Beton br.142
Četvrtak 12. decembar 2013.
Piše: Jerko Bakotin

KAPITALIZAM I DEMOKRATIJA

Povodom knjige Wolfganga Streecka: Kupljeno vreme: Odložena kriza demokratskog kapitalizma (Gekaufte Zeit. Die vertagte Krise des demokratischen Kapitalismus)

 

 

Od Angele Merkel preko Hermana van Rompuya i nekadašnjeg maoista Joséa Manuela Barossa pa do Zorana Milanovića i Slavka Linića, kontinentalne političke elite  zborski ponavljaju mantre o nužnoj štednji, objašnjavajući krizu „životom iznad naših mogućnosti“. Drugim riječima, neodgovornim ponašanjem razmaženih masa koje bi malo radile, na tuđi račun dobro živjele i ponajviše bezbrižno leškarile u hladovini rastrošne socijalne države. Posljednja knjiga uglednog sociologa Wolfganga Streecka, direktora kelnskog Instituta za društvena istraživanja „Max Planck“ – objavljena kod Suhrkampfa, jednog od najrenomiranijih europskih izdavača te naslovljena Kupljeno vrijeme: Odgođena kriza demokratskog kapitalizma (u originalu: Gekaufte Zeit. Die vertagte Krise des demokratischen Kapitalismus) – u Njemačkoj je štampi izazvala veliku pozornost upravo iz razloga što Streeck iznosi mainstream uhu provokativne i prilično argumentirane teze koje spomenutu dogmu smjeraju raznijeti u paramparčad.

 

streeckGekaufteZeitCOV36838699z.jpg.871346

 

Prvo, suprotno posthladnoratovskom nedodirljivom uvjerenju o prirodnom suživotu kapitalizma i demokracije, Streeck tvrdi da je riječ o prisilnom braku u sklopu kojeg je kapital, ne bi li  - poslije iskustava Velike depresije, fašizma i rata te postojanja socijalističke konkurencije – nakon 1945. ponovno stekao legitimaciju, pristao na niz ograničenja. Zapadnoeuropske zemlje razvile su veliki javni sektor, snažno regulirano tržište i jake sindikate, a državno se planiranje i interveniranje s ciljem pune zaposlenosti i preraspodjele bogatstva podrazumijevalo. U svrhu pacificiranja kapitalizmu inherentnog konflikta stanovništvu je ponuđena izdašna socijalna država, a imperativ konkurencije smatran je zastarjelim oblikom života. Kao rezultat poslijeratne su decenije zabilježile nezapamćene stope rasta privrede, ali i društvenog blagostanja – period na francuskom poznat kao Trente Glorieuses, trideset slavnih godina. Sedamdesetih godina, međutim, pobunjeni vlasnici kapitala, prestrašeni sve „objesnijim“ radništvom i sve nižim profitima, pokreću neoliberalnu revoluciju. S obzirom da se u kapitalizmu velik dio investicijskih sredstava nalazi u privatnim rukama, to znači da njihovi vlasnici raspolažu društvenom moći: uskrate li ih („Investitionsstreik“), doći će do porasta nezaposlenosti i zaustavljanja gospodarskog rasta. Kriza je, dakle, drugo ime za ucjenu vlasničke klase, dok se pod šifrom „povjerenje tržišta“ krije dovoljno obilato zadovoljenje njihove gladi za profitom. Sve u svemu, kapital je – a ne široke mase – bio taj koji je izdao društveni ugovor poratnog demokratskog kapitalizma; pokazalo se da je on „igrač umjesto igračke, grabežljivac umjesto domaće životinje, kojem se institucionalni okvir 'socijalnog tržišnog gospodarstva' činio kao kavez koji je postao preuzak i iz kojeg se sve hitnije moralo osloboditi“.

 

_MG_1198_d1fc0fa2db

 

Kriza je drugo ime za ucenjivačku delatnost vlasničke klase

 

Povijest zapadnih društava tada postaje priča o oslobađanju kapitala od društvenog reguliranja i u toj višedesetljetnoj neoliberalnoj transformaciji leže korjeni današnje krize. U kombinaciji s novim mogućnostima sve veće internacionalizacija tržišta već je osamdesetih u pitanje dovedeno sve: od univerzalnih socijalnih prava zaštićenih od tržišta preko nejednakosti srezane poreznom politikom pa do državne kontrole ključnih industrija. Države su pri tom nastojale osigurati masovnu lojalnost projektu konzumerističkog društva te je provedena prilično uspješna kooptacija alternativnih lajfstajlova: studentski prosvjednici protiv „Konsumterrora“ i dugokosa djeca cvijeća odrasli su u yuppije zaljubljene u šareni svijet stvoren tržišnom ekspanzijom na uvijek nova područja; čak je i Der Spiegel nedavno pisao da su njemački Zeleni danas stranka bogataša. Međutim, kako se „jaz između obećanja kapitalizma te očekivanja njegove klijentele i onoga (...) što su sve moćnija tržišta bila spremna dati (...) sve više povećavao“, krah poratnog klasnog kompromisa bilo je potrebno ublažiti kupovanjem vremena u vidu proizvodnje i potrošnje nepostojećih para, i to na tri različita načina. Procjep se sedamdesetih najprije pokušao začepiti inflacijom, dok ona nije postala kontraproduktivna pa je središnja banka SAD, Federal Reserve, pokrenula politiku stabilizacije. Zatim je osamdesetih započela era državnog zaduživanja; suprotno još jednom mitu, državni je dug za ulagače gotovo najpoželjnija investicija, ali funkcionira samo do momenta u kojem počinju sumnjati u mogućnost povrata. Devedesetih se po prvi puta prešlo na politiku štednje, odnosno konsolidacije, što je praćeno paralelnom financijskom deregulacijom. Ona je, kao što znamo, omogućila pustopašnu ekspanziju mutnih financijskih proizvoda i kredita dijeljenih privatnim domaćinstvima, kojima su mase - naravno, na sve veću korist tržišta - „nadoknađivale“ ono što više nije osiguravala država.

 

Ključno je da, po Streecku, kolaps državnih financija, odnosno fiskalnu krizu, nije uzrokovala rasipna država – navodno stvorena kombinacijom nezajažljivog stanovništva i populističkih političara – nego preniski državni prihodi. Naime, sedamdesetih započinje i trend politike smanjenja poreza, odnosno - kako su formulirali njeni kalifornijski prvoborci - „izgladnjivanja čudovišta“ (države): „starving the beast“. Odnosno, „oni, koji su od kapitalističkog gospodarstva najviše profitirali, premalo su i zapravo sve manje uplaćivali u javne kase“. Nakon što je Clinton, dokrajčivši „welfare as we have come to know it“ Bushu mlađem ostavio sređenu blagajnu, ovaj je kao jedan od svojih prvih poteza drastično smanjio poreze bogatašima - veliko čudo da je uz dva rata napumpao rekordni deficit. Naposlijetku je po izbijanju krize 2008.  - nastale uslijed nenaplativosti ogromnog broja kredita - sve što su države postigle na planu konsolidacije ulupano u vjetar kada su privatne banke, predstavljene kao „prevelike da propadnu“, spašene novcem poreznih obveznika. Zabetonirana je trostruka kriza - fiskalna, bankovna i kriza gospodarskog rasta, pri čemu Streeck ističe jasnu vezu između veličine financijskog sektora neka zemlje i zaduženosti nakon izbijanja zadnje krize. Niti jedno rješenje „kupovanja vremena“ nije trajalo više od desetljeća, stari problemi uvijek su uskrsavali u novoj formi, a zapadne vlade „nikada nakon rata nisu bile tako izgubljene“. Sve kapitalističke zemlje slijede više manje iste obrasce: poreze su rezali i u Švedskoj, a zajedničko je i to da su se države sve više lišavale odgovornosti za svoje građane. Svaka metoda, naime, „bila je povezana s porazima stanovništva ovisnog o nadnicama“: od slabljenja sindikata - usko povezanog s rastom nejednakosti! - do komercijalizacije socijalne i zdravstvene skrbi, čiji su garanti umjesto vlada i političkih partija postale privatne firme. Konačno, ako  rast državnog duga objasnimo kao rezultat neracionalnosti demokratskih masa, kako je moguće da se u isto vrijeme odvila radikalna i povijesno besprimjerna preraspodjela društvenog bogatstva u korist bogatijih? Prema New York Timesu, u Americi je 2010. ništa manje nego li 93 posto proizvedenog rasta BDP-a (288 milijardi dolara) pripalo gornjih jedan posto stanovništva; još u doba Clintona taj je udio iznosio „skromnih“ 45 posto.

 

61158649

 

Koja je socijalna cena evrointegracija

 

U Europi je neoliberalni marš neraskidivo povezan s procesom eurointegracija, pri čemu sama Unija ubrzano evoluira u nedemokratski autoritatni imperij u kojem su tržišta i investitori zakonski zaštićeni od bilo kakvih političkih zahtjeva većine. Građani će sve nižim nadnicama i odricanjem od mukotrpno izborenih socijalnih prava plaćati održavanje takvog sustava, dok će se (post)demokracija svesti na kombinaciju pravne države i zabave za srednje klase: postoji jasna veza uspona politike štednje i pada odaziva na izbore, naročito kod donjih slojeva kojima promjena stranaka na vlasti ne mijenja gotovo ništa. „Putevi kapitalizma i demokracije se odvajaju“, piše Streeck, citirajući Jensa Weidmanna, predsjednika Deutsche Bundesbanke, koji je jasno izložio da - u slučaju nepridržavanja dogovorenih pravila - nacionalni suverenitet neke članice automatski prelazi na razinu Unije, pa je mjere štednje moguće „provoditi i tamo gdje nema za to potrebne parlamentarne većine.“ Na djelu je oslobađanje tržišta, ne od države – ona mu je čak nužna da mu što uspješnije izruči građane – nego od demokracije kao masovne demokracije. Kapitalizam se time finalno imunizirao od korektura u ime socijalne pravde – za arhineoliberala Friedricha Hayeka ona je bila „kvazireligijska besmislica“ i „opasna zloupotreba demokracije“ – uz pomoć političkog jednoumlja vlasti i opozicije, ustavnih ograničenja zaduživanja i gremija raznoraznih eksperata. U tom hajekijanskom snu o Europi nacionalne su države sve više pod kontrolom međunarodne financ-diplomacije, čiji se žargon prosječnom čovjeku doima kao opskurni galimatijas, a vlastiti život postaje žrtva sila svjetlosnim godinama udaljenih od svakodnevnog iskustva. Hrvatska, pak, za trku ima Velimira Šonju koji u kolumni na tportalu Hayeka naziva „istinskim humanistom“, premda je isti usrdno branio Pinochetov Chile.

 

Autor izokola podupire – pa i nasilne – „neodgovorne“ prosvjede protiv opisanog stanja. „Ako razum znači prihvatiti pretpostavku, da zahtjevi „tržišta“ prema društvu moraju biti ispunjeni, i to na štetu one većine društva, kojoj nakon desetljeća neoliberalne ekspanzije ne preostaje ništa osim gubitaka, tada bi zapravo nerazumno (ponašanje) moglo biti jedino razumno.“ Euro – taj „garant premoći eksportnih zemalja“ i „politički feler koji nastoji nasilno unificirati različita društva“ - trebalo bi ukinuti te se vratiti fleksibilnom europskom monetarnom sustavu koji bi privredno slabijim državama omogućio povećanje kompetitivnosti devalvacijom valute, dok su sada osuđene isključivo na rezanje troškova rada. U pričama o europskoj solidarnosti ne spominje se da se ne radi o spašavanju Grka, nego portfolija njihovih vjerovnika; unatoč tome, haircut neće doživjeti oni – tek mrvicu više grčki brodovlasnici koji su ustavom izuzeti od plaćanja poreza! - nego penzioneri i obveznici zdravstvenog osiguranja. U osnovi je to nova verzija starog sukoba onih ovisnih o nadnicama i ovisnih o profitu. Na kraju, kompleksna konfiguracija krize zlokobno pretvara u osnovi klasni sukob u međunarodni, jer se - s rang-listama konkurentnosti kao na nekom turniru - suprotstavljaju nacije koje su mete pritisaka istih financijskih tržišta.

 

soziale_revolution_0

 

Upravo je zalaganje za ponovno jačanje suverenosti nacionalnih država - koje Streeck, uza sve rezerve, vidi kao jedine mogućnosti demokracije – izazvalo polemiku s Jürgenom Habermasom. Habermas je iznimno pohvalno progovorio o Streeckovoj knjizi – čak je „zbog političkog zanosa, kritičkog osvjetljivanja činjenica i snage argumenata“ uspoređuje s Marxovim „18. Brumaireom Luja Bonapartea“ – no žestoko se obrušio na Streeckovu „nostalgiju“ za svijetom nacionalnih „europskih državica“ („Kleinstaaterai“). Umjesto toga trebao se, po Habermasu, založiti za demokratizaciju „na pola puta zaostale Unije“ i izgradnju europskog političkog naroda. Takav bi projekt, odgovara Streeck, zahtijevao potpuno reutemeljenje Europe na drugim osnovama, što je u postojećim okolnostima posve nerealno. Kada europske elite viču „više Europe!“ zapravo misle na više tržišta i štednje  - primjer fiskalnog pakta - dok o socijalnoj uniji ili konvergenciji po zaposlenosti nema ni spomena. „Da li su predsjednici (Europske) Komisije ili Vijeća (demokratski) izabrani ili ne, nema, toliko dugo dok u usporedbi s predsjednicima Europske centralne banke i Europskim sudom nemaju pravo ništa reći – da ni ne spominjemo predsjednika Goldman Sachsa – s demokracijom nikakve veze“. Nacionalna država jedina je institucija koja nas - teoretski suverena i odgovorna građanima, a ne investitorima i vjerovnicima – još može spasiti od „babilonskog ropstva oslobođenog tržišta“, dok EU demokraciju neće spasiti, nego eliminirati.

 

Dijagnoza smrti demokratskog kapitalizma i ostale izložene Streeckove teze svakako nisu nove, dok mu je ljevica, između ostalog, prigovorila da žali za danima reguliranog kapitalizma, koji je „kompatibilan s demokracijom samo u vrlo usko ograničenom izdanju“, a ne demokracijom bez kapitalizma. Složili se s njim ili ne, Streeck je golemu količinu podataka posložio u široki povijesno-teoretski kontekst, dinamični, pitki i depresivni narativ koji uvjerljivo pripovijeda kako je zapad došao tu gdje je, i kamo nas naše elite sa smješkom vode, zbog čega je ušao u najuži krug za nagradu lajpciškog sajma knjiga. Kupljeno vrijeme bavi se ključnim pitanjima aktualnog europskog trenutka i bilo bi sjajno ako bi je netko uskoro preveo na neku od varijanata zajedničkog nam jezika. Knjiga je relativno čitka i čitateljima koji nisu preduboko upućeni u političku ekonomiju, primjer na kojem bi ponešto mogli naučiti i naši mlađi teoretičari. Istina, ne nudi nikakva preuvjerljiva rješenja: magija stvaranja novca se potrošila, preostaju plač i škrgut zubima, ali Streeckovi bi argumenti možda dali za misliti i nekritičkim sanjarima utopijske Europe blagostanja i ljudskih prava, ispovjednicima vjere u mitski „pravi“ kapitalizam, naspram našem „divljem“, nesvjesnima promjenjene stvarnosti. „U Zapadnoj Europi danas više nije nacionalizam najveća opasnost, nego hajekijanski tržišni liberalizam“. Ako je autor u pravu, zazivati Europu u postojećoj formi znači istjerati drastičnu nejednakost i diktaturu financijskih tržišta. Bilo bi lijepo nadati se da nije tako.

 

 

                                           (tekst je objavljen u zagrebačkim Novostima)

Štrafta arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.