Beton br.206
Sreda 17. april 2019.
Piše: Marijana Cvetković
PLES ISPRED DIMNE ZAVESE
U skladu sa Zakonom o kulturi, 2016. godine Ministarstvo kulture i informisanja Srbije raspisalo je redovan godišnji konkurs za sufinansiranje i finansiranje projekata iz oblasti savremenog staralaštva. Kao i niz godina pre toga, i ovoga puta Ministarstvo je, svesno i sasvim opušteno, prekršilo Zakon i konkurs objavilo mesec i po dana nakon zakonskog roka (tada važeći Zakon predviđao je da se konkurs mora objaviti 30 dana nakon dana usvajanja godišnjeg budžeta u Narodnoj skupštini). Vremenom se kulturna javnost, naročito oni koji u svom radu najviše zavise od ovog konkursa, navikla na činjenicu da Ministarstvo redovno krši pomenutu zakonsku odredbu, pa više niko nije pokretao pitanje odgovornosti ministra zbog toga, samozavaravajući se da je to najmanji problem u ukupnom radu ovog državnog organa. Međutim, tadašnji ministar Ivan Tasovac i njegovi saradnici nisu krili obest i osećaj svemoći koji se kroz organizaciju konkursa ispoljio u svom ogoljenom obliku. Prekršivši ponovo Zakon koji je određivao da se rezultati konkursa moraju objaviti nakon najviše 60 dana (što je takođe bilo uobičajeno i ranijih godina), Ministarstvo je ovaj put izazvalo revolt čitave plesne scene kojoj je nizom postupaka u realizaciji konkursa de facto ukinuto pravo na rad i postojanje.
Podsetićemo da je plesna umetnost u Srbiji jedna od najmlađih umetničkih oblasti koja još uvek nije institucionalizovana i do kraja integrisana u sistem kulture. Osim (tradicionalne i konzervativne) oblasti baleta koji postoji u okviru nekoliko narodnih pozorišta (Beograd, Novi Sad, Niš) i srednjih umetničkih škola, najveća oblast, savremeni ples, nema svoju instituciju. Uz to, narodna igra proglašena je savremenim stvaralaštvom, iako ona pripada delimično kulturnom nasleđu (na primer, Ansambl narodnih igara i pesama Kolo je nacionalna ustanova), a delimično amaterskom stvaralaštvu. Upravo ovaj primer svrstavanja narodne igre u savremenu umetnost pokazuje ne samo konzervativni karakter kulturnih politka, već i veliko neznanje i strah od novog, što su izvori čitavog niza problema u oblasti kulture. To potvrđuje i unutrašnja organizacija Ministarstva kulture i informisanja koja se godinama nije reformisala kako bi pratila promene i inovacije u samom umetničkom polju. Trenutno je još gori slučaj u Sekretarijatu za kulturu grada Beograda koji je svoje delovanje ograničio isključivo na uski i konzervativni krug gradskih javnih institucija dopunjen komercijalnim populističkim masovnim programima nazvanim “gradske manifestacije” u koje spadaju novogodišnji koncerti na trgovima i slični vašarski događaji.
Od 1990-tih godina u Srbiji se razvija savremeni ples, uglavnom u okvirima nezavisne umetničke i kulturne scene, koji je vremenom razvio specifične prakse samooorganizacije i produkcije upravo u pokušajima da se uspostavi kao samosvojna oblast. Savremeni ples je u međunarodnim okvirima jedna od najdinamičnijih oblasti savremene umetnosti, posebno prepoznata kao polje transdisciplinarnih istraživanja, teorijske utemeljenosti, demokratičnosti i otvorenosti za široku zajednicu. Veliki broj umetnika i teoretičara iz Srbije stekao je poseban ugled na međunarodnoj sceni svojim specifičnim pristupom i radom koji ima korene upravo u našoj umetničkoj sredini. Mnogi od njih rade na prestižnim univerzitetima širom Evrope jer u Srbiji za njih nije bilo mesta. Od početka 2000-ih nezavisna plesna scena je sporadično i minimalno podržana grantovima lokalnih kulturnih vlasti (u Beogradu i Novom Sadu) i Ministarstva kulture. Uprkos tome, ova oblast je jedno od najdinamičnijih polja domaće savremene umetnosti, a njegova međunarodna umreženost i prepoznatljivost postala je jedini stub oslonca za umetnike, producente i teoretičare koji u ovdašnjoj sredini uslove za rad jedva da imaju.
Takva prekarna pozicija, ali i specifičan oblik javnog delovanja zasnovanog na samoorganizaciji, međusobnoj solidarnosti i negovanju kritičkog mišljenja prema sopstvenoj praksi i kulturnim politikama koje određuju njihov rad, uticala je na odluku grupe organizacija i umetnika predvođenih Stanicom - Servisom za savremeni ples, da podignu glas protiv Ministarstva kulture i informisanja i njihovog načina rada, a povodom rezultata konkursa za 2016. godinu. Ono što je izazvalo gnev 18 organizacija i 40 umetnika, teoretičara i producenata, potpisnika javnog saopštenja, bila je odluka komisije da dodeli preko polovine ukupno predviđenih sredstava za oblast plesa dvema organizacijama Aje Jung: od 24 miliona dinara, ova preduzetnica dobila je za svoja dva projekta 12,5 milona dinara. Problem je još ozbiljniji kada se pogleda struktura raspoloživog budžeta za oblast plesa: od ukupne sume za ovu oblast čak 19 miliona i 800 hiljada dinara bilo je namenjeno organizacijama civilnog društva (po budžetskoj liniji 481) budući da u oblasti plesa gotovo i da nema javnih institucija. Od toga, Aja Jung je za svoj Beogradski festival igre i jednu umetničku produkciju svoje Nacionalne fondacije za igru dobila 63% ukupnog predviđenog budžeta za udruženja u oblasti plesa. Ovakav rezultat nezabeležen je u istoriji naših konkursa, ali je i očigledni dokaz dominantnog trenda u kulturi – trenda javnog finansiranja privatnih, lukrativnih i za javni interes pogubnih masovnih projekata “kultur-biznismena”. Aja Jung blistavi je primer tog štetočinskog rada u oblasti kulture, jer je utrla put najgorim praksama koje se zasnivanju na klijentelističkim principima, uzdizanju privatnog iznad opšteg i zajedničkog interesa, prilagođavanju instrumenata javnih politka potrebama biznis sektora, te opštoj degradaciji umetničkog polja koje se kolonizuje retrogradnim umetničkim praksama i visoko-hijerarhizovanim oblicima organizacije i produkcije. Ovakav način rada suprotan je principima koji omogućavaju stvarnu participaciju i demokratizaciju umetnosti, profesionalnoj etici i kosmopolitskom duhu savremene kulture. Kako to izgleda u praksi vidimo upravo na primeru ovog konkursa za 2016. godinu.
Prvi korak bilo je formiranje komisije. Rešenjem ministra, formirana je jedinstvena Komisija za izbor projekata u oblasti Scenskog stvaralaštva i interpretacije. Nju su činila dva dela: u komisiji za pozorište bili su predsednica komisije, Aja Jung (koja je osnivač i zastupnik Beogradskog festivala igre i predsednik Nacionalne fondacije za umetničku igru) i dvoje članova, Petar Mihajlović i Radmila Stanković; komisiju za umetničku igra činili su Vladimir Dekić, direktor Ansambla narodnih igara i pesama ,,Kolo’’ (čiji član Upravnog odbora tada bila Aja Jung) kao predsednik komisije, i članovi Dr Ana Martinoli, van. prof. FDU, u tom zvanju za užu naučnu oblast Menadžment medija, Radio produkcija (i članica Upravnog odbora Fondacije Hartefakt fond koja je ko-producent predloženog projekta Nacionalne fondacije za umetničku igru) i Ivanka Lukateli, primabalerina, angažovana kao baletska pedagoškinja u Nacionalnoj fondaciji za umetničku igru. Članovi komisija za dve oblasti scenskih umetnosti, svi direktno povezani sa Ajom Jung, razdelili su novac iz budžeta jedni drugima. Komisija za ples tako je dala Aji Jung preko pola plesnog budžeta, dok je pozorišna komisija, čija je Jung bila predsednica, dala Hartefakt fondu 6 miliona dinara za dva projekta ili 44% svih sredstava namenjenih civilnom sektoru za oblast pozorišta u toj godini (tj. 13 miliona i 600 hiljada dinara).
Dakle, jedni su druge čašćavali, a svi ostali, celi sektori plesa i pozorišta sa nezavisne scene morali su se zadovoljiti ostacima budžeta. Ono što je naročito problematično je činjenica da je u oblasti plesa, inače fragilnoj i drugačije nepodržanoj oblasti, novac dobila još samo jedna umetnička produkcija (povremeno aktivne plesne kompanije iz Pančeva), te je tako plesna scena bila osuđena na zamiranje u toj godini. Na ovaj način, Aja Jung pokušala je da se osveti nezavisnoj plesnoj sceni koja godinama ukazuje na njene zakulisne lobističke politike kojima marginalizuje domaću plesnu produkciju pred Ministarstvom kulture i pred javnošću, ističući sopstvenu veštinu zarade na festivalskim kartama kao vrhunski kriterijum kvaliteta rada u kulturi. Pri tome, naravno, nikada ne kaže da je Beogradski festival igre ogromnim delom finansiran iz javnih budžetskih sredstava, a da sva zarada ide u njen džep. Sve ove, kao i druge nepravilnosti koje je Ministarstvo besramno proguralo kroz ovakvu konkursnu proceduru i način donošenja odluka nezavisna plesna scena pretočila je u tužbu pred Upravnim sudom.
Tužba je predata u zakonskom roku 9. juna 2016. godine. Na njeno razmatranje i konačnu presudu čekalo se do februara 2019. godine. Uobičajeno je da sporovi pred Upravnim sudom traju oko 6 meseci, dok je ovaj spor iz nepoznatih razloga trajao dve i po godine. Sudija koja je slučaj vodila čuvala ga je u fioci, a onda je otišla u penziju. Novi sudija slučaj je rešio za oko mesec dana i presudio u korist nezavisne plesne scene. Ministarstvo kulture i informisanja je obavezano na ponovno odlučivanje jer je prethodnim rešenjem prekršen niz zakonskih odredbi. Glavni prigovor suda odnosi se na nedostatak obrazloženja za donete odluke koje su obavezne po Zakonu o upravnom postupku, a koje omogućavaju svim učesnicima konkursa da saznaju razloge zbog kojih su njihovi projekti odbijeni ili prihvaćeni.
Na osnovu ovakve odluke suda, Ministarstvo kulture i informisanja je dužno da ponovo donese odluku po spornom konkursu. Od dana donošenja presude prošlo je skoro 3 puna meseca. Očekujući rezultate konkursa za 2019. godinu, dobijamo priliku da vidimo kako će Ministarstvo primeniti uputstva suda. Iako je rok za objavu rezultata prošao 5. aprila kada su na internet sajtu Ministarstva objavljeni rezultati za većinu umetničkih oblasti, rezultati za oblast pozorišta i plesa u trenutku pisanja ovog teksta još uvek nema. Nije ni čudo! Upravo se sada, baš kao i prethodnih godina, vodi bitka između zakonitosti i političkih pritisaka koje vrši Vlada zajedno sa drugim predstavnicima najviših vlasti Srbije da se njihovoj, sada i partijskoj drugarici, preduzetnici Aji Jung, dodeli više javnih sredstava. Ovo znamo iz iskustva i javnih izjava članica komisije za ples u 2018. godini koje su angažovane i ove godine. Svako odbijanje da se Aji Jung dodeli iznos koji ona zahteva izaziva sukobe unutar Ministarstva i između ministra i kabineta premijerke kao jedne od glavnih patrona Aje Jung i pobornice kulturnih industrija i biznis strategija u kulturi.
Ovaj slučaj nezavisne plesne scene velika je pouka za čitav kulturni sektor. On najpre pokazuje da je moguće udruženim snagama i pravnim sredstvima boriti se protiv zloupotrebe pozicije bilo kog ministra, ministarstva pa čak i same vlade. Pritisak koji je ovom prilikom došao odozdo, od samog umetničkog polja, i koji je doprineo da se Aja Jung u borbi za sopstvenu poziciju i finansijski interes pojavi na bilbordima Srpske napredne stranke na beogradskim izborima 2018. godine, a onda i svrsta u njihove redove kao odbornica SNSa u gradskoj skupštini kako bi zaštitila sopstvene interese, zaoštrio je odnose u polju kulture i pokazao naličje privatizacije kulturnog sektora iza koga stoji samo privatni interes nekolicine kultur-biznismena. Slične pojave, naravno, imamo i u drugim oblastima (na primer, firma Emira Kusturice je na upravo završenom konkursu za ovu godinu dobila rekordnu sumu od 13 miliona dinara – za filmski festival koji će biti održan 2020!). Kulturna javnost sve to jako dobro vidi, a veliki njen deo i oseća na sopstvenoj koži.
Oni koji kreiraju takvu kulturnu politiku našli su se u bolnom procepu između svog nacionalističkog imaginarijuma (iskazanog u predlogu Strategije kulturnog razvoja) i neoliberalnog upodobljavanja države i njenog aparata koji ne mari ni za kakve ideale već ih upravo koristi za maskiranje svojih ciljeva (tako je i ministrova kuknjava zbog, navodno, ugrožene ćirilice samo još jedna maska). Sukob ove dve koncepcije vidiljiv je u očiglednom jazu između aktuelnog ministra kulture i medija i premijerke, te stvaranju Saveta za kreativne industrije kome je potčinjeno i Ministarstvo kulture. Agenda ovakve vlade ima jedan cilj: opštu privatizaciju javnih resursa i izdaju javnih interesa, a svi koji znaju da otplešu po ovim taktovima bogato su nagrađeni. U skladu sa tim, kulturna politika koju imamo samo je dimna zavesa. Nezavisna kultura u tom kontekstu postala je tačka okupljanja snaga koje se odupiru lažnim javnim politikama u oblasti kulture, trpeći sve posledice tog angažmana, ali i stičući dragoceno znanje za borbe koje predstoje.
Podsetićemo da je plesna umetnost u Srbiji jedna od najmlađih umetničkih oblasti koja još uvek nije institucionalizovana i do kraja integrisana u sistem kulture. Osim (tradicionalne i konzervativne) oblasti baleta koji postoji u okviru nekoliko narodnih pozorišta (Beograd, Novi Sad, Niš) i srednjih umetničkih škola, najveća oblast, savremeni ples, nema svoju instituciju. Uz to, narodna igra proglašena je savremenim stvaralaštvom, iako ona pripada delimično kulturnom nasleđu (na primer, Ansambl narodnih igara i pesama Kolo je nacionalna ustanova), a delimično amaterskom stvaralaštvu. Upravo ovaj primer svrstavanja narodne igre u savremenu umetnost pokazuje ne samo konzervativni karakter kulturnih politka, već i veliko neznanje i strah od novog, što su izvori čitavog niza problema u oblasti kulture. To potvrđuje i unutrašnja organizacija Ministarstva kulture i informisanja koja se godinama nije reformisala kako bi pratila promene i inovacije u samom umetničkom polju. Trenutno je još gori slučaj u Sekretarijatu za kulturu grada Beograda koji je svoje delovanje ograničio isključivo na uski i konzervativni krug gradskih javnih institucija dopunjen komercijalnim populističkim masovnim programima nazvanim “gradske manifestacije” u koje spadaju novogodišnji koncerti na trgovima i slični vašarski događaji.
Od 1990-tih godina u Srbiji se razvija savremeni ples, uglavnom u okvirima nezavisne umetničke i kulturne scene, koji je vremenom razvio specifične prakse samooorganizacije i produkcije upravo u pokušajima da se uspostavi kao samosvojna oblast. Savremeni ples je u međunarodnim okvirima jedna od najdinamičnijih oblasti savremene umetnosti, posebno prepoznata kao polje transdisciplinarnih istraživanja, teorijske utemeljenosti, demokratičnosti i otvorenosti za široku zajednicu. Veliki broj umetnika i teoretičara iz Srbije stekao je poseban ugled na međunarodnoj sceni svojim specifičnim pristupom i radom koji ima korene upravo u našoj umetničkoj sredini. Mnogi od njih rade na prestižnim univerzitetima širom Evrope jer u Srbiji za njih nije bilo mesta. Od početka 2000-ih nezavisna plesna scena je sporadično i minimalno podržana grantovima lokalnih kulturnih vlasti (u Beogradu i Novom Sadu) i Ministarstva kulture. Uprkos tome, ova oblast je jedno od najdinamičnijih polja domaće savremene umetnosti, a njegova međunarodna umreženost i prepoznatljivost postala je jedini stub oslonca za umetnike, producente i teoretičare koji u ovdašnjoj sredini uslove za rad jedva da imaju.
Takva prekarna pozicija, ali i specifičan oblik javnog delovanja zasnovanog na samoorganizaciji, međusobnoj solidarnosti i negovanju kritičkog mišljenja prema sopstvenoj praksi i kulturnim politikama koje određuju njihov rad, uticala je na odluku grupe organizacija i umetnika predvođenih Stanicom - Servisom za savremeni ples, da podignu glas protiv Ministarstva kulture i informisanja i njihovog načina rada, a povodom rezultata konkursa za 2016. godinu. Ono što je izazvalo gnev 18 organizacija i 40 umetnika, teoretičara i producenata, potpisnika javnog saopštenja, bila je odluka komisije da dodeli preko polovine ukupno predviđenih sredstava za oblast plesa dvema organizacijama Aje Jung: od 24 miliona dinara, ova preduzetnica dobila je za svoja dva projekta 12,5 milona dinara. Problem je još ozbiljniji kada se pogleda struktura raspoloživog budžeta za oblast plesa: od ukupne sume za ovu oblast čak 19 miliona i 800 hiljada dinara bilo je namenjeno organizacijama civilnog društva (po budžetskoj liniji 481) budući da u oblasti plesa gotovo i da nema javnih institucija. Od toga, Aja Jung je za svoj Beogradski festival igre i jednu umetničku produkciju svoje Nacionalne fondacije za igru dobila 63% ukupnog predviđenog budžeta za udruženja u oblasti plesa. Ovakav rezultat nezabeležen je u istoriji naših konkursa, ali je i očigledni dokaz dominantnog trenda u kulturi – trenda javnog finansiranja privatnih, lukrativnih i za javni interes pogubnih masovnih projekata “kultur-biznismena”. Aja Jung blistavi je primer tog štetočinskog rada u oblasti kulture, jer je utrla put najgorim praksama koje se zasnivanju na klijentelističkim principima, uzdizanju privatnog iznad opšteg i zajedničkog interesa, prilagođavanju instrumenata javnih politka potrebama biznis sektora, te opštoj degradaciji umetničkog polja koje se kolonizuje retrogradnim umetničkim praksama i visoko-hijerarhizovanim oblicima organizacije i produkcije. Ovakav način rada suprotan je principima koji omogućavaju stvarnu participaciju i demokratizaciju umetnosti, profesionalnoj etici i kosmopolitskom duhu savremene kulture. Kako to izgleda u praksi vidimo upravo na primeru ovog konkursa za 2016. godinu.
Prvi korak bilo je formiranje komisije. Rešenjem ministra, formirana je jedinstvena Komisija za izbor projekata u oblasti Scenskog stvaralaštva i interpretacije. Nju su činila dva dela: u komisiji za pozorište bili su predsednica komisije, Aja Jung (koja je osnivač i zastupnik Beogradskog festivala igre i predsednik Nacionalne fondacije za umetničku igru) i dvoje članova, Petar Mihajlović i Radmila Stanković; komisiju za umetničku igra činili su Vladimir Dekić, direktor Ansambla narodnih igara i pesama ,,Kolo’’ (čiji član Upravnog odbora tada bila Aja Jung) kao predsednik komisije, i članovi Dr Ana Martinoli, van. prof. FDU, u tom zvanju za užu naučnu oblast Menadžment medija, Radio produkcija (i članica Upravnog odbora Fondacije Hartefakt fond koja je ko-producent predloženog projekta Nacionalne fondacije za umetničku igru) i Ivanka Lukateli, primabalerina, angažovana kao baletska pedagoškinja u Nacionalnoj fondaciji za umetničku igru. Članovi komisija za dve oblasti scenskih umetnosti, svi direktno povezani sa Ajom Jung, razdelili su novac iz budžeta jedni drugima. Komisija za ples tako je dala Aji Jung preko pola plesnog budžeta, dok je pozorišna komisija, čija je Jung bila predsednica, dala Hartefakt fondu 6 miliona dinara za dva projekta ili 44% svih sredstava namenjenih civilnom sektoru za oblast pozorišta u toj godini (tj. 13 miliona i 600 hiljada dinara).
Dakle, jedni su druge čašćavali, a svi ostali, celi sektori plesa i pozorišta sa nezavisne scene morali su se zadovoljiti ostacima budžeta. Ono što je naročito problematično je činjenica da je u oblasti plesa, inače fragilnoj i drugačije nepodržanoj oblasti, novac dobila još samo jedna umetnička produkcija (povremeno aktivne plesne kompanije iz Pančeva), te je tako plesna scena bila osuđena na zamiranje u toj godini. Na ovaj način, Aja Jung pokušala je da se osveti nezavisnoj plesnoj sceni koja godinama ukazuje na njene zakulisne lobističke politike kojima marginalizuje domaću plesnu produkciju pred Ministarstvom kulture i pred javnošću, ističući sopstvenu veštinu zarade na festivalskim kartama kao vrhunski kriterijum kvaliteta rada u kulturi. Pri tome, naravno, nikada ne kaže da je Beogradski festival igre ogromnim delom finansiran iz javnih budžetskih sredstava, a da sva zarada ide u njen džep. Sve ove, kao i druge nepravilnosti koje je Ministarstvo besramno proguralo kroz ovakvu konkursnu proceduru i način donošenja odluka nezavisna plesna scena pretočila je u tužbu pred Upravnim sudom.
Tužba je predata u zakonskom roku 9. juna 2016. godine. Na njeno razmatranje i konačnu presudu čekalo se do februara 2019. godine. Uobičajeno je da sporovi pred Upravnim sudom traju oko 6 meseci, dok je ovaj spor iz nepoznatih razloga trajao dve i po godine. Sudija koja je slučaj vodila čuvala ga je u fioci, a onda je otišla u penziju. Novi sudija slučaj je rešio za oko mesec dana i presudio u korist nezavisne plesne scene. Ministarstvo kulture i informisanja je obavezano na ponovno odlučivanje jer je prethodnim rešenjem prekršen niz zakonskih odredbi. Glavni prigovor suda odnosi se na nedostatak obrazloženja za donete odluke koje su obavezne po Zakonu o upravnom postupku, a koje omogućavaju svim učesnicima konkursa da saznaju razloge zbog kojih su njihovi projekti odbijeni ili prihvaćeni.
Na osnovu ovakve odluke suda, Ministarstvo kulture i informisanja je dužno da ponovo donese odluku po spornom konkursu. Od dana donošenja presude prošlo je skoro 3 puna meseca. Očekujući rezultate konkursa za 2019. godinu, dobijamo priliku da vidimo kako će Ministarstvo primeniti uputstva suda. Iako je rok za objavu rezultata prošao 5. aprila kada su na internet sajtu Ministarstva objavljeni rezultati za većinu umetničkih oblasti, rezultati za oblast pozorišta i plesa u trenutku pisanja ovog teksta još uvek nema. Nije ni čudo! Upravo se sada, baš kao i prethodnih godina, vodi bitka između zakonitosti i političkih pritisaka koje vrši Vlada zajedno sa drugim predstavnicima najviših vlasti Srbije da se njihovoj, sada i partijskoj drugarici, preduzetnici Aji Jung, dodeli više javnih sredstava. Ovo znamo iz iskustva i javnih izjava članica komisije za ples u 2018. godini koje su angažovane i ove godine. Svako odbijanje da se Aji Jung dodeli iznos koji ona zahteva izaziva sukobe unutar Ministarstva i između ministra i kabineta premijerke kao jedne od glavnih patrona Aje Jung i pobornice kulturnih industrija i biznis strategija u kulturi.
Ovaj slučaj nezavisne plesne scene velika je pouka za čitav kulturni sektor. On najpre pokazuje da je moguće udruženim snagama i pravnim sredstvima boriti se protiv zloupotrebe pozicije bilo kog ministra, ministarstva pa čak i same vlade. Pritisak koji je ovom prilikom došao odozdo, od samog umetničkog polja, i koji je doprineo da se Aja Jung u borbi za sopstvenu poziciju i finansijski interes pojavi na bilbordima Srpske napredne stranke na beogradskim izborima 2018. godine, a onda i svrsta u njihove redove kao odbornica SNSa u gradskoj skupštini kako bi zaštitila sopstvene interese, zaoštrio je odnose u polju kulture i pokazao naličje privatizacije kulturnog sektora iza koga stoji samo privatni interes nekolicine kultur-biznismena. Slične pojave, naravno, imamo i u drugim oblastima (na primer, firma Emira Kusturice je na upravo završenom konkursu za ovu godinu dobila rekordnu sumu od 13 miliona dinara – za filmski festival koji će biti održan 2020!). Kulturna javnost sve to jako dobro vidi, a veliki njen deo i oseća na sopstvenoj koži.
Oni koji kreiraju takvu kulturnu politiku našli su se u bolnom procepu između svog nacionalističkog imaginarijuma (iskazanog u predlogu Strategije kulturnog razvoja) i neoliberalnog upodobljavanja države i njenog aparata koji ne mari ni za kakve ideale već ih upravo koristi za maskiranje svojih ciljeva (tako je i ministrova kuknjava zbog, navodno, ugrožene ćirilice samo još jedna maska). Sukob ove dve koncepcije vidiljiv je u očiglednom jazu između aktuelnog ministra kulture i medija i premijerke, te stvaranju Saveta za kreativne industrije kome je potčinjeno i Ministarstvo kulture. Agenda ovakve vlade ima jedan cilj: opštu privatizaciju javnih resursa i izdaju javnih interesa, a svi koji znaju da otplešu po ovim taktovima bogato su nagrađeni. U skladu sa tim, kulturna politika koju imamo samo je dimna zavesa. Nezavisna kultura u tom kontekstu postala je tačka okupljanja snaga koje se odupiru lažnim javnim politikama u oblasti kulture, trpeći sve posledice tog angažmana, ali i stičući dragoceno znanje za borbe koje predstoje.
Štrafta arhiva