Beton br.141
Sreda 27. april 2016.
Piše: Mirnes Sokolović

POŽAR HUMANOSTI IZ KAMENČIĆA MUDROSTI

Dževad Karahasan: Što pepeo priča (Stav, Sarajevo, 2015.)

 


Karahasan, kao pisac, dosad je najbolje nailazio na razumijevanje kod akademske (bošnjačke) kritike. Njegov opus, kažu, spada u sami vrh bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Otada Karahasan kao pisac i akademik uživa ugled u bh. književnom životu, čak i najsubverzivniji pisci sa pijetetom uvijek kažu: profesor Karahasan. Blurbovi po njegovim knjigama, međutim, svjedoče da njegova djela dobro prolaze i kod njemačkih kritičara, koji ih osjećaju kao književnost, filozofiju i teologiju u jednom.


Tumačeći Karahasanovo vraćanje duga tradiciji, oci i sinovi bošnjačke literature vide u tome otklon od monolitne kulture i pokušaj osvajanja supstancijalne raskoši i punoće kulture pamćenja, koja ovdje ne znači tradicionalizam nego dijalog. Lijepa recepcija Karahasanovih romana u evropskoj kritici, kažu, ukazuje na obnovu romana u književnim geografijama malih i rubnih evropskih literatura, gdje se romaneskna snaga preselila iz centra i otjelotvorila na primjer u ovom romansijeru.


karahasan1

Dževad Karahasan


Logika sklada i paradoksi


Prošle godine Karahasan je objavio trilogiju o Omeru Hajamu, koja je u ediciji magazina Stav štampana kao jedan tom. Ovim romanom, između ostalog, Karahasan još jednom pokušava rekonstruisati nekoliko izgubljenih mogućnosti (monofonog) savremenog svijeta, pozivajući se u ovom slučaju na orijentalno-islamsku tradiciju. On se tako još jednom zaputio, kako se to kaže, na putovanje kulturnim pamćenjem krećući iz matičnog konteksta, gdje će se na kraju knjige sretno i vratiti. Roman je napisan s razvedenim esejističkim dionicama što – kako primjećuju kritičari akademci – ide u prilog nečemu što se stručno zove redefinicija proznog iskaza na svijetlom horizontu, čemu je ovaj pisac posvećen još od prelaza milenija.


Ovog puta, međutim, kao i (valjda) nekoliko puta dosada, Karahasan ne umeće izravno svoje eseje u tekst, nego esejizira u iskazima Hajama kao glavnog lika, u brojnim raspravama, mada se i sam pripovjedač javi ponekad s ponekom opservacijom. Već na prvoj stranici, dočaravajući štimung u kojem će teći roman, pripovjedač konstatuje da to što čovjek ne može izbjeći dan koji mu ne treba, samo po sebi, govori da čovjek nije slobodan i da slobodna volja ne postoji. Ta rana intervencija nije slučajna i otkriće se kasnije kao simptom jedne piščeve intencije protegnute kroz cijelu knjigu. Nekoliko redova ispod, na vijest da je opljačkana karavana sa opremom i knjigama za njegovu opservatoriju, Hajam će gledati bez razumijevanja i uvjeravati sebe da je to besmisleno i da, prema tome, nije moguće.


U prvoj velikoj raspravi koju roman donosi stvari će postati jasne. Hajam se otkriva kao onaj koji pokušava svijet objasniti logički i uvezati ga u cjelinu skladnu kao smokva. Svijet ima smisao kao što tijelo ima krv, sugerira Hajam, krv je osnova koja nosi život i raznosi ga po tijelu. Zatim će nadahnuto održati jedno kratko predavanje o arapskim učenjacima koji su konstatovali da je krv život, počev od Er-Razija, preko Ibna Sine, do Hasana bin Rasa. Tim prvim iskazom Hajam će svoju vjeru u sklad i logičku povezanost života staviti na put stalnog iznevjerenja, što neće prestati do kraja romana. Pripovjedač će biti uporan u sugeriranju tih lomova, pisac će osjećati kao da nikada nije izlišno još jednom to prikazati. Kad god Hajam počne krasnosloviti o skladu i logici, uvijek se nađe neki lik, makar i prolazni, koji ga začika i podsmjehne mu se, sa seksualnom konotacijom: Misliš na smisao? Zar i tebi raste?


U tom raščijavanju Hajamove vjere važnu funkciju ima lik njegovog prijatelja sufije Ebu Seida. On će život, što pisac favorizira, vidjeti u paradoksima: utopljenik umire od vode, iako je cijeli život živio od nje. Do kraja romana ti paradoksi će se često potvrđivati. Centralni događaj prvog dijela trilogije (koji nosi naslov Sjeme smrti) također protiče u tom duhu: Mirhond, tajanstveno umrijevši, biće otrovan – kako se ispostavi – hranom, mesom koje je bilo neko vrijeme izvan domašaja svjetlosti i zraka, kada se životne sile preobraze u svoju suprotnost i u njemu se zametne sjeme smrti. Dok se Hajam ne sjeti takvog slučaja o kojemu je čitao kod Er-Razija i ne poveže sve, on će kao istražitelj biti u tom klupku u kojem će sumnjičiti i ispitivati brojne članove Mirhondove porodice.


Hajam će, međutim, i samog sebe često dovoditi pred logičke tjesnace, vodeći se za primječanijem da čovjek vidi i osjeća samo onaj dio svijeta koji nam se prikazao, samo mogućnosti svijeta koje nam otvaraju naše iskustvo, naš karakter i znanje. Zato će Mirhondovo trovanje, kada se nijedan otrov nije pokazao u mokraći, ostati nepoznanica perzijskim ljekarima. Rješenjem tog Mirhondovog slučaja, Hajam se, međutim, naći u novoj mrtvouzici stvarnosti, iz koje se neće iskobeljati nikad. Uzalud ga Ebu Seid stalno poučava da je takav ovaj svijet, nijedno stvorenje ne govori samo jednom sugovorniku, niti kazuje samo jednu misao o samo jednoj stvari.


Na previše mjesta Hajam prije Karahasana otkriva zadnja pitanja koja se trudi postaviti roman. Usvajajući esejistički žargon, Hajam svako malo konstatuje da se ovo ili ono ne da razumjeti i da nema logike, pita se zašto se uvijek njemu događaju takvi nesporazumi, ostaje mu nejasno zašto se ljudi uvrijede ako ih se podsjeti na logiku. U isto vrijeme, Ebu Seid je uvijek tu da ga dobronamjerno posavjetuje da ne izvodi toliko stvari na čistac, jer bi otkrivajući istinu mogao stvari vrgnuti u njihovu suprotnost: mogao bi svojoj budućoj ženi reći da je njena majka (hotimično ili ne, nevažno) ubila njenog oca, a to bi bio (zar ne) najkraći put do njenog srca; mogao bi isto to reći i svome prijatelju Feridunu, Mirhondovom sinu, što bi također bila osnova za dugo i duboko prijateljstvo. Hajam bi svojom istrajnošću mogao postići sve suprotno od onog što želi.


karahasan_sto_pepeo_prica21072015-620x400


Elaboracije i ilustracije u srcu naracije


Tumačeći Don Kihota, i Dostojevskog, i Foknera, neki kritičari su govorili o nemogućnosti da čovjekov razum dohvati stvarnost u njenoj razvedenosti, i tamo gdje su oni stali, Karahasan je nastavio, kao romansijer. On prilazi građi izvana, on je oblikuje prema tim zanimljivim postulatima, došavši do njih izučavanjem povijesne poetike romana, što je trajalo trideset godina, i više. Zbivanja u njegovom romanu nemaju onu zanimljivost, da ti paradoksi proizađu iz nje ili ne, ponekad, (naoko) nehotimično, kao kod Foknera. Njemu je bliže angažovati pripovjedača koji će nametljivo sugerirati određeni sud, ili nagnati likove da dvadeset puta udare glavom u isti zid i proprate to komentarima da nema logike. U tim zbitijama nema toliko uvjerljivosti i strasti, proživljenosti, koliko načitanosti i umjesnosti da se ode u prošlost i nađe građa za te dobro poznate vizije, što je sasvim legitimno. Sve to je često običnim čitaocima (koji nisu polagali istoriju romana) naporno i oni Karahasana osjećaju kao dosadnog pisca, žale se na njegove romane, međutim, oni ne vide da Karahasan najveća iskustva evropskog romana provlači kroz orijentalno-islamski kulturni krug, što je njegovo veliko dostignuće kao pisca u očima akademske kritike.


Tačno je da se Karahasan dohvaća neizrecivog, fluidnog, kompleksnog i jezički nespoznatljivog, međutim, on sve to više elaborira nego što sugerira, on uštimava strukturu tako da se kao pisac stavi na tu stranu, ustrajan kao esejist. Blizak stanovištu da dobar roman postavlja samo pitanja, njegov glavni lik se na dvije stranice pita, konstantno, o svom životu i životima drugih. (524-525) On posjeduje tu vještinu da svojim studentima, naprimjer, više ilustrira (nego demonstrira) neke već dobro poznate karakteristike evropskog romana, koje se uče na fakultetu. Naravno, Karahasan nije od pisaca koji mogu zabaviti, on u ovom romanu uspijeva vješto motivisati te solilokvije, naprimjer Hajamovom naučničkom usredređenošću, to nije samo erudicija radi erudicije, čak ako se negdje to jasno osjeća.


U drugom dijelu trilogije pod naslovom Utjeha noćnog neba pružila se prilika da Hajam još jednom dođe do izvjesnih zaključaka. U svijetu geometrije, kaže on, forme su pravilne i besprijekorne, a ljudska tijela su nesavršena jer su pojedinačna, gusta i teška, određena bojom i mirisom. To znanje neće biti razlog da se Hajam ne zapetlja u određene dvorske intrige, zbog čega će ga Ebu Seid opet morati ukoriti. Hajam je pomogao svom prijatelju odmetniku Hasanu, za razliku od Ahmeda Nurudina, ako je to omaž Karahasanov Selimoviću, onda je to također vidovito. Uzalud ga je Ebu Seid upozoravao da mu nije posao da prijateljuje sa bjeloguzim smutljivcem Hasanom, da se miješa u pitanja vlasti, da se zavlači među dvije grupe koje su se dohvatile, Hajam će se pačati u to, sve dok njegova žena ne padne kao žrtva.


Karahasan se u ta zbivanja miješa, toliko dok ne dođe do svojih etabliranih sudova s kojima je krenuo u pisanje romana. Premalo je sugestivnih scena u romanu, kao što je bila ona u prvom dijelu, kada Hajam na osnovu sunčanog sata u Mirhondovom vrtu pokušava rasvijetliti njegovo ubistvo, satima se mučeći, konsultujući se sa vrtlarom koji nariče i bulazni, sve dok dođe do zaključka da mu ništa nije jasno. Po shemi, kako to pristoji, u romanu će biti s vremena na vrijeme i karnevalesknosti, izrađene tačno i po udžbeniku, od pasa nadole, kao u sceni kad neki mladić traži da mu Hajam objasni problem pismenosti sa slovima "Jelif-be", pomjerajući karlicu naprijed nazad sve dok te slogove vragolasto ne pretvori u "Je-be". Nekome će se činiti sve to prebazezleno, ali ne treba zaboraviti da u ovakvom žanru profesorskog romana takva raspuštenost dođe nešto kao poprilična opscenost, a to dođe u neku ruku i nešto kao humor.


Karahasan se, takođe, i u drugom i u trećem dijelu teško usteže da njegovi likovi ne izlože s vremena na vrijeme poneki traktat, tako nam Hasan o jednom trenutku drži predavanje o čovjeku i strahu, da o Hajamu ne govorimo. No to je uvijek motivisano, iako ta erudicija nije uvijek iskorištena unutar strukture, u cilju individualizacije lika (ili nekom drugom), nego postoji radi same sebe. Hajamovim jezikom kazano, kad krv u književnom djelu udara pod visokim pritiskom određene tendencije samo na data mjesta, pojedini dijelovi tkiva na bubrezima solilokvija i poduka ostaju neprokrvljeni, zbog čega počinju ponekad alterirati kako ne treba. To onda dovodi do otežanog izmokravanja nedestiliranih sudova koji nekad služe sami sebi, kao kamenčići mudrosti.


1280x720-HWG

Tu su i slova "jelif-be"


Peripetije s epilogom


Nakon što upozna Vukca, mladića iz Bosne, Hajam će sve više govoriti kao tutor i mudrac. Nije ni čudno, radnja tog trećeg dijela trilogije se odvija u Hajamovoj starosti. Vukac je, takoreći, narodski čovjek koji zdravorazumski odgovara na Hajamovu zapitanost. Njemu neće biti jasno ni zašto njegov učitelj razbija toliko glavu nad izvjesnim stvarima, kad je sve tako jasno: – Zašto? – Zato! Vukac nije toliko sklon tim meditacijama, osim kad nije u pitanju Bosna, kad Hajamu održi jedno karahasanovsko predavanje o bosanskoj hiži, na čistom arapskom jeziku (iako Vukac ne zna dobro taj jezik), o vrtovima i specifičnosti tih kuća, koje vire između stabala kao goleme dobre životinjke svojim začuđenim očima. Ta zemlja zaslužuje ime Dobra Bosna, jel'te, kako su je nazivali svi dobri stranci, kaže Vukac. Ipak, patetičniji momenti od toga desiće se kad Hajam počne savjetovati Vukca, moleći ga da ne ostavlja nikad tragove iza sebe na tlu, na tuđim stvarima i po kući, jer to rade nasilnici, prevaranti i prostaci. – Ko ostavlja svoje tragove, samo priziva vragove!, kaže stara bosansko-perzijska mudrost.


Ako je motivisano to što Hajam drži s vremena na vrijeme prodike, ostaje pitanje da li je uvjerljivo da i Vukac, u epilogu romana, postane mudrac. Dosljedno logici kojom je roman ustrajno prožet, prema kojoj čovjeku dođe glave ono što najviše voli, Vukac će konstatovati da su mu bosanska vlaga i bujnost (o čemu je cijelog života govorio sa sjetom) pred kraj života zagorčali život donoseći mu kostobolju. Također, Vukac će doći zaključka da je šljiva, ustvari, bosanska smokva, jer je šljiva nama upravo ono što je smokva južnjacima. Štaviše, ispostaviće se da je treći dio trilogije ustvari napisao Vukac, kao svoje uspomene, što dovodi do toga da je narodski čovjek Vukac bio godinama upućen u Hajamove razgovore, da je znao njegove misli do pojedinosti (jer je često pripovjedačka perspektiva interiorizirana), da je vidio sve godinama prije nego se sreo sa Hajamom, da je bio u stanju rekonstruirati Ebu Seidove i Hajamove rasprave, da je pročitao klasike na arapskom, itd.


To bi djelomično moglo biti motivisano još jednim odgođenim krajem romana. U toj Napomeni koja zaklapa cijelu trilogiju mjesto pripovjedača uzima Juso Livnjak koji obavještava kako je našao izvjesni rukopis na arebici, osamdesetih godina, u sarajevskoj Vijećnici. On je tada naučio napamet cijeli rukopis bosanskog dida Vukca, pročitavši pet puta te papire, koji će izgoriti kad Vijećnica bude zapaljena. Pripovjedač Juso Livnjak uvjerava čitatelje da je dosljedno, od riječi do riječi, u izbjeglištvu 2008. rekonstruirao taj izgubljeni rukopis, prema tome ispada da je Vukac napisao i prva dva dijela trilogije. Ako uzmemo da je pomenuta trilogiju ipak transponovana po mjeri Juse Livnjaka, ako prihvatimo da nije pouzdana Livnjakova tvrdnja kako je dosljedno rekonstruirao Vukčev rukopis, mada nema piščevog miga u tom smjeru ni u jednom trenutku, ako zamislimo da je sve motivisano Livnjakovom naknadnom pameću, što i nije baš vjerovatno, opet ostaje utisak o skalameriji čija izlazna vrata vise odvaljeno, prišljemčena na umjetnom kraju romana.


Šta je natjeralo pisca da tako završi roman? Ponovo vanliterarna (ideološka) predeterminiranost koja je poljuljala motivacijsku koherenciju djela. Karahasan se nije zadovoljio samo da ilustrira tezu o razumu koji ne može objasniti stvarnost, nego je svoje interkulturno putovanje po orijentalno-islamskim pejzažima želio završiti u domaćem okviru. Otuda se ukazao did Vukac, bosanski krstjanin, koji je izučio istočnjačku misao (sve prošao i sve vidio, na kraju napisao sjećanja) da potvrdi bosanski kulturni polilog, što bi bila uzorna priča. To nije bilo dovoljno i sve je moralo dobiti još jednu dimenziju, kad je oslikana i nesalomivost bosanskog duha koji je nadvladao i paljenje Vijećnice. To su humana opšta mjesta koja prepoznatljivo kolaju bh. kulturnim prostorom i tu Karahasan, kao pisac, pruža most prema svakodnevnici.


Pripovjedač u posljednjim redovima romana, u jednoj povišenoj invokaciji, poziva sve slabovidne i stidljive, bubalice i naočalce, neprilagođene i povučene, tihe i nesigurne, da mu priđu i da zajedno obnove svoj svijet u dugim nordijskim noćima, ne bi li sačuvali ono što mu je ispričao pepeo Vijećnice (otud i naslov romana). – Sve je prolazno, samo je književnost vječna – kaže onaj koji je stigao do kraja romana i iskače kroz prozor pred požarom humanosti.

Štrafta arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.