Putanjom dalekom, usamljeni šum se zapleo u travu
Rad je izložen u okviru izložbe Javnost i prostor, 26.03 – 30.04.2022. godine u Centru za kulturnu dekontaminaciju.
Rad Putanjom dalekom, usamljeni šum se zapleo u travu je video zapis jedne mirne akcije hodаnja, šetanja, lutanja na teritoriji ničije i svačije zemlje. Naziv rada referiše na stihove Desanke Maksimović iz pesme „Zmija“, čudesnoj poetskoj priči o prolaznosti, neizvesnosti, seti i bolu umiranja, čovekovoj nemarnosti prema prirodi i narušavanju prirodnih bioloških ciklusa. Оslanja se na prethodni rad, sintetički dekolaž „Wounded Wonderland“, u kojem sam koristila ručno izrađen predmet – tepih iz serije Nežni komadi - Konceptualni i korisni (Tender Things: Conceptual and Useful).

Serija Nežni komadi bavi se ispredanjem priča – procesom koji je potaknut i samim materijalom, organskom vunom, unutar koje i putem koje se priča materijalizuje. Konstelacija vizuelnih i tekstualnih slika izvedenih direktno u materijalu procesom ručnog filcanja, ukazuju na velike promene – uspone i padove koji su danas zaravnjeni krizom svih sfera. Nasuprot brzini promena i uopšte, današnjoj prekomernoj proizvodnji, nagomilavanju senzacija, potrošnji pažnje i izloženosti serijalnim distrakcijama, serijom radova Nežni komadi uvodim, kao umetničku odluku, drugačiji modus proizvodnje, usporavanje, fokusiranje i posvećenje.
Reči Privatno-Javno-Naše ugrađene u filc od prirodne vune, putem utrljanjavanja, maženja, milovanja i dodira, napisane su u tri različita smera. Sintetička slika letećeg tepiha iznad žitnog polja dekolažira bajku o ljubavi, rastavljajući je od njenog očekivanog odredišta – zemlje čuda, idilične „oaze“ pune života, spokoja i izobilja. Letenje ovde radije ocrtava krizu narušene egzistencije, nestabilnosti koja lebdi nad nama i nad žitnim poljem, postavljajući pitanje „žetve i roda“ – pitanje hrane i gladi, rada, brige i nege, podcrtava ekstraktivizam prirode i ljudi, kao i novo razumevanje „zajedničkog“ i „našeg“. Leteći tepih sugeriše magiju putovanja bez granica i bez nekog posebnog cilja.
Slika koju sam unela u zimski pejzaž simbolizuje privatni, intimni prostor. Ćebe – mesto nežnosti, topline i komfora, mesto pokrova i zaštite. Slika kojom se uvijaš, koja te pokriva i koju dodiruješ. Ručno, sa strpljenjem i pažnjom izrađen pokrivač od organske vune, nežan i mek, evocira nesigurnost i hladnoću , manjak emocija, pažnje, bliskosti, kao i sveopšteg umora u društvenom okruženju.
Na slici između rasparčanog plavog neba i vatrenog plamena lebdi reč OUR. Na predstavi neba je sitnim slovima ručno izvezen stih Oskara Daviča:
O, neću u vodu
Svoju vatru slati.
S druge strane pokrivača , usled zapitanosti nad pojmom deljenja, oličenom u reči OUR - Naše, kao nešto što nas iznenada prene iz „magije sna“ izvezla sam rečenicu iz Frojdovog Tumačenja Snova: Da li će se jednom sanjani san promeniti, kako bi se prilagodio promenama u životu sanjara?
Privatno, društveno, državno, intimno, javno.
Šta je od svega toga naše?
Za šta možemo reći da je naše?
