Beton br.141
Četvrtak 28. januar 2016.
Piše: Mirnes Sokolović

KOMESAR NA SUVOM

Mario Vargas Ljosa: Riba u vodi (Laguna, 2015)

prevela: Ljiljana Popović Anđić

 

 


 

Kad je Ljosa prošlog ljeta posjetio Tomislava Nikolića, predsjednik Srbije mu je govorio o viševjekovnoj tradiciji Srba i nacionalnom identitetu jasnom kao božur. Jedina prepreka da uđe u Evropsku uniju bijaše to što Srbija ne želi priznati Kosovo, a Bitka na Kosovu iz 1389. spriječila je Osmanlije da napreduju dalje ka Evropi. Tokom vladavine Turaka, Srbima nije bilo dozvoljeno da prave kuće od čvrstog materijala, već samo od blata i jedina čvrsta građevina je bila sačinjena od srpskih lobanja u Nišu. Iako nas je Otomanska imperija držala u viševekovnom ropstvu, poučio je ovog nobelovca na kraju predsjednik Nikolić, Srbija je uvek pripadala samo sebi.


Nakon razgovora, prenijeli su mediji, Ljosa je bio očaran predsjednikovom upućenošću u kulturu i istoriju, rekavši da nikad nije sreo predsjednika koji istovremeno i takav poznavatelj. Bio je to ipak susret dvojice (skoro pa) kolega, gotovo na najvišem na nivou, i sve je proteklo s mnogo uvažavanja i diplomatskog takta. U svojim memoarima Riba u vodi (Laguna, 2015.) Ljosa upravo opisuje kako je zamalo postao predsjednik Perua, na izborima 1990., kada ga je tek u drugom krugu pobijedio (dotad politički anonimus) Alberto Fuhimori. Ostalo je nepoznato da li je predsjednik Srbije pročitao Ljosine memoare.


FoNet-NIKOLIÆ-LJOSA

Pisac, predsednik i Knjiga; www.predsednik.rs


Rađanje predsedničkog kandidata


Knjiga je, po već poznatoj Ljosinoj maniri, vođena u dva toka, koji se smjenjuju u svakom sljedećem poglavlju. Prvi se odnosi na njegovo djetinjstvo, dječaštvo, mladost, donoseći na početku svojevrsni portret umjetnika kao dječaka, koji upoznaje svog oca (za kojeg su mu bili rekli da je mrtav) i razvija vremenom u sebi otpor prema tom porodičnom despotu. Dječak će se protestvujući protiv oca okrenuti poeziji, i solidarišući se sa pobožnom majkom postati religiozan, i taj sižejni tok će Ljosu ispratiti sve do 1958. godine kada odlazi u Evropu, da se sasvim posveti književnosti. Tim dijelom knjige – zanimljivom najviše po tome što se može vidjeti kako se (donekle poznata) autobiografska građa transformisala u Ljosinim romanima – u ovom prikazu ćemo se baviti sporadično, koliko bude trebalo.


Drugim tokom Ljosa prati samog sebe od trenutka kada se 1987. odlučio kandidovati za predsjednika, pa do jutra nakon poraza, kada ponovo odlazi u Evropu da se posveti književnosti. Da li je Ljosa riba u vodi u prvom ili drugom toku, nigdje se izrijekom ne kaže, mada ostaje posljednji utisak da Ljosa sebe vidi prije svega na strani književnosti. Ljosa se 1987. odluči angažovati da se suprotstavi Alanu Garsiji čija mu je politika ličila na tempiranu bombu. Bilo je to vrijeme kad Peru došao u sukob sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom, nakon što je predsjednik Garsija pristao platiti samo deset posto izvoza kao otplatu duga. Fiskalni deficit je ubrzavao inflaciju, niska vrijednost dolara je obeshrabrivala izvoz. Sistem je obogaćivao šačicu ljudi, a osiromašivao zemlju.


U takvom stanju Ljosa piše svoj članak, u kojem se suprotstavlja mjeri predsjednika Garsije da – kao peruanski Aljende ili Kastro – nacionalizuje i podržavi sve banke, osiguravajuće kompanije i finansijske institucije u zemlji. – Peru je još jednom napravio korak ka varvarizaciji – rekao je Ljosa svojoj supruzi Patrisiji sljedećeg jutra dok su trčali po plaži prema seocetu Punta Sal gdje su tog ljeta odmarali. Ipak mu je najgore palo što je znao da će takvu mjeru podržati devedeset devet odsto Peruanaca, koji su razvili – kao i drugi narodi Trećeg svijeta – averziju prema egoističkom kapitalizmu, imperijalizmu, finansijskim oligarhijama, sretni što predsjednik Garsija neće dozvoliti mešetarima da iz Perua iznesu svoje dolare.


Napisavši taj članak U pravcu totalitarnog Perua, u kojem je pozvao građane da se protive Garsijinim mjerama, Ljosa, kaže, nije ni sanjao kakav će izuzetan zaokret proizvesti u njegovom životu. Ljudi su počeli da mu pišu pisma, da opsjedaju njegovu kuću, da potpisuju peticije, da pitaju kako mogu da pomognu, povodom njegovog manifesta. Ljosa je klervoajantno vidio, da bi Garsijin etatizam – skupivši svu ekonomsku i političku moć u vladajućoj partiji – mogao da označi kraj slobode izražavanja i mlade demokratije. Te mjere, oko kojih su se okupili i desničari i ljevičari, u kojima je narod vidio silazak socijalne pravde na zemlju, natjerali su Ljosu da progovori u ime najljepših postulata otvorenog društva i ugroženih službenika banaka koji su počeli da se okupljaju na proteste.


Na Trgu San Martin održao je onda znameniti govor u kojem je objasnio da ekonomska sloboda jeste lice političkih sloboda, da su privatna svojina i tržišna privreda jedina garancija razvoja, poručivši da peruanski narod neće trpiti trojanskog konja komunizma u svojoj zemlji. Ti skupovi za slobodu – koji će se nastaviti kasnije i u drugim gradovima, napadani od strane pristalica desničarske Apre i maoističke Crvene domovine, podjednako – bili su, piše Ljosa, presudni faktor da se zakon o etatizaciji, iako usvojen u Kongresu, kasnije nikad ne primijeni i da se ukine. Peruanski politički život, blagodareći i Ljosinom angažmanu,  otvoriće – piše Ljosa – širom vrata liberalnom razmišljanju koje će uzdrmati diktaturu, populizam i ekonomski intervencionizam konzervativaca i socijalista svih vrsta.


- Ako se popneš na tu binu, otićeš dođavola – upozoravala je Ljosu supruga Patrisija, kad je počeo razmišljati o kandidaturi. I Ljosa često razmišlja o sebi kao piscu i političaru, i o odnosima te dvije svoje uloge, ne treba zaboraviti da je u to vrijeme on, kao pisac, na vrhuncu slave. Razmišljajući o svojim motivima da se kandiduje, Ljosa tvrdi da je to bilo iz moralnih razloga, da je odlučio prihvatiti položaj lidera u kritičnom trenutku svoje zemlje, koji će provesti liberalne reforme za koje je pledirao još od sedamdesetih godina. Patrisija koja ga je – kaže – poznavala možda i bolje od njega, bijavši upućenija u njegovu dušu od njega samog, imala je još ljepše objašnjenje: Ljosa je naime želio doživjeti iskustvo puno uzbuđenja i opasnosti, pravu avanturu, on je htio napisati veliki roman u stvarnom životu. Njegov, dakle, politički angažman nije više bilo pitanje etike, nego estetike, prema Patrisiji.


20110611_AMP501

Mario Vargas Ljosa na bini


Ipak, kako opisuje, sam Ljosa najveću euforiju doživljava na trgovima, dok mu peruanski narod aplaudira umjesto da ga linčuje, što je mnogima izgledalo nevjerovatno, jer ovaj pisac govori o privatnoj svojini i narodnom kapitalizmu. Po prvim anketama, cijela trećina svih glasova trebala je pripasti Ljosi. Gledajući poludjelu masu na Trgu San Martin, i po drugim trgovima, pa i u njegovom rodnom gradu, Ljosa – kako priznaje – osjeća jednu epifaniju na valu tog svenarodnog oduševljenja, uvjeren da su milioni Peruanaca odlučili stati uz njega i napraviti od svoje zemlje Švicarsku, a ne Kubu ili Sjevernu Koreju. U dubini duše, on tih dana, dotada apatrid i opscenist, otkriva da voli svoju zemlju, da je Peru uvijek i bio dio njega, da ga se nikada nije uspio osloboditi, poručujući da nikako ne treba brkati nacionalizam i patriotizam, kao ljubav prema tlu na kojem se neko rodio.


Došlo je vrijeme da onaj razmaženi dječak, odrastao u miljeu uglednih arekipljanskih porodica, koje su se hvalile svojim španskim porijeklom, finim manirima i čistim izgovorima, tetošen sve do desete godine među Ljosama, daleko od Vargasa svoga oca, odrastajući iznad svijeta očeve porodice osiromašene i upropaštene politikom, što oca čitavo vrijeme neurotično glođe, sada je, dakle, vrijeme da taj hiroviti dječak koji će se kasnije posvećivati i pornografiji i religiji, pogotovo poeziji da sablažnjava svog oca, uzimajući na sebe ulogu i mladog pisca skandalista, čiji će prvi roman spaljivati zbog uvrede vojsci u čiji internat ga je otac poslao da postane čovjek, pravi Vargas a ne Ljosa mekušac – sada je, konačno, došlo vrijeme da taj nekada osjetljivi dječak i izopćeni mladić, na vrhucu zrelosti, u 54. godini uzme na sebe ulogu predvodnika i uvede svoj narod u obećani raj bez siromašnih i nepismenih i ugnjetavanih, postižući da svijetlo obećanje postane istorija. Nastupilo je doba, kada će Mario probitačnošću Vargasa stvoriti u cijelom Peruu društvo po mjeri Ljosa. U tom bogojavljenju na trgovima, Ljosa kao da zaboravlja i onaj etički i estetički motiv koji je lijepo istakla Patrisija, kao da euforija postaje sve.


Pisac na krilima naroda


Ipak, Ljosa nije lišen nekih uvida u poražavajuće stanje stvari: on piše da ona politika koja se živi i sprovodi nema mnogo veze s onom koja se zamišlja, o kojoj se čita ili piše, o kojoj se mašta, jer u stvarnosti nema dodira sa idejama i vrijednostima ili idealnim društvom. Tim je čudnije što on, obuzet oduševljenjem, na momente počinje krasnosloviti o nekim svijetlim obzorima, kada će se riješiti svi problemi. Ili što se žali kad zaključi, nakon svog poraza, da Peruanci ipak ne glasaju za ideje. Njegovo iskustvo je bilo da politiku čine isključivo manevri, intrige, konspiracije, paktovi, paranoja, izdaja, računice, mnogo cinizma i svakojakih akrobacija. Sve to on ponekad zaboravi.


Kritikujući marksističke intelektualce, on će imati vrlo oštro oko za kontradikcije, primjećujući da ta kritička bića postaju etički šizofrena dok napadaju imperijalizam, a žive od raznih stipendija američkih fondacija, često provodeći semestre u utrobi čudovišta, hranjeni fondacijom Gugenhajm, Tinker, Melon, Rokfeler, itd. Ljosa konstatuje da upravo nedostatak prilika, nesigurnost, manjak posla i društvenog statusa, u monohromnom peruanskom društvu, gura intelektualnu klasu ka državnom marksizmu i korupciji, cinizmu, karijerizmu, čineći ih poslušnicima Države kao što su prije bili robovi Crkve i prinčeva.


Diferencirajući se od Markesa ili Fuentesa, kao marksističkih pobornika, Ljosa pledira za kapitalizam ističući da kontrolisano tržište stvara pasivan mentalitet, zavisan od državnog protekcionizma, nesigurnu psihologiju i panični strah od konkurencije. Slušajući svakodnevno ekonomske lekcije, on dolazi do otkrića da bi Peru ostao zemlja siromašnih sve i kad bi etatistička vlada ravnomjerno raspodijelila postojeće bogatstvo, jer bi stanovnici dobili po pedeset dolara. Rješenje je – pledira Ljosa – u podsticanju duha zarade, koji ne nosi etičku i intelektualnu ćar, proizvodeći razlike između onih koji proizvode više ili manje, ali jedino uvećanje kapitala može izvući zemlju iz siromaštva, za razliku od politika solidarnosti kojima to nikada nije uspjelo, budući da su donosile samo privilegije onima koji vladaju i ograničavale slobode.


To jesu ili nisu loše mjere, ne znam, sve bi to bilo uredu, da Ljosa ponovo ne kopa po sebi kao književniku tražeći alibi za svoj politički program, upadajući u kontradikciju, što svakako zasmijava. Navodeći da mu je vlast uvijek  budila nepovjerenje, čak i u njegovoj revolucionarnoj mladosti kad je uvijek ostajao pomalo sartrovac i čitao Temps modernes, Ljosa objašnjava kako se kao pisac osjećao poslanim da pruža otpor vlasti, da vlast dovodi u pitanje, što ga je privuklo – kao i Kiša – patrijarsima liberalne misli Rejmonu Aronu i Karlu Poperu, Hajeku i Fridmanu, koji su se zalagali da se ekonomske i instutucionalne ingerencije prebace na građansko društvo, umjesto da budu koncentrisane u kupoli.


Ostajući pisac i otpornik moći, čitajući liberalna štiva prije spavanja, Ljosa tih dana kao kandidat za predsjednika putuje i u Ameriku, tamo se sastaje državnim sekretarom, dobiva poziv i u Bijelu kuću gdje večera i pleše, bivajući predstavljen i predsjedniku Reganu s kojim ipak ne razgovara o politicu i plesu nego o nekom piscu, posjećuje na toj turneji Majami, Los Anđeles i Vašington, susreće se s liderima obje partije u Kongresu, objašnjava im šta očekuju u slučaju pobjede, naglašava da su mu jedan od glavnih ciljeva razgovori sa MMF-om, na stalnoj vezi je sa Svjetskom i Međuameričkom bankom. Osjećajući se lijepo na putu svoje misije, Ljosa se pouzdaje da će mu već jednom te blagonaklone institucije (kad već nisu Aron ili Poper) otkriti lica bezličnog građanskog društva na koje namjerava prebaciti finansijske ingerencije.


90304-004-EB71255A

Pristalice Fuhimorija


Ljosa, a posteriori, piše kako se kolebao, osjećajući da on ipak nije za političara, da je pogriješio, da ne zna to raditi, da će biti bolje ako ostane među svojim knjigama i papirima, itd. On se žali kako je u vrijeme kampanje sasvim izgubio privatnost, da je prestao pisati i čitati. Sada, kad je sve prošlo, zaboravljajući da je ipak bio jedan čovjek, Ljosa se neprestano vajka između jogija i komesara u sebi, kao da zaboravlja da je lako bio i jedan i drugi. Igrajući ulogu u memoarima, on se demonstrativno opredjeljuje čas za prvog, čas za drugog, mada je oba puta bio samo riba, koja je znala plivati i u toploj i u hladnoj vodi. Vraćajući sva ta događanja u svojim memorarima, razdvojivši dva toka, književni i politički, on nas sujetno uvjerava da je nakon izbora sasvim digao ruke od politike posvetivši se književnosti, mada se iz događanja vidi da je lako pronalazio jogija u sebi, kad je bio komesar, i obrnuto, sve je to bilo od danas do sutra (zaspiš kao jogi, probudiš se kao komesar), što je njegova automatizovana forma u dva paralelna toka pomalo zamaglila.


Uvijek za prava pojedinca, nimalo etički šizofren, Ljosa, međutim, u vrijeme kampanje organizuje kulturne skupove koji šire liberalnu ofanzivu po svijetu, okuplja vodeće svjetske intelektualce da govore u korist slobode, da se suprotstavljaju Kastrovoj diktaturi, na što Kastro i lično reaguje obasipajući Ljosu uvredama. Svi zajedno onda na tim skupovima osmišljavaju Ljosin angažman, videći njega – pisca antimilitaristu – kao oficira u moru liberalne i demokratske mobilizacije koja je krenula sa istoka Evrope. Sve je izgledalo bajno, na njegov rođendan, kada ga je ogromna masa ljudi u Ikitosu pratila od aerodroma do grada, dok su se Ljosa i Patrisija vozili u otvorenom kamionetu, gledajući impresionirani kako se iz svih kuća izlaze nove grupe poklonika da se pridruže gustom karavanu koji uzvikuje parole njihovog Demokratskog fronta i pjeva i igra sa neopisivom radošću i žarom. Na stolu ga je dočekala ogromna torta sa pedeset i četiri svijeće, i najbolje bi bilo da je Ljosi taj trenutak (koji doslovce ovako ushićeno opisuje) potrajao vječno, bolje bi bilo da je tu završio političku karijeru, jer će uskoro, srećom, stvari krenuti po zlu.


Ljosi će se književnost obiti o glavu. Apristi i ljevičari su ga kao političara počeli ubijati njegovim vlastitim književnim citatima. Koristeći to što se nekada izjasnio kao ateista, glasno počinju pitati narod: Je li stvarno želite predsjednika ateistu? Na državnom radiju redovno se čitaju erotska poglavlja njegovih romana, nakon čega tog perverznog čovjeka i pornografskog pisca komentarišu uživo psiholozi, sociolozi, seksolozi, dok voditeljka u vrijeme najveće slušanosti dramatičnim glasom upozorava domaćice i majke da sklone djecu, da ne bi slušala ogavne stvari, jer će melodramatskim glasom uskoro nastaviti da čitaju redove tog pisca neosjetljivog ateiste i incestuoznog pornografa.


Po tom majstorskom scenariju, Ljosini protivnici stalno upozoravaju ljude da će doći do neviđenih otpuštanja ako on dođe na vlast, napada ga list Republika koja postaje glasilo i aprista i komunista, što je bio jedinstven slučaj. Stalno su podsjećali gledateljstvo da je u pitanju antinacionalista i antimilitarista čiji je roman Grad i psi vojska javno spalila, smatrajući ga uvredljivim za Oružane snage. Novine su redovno donosile izvještaje analitičara koji su tumačili njegovu zavisnost od droga, slike na kojima je bio prikazan okružen golim ženama, pitajući narod je li zbog ovoga ateista. Uradili su – što je bio sjajni vrhunac - i izmišljeni intervju sa Ljosinom prvom ženom, koja je pozvala Peruance da ne glasaju za Ljosu nego za Fuhimorija, što će i ona uraditi. Ostaje nejasno šta je Ljosa očekivao, svoje Carstvo zemaljsko ljudskih prava nije bio još uveo u Peru, on se zgražava, kao da je zaboravio ono polje intriga i paranoje, buni se kao da se njegovom dostojanstvenom individualnošću ne mogu tako odnositi.


I prije nego su stvari krenule sasvim po zlu, ispostavilo se da je Patrisija bijaše upravu, Ljosa je u toj epizodi od svog života napravio jedan zanimljiv bulevarski roman. Alberto Fuhimori, koji se u prva četiri mjeseca nije ni pojavljivao nigdje, sada dobiva značajan procenat u anketama, počinjući da postoji kao kandidat tek deset dana prije izbora. Taj sin japanskih migranata, inženjer agronomije koji nije vladao dobro ni španskim jezikom, nakon prvog kruga, dobiće podršku svih ostalih kandidata, i Ljosa će shvatiti da su stvari izgubljene. Pozerski, tobože zabrinut da apristička politika opet ne zavlada, prije drugog kruga, bojeći se katastrofe, otići će mu na noge i ponuditi mjesto predsjednika, u zamjenu za to da zaustavi inflaciju, da smanji carinske tarife, otvori tržište konkurenciji, pregovara sa Svjetskom bankom i Monetarnim fondom i privatizuje neka državna preduzeća, dajući glavna mjesta u vladi ljudima iz Ljosine stranke. Fuhomoriju ne pada na pamet i sve to odbija.


mario-vargas-ljosa

Mario Vargas Ljosa, Sloboda i život


Ljosini saradnici predlažu da Fuhimorija diskvalificira kao Japanca, kao evangelistu, da kapitalizuju to što je katolička crkva stala iza ateiste i apatrida Ljose, ali Ljosa – ostajući vjeran svojim spisateljskim humanim postulatima – sve to odbija, imajući – kako kaže – anđeoske težnje da ostvari izvjesni ideje i program. Bez obzira što je najljepša peruanska voditeljica Žizela javno podržala Ljosu, unatoč tome što su mu žene prilazile priznajući da će u slučaju njegove pobjede zatrudniti, mali Japanac Fuhimori, koji u finalnoj tv debati drži govorancije čitajući ih isključivo sa papira, unedogled, pune gramatičkih grešaka, potukao je u drugom krugu Ljosu, najslavnijeg peruanskog pisca i velikog govornika, zato što je narod u toj borbi vidio Davida koji se suprotstavio Golijatu milionera i nadmenih bijelaca. Na svaku vijest o aferama u kojima je bio Fuhimori umiješan, narod je odgovorio da je ipak samo riječ o velikom mangupu. Na kraju je čak i CIA, na Ljosinu ogorčenje, podnijela izvještaj u kojem je navedeno da će biti bolje ako Ljosa izgubi, jer bi inače mogli izbiti građanski sukobi.


Ljosa tako nije uspio svoju zemlju privesti Carstvu Nebeskom i odletio je sljedećeg jutra u Evropu. Pišući Ribu u vodi tri godine kasnije za vrijeme berlinskog studijskog boravka, podržan dotacijama nekog fonda, Ljosa izvještava da je Fuhimori uskoro po preuzimanju vlasti ukinuo kongres, sudsku vlast, ustavni sud i vrhovni savjet sudstva. Da stvari budu još luđe, u svoj program uključio je neke mjere iz Ljosinog programa i uspostavio kontakt sa MMF-om i Svjetskom bankom s kojima je počeo pregovore oko otplate duga i povratka Perua u međunarodnu zajednicu. Neki su govorili Ljosi da je on tako postao moralni pobjednik, što je odbacio sa sujetom pisca, konstatujući da je Fuhimori izopačio dobar dio onoga što je on za Peru želio, a da ostvari nije mogao.


U toku jedne večere kod Kastra, kako svjedoči biograf Džerald Martin, Markes je (valjda sa modricom na oku) hvalio kubanski režim i marksizam, a kada je njegov sin sa indignacijom primijetio da njegov slavni otac nije tako govorio za vrijeme svog putovanja po Americi, sam Kastro je objasnio da Markes uvijek hvali onoga kod koga trenutno večera, ko ga trenutno plaća, čemu su se svi smijali. Ljosa, zavaljen u svojoj berlinskoj rezidenciji, svjedočeći o svom političkom pohodu, prav i human kao pravi pisac, u posljednjim redovima svoje knjige objašnjava da njegovi peruanski sudrugovi iz Pokreta sloboda, šibani medijima, i dalje vode svoju borbu zahvaljući (kako kaže) samoprijegornosti idealista u teškim vremena, nošeni idejom i moralom koji su ih onomad odveli na Trg San Martin, i mora da će tako tjerati svoje, sve dok i oni tako u miru stečene daće ne premlate preko pedeset svijeća na svojoj torti i sretno prolete kroz vatreni obruč svoje humanosti.

Štrafta arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.