Beton br.124
Utorak 19. jun 2012.
Piše: Mirnes Sokolović

O konceptu Sica i napadima na njega

Od Sic!-a kao časopisa se očekivala uloga mlade uzdanice u rušenju nacionalističkih autoriteta i svetinja, i otuda je Sic! u našoj građanskoj javnosti dočekan burno, na sva zvona, mnogostrukim slavljenjima. Sic! je u tom smislu na svom početku mnogo obećavao, on je trebao preuzeti baklju angažmana. Zatim: naš pad! Izostanak dobrog takta, i neko je porazbijao skupocjene ćupove humanih nadanja i iluzija na tom balu pod maskama. Naša građanska kritička štampa je zbog toga naprasno zašutjela. Sic! se neočekivano okrenuo protiv naših liberalnih intelektualaca i medija.
Iako, zapravo, nije uopšte neobično što je Sic! u jednom trenutku prevazišao određenu tematiku; radilo se samo o tome. Izjasnivši se vrlo rano o nacionalizmu, o našoj akademskoj teoriji, o konceptu nacionalne književnosti – mi smo u tih nekoliko prvih mjeseci našeg književnog života apsolvirali probleme nad kojim je naša alternativna kritika razbijala glavu godinama. Trebalo je s time stati. To je bio dovoljan razlog da sve te intelektualce i pisce koji na početku prisvajaše naše tekstove odgurnemo od sebe, po zasluzi!
Nama je, za razliku od njih, bilo najprije važno pronaći predmet naših analiza. Konkretan, egzaktan predmet, koji nas se tiče: to je bio književni jezik! Koliko je inovativnosti u našoj književnosti; šta se to nasljeđuje i zašto? Šta je to sama sebi zadala? Može li tim stilovima odgovoriti svojim ciljevima? Na kraju: koje su ideološke i političke reperkusije i simptomi takvih stilova?
Možda se moglo očekivati da će pohvale vremenom učestati. To je bilo iluzorno, jer smo mi u jednom trenutku počeli govoriti o stvarima koje naši građanski mediji i intelektualci nisu mogli pratiti. Dakle: mi smo se počeli baviti nečim neaktuelnim, mi smo skrenuli! Mi smo potonuli u svetu književnost, opčarani panteonom lijepih muza!
Osim toga, još se nešto dogodilo. Šta? Detektirano je da kritička književnost ima jednak ritam i stil kao i ona koja vjeruje u nacionalne svetinje. Književnost afirmisana na stranicama jednog kritičkog magazina ima tradicionalniju formu od kanonskih djela nacionalne književnosti. Jedan ljevičar i jedan desničar, kao pisci, pišu u istom registru naprimjer o ratu. Jedan revolucionarni teoretičar vjeruje u kritički potencijal iste poezije, kao i jedan kritičar liberalni konformist! Itd.
Sva te protivrječnosti – imaju smisla u književnoj čaršiji u kome jedan izdavački projekt može ujediniti pisce i intelektualce koji godinama polemišu, eliminušući jedni druge kao moralne hulje! Treba samo pogledati najnoviju široku literarnu djelatnost oko Dobre knjige, jedne izdavačke kuće koja je, kao pisce, priređivače, urednike, recezente, okupila na jednom mjestu i Marka Vešovića i Dževada Karahasana, i Rusmira Mahmutćehajića i Envera Kazaza, i Ivana Lovrenovića i Zilhada Ključanina, i Hadžema Hajdarevića i Adisu Bašić, i Mileta Stojića i Muhidina Džanku; naprimjer: našu antinacionalističku poeziju i djela iz edicije o slavnim Bošnjacima koja pišu akademski profesori.

betonbr124_strafta

Je li to taj angažman o koji smo se oglušili? Je li to taj moral koji smo iznevjerili? Ako su to okviri jedne kritičke angažovane misli i literature, zaposlimo se onda, gospodo, na naše katedre i propovijedajmo nacionalnu književnost! Ujedinimo se s Preporodom! U tom ludilu prisutna je jedna dosljednost: iako su se raznoliko ideološki izjasnili o nacionalizmu na stranicama naše štampe, svi ti pisci i intelektualci, svojim idejama, svojim stilskim opredjeljenjima, svojim djelima, još uvijek vjeruju u tu sablast nacionalne književnosti, oni su učestvovali u njenom građenju, oni su već sarađivali sa preporodima, oni rade na našim nacionalnim katedrama, oni operiraju s nacionalnom književnošću kao najnormalnijim pojmom.
Mi nismo htjeli uzeti mjesta u književnom životu krojenom po toj mjeri. Bili smo slijepi za vrijednost i značaj te i takve angažovane literature. Mi smo objasnili u tematu našeg jedanaestog broja zašto nam je sada potreban dezangažman, zašto smo radije za jednu književnost koja će u ovakvim okolnostima birati zlo i nemoral, kojoj će biti draža nakaza i nesreća, patnja i očaj, poraz, razočarenje i odustajanje, od popravljanja društva i ljudski najbitnijih zadataka. Mi ne računamo na studente, na naše pisce i intelektualce, na profesore i teoretičare, urednike i izdavače; mi se nikada nismo uzdali u promjenu, to nije bio naš cilj.
Neki su međutim uvjereni da bi ih naš časopis eliminisao, ismijao, zauvijek ućutkao, izbacio iz literature, zameo im svaki trag, oteo im hljeb iz ruku, da naprimjer nije nedavno akademski aparat poslao na nas teški teoretički bombarder kritičara Davora Beganovića – koji nas je svojom usputnom intervencijom umalo raznio.
Tom je prilikom profesor Beganović pokazao kako zna razne književne teorije. Šta je on ustvari rekao? Da su kritike Imamovića i Kljune objavljene u našem časopisu trapave i nesuvisle, dozlaboga. Zašto? To nije rekao. Nakon toga smo gledali kako se trećinu teksta profesorski prenemaže isprobavajući prave teorijske rukavice iz svoje kolekcije da bi u stilu mogao pristupiti romanu Muharema Bazdulja, kao pravi teorijski parvenu. To je bio dobar primjer koliko kritika još uvijek vjeruje u potencijal naših najtanjih talenata.
Da Beganović zna šta Iser misli o autorovoj intenciji – to je odlično! Ali to se uči na prvoj godini fakulteta, i to je prof. Beganović nesumnjivo naučio prije Imamovića i Kljune, jer je stariji od njih najmanje trideset godina! Profesor Beganović je sigurno prije njih znao i koliko je tri plus tri. To je, naime, šest. A pet puta šest je trideset! To se sve uči u osnovnoj školi. Ali kakve to ima veze s bilo čim? Treba pogledati Imamovićev odgovor u kome on Beganoviću s lakoćom pronalazi pet-šest omaški koje tu kritiku nepovratno kompromituju, secirajući na licu mjesta Bazduljeve rečenice koje profesor slijepo navodi.¹
Sic!-ovske kritike su autori stvarali mjesecima, s jednim orginalnim uvjerenjem, u ime konkretnog koncepta, a to što profesori misle da se za takvo pisanje mora imati mentor – odaje prije svega njihovu glupu akademsku logiku.
No angažman i djelo Davora Beganovića nisu problem sami po sebi. To prećutkivanje i ignorancija jesu simptom s kojim se naš časopis susreće odavno. Na snazi su kuloarska denunciranja: intimna pisamca i razgovori! Kakavička insinuiranja u kolumnama i člancima. Smjerno suzbijanje tih eseja i kritika! Ta gospoda se stvarno uplašila za svoje sinekure i kabinete. Nas to ne interesuje!
Mi smo sve uradili da se odmaknemo od tog pisanja kao prikupljanja bodova, od te borbe za koncepte na planu teorijskog apstrakcionizma.
Nas ne interesuju kuloari: mi, gospodo, nemamo vremena, nama se žuri! Ovo što je napisano nije sve što imamo reći, nas očekuje još mnogo stvari o kojima valja progovoriti u ovoj našoj literarnoj pustinji. Mi ćemo nastaviti ovako pisati, mi moramo nastaviti ovako pisati, dok ti problemi ne budu apsolvirani, a lažni idoli porušeni na planu književne istorije.

 

¹ V. http://www.sic.ba/rubrike/kritika/harisimamovic-o-nesuvislostitrapavosti-i-davorubeganovicu/

Štrafta arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.