Beton br.141
Petak 24. april 2015.
Piše: Mirnes Sokolović

Pogled na bosanskohercegovačku književnost iz helikoptera


Pitan da se izjasnim o bh. književnosti, bunovan, nisam skoro ničeg mogao da se sjetim, ostao sam zbunjen jedno pola sata. Odakle dolazim, koja je to tradicija, ko su pisci i kakva je to književnost, na ta pitanja naumpadalo miuglavnomnije ništa, minutama. Morao sam onda, neugodno osupnut, prizivati svoja sjećanja na antologije bh. književnosti koje su početkom ovog stoljeća sastavili najboljikritičari i pjesnici u Sarajevu, listati tim stranicama u pamćenju. Sva je ta tradicija još na dugu štapu, rekoh, još uvijek se samo njime može dohvatiti.


bosanskaa_293375749

Sećija za sesiju


Književnost sećija, šiljteta, postećija i levhi


Kasnije sam se sjetio da ima nešto oko lirskog naslijeđa sevdalinke i balade, kod Bošnjaka, važnosti nacionalne epske tradicije kod Srba, naročite i primordijalne bliskosti kod njihsa ruralno-zavičajnom duhovnošću,kako to kažu antologičari.Šta je ono, prema antologičarima, bilo specifikum kod Hrvata, nisam ni tada mogao da se sjetim.Mora da je nešto oko svekosmosa, možda onokad se Veselko Koroman u poeziji okreće nekom tajanstvenom romoru stvari, što osjete samo rijetki. Postoje i dva pjesnika, Šimić i Humo, kod kojih je eruptirala, kažu, evropska avangardna umjetnost, a da to vide samo odabrani teoretičari.Dragu književnost su dragi kritičari početkom stoljeća alkatmerom probudili. Mnogo je tu ipak kumrija pod strehama, sećija, šiljteta, postećija, i lehvi po zidovima, tišine po sobama i halvatima, kao da je ta samozatajna bujica provalila u profesorske glave pravo iz jednog Skenderovog nostalgičnog eseja, i odnijela sve. - Ja svu noć, kažedoktor, ležah, ne zaspah, slušajuć pjesmu iz polja!


U tim antologijama mi deset dana, bez prestanka, možemo čitati o stišanosti i sjeti, kada kandilo baca svoju meku svjetlost i sobu zari, ili kad na pučini svjetlo gori kao alem-žiška mala. Ovdje se cijela jedna književnost može prepoznati po tome što u kineskoj maloj vazi na prozoru cvjeta neki zambak, vrlo nevin. To je možda, kako piše antologičar Mile Stojić, ili Enes Duraković (ne znam tačno sad), ona bosanska stišanost i skrušenost, tako da Nikola Šop kaže Isusu da će mu pokazati svoj propali i opustjeli dom, ako dođe u bilo koliko sati. Kada pjesnici kod Šimića postanu čuđenje u svijetu, to će onda biti veliki iskorak. Da ne govorim o Skenderu kasnije, kad on počne vrlo raspojasano pjevati rasprs grla i rasprh tijela, prv-prv-prv-crca-crca-crca-cok!


Alija tuguje u helikopteru nad bosanskom sudbinom


Čini mi se da je to i jedna književnost etičke vertikale, što se pruža od zemlje pa do neba, kao knjižestvo nevoljnih vojna, vojnika gorčina, onih kojima zavidješe crni zakonici. To su oni što su navikli na pohode kao na neke velike bolesti, jer im više ništa ni ružno ni dobro ne može da se desi, sada kad je već došlo vrijeme blagog naroda. Oni ponekad, kad ih objese, suncem svoga krsta znaju zavezati nebo za zemlju, da zanijeme žreci i vojnici. Tako je to bilo sve do posljednjeg rata, kad kod Sidrana počne tonuti Venecija, jer svijet ostaje bez naroda bošnjačkog koji je pitom. Zašto? To će biti i vrijeme kad se Ključaninov šehid bez glave počne šetkati svijetom, noseći svoj usud kao što dječak nosi balon. Ili kad Ibrišimović naredi da se izuju cipele dok se prelazi Korana, Drina, Sava i Una, jer je Bosna ćilimom zastrta. Možda je to ista ona Bosna koju Alija Izetbegović gleda iz helikoptera u jednoj pjesmi Džemaludina Latića,[1] tamo gdje ih neće skinuti raketom, ili Bosna koja u svakoj šali izvuče deblji kraj, jer je mala i naivna, u pjesmi Gorana Samardžića, ne znam.


5230c9c2533f7.image

Šta li bi tek istraživač video iz vazduha da je koristio Da Vinčijevu "perspektivu"


Nema potrebe da posebno naglašavam koliko je štete nastalo zbog samoporicateljskog, i poricateljskog, raščijavanja naših nacionalnih posebnosti, i zbog toga što je neko oskrvnuo bosanski mozaik. Da nema bh. književnosti, pogotovo bošnjačke, mi nikad svojim očima ne bismo vidjeli iskonski susret čovjeka i univerzuma, po Enesu Durakoviću, kod onih pjesnika ekstaze i apoteoze. Bošnjačka književnost je posebna po tome što je, kao književnost misterije, otkrila neko tajanstveno i neobjašnjivo zračenje koje muškarci osjećaju u prisustvu golih žena, dotad neotkriveno, koje se u bošnjačkoj terminologiji stručno naziva panerotski vitalizam. Toga ima, osjeća profesor, i kod Hume, i kod Skendera, i Nametka, i Sidrana, mislim sve od praiskona pa do Zilhada Ključanina i Asmira Kujovića, živih, u sadašnjosti.


Otkud R. P. Nogo u antologiji bh. književnosti iz 2000.?


Naša književnost dođe kao neka vrst dobrote bivanja. Mi samo možemo sanjati kako smo imali kuću i jezik svoj imali, i o tome pjevati, sve dok Ahmed Burudin ne nađe taj maternji jezik, umjesto Sidrana, u jednoj pjesmi za koju još nije utvrđeno da li je parodija ili ozbiljna. Otkud u tom snu u kojem Bosna zajedno sa svojim teoretičarima sanja našu književnost,prkosna od sna, Rajko Petrov Nogo, odakle taj ratni huškač u dušougodnoj antologiji koju potpisuju Enes Duraković, Mile Stojić i Marko Vešović, nije poznato.

Kako je moguće da taj davno prokazani pjesnik i gonič zvjeri, Otrov Nogo, u godini 2000., pet godina poslije rata, već u miru,svojim pjesmama kojima se godinama smiju svi koji o književnosti misle ozbiljno, participira u antologiji bh. poezije, koju uređuju gospodin predsjednik bošnjačke književnosti, profesor Duraković, koji čak ima koncept da će bošnjačka književnost spriječiti buduće genocide, ili antiratni angažovanici Vešović i Stojić, ostaće vjerovatno sastavni dio bosanskog misterija, otajstvo jednog književnog mikrokosmosa, zauvijek obavijeno velom tajni, itd. Mora da je to nama neshvatljivo i nedosežno, kao bosanska otvorenost prema svim stranama slova, kao vrlo posebno razumijevanje vrlo estetskih stvari,  i pročaja,o čemu je bolje da šute svi uskogrudi i ostrašćeni koji vole poricati sopstvenuknjiževnost.


Književna komšinica


Ostao sam zbunjen, možda sam tada umislio da su tamo pjesme Rajka Petrova Noge. Možda je to bila samohalucinacija, plod želje da se oskrnavi ta svijetla vertikala jedne književnosti, od nekoliko stoljeća. Pokajnički su mi, da se utješim, iskrsnuli onda ne samo brojni Makovi i Sidranovi stihovi, nego i oni obrti i poštapalice pripovjedačke Bosne koji su tako lijepo javili kod Jergovića čitavo stoljeće kasnije, u njegovim pričama remiksima sevdalinki. Noć je, moj Envere, već se nad šumom zatamnilo. Ne daj ti bože Ivana Zavišnoga sni, govorilo se još za crnih vremena. Ili Jergovićeve pjesme u kojima leži Rizo Abadžija, a žena mu prozore ne otvara, a neki Haljiti cijepa drva dok od zime umiru kaćuni u brdima, dok Furda trči na ulicu u pidžami jer su mu djeca razbila prozor. To su oni simpatični detalji, iz komšiluka.


Ko je zagrlio gospodina ovna


Mnogo je zapravo tuge u našoj književnosti, to nije ništa neobično za našu kulturu grobova, ovu vrlo nesretnu zemlju, što je osjetio Davor Beganović. Ovdje romane pišu svi, u poznatom ritmu pripovjedačke Bosne, i neki slučajno pisci, namjenjujući ih za vječnost, da lijepi i dobri kao hair-česme ostanu nakon njih, čak i onda kad na dirljiv način svjedoče o bošnjačkim glavešinama i rahmetli Predsjedniku u ratu. To je onaj ratni sentiment kao u pjesmi valjda Feride Duraković kad neki dedo devedeset treće plazi Titovom, doslovce u bosanskoj tuzi, kao polumrtav mrav. Ne treba posebno naglašavati da su, pogotovo u antiratnom pismu, svi skloni Bosni kao melanholiji, kao četvrtmrtve koale.Traje tojoš od onda kad se neki Biberkod Humezanosio u tople ljetne noći, dok se čuo žubor vode, preko onih koji kod Zije gledaju iz kahvane miče li skakavac brkom, preko Sušića i trena kad Hadži Numanbeg Pilavija između dva pilava (s butovima ovnovine) govori svome sinu, magarčini svojoj nedotupavnoj, da ne zna ni čestite oplute za opanke isukati, pa sve dok se onaj najnoviji pjesnik ne raspori ponad svog crnog ovna, poželivši zagrliti i njega i njegove djetinje oči.


maxresdefault

Bez reči, sa sirom


Burek u mikrokozmosu, ker u keruši


Ponekad se ova književnost uzdiže svojom autorefleksijom iznad svega, tada akademik Karahasan naprimjer usred romana esejizira o bureku sjecanom i onom drugom.Drugi put se, u to ime, u melanholičnim pjesmama pobrojavase sve što lebdi u sjećanjima na jedan mikrokozmos, dosadno kao da neko broji babe.Trećima za to vrijeme uspijeva i Borhesov manir obesmisliti i učiniti dosadnim, tako da ničemu ne služi, što nije malo. Četvrtima od njih, na kraju, ostalo je samo da naprave još jedan korak naprijed i rastegnuta i bezlična ratna svjedočenja garniraju refleksijama o indijskoj i drugoj istočnjačkoj mudrosti, pa da onda komotno mogu biti kandidati za Nobelovu nagradu, kao svjetski relevantni pisci.


Kad naprimjer Zilhad Ključanin u jednoj romanesknoj sekvenci bude opisivao kako neki kratki pas kusonja, nakon duge borbe sa rasnim vučjakom iz čopora, sretno zajaševisoku kerušu, obješen na njoj, to će također biti također dato vrlo tužno, tako da udara u srce, zato što je onom lijepom i čistom njegovom suparniku - koji bi kučkisigurno bolje stajao -ostalotek da, zajedno sa pripovjedačem, isprati suznim pogledom taj vrlo potresni prizor, zbog prokockanog panerotskog naboja.Strani teoretičari, sa slavističkih katedri, naučno su detektovali u bosanskoj književnosti tri tone melankolije, preko petnaest vagona žalosti, isto toliko tišine, nešto malo manje snijega, i preko tri hiljade kilometara puteva, mostova, slojeva ispod zemlje, i sedam kila surove metereološke situacije. Jedino je Andrić možda napravio nešto od svog tog materijala, protrčavši tim krajevima na mirnom i dresiranom konju svoje rečenice, tako da ga do danas niko nije stigao.


Ustaše na sabah rani pisci diskriminirani


Veliko je breme historijske patnje na plećima naših pisaca. Nije ni čudo onda da Ivan Lovrenović, najveći teoretik Bosne, mora lamentirati nad sudbinom Alije Nametka koji se našao u zapećku bh. književnog života zbog aktivnog sudjelovanja u kulturi NDH-a, tako da smo godinama ostali zakinutiza pričice iz njegovog Sarajevskog nekrologija u kojem piše ko je kome došao na dženazu, kome su došle prave Sarajlije, a kome samo sedam-osam osoba, i ko je pio čim prođe ramazan. Da je svoj talent mogao normalno razvijati, Nametak bi možda, kao pripovjedač koji sjajnim jezičkim osjećajem nadilazi tradicionalna ograničenja, pored nekrologija napisao priče arhaičnije nego što jeste, u međuraću, u svojim prvim zbirkama. Jedan drugi bošnjački autor, Enver Čolaković, nedavno je dočekao svoj skup teoretičara na kojem je uskrsnuo nakon godina stigme, bio je dugo u nemilosti jer je malopogriješio 1944., otišavšikao kulturni ataše veleposlanstva NDH-a da lijepo interkulturira u Budimpeštu, što je bio samo slatki grijeh.


6a00d8341c562c53ef019aff107197970d

Dogovor i trampa, zakoni književnog polja


Ko je najveći teoretičar u Bošnjaka?


Takve stvari su uvijek moguće, i da se to ne bi ponavljalo, ponekad, kad niko ne gleda, potuku se akademski teoretičari, interkulturni protiv nacionalnih, nekad i sa dvije godine zakašnjenja, otimajući se za parcele jednog i jedinog nacionalnog književnog polja, dokazujući da barjaci arhaizacije, klerikalizacije, getoizacije, autoviktimizacija, fobizacije, militarizacije, i ostalih izacija, trebaju biti tamo gdje su ih oni pobili, a ne tamo gdje iste barjake pobada onaj drugi. Jer su ti barjaci, kao pojmovi, uvijek isti i slični, nekad je moguće pomiješati parcele, naprimjer, doktora Sanjina Kodrića i profesora Envera Kazaza, teoretičara bošnjačke i bh. književnosti, mada mi se u zadnje vrijeme čini da doktor Kazaz ima više tih parcela, da o barjacima i ne govorim.


Lizanje svog i ujedanje tuđeg srca


I polemika obično ovdje dolazi kao obična svađa, snimljena diktafonom i prekucana, pa tako i antiratna polemika, na koju se polagalo mnogo, otkucanačesto u stilu da-ja-prezirem-srbe, treba-baciti-atomsku-bombu-na-beograd, dabogda-im-se-sjeme-zatrlo, djeca-će-im-se-rađati-s-krvavim-zanokticama, njihove-majke-će-rađati-komade-leda itd. Sažaljenje, i samosažaljenje,a rat je tu bio samo blagodatan,lamentiranje nad tragičnim sudbinama, lizanje rana i zadovoljstvo u bolu, traju ovdje od pamtivijeka,kao da se ona Hasanaginica stoljećima oprašta od svojih siročića. - Nisam ti baš dobro, moj Bože, žali se jedna pjesnikinja u izbjeglištvu. - Brzo će poumirati boginje moje mladosti, skršene ratom, glađu i suzama - nadovezuje se drugi pjesnik, još melanholičniji. - Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko  - pjeva treći pjesnik tragično.

- Treba prije velikog povodnja - mislim ja - obući ono plavo-zeleno ronilačko odijelo i postati bjelouška da se može bezbrižno roniti i ujedati u ovoj dolini suza.


Panerotski senzibilitet za rastući bošnjački natalitet


Upitan o bosanskoj književnosti, mogao sam govoriti o svemu tome, ali sam onda vidio da sam bio zaspao otvorenih očiju i da su se oni znatiželjni u međuvremenu razišli. Nastavio sam spavati i onda sanjao da sam u kaljačama ugazio u lijehe nekih zambaka, procvjetalih kao na papirima Sarajevo bluesa. Onaj dedo što plazi kao polumrtav mrav, vidio sam,najednom je poludio nasred Titove i umalo prebio redova kojemu je ostalo samo da broji dane. Pobjegav odatle ugledah na čaršiji Šabinu Tijanu kakosva raskrečena ahće pod dvojicom kosmatih pekara, dok je Šabo gore pecao ribu i plakao pored rijeke jer je pročitao jednu Hadžemovu pjesmu u kojoj su vali, lavlji, lovili uz obalutople gležnje i nježne vlasi pjanih vila.Morao sam mu slomiti štap i otrčati u šumu, gdje sam cijelu noć jurio Grozdanu da bih je tek pred zoru stigao i stuštio se na nju, sav podivljao od siline panerotskog senzibiliteta.


Bila je duga scena, neću dalje da pričam šta je bilo. Nije lijepo, a i neću radi neprijatelja naše književnosti koji će se ionako samo izrugivati.


[1] Pjesma ALIJA IZETBEGOVIĆ GLEDA BOSNU IZ HELIKOPTERA glasi: On gleda našu zemlju:/ sela i gradove – zgarišta sama,/ brježuljke gole, šumarke, rijeke.../ Bosna spava: lijepo lice – sa krastama. Lice koje se smije sneno,/ dječije lice, unakaženo!/  Uz vile i sokole, djevojke iz voda,/ po ovom Edenu sam Sotona hoda/ vodeći za sobom konjicu crnu,/ prikaze koje iz pakla nagrnu/ k’o krupe pljusak, dažd pretpotopni.../  I Alija oči podiže u Nebo/ da ih gore odmori i stopli...

Štrafta arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.