Beton br.165
Sreda 18. novembar 2015.
Piše: Aleksandar Novaković

MRAČNO NASLEĐE

Studija Olivere Milosavljević: Savremenici fašizma 1 – Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941, Savremenici fašizma 2 – Jugoslavija u okruženju 1933-1941

 


Istoričarka i profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu, Olivera Milosavljević (1951-2015), ostavila je iza sebe delo koje svedoči o kritičkom, beskompromisnom duhu koji se, s jedne strane, protivio reviziji savremene istorije (s akcentom na Drugi svetski rat) i rehabilitaciji društveno-političkih figura koje su kolaborirale s Trećim Rajhom i, s druge strane, pozivao na kritičko sagledavanje naše sadašnjosti u kojoj su itekako živi recidivi ekstremnih desničarskih ideja iz prve polovine prošlog veka. Kao intelektualka i javna ličnost, Olivera Milosavljević je insistirala, sine ira et studio, na suočavanju s neprijatnom istinom, a to je da su rasizam, antisemitizam, šovinizam, klerikalizam i fašizam u Srbiji bili i jesu “pojave dugog trajanja” (Fernand Braudel), te da nisu “uvezeni” iz inostranstva, deo “mode” nekolicine ekscentrika već posledica delovanja nazadnih, nacionalističkih grupa i organizacija. Njena dela: Činjenice i tumačenja: dva razgovora s Latinkom Perović, Potisnuta istina: Kolaboracija u Srbiji 1941-1944, Savremenici fašizma 1 - Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941, Savremenici fašizma 2 - Jugoslavija u okruženju 1933-1941, kao i niz naučnih članaka objavljenih u Helsinškim sveskama svedoče o, za domaću istoriografsku javnost, nažalost retkom pristupu osetljivim temama koje zadiru u recentnu prošlost u kojoj se Srbi, nekim nemim konsenzusom, smatraju  uvek i isključivo za žrtve a nikad za krivce.


5175A4CA-7B1E-45BC-B227-95838B7BE9FD_mw1024_s_n

Prof. Olivera Milosavljević na tribini Betona novembra 2012. godine


ŠTA (NI)SMO PROČITALI O FAŠIZMU?


U uvodu svoje dvotomne studije Savremenici fašizma 1 - Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941; Savremenici fašizma 2 - Jugoslavija u okruženju 1933-1941 autorka se kritički osvrnula na revizionističke “rehabilitacione” procese koji su punili (i pune) medije poslednjih godina. Spomenimo, kao najočitije primere, tzv. “večito pitanje” koje autorka spominje u uvodu: da li je Jugoslavija mogla da se očuva kao članica Trojnog pakta (mogla je, samo da nije bilo britanskih špijuna, tvrdi desnica), nedavnu zakonsku rehabilitaciju Draže Mihajlovića, pokušaje dodeljivanja trga Dimitriju Ljotiću, te sve glasnije apele da se, pored Draže, zakonskim putem “opere” i Milan Nedić. Jedan od glavnih argumenata revizionista, dolazili oni s ekstremne desnice ili čak s centra, je da su u Srbiji 1918-1945 postojali desničarski pokreti koji su bili autohtoni, pre svega antikomunistički te da, ako su i paktirali s nacistima i fašistima, za to treba kriviti prevashodno njihovo nepoznavanje tih ideologija i činjenica o stradanju Jevreja i antifašista u nacističkoj Nemačkoj.


Olivera Milosavljević u Savremenicima fašizma 1 kategorički tvrdi: beogradska javnost je imala sve ključne informacije o prirodi fašizma i nacizma. Sve teorijske postavke ovih ideologija zla (kao i njihova “praktična primena”) bile su na raspolaganju javnosti, bez obzira da li je u pitanju bio Srpski književni glasnik (glasilo s liberalno-demokratskim tendencijama), Proleter (ilegalno komunističko glasilo), konzervativna Narodna odbrana ili, neretko, fašistoljubni članci u Vremenu i Otadžbini. Tako je u Vremenu 22. marta 1933. godine objavljen članak u kojem se navodi da je otvoren prvi koncentracioni logor u Nemačkoj, Dahau, namenjen za političke zatvorenike. Dnevne novine, Politika pre svih, izveštavale su, naročito intenzivno između 1933 i 1936. godine, o antisemitskim napadima, cenzuri štampe, spaljivanju knjiga “degenerisanih umetnika” i hapšenjima neistomišljenika u Trećem Rajhu. Znalo se i za sudbinu Karla Fon Osjeckog, nemačkog nobelovca utamničenog u Špandau i, kasnije, u konclogoru Estervegen. Zanimljivo je da, po mišljenju autorke, autori članaka koji su pripadali levici nisu ulazili u detaljniju analizu fašizma, već su ga prikazivali pre svega kao svog ideološkog protivnika tj. reakcionarnu silu oslonjenu na krupni kapital.


Autorka, poredeći članke ispisane u predratnim beogradskim glasilima, dolazi do još jednog, za današnje revizioniste, poražavajućeg zaključka: isključivo su levičarska glasila otvoreno, bezrezervno napadala nacizam i fašizam kao reakcionarne, totalitarne ideologije i glavnu opasnost po mir u Evropi. Liberalno-demokratska glasila su kritički pisala o Hitleru i Musoliniju, ali su smatrala komuniste jednakom opasnošću. Konzervativni mediji su zazirali od Italije i Nemačke kao “prirodnih neprijatelja” Jugoslavije, ali su ti „neprijatelji“ spominjani kao brutalna sila koja bi u budućem svetskom sukobu slomila komunizam i smatrani su više nego korisnim, dok je ekstremna desnica bez zazora objavljivala panegirike crnim i smeđim košuljama. Štaviše, antisemitizam, za koji desnica tvrdi da nikad nije postojao u Srbiji, izbija iz i između redova konzervativnih i fašistoidnih glasila. Tako se, na primer, s puno mržnje i zlobe opisuju nemačke i mađarske izbeglice jevrejskog porekla. Ponegde, kao u Pravdi, Jevreji se otvoreno pominju kao deo judeomasonske zavere ili kao Reditelji koji kontrolišu, posredno, čak i Hitlera (jedna od brojnih konspiroloških teorija Dimitrija Ljotića). Negde se prozivka upućuje “selektivno”. Tako Narodnoj odbrani ne smetaju  jugoslovenski Jevreji “Pavlovići, Glišići”, već “Mordehaji, Grinbaumi” koji, navodno, stoje iza sve većeg broja finansijskih skandala u zemlji.


Proleter


AUTOHTONA KOPIPEJSTOVANA FAŠISTOIDNOST


Ono što je posebno zanimljivo je da današnji pripadnici esktremne desnice, baš kao i njihovi prethodnici sedamdesetak godina ranije, inače svetli uzori njihovih svetonazora, poriču da su fašisti. Zašto? Odgovor na ovo pitanje se može naći u drugom tomu studije. Insistirajući na “autohtonosti” i “originalnosti” svojih pokreta, ekstremni desničari tvrde da ih, primera radi, ne mogu nazivati fašistima jer postoji samo jedan fašistički pokret a to je Musolinijev. Drugo su, i samim tim potpuno osobeno, pripadnici Strelastih krstova u Mađarskoj, Plavih košulja u Irskoj ili Gvozdene garde u Rumuniji. Kako onda objasniti činjenicu da su u pitanju militarističke organizacije sa sličnom ikonograrfijom, kultom svemoćne autoritarne države i prezirom prema demokratiji? Uz pomoć snatrenja o pravoslavnom misticizmu koji je predstavljao vjeruju Ljotićevog ZBOR-a.


Ali, nisu zboraši bili jedini: autorka nas podseća na fascinaciju Stanislava Krakova Hitlerom i Musolinijem, članke Miloša Crnjanskog (potpisane s M. Putnik) u kojim je do neba hvalio Musolinija jer se, jednom prilikom, okružen seljacima, vozio  na traktoru ili hrabrost falangista “Kaudilja” Fransiska Franka u čijem je štabu boravio za vreme Španskog građanskog rata, Svetislava Stefanovića opsednutog britanskim zaverama i Hitlerovom harizmom, fasciniranost patrijarha Varnave Hitlerom i tlapnje vladike Nikolaja Velimirovića o Jevrejima koji su zaslužili večito lutanje i progone jer su uvredili pravoslavlje (?!).


Revizionistička  desnica, takođe, tvrdi da je fašizma možda, u nekim tragovima i bilo (ZBOR i Jugoslovenska akcija) ali nacizam nikad nije mogao da uspe u Srbiji jer u Srbiji nikad nije postojala grupa naučnika koja je stajala iza neke rasne teorije. No, ono što otkrivamo u knjizi Olivere Milosavljević je da je veliki broj medicinskih radnika bio zainteresovan za eugeniku  te da je postojao Odsek za rasnu higijenu i biometriju. Štaviše, grupa uglednih medicinskih radnika u kojoj su prednjačili dr Branimir Maleš i dr Aleksandar Kostić, dekan Medicinskog fakulteta, verovala je u superiornost pojedinih delova bele rase, s akcentom na (evo još jedne domaće “osobenosti”) tzv. dinarsku rasu koja poseduje u sebi odlike germanske (podesno za zbližavanje s nacistima) i mediteranske (podesno za približavanje s Musolinijem). Miho Obuljen je, kao jedan od pobornika dinarske rase, pisao o “užasnim posledicama mešanja rasa – posebno  Francuza i Afrikanaca”. Čak je i Ljotić, koji je pisao o “kvalitetnijem i manje kvalitetnom ljudskom materijalu”, bio manje direktan u odnosu na pobrojane, “rasno superiorne” tumače.


tumblr_nc5rgu6UBt1tm5gyso1_1280

Zidno nasleđe anti-antifašizma


A ŠTA DANAS?


Zaključak koji se nameće je da u beogradskoj javnosti skoro niko, osim nekoliko levičarskih autora, nije  doživljavao fašizam kao ideologiju protiv koje se mora boriti svim silama. Fašizam je uglavnom bio ili zlo jednako komunizmu ili privremeni saveznik u antikomunističkoj histeriji ili ideal kojem se težilo. Primetna je takođe i velika doza konformizma i straha u medijima, koja se očitava u vreme uspona desničarske Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) Milana “Vođe” Stojadinovića, koji je, ekonomski i politički, vezao Jugoslaviju za zemlje Trojnog pakta. Ošišani jež od 1936. godine pa do martovskog puča 1941, nije objavio nijednu karikaturu fašističkih diktatora. U Politici je, 1940. godine, izašlo  saopštenje Vlade u vezi sa antisemitskim zakonom (smanjivanje broja đaka jevrejskog porekla koji mogu upisati srednju školu ili fakultet),  koje je u javnosti prošlo skoro neprimetno. Jedan od najuglednijih beogradskih intelektualaca, Slobodan Jovanović, dok je nemačka armija gazila Poljsku oktobra 1939, u svom Srpskom glasu bavio se nadgornjavanjem s hrvatskim političarima. Kao da je rat daleko od svog početka.


Drugi svetski rat je Jugoslavija dočekala potpuno nespremna i neorganizovana ali ne i bez svesti o onome što će doći s okupacijom. Naravno, beogradska ekstremna desnica se, iako je formalno negirala svoj fašizam, listom stavila u službu okupacionih vlasti. Njihovi stavovi, kao i stavovi levičara (socijalista i zabranjenih komunista) su bili jasni. Neodlučnost, ravnodušnost i povodljivost najvećeg dela javnosti su, u suštini, poticali iz njenog antikomunizma koji je bio veći od njenog antifašizma.


Posledica takvih poteza konformističke elite, kao i niza onih koje su je nasledile, je društvo lišeno osnovne istorijske i ideološke profilisanosti koje  potire antifašističko a forsira kolaboracionističko, fašistoidno nasleđe u ime tobožnjeg “opšteg pomirenja” kojeg nikad nije bilo i ne može biti.

Štrafta arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.