preporuka - Odd Arne Westad: Globalni Hladni rat) - percipira isključivo crno bijelo. Realnost tih sukoba za njega je bila – reći ćemo, često s pravom! – vrlo jednostavna: na jednoj strani lijevi oslobodilački pokreti, a s druge zapadni kolonijalisti i imperijalisti u borbi s kojima je sve dopušteno. Kao reporter iz socijalističke zemlje nije imao para, pa je spavao u straćarama, jeo istu hranu i oboljevao od istih bolesti kao i lokalno stanovništvo; „primarni je uvjet mog rada identifikacija“. Do kraja života vjerovao je da reporter mora biti angažiran: „Ne vjerujem u nepristrano novinarstvo. Ne vjerujem u formalnu objektivnost. Novinar ne može biti indiferentni svjedok, trebao bi imati kapacitet za ono što se zove empatija. Takozvano objektivno novinarstvo u konfliktnim je situacijama nemoguće. Pokušaji objektivnosti tada vode dezinformaciji“. Opsjednut je „neizrecivom slikom rata“; branio je one koje je zapad držao teroristima (a Moskva „avanturistima“) čak i kad su provodili čiste egzekucije, objašnjavao da ne može zatvoriti oči pred primarnim institucionalnim terorom, oduševljavao se teologijom oslobođenja – jednu knjigu nazvao je „Krist s karabinom na ramenu“. Ne samo da je u tekstovima prešućivao informacije štetne za gerilce, nego se u Angoli ponekad borio - s kalašnjikovim u ruci! – i zaista, Domosławskog je angolski general osobno pitao za „prijatelja i suborca Ricarda“. Autor biografije tu i tamo na temelju par upitnih epizoda insinuira veće izmišljotine, no, jasno je, zaključuje, nema sumnje da je Kapuściński četvrt stoljeća proveo u vrlo opasnim krajevima. Barem solidan dio mita jest istina: dakle, lažac, ali lažac s mjerom. Uostalom, ne piše se knjiga od 600 stranica da bi se dokazalo kako je netko bio – nitko i ništa.

 

81e-gzj4rbl-_sl1500_ 

 

Njegove su knjige proturječne kao i on sam. Fantastičan je impresionist, („mora se stvoriti utisak da ono što je napisano potiče iz utrobe te posebne atmosfere“), zna prenijeti emocije tako da čovjeka prolazi jeza, ali nema tu sistema: na stranicama njegovih dvadesetak knjiga, hibrida novinarstva, književnosti i esejistike, estetska se superiornost, erudicija, i intrigantne analize ponekad miješaju s plitkim banalnostima i kičem: gotovo da je intelektualna šeprtlja. Vjerovao je u književnu reportažu, koja, poput američkog „New Journalism“ u potpunosti pripada literaturi; nije prezao od mijenjanja stvarnosti, spajanja stvarnosti i fikcije, čime je zakuhao ogromne polemike oko pitanja što je novinaru dozvoljeno i da li se njegovo pisanje uopće može zvati – novinarstvom: „Ne razumijete ništa! Ne pišem zato da detalji budu točni – poanta je doseći bit stvari!“. Politički je reporter u čijim tekstovima ima jako malo politike i ekonomije, a mnogo interesa za „obične ljude“. Vjerovao je da su Kolima i Auschwitz začeti u zlima kolonijalizma, kritizirao eurocentrizam, inzistirao  da je „davao glas siromašnima i potlačenima“, da ga više od svega zanimaju činjenice, susret s Drugim i vraćanje poštovanja čovjeku iz Trećeg svijeta, a ne egzotizacija ili mitovi. A onda, u „Sjeni sunca“ („In the Shadow of the Sun“) ispisuje retke koji vrište „dobronamjernim“ kulturalnim rasizmom – zbog čega ga je, osim niza afričkih intelektualaca, žestoko napao i Aleksandar Hemon. Mnogo toga u „Caru“ i „Šahinšahu“ nema previše veze s istinitim događajima u Etiopiji i Iranu, ali funkcioniraju kao briljantni univerzalni traktati o moći i revolucijama, uključujući – po riječima Etiopljana i Iranaca – i te zemlje. Bila je javna činjenica da je kao model za korumpiranu vlast iz „Cara“ Poljska služila barem jednako koliko i Etiopija; unatoč lojalnosti i opreznosti, krajem sedamdesetih, kada se „ideali pretvaraju u karikature“ nije se libio javno - doduše preko alegorije - ismijavati režim. U Hrvatskoj je, za razliku od Srbije (preporuka:“Lapidarij“), objavljena samo jedna njegova knjiga, „Putovanja s Herodotom“, vjerojatno najlošija, i to tek prošle godine.

 

Užasavao se mobitela i interneta koji dopisnika drže bliže centrali nego mjestu u kojem se nalazi. „Ne vjerujem da pravi novinar može biti cinik... Naš profesionalni uspjeh ovisi o drugim ljudima“. Reporter je za njega „životni stav, karakter“, mistificirani „mačak koji ide svojim stazama“ te posrednik, „tumač kultura“. Treba znati – slušati: „Ljudi su moja šuma“. Zadnjih je godina oštro kritizirao američko „širenje demokracije“ i islamofobiju; postoje, naglašavao je, razlozi postojanja današnjeg „Muhameda s karabinom“.

 

Billewicz - Znani

 

Tko je sudio po stranoj štampi, mogao je zaključiti da se Domosławski upisao u podužu listu pakosnih ikonoklasta čiji je glavni cilj zabijanjem kolca u leš velikana uzdići vlastitu pojavu. Istina, u knjizi se uz bitne iznose i sitničavi prigovori, a ima i nategnutih zaključaka i neuvjerljivih interpretacija, poput teze da je Kapuściński iz engleskog izdanja „Šahinšaha“ izbacio dijelove o ulozi CIA-e zbog straha da se ne razotkrije njegova vlastita špijunska epizoda. Unatoč tome, knjiga je pisana s vidljivom empatijom, a Domosławski ulazi Kapuścińskom pod kožu i trudi se razumjeti njegove odluke. Pažljivi su recezenti, pak, primjetili da je većina negativnih činjenica već godinama poznata.

 

„Kapuściński: A life“ (engleski naslov) u cjelini je respektabilna i utemeljena knjiga, rezultat dvogodišnjeg istraživanja, impresivni kolaž citata, pripovjedanja i razgovora s desecima svjedoka na tri kontinenta. Velika je kvaliteta ove knjige što o junaku ne govori izdvojeno, nego donosi stotine imena i rekonstruira čitavu polustoljetnu epohu povijesti poljskog društva, silnice koje su oblikovale kako to društvo, tako i samog Kapuścińskog. Od živahnog političko-ideološkog krivudanja i toplo-vrućih odnosa s Moskvom, preko ekonomije, do književnosti i medijske scene, intelektualnog života, „malih historija“ socijalističkog konzumerizma i svakodnevnice. Čitatelj tako ima priliku razumjeti specifične okolnosti u kojima je djelovao taj novinar i pisac kompleksne ličnosti, prihvaćajući njihova ograničenja i često radeći kompromise, a iako je bio strani dopisnik, desetljećima je bio u središtu javnog života. Teško je suditi, ali čini se da je Zygmunt Bauman, ipak, vjerojatno bio u pravu: „A great book about a great man“. Trebalo bi učiti od Kapuścińskog, ali i na njegovom primjeru. Sve u svemu: ne hagiografija, nego priča o kompletnom čovjeku i njegovom vremenu.

 

                                      (tekst je izvorno objavljen u zagrebačkom nedeljniku Novosti)

 

Štrafta arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.