Trinaest ti je godina. Iščupalo te i bacilo negdje da ni sam ne znaš gdje si se našao. O jeziku pojma nisi imao sem onog nužnog otaljavanja glagola i padeža o koje si se očešao do sedmog osnovne. Onda si u osmom osvanuo pred novim ljudima, novim jezikom (zapravo tek nedomišljeno i zbrzano preimenovanim, prekrečenim starim) kraćega naziva i tu te, na njegovim vratima, dočekao kerber u obličju nakostriješene učiteljice, čuvarke tek slućenog identiteta koji se u krajevima odakle te iščupalo kalio topovima i kamama. Čačanka, od koje ćeš po prvi put čuti da netko spominje četnike u afirmativnom tonu, sa gađenjenjem baca tvoju bilježnicu na kojoj si riječ 'lektira' ispisao i latinicom i ćirilicom. Sa ovom potonjom, ćirilicom, se rveš, i znaš ju i ne znaš, ono imaš u glavi, al' ne i u zglobu. Učiteljica uči svemu samo ne jeziku koji brani ljuteći se na sve ono što ona tim jezikom ne smatra. Učiteljica ispravlja, prepravlja, bogoradi i saliva pravila u glave budućih govornika. Kako treba, a kako ne treba. Šta je ispravno, a šta ne. Šta je to 'njihovo', a šta 'naše'. Zna ona to vrlo dobro, uvijek je znala samo ranije nije smjela, a sada smije: dijeliti riječi na žute i zelene. I dijeli. Siječe i rastavlja. Žito od kukolja. Pošto ti je stari otišao na front, malo se smirila. Na kraju ti je od nje ostala visoka ocjena iz novoimenovanog predmeta i duboko u tebi ukorijenjena odluka da ćeš nastaviti pričati kako si pričao i do tada, pa makar morao i izmišljati kako je to, zapravo, bilo. Jer – trinaest ti je godina, jebote. I blage veze nemaš. Poslije ćeš svoju odluku nositi sa mukom i kroz porodicu u kojoj mnogima nije jasno zašto se tvrdoglavo držiš nečega što je prošlo(st), čega se treba riješiti po svaku cijenu, i što je, da stvar bude gora, još i složenije od novog govora koji te okružuje. Koji nas okružuje. U srednjoj školi nitko i ne obraća pažnju na tebe, jer to je vrijeme potpunog neobraćanja pažnje. Škola je samo zgrada u kojoj đaci provode četverogodišnji raspust. Četvrti razred završavaš u izbjegličkom odjeljenju u drugom gradu i sada je jezik upao u haotičnu bujicu govora sličnih tvojima i ti radoznalo upijaš sve te prosute riječi dok ih suha zemlja jednoobraznosti ne upije u sebe. Fakultet je utočište, ali samo dok na njega ne kročiš. Knjige koje čitaš vraćaju te tvom govoru, a teorijski jezik još više gura u odluku da, kad pišeš, pišeš još luđe i stranskije, još hrvatskije nego što govoriš. To pretvaraš u nekakav tvoj stil, namijenjen samo tebi, pošto studentske žvrljotine ionako ne čitaju ni oni koji za to primaju plaću. I tako do diplomskog. A onda opet kerber: od četrdesetak minuta koliko je trajala odbrana, predsjednik komisije (inače zamjenik tadašnje ministarke obrazovanja), samoproklamirani disident u zemlji disidenata i perjanica četničke epistemologije drži nadahnut govor o 'hrvatštini', modama iz Pariza i glupim knjigama koje je za masnu lovu, eto, prinuđen prevoditi. I to loše. I ovaj ti učitelj, kao i koleginica mu petnaestak godina ranije, baca svesku pod nos. Previše latinice za njegov ukus. Ovoga puta sveska je indeks koji prtiš i odlaziš sa faksa kao da na njemu nikada nisi ni bio.

 

Misliš da će kasnije, sa zaboravom jezika koji vlada na sve strane, sve da se smiri i da si siguran u svojoj komotnoj govornoj varijanti jezika i dovoljno van domašaja jezičkih državotvoraca i purista ako se, skupa sa prijateljima, lomataš po zabranima civilnodruštvenih politika, ako si prekarac, pekarski kalfa na crno i nezaposlen, dakle neubrojan i nevidljiv. Ali nisi. Mislim, nevidljiv. Dođe tako do javnosti i ponešto što napišeš, ono čime se očituješ i o čemu skupa sa drugim ljudima misliš i aktivišeš po gradu u kom živiš. Omakne se poneki tekst, sporo i lijeno pisan, tmast i gust k'o smola. I tako u jednom od njih pišeš i o gradu u kom živiš, o bahatom odnošenju vlasti prema tom istom gradu, o procedurama koje se izvrgavaju ruglu i svom silnom kršu koji ostaje ljudima da se s njim nose još dugo pošto bahati vlastodršci odjezde u noć iz koje su i izmiljeli. Pišeš o zaobilaženju procedurā i ljudi prilikom donošenja odluka šta će se, gdje i kako graditi. Tvrdiš da se jedna takva odluka o izgradnji zgrade suda administrativno preinačava i da jedna građevina, preko noći, od zgrade Apelacionog postaje zgradom Specijalnog suda. Da, takoreći, doživljava mistično prekonoćno zakazamaćenje. Naglašavaš da je bitno da ljudi znaju da li će im ispod prozora sutra osvanuti nešto što svi normalni gradovi nastoje izmjestiti iz svojih centara. Da nije svejedno što će nestati cijeli jedan mali ekosistem koji su ljudi stvarali i održavali pola vijeka. Da nije normalno ukopavati jedan ogroman i pregabaritiran objekat u pješčano tlo i tako ugroziti statiku okolnih zgrada. I još svašta pišeš što se tiče čovjeka i njegovog svakodnevlja. I ljudi reagiraju na tekst. Obraduješ se. Pogledaš crtice komentarluka i imaš šta i pročitati: od svega o čemu si pisao svojim dragim sugrađanima, misleći da skupa s njima skrbiš o javnom dobru i svemu onome što taj grad i čini Gradom, dragi ti čitaoci i sugrađani pamte, podvlače i spočitavaju samo jedno – zašto si pisao tako kako si pisao, tako strano i tako hrvatski o onome što, prema njima ovaj grad eonima jeste? I što će ostati dok je svijeta i vijeka. Zašto ijekavski o, valjda, samo ekavskim problemima? Fin ti se neki svijet, vidiš, bekelji i, sa najboljim namjerama, pita se pitajući i tebe: nalazi li se ugao o kom pišeš u Zagrebu ili Novom Sadu? Fini ti graždani, pa još usto i neki čestit manjinski svijet, pri tom, drži također dobronamjerne lekcije o „jeziku društvene sredine“, o jeziku novosackom i naviknutom, a sve vrijeme, zapravo i jedino – jeziku državotvornom i jeziku Državnom. Jer i Polis je neka Država, zar ne? A, koliko je tebi poznato iz prirode i društva, i kako kapiraš stvari – upravo je obrnuto: jezik društvene sredine, jezik je manjine koji onda većina uči u onoj sredini u kojoj je ta manjina – većina. Samo pervertirani državotvorni um može to prekalamburiti i prevesti u jezik kojim se manjina ima samoasimilirati i jezički pod-sužnjiti. Znajući to, ti onda znaš da ni prigovor, naizgled upućen od čitaoca koji pripada manjini, ne dolazi iz srca problema nego iz smradne nutrine vlasti i potrebe svakog ubogog čovječuljka da se dokaže i da se lojalnim pokaže, da se bude stražar, makar se stražarilo samo i jedino nad duhom i jedinstvom jezika, makar se na tom sporednom kolosijeku zadovoljila prepotopska potreba da se bude kapo. I zato ne može o Novom Sadu, gradu ekavice kao jezika društvene sredine, da se piše tek tako nekim uprljanim varijantama govornog jezika, o njemu se ne može pisati jezikom ulice niti jezikom parija. Jasno ti to na znanje stavlja i starina kome nije bilo lijeno nazvati tvoje prijatelje i održati im telefonsku lekciju o tome kako on, iako i sam došao nekoliko brda dalje od brda sa kog si potekao ti, zna šta je red, šta je zvanični jezik i šta je država. Kakva sad jebena ijekavica i time opravdavanje hrvatskog genocida nad Srbima i Kninskom Krajinom u tekstovima koji sa svim tim nemaju ama baš nikakve veze? Jesi ti dečko normalan?

 

Zbog spleta geografsko-demografskih okolnosti Srbija kao zemlja i Srblji kao narod, uskraćeni su za forme nepatvorenog rasizma kakav znamo iz udžbenika sociologije. Zbog tog hendikepa ljudi ovdje prinuđeni su da se snalaze sa onim što imaju. Cigani prljaju, Šiptari se kote, a ijekavci paraju osjetljive bubne opne jezikočistunaca i samoprozvanih lingvopandura. Valja ih zato ukoriti i pokarati pa, ako ni to ne upali, onda i – pokoriti. Uštrojiti ih. Odsjeći im jezik ako treba. Jer kad već nema crnaca, valja nam ih izmisliti. Šteta da propada i zakržlja jedan tako potentan i autohtoni rasizmić kakav gajimo u svojim njedrima za koje inače volimo misliti da su dom duše najšire – duše balkanske!