Beton br.141
Sreda 30. decembar 2015.
Piše: Đorđe Krajišnik

KAKO ŽRTVOVATI PIONA


 

Sukob Rusa i Amerikanaca u holivudskom filmu ostao je, čini se, jedna od temeljnih preokupacija. Bez obzira što američki vojno-politički ili prije imperijalistički svjetionik pokriva sada već gotovo cijelu planetu, i što holivudski filmovi uglavnom vjerodostojno slijede državnu matricu po kojoj svijet pripremaju za buduća politička događanja i neprijateljstva, Rusi nekako još uvijek najčešće žuljaju američku filmsku industriju. Biće da se Hladni rat, kako smo naivno vjerovali(?), nikada nije ni završio. Ne znači to da su ratovi u nekom periodu uopšte prestali da se odvijaju po hladnoratovskoj logici, ali činilo se da je rusko posrtanje devedesetih unekoliko pomutilo kolosalnost ovog sukoba. A onda je, nakon jelcinjizacije, došla opšta putinizacija. I evo ga, Rusi su ponovo tu. Najdraži neprijatelj je opet u poštovanja vrijednoj snazi, ravnoteža je uspostavljena. Ne znam, istina, kako je sa ruske strane. Slabo sam posljednjih godina gledao ruske filmove. Međutim, kako je dokazani, ali još neopjevani, antiglobalista Emir Kusturica nedavno sjedio uz same skute velikom vođi, čini se da bi i Putin mogao dobiti dostojnog agitatora u filmskom svijetu. No, to ćemo još vidjeti, budući da Kusturici ostaje da dovrši svoje renesansno filmsko djelo s Monicom Bellucci. Mada nema sumnje da će Emir ostaviti i neimarstvo, i Monicu, samo ako Vladiša Putin osjeti potrebu da ga se ekranizuje nedremanim okom ovog filmskog majstora.


Film Pawn Sacrifice (2014) reditelja Edwarda Zwicka se bavi životom, usponom i silaskom s uma šahovskog genija Bobbyija Fischera (u filmu ga igra Tobey Maguire). Sedamdesete su godine prošlog vijeka, hladnoratovska polarizacija je na vrhuncu, a šahovski wunderkind Fischer je stasao da se takmiči za najboljeg šahistu svijeta. I to, gle čuda, protiv moćnog i do tada nepobjedivog ruskog šahovskog velemajstora Borisa Spaskog (Liev Schreiber). Zwick nastoji narativ o čuvenom šahovskom dvoboju (koji je i na ovim prostorima postao poznat, budući da je ovaj dvojac 1992. godine u aranžmanu gazda Jezde svoj meč, uprkos sankcijama, igrao na Svetom Stefanu) ispričati u dvije osnovne linije. Jedna je ideološka, druga je psihološka. Naravno, jedna bez druge ne idu.


Reditelj najprije uvodi gledaoca u Ficherov lik, tako što se vraća u njegovo djetinjstvo. Kao centralni sukob, iz kojeg kasnije proizilazi Ficherova fanatična želja da pobijedi Ruse, osvjetljava se Bobbyijev odnos sa majkom. Budući dijete bez oca, koje živi sa majkom sklonom komunističkom ubijeđenju, Fischer počinje, već kao starmali, osjećati prezir prema Rusima. Iako Zwick nastoji ispitati ovim filmom, ako se ne varam, na koji način ideološki faktor u kritičnom istorijskom momentumu, warholovskim jezikom govoreći, izvršava uzdizanje do poznatosti jednog do tada posve nepopularnog čovjeka i sporta, ipak se doima da je ova ideologizacija dječije perspektive suviše nategnuta. Jer, bez obzira na društveno okruženje koje je ovog šahistu nesumnjivo od ranog djetinjstva oblikovalo, nije baš vjerovatno da dijete već u startu ima jasnu mapu polarizacije svijeta.


02Be0cNzZhY.maxresdefault


Nakon uvodne priče o djetinjstvu, sa ideologijom kao temeljnim formativnih faktorom, reditelj se  fokusira na centralni događaj, epsku šahovsku borbu između Fischera i Spaskog. Američki šahista niže pobjede širom svijeta, ali sva mu je pažnja sada posve intenzivno usmjerena na ruske šahiste. Ruski šahisti, predvođeni Spaskim, dolaze u Kaliforniju, a nacija počinje shvatati ovaj šahovski događaj kao temeljni trenutak u kojem će se dokazati i intelektualna dominacija na svjetskoj sceni. Zwick od samog starta neprestano  antagonizira dvije strane, prikazujući kako mediji, politika i tajne službe počinju doživljavati Fischera. On postaje predstavnik pametnog, uspješnog Zapada, naspram u totalitarizam i neslobodu ogrezlog Sovjetskog Saveza. Sport u ovom slučaju, kako bi kazao Hobsbawm, postaje jak mehanizam političkog legitimiteta i nacionalne kohezije, što je pogodan prostor za njegovu potpunu ideologizaciju. Preciznije, za stavljanje Fichera u ulogu čovjeka koji treba, zarad nacije, da pokaže  dominaciju američke pameti nad sovjetskom.


Uvodeći advokata Paul Marshall (glumi ga Michael Stuhlbarg) u priču ovog filma, reditelj uvodi i priču o pretenzijama tajnih službi i američke vlade da se putem Fischera simbolički obračunavaju u hladnoratovskom sukobu. Posebno nakon šahovskog turnira u Reykjaviku, gdje će američki šahista odnijeti konačno pobjedu nad Spaskim. Fischer i prije toga pokazuje sklonosti ka paranoji, jer je dobrano pod uticajem izvijesnih propovijednika vjerovao u jevrejsku i rusku zavjeru protiv Amerike, da bi sa direktnijim uplivom ideoloških pritisaka šahista sve dublje tonuo u paranoju, u strah od prisluškivanja i opštu zavjeru protiv njega. Balansirajući između ideologije i mentalnog napuknuća Bobbyija Fischera, Zwick pokazuje na koji način je Fischer uvučen u jednu veliku igru, koje posve nije ni svjestan.


Bez obzira što reditelj nastoji prikazati medijsku i ideološku polarizaciju svijeta gledanu iz američke perspektive, te umješanost državnog aparata u pospješivanju tog antagoniziranja putem jednog čovjeka, suviše često se poentira slikom američke dominacije. Boris Spaski jeste prikazan kao dostojan, gotovo epski protivnik. Šah jeste dat kao sport koji ima svoju veliku ljepotu i drevnu bitnost. Ali to ipak nije spriječilo da američka zvijezda u ovom filmu zasija sjajnije od svih drugih. Zwick jednostavno ne želi ili ne uspijeva napraviti dovoljno dalekosežan kritički otklon, kako bi se Fischerovi mentalni problemi, melanžirani ideološkim pritiscima, pokazali u svom punom potencijalu. Umesto toga, on balansira između kritike i pokazivanja lojalnosti ideji američkog ideologiziranog sna. Da je film Pawn Sacrifice lišen te korektnosti dobili bismo kompleksniju priču o odnosu čovjeka i ideologije, tačnije kako psihološka skretanja i ideološke fantazme često idu ruku pod ruku. U tom smislu mogao se još više nijansirati osebujan lik Bobbyija Fischera, temeljitije se analizirati njegov autoantisemitizam, a kasnije i žestoki antiamerikanizam, kao i sva druga njegova zastranjenja.


Ovako, film se kreće u dozvoljenom krugu ideološkog čačkanja. A ako bih bio nešto oštriji, onda bih rekao da je posrijedi ideologizirana kritika ideologije.

Štrafta arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.