Beton br.116
Utorak 18. oktobar 2011.
Piše: Luka Ostojić

Ne tikaj u me

O recepciji književne kritike

Umjesto generalne rasprave o položaju kritike u svjetskom društvu, ograničit ćemo se na jedan nedavni slučaj polemike između Božidara Pavlovića, kritičara Bookse, i Josipa Mlakića, autora. Dva su razloga za taj pristup: prvi je praktične prirode, a radi se o tome da definitivno nisam osoba koja raspolaže detaljnim znanjem o kritici i suvremenom društvu. Drugi razlog za ovaj pristup leži u tome što mi se čini da ovaj primjer nije eksces, nego karakterističan primjer odnosa autora djela i književnog kritičara.

 

DRVEĆE NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Pavlović je 22. 8. 2011. na web portalu Bookse objavio kritiku Mlakićevog romana „Ljudi koji su sadili drveće“, a Josip Mlakić je objavio reakciju na kritiku 25. 8. na istom portalu. Direktnih reakcija na književne kritike inače ima jako malo (što dijelom govori o njenom ne previše značajnom položaju u društvu), ali kada se reakcija pojavi, onda se odjednom jasno vide dotad nevidljivi odnosi.
Da je Pavlović napisao bezobraznu i neprofesionalnu kritiku, onda nam ova reakcija ne bi bila toliko zanimljiva jer bi vjerojatno bila usmjerena na Pavlovića kao osobu, a ne kritičara. Međutim, Pavlović je napisao prilično uzornu kritiku. U uvodu teksta je razjasnio povod i metodu kritike: zbog aktualnih političkih previranja u državi, Pavlovića je zanimalo što nam o toj temi može ponuditi Mlakićev roman koji se bavi temom bivših veterana bez perspektive. Pavlović navodi kako „rezonanca književnog djela s trenutnim sociopolitičkim kontekstom mora biti jedno od referentnih mjerila uspješnosti proze“ čime jasno navodi svoj prilično pošten kriterij ocjenjivanja romana. U ostatku teksta Pavlović dosljedno pokazuje kako Mlakićev tekst ne ispunjava taj kriterij: naime, roman nam ne pokazuje skoro ništa o kontekstu. Roman ne istražuje uzroke traume branitelja, ne upušta se u detaljniju analizu njihovog sadašnjeg stanja i ne govori ništa više osim: „Pogledajte te sirote branitelje!“, što čini ovaj roman praznjikavim i nezanimljivim bilo kome tko se zanima za temu o kojoj autor piše. Kritiku Pavlović zaključuje time da je šteta što je talentirani pisac kao što je Mlakić napisao loš roman.

 

DESNA AMPUTACIJA

Već prva rečenica Mlakićeve reakcije pokazuje stav koji je zauzeo spram kritičara – Pavlovića posprdno naziva „moralnom vertikalom“ (kako ga naziva do kraja teksta) te mu poručuje da je nepažljivo čitao uvod. Zbog čega Mlakić reagira? On kaže: „Da je MV napisao, bez ikakvih argumenata, da je moj roman smeće, ne bih reagirao. Međutim, imputirati autoru zbog likova nacionalizam (desno-nacionalni tsunami) i proglasiti ga haaškim fanom nema veze s književnom kritikom.“
Dakle, negativna ili naprosto loša književna kritika sama po sebi ne bi isprovocirala autorovu reakciju. Ono što može isprovocirati reakciju je ad hominem napad na njega. Zaista, književne kritike već godinama u ovoj regiji nisu dovoljno značajne da bi izazvale ičiju reakciju. Književne polemike su se, pak, svodile na osobne napade: treba se prisjetiti „književnog“ sukoba između Radakovića i Popovića protiv Rudan i Čuline, ili incidenta kada nagrada Kiklop za hit godine (čiji je kriterij broj prodanih naslova) nije dodijeljena Nives Celzijus jer, zaboga, to je Nives Celzijus. Čini mi se da je takva situacija očekivana kada u društvu kritičari, urednici i književni autori tvore malenu zajednicu premreženu bliskim odnosima pa se onda svaka kritika promatra kao sredstvo osobnog obračuna s autorom. Iz tog razloga negativne književne kritike skoro ne postoje, a ako se koja i nađe, onda služi kao sredstvo poticanja sukoba. U takvom kontekstu postaje jasna i Mlakićeva uzburkana reakcija: iako je Pavlovićeva kritika bila usmjerena prvenstveno na tekst i zamjerala mu je nedostatak stava, Mlakić ju je automatski pročitao kao osobni napad i zaključio da mu Pavlović zamjera nacionalistički stav. Tako Mlakić uzvraća „istom mjerom“ pa naziva Pavlovića malograđaninom, moralnim idiotom, prikrivenim nacionalistom i apologetom ustaštva. Da je položaj kritike u društvu imalo značajniji, sama činjenica što je Pavlović kritičar bi bila dovoljna da se uđe u polemiku s njim. Ovako, Mlakić je morao prvo pripisati Pavloviću nekoliko popularnih političkih uvreda, kako bi se mogao upustiti u raspravu.

 

GDE SI BIO DOK SAM SNIO

To nas dovodi i do teme Mlakićevog romana i Pavlovićeve kritike, a to je političko stanje u bivšoj Jugoslaviji nakon rata. Mada je prilično očito da je politička situacija vezana uz rat i postratno stanje i danas jako problematična, i dalje je diskusija o ratu svojevrsni tabu. Iako bi otvaranje te teme trebao biti posao kritičara koji recenzira ovaj roman, tu kritiku Mlakić i dalje promatra kroz kategorije koje ne miču diskusiju s mrtve točke: kroz prizmu nacionalizma (pa tako poteže pitanje kritičareve nacionalnosti) i kroz potezanje pitanja „Gdje si bio prije 15 godina?“. Drugim riječima, bilo bi najbolje kad bi kritičar bio osoba s ovih prostora koja poznaje rat, koja nije hrvatske, bošnjačke, srpske, slovenske ili bilo koje druge nacionalnosti, te osoba koja je jednako kritična bila 1995. godine, jednako kao i danas.
Sve bi to bilo pomalo trivijalno da je reagirao neki ludi pisac. Međutim, Mlakić nije „Charlie Sheen hrvatske književnosti“, nego je uistinu iskusan, inteligentan i cijenjen pisac. Činjenica da on ovako reagira na kritiku zato ima takav značaj. Ako se kritike i inače čitaju kao osobni obračuni između suprotstavljenih kulturnih djelatnika ili između različitih etničkih grupa, to znači da je kritika kao takva izgubila značenje u suvremenom društvu. Kratkoročnog lijeka za takvu situaciju nema, a jedino što kritičarima preostaje je nastaviti pisati književne kritike usmjerene na tekst i u skladu s postavljenim kriterijima pa će možda s vremenom kritike zadobiti kredibilitet koji ponekad i zaslužuju.

Na čitalačkom frontu

Štrafta arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.