Već neko vrijeme je, kažu, iz ovog grada najteže izaći. Uostalom, to je pravi grad, pogotovo kad se se broje posljednji dani u njemu, tad je zimi vrlo podnošljiv. Oni koji provode vikende u Beču, kažu da postanu nostalgični nakon dva sata, zato se uredno vraćaju u ponedjeljak na posao. Izlazak iz Sarajeva traje najmanje četrdeset minuta, preko brda, cirkulacija saobraćaja jednom će se popraviti, ima nešto i do reljefa. Sada je dobro, nekada se izlazak iz grada plaćao hiljadama. Sve će se uskoro popraviti, nadogradnja se odvija dvadeset godina, a nije loše i odletjeti zauvijek sa aerodroma.

Rat se udaljio kao napukli prigradski prozori na suncu. Prošlo je vremena, sve ono što se upristojilo i dovelo u pogon, prije dvije decenije, dosada se dobro ishabalo i škripi. Korozija već izbija iz prefarbanih stubova. Prozori su vrlo uski u prijeratnim tramvajima, uvijek su bili, to niko ne primjećuje, nije čudno da ima onih koji se guše. Željezarija, progorjela,  koja se vrti iz dana u dan oko sebe, glođući samu sebe, moler koji u svom isprskanom odijelu kruži oko štange nasred tramvaja, neke skele ispred treće stanice, iskopane rupe i šut na putu, betonski blokovi i armatura oko provaljenog nadvožnjaka. Ljudi koji vuku cekere i hvataju svoja zaslužena mjesta uvjeriće potrošeni željezni zglob, koji se se okreće do njih grozno škripeći, da je ovo obnova, da još traje i da će na proljeće procvjetati bankine.

Neko je skrenuo s uske ceste i pokosio gelendere, koji su se sada otvorili kao da su iskasapljeni gelerima. Biće odlično ako se putnici noćas mognu vratiti u predgrađe tramvajem, to nikad nije sigurno, pogotovo kad se kreće prema gradu u povečerje, u nevrijeme. Dok ne dođe blagostanje, nije dobro stavljati glavu u vreću. Prosperitet na kojem sada radimo osjetiće treće i četvrto koljeno, jedino nije dobra stvar što svi imaju po dva koljena. Neki gmižu prema tramvaju jer već imaju vodu u koljenima. Nije dobro kupovati dnevnu kartu za tramvaje, saobraćaj ostane često u sekundi blokiran, neće proraditi satima, pješači se onda kilometrima do kuće i zora se može dočekati na ulicama, ako se lijepo zaglavi.

Sarajevo, foto u tekstu: Almir Kljuno

Na ulicama prvog predgrađa, na posljednjoj stanici koju dohvaća tramvaj, svako jutro neki lunatik dočekuje prve putnike, radnike ranoranioce ili one zalutale koji su negdje u gradu ostali do zore, unosi se svakom ulice i pita da mu kažu koliko je tačno sati. Sreća da tu, koso od grada, račvajuće staze vode svuda oko drvoreda, može se kružiti pola dana i slušati stropošt vode, može se izležavati na suncu na klupama, ako ima sunca, može se izvidati svaka nesanica ili mamurluk i pričekati dolazak rasprskavajućih dana. Oni koji ne rade, ili oni koji rade mađioničarske poslove, po cijeli dan, kad je sunčano, kruže između tih platana, kao neki odmetnuti garnizon. Dosada je ponekad razvučena kao magla po kotlini, tad se ne izlazi iz kuće, ona se nekada kreće danima, cijelu zimu, dohvaća i najdalja predgrađa.

Dobro je sve dok se može živjeti besmisleno i ne biti nesrećan, to znači da mir traje. Centar grada ipak nije toliko loše osvijetljen i ima raznih lokala. Klubovi koje su mlade dvijehiljadite zapamtile u podzemljima iščeznuli su, sada se po ustakljenim restoranima sjedi u košuljama i slušaju tamburaši, meze delikatese i ispija vino, dok se ne ostane zalijepljen na stolici. Pouzdani svjedoci kažu da je tek nakon rata po noći na ulicama bilo ljudi kao sada usred dana. Oni koji su tek iza rata hopsali po tim zagušenim elektronskim klubovima do zore, u tenisicama i sa šiškama, stižući nepodnošljivi zaostatak, danas sjede mirno jer su konačno osvojili život i slušaju otegnute sevdalinke, koje mile od potrošenih tjemena do ugodnih podvaljaka. Nije ipak tu loše, ako se sjetimo da šljakeri i druga lica eno opet sjede u jednoj kafani u sarajevskoj Rue de Paris treću noć zaredom, navukli su svoju odjeću koja je odavno upila ovdašnji miris, doći će vrijeme kada će neko izvršiti atentat iz čiste dosade i otrčati tu iza ugla da osvešta Principov most. Drugi kaže da će zavrtanj koji se okreće iz dana u dan u ovom potrošenom zglobu prije toga proglodati kotlinu i da će sve propasti u podrume.

Mrtvi koji su otišli krajem rata i početkom mira smiju se svemu kad izađu da prohodaju ulicama. Konobari gledaju da ih opelješe, oni će se ionako brzo vratiti. Javile su se i dvije žrtve džeparenja, predomisliće se oko investiranja u svoju zemlju. Jedan je došao u posjet čak iz Kentakija. - Samo da mi ne dočekati ovdje sljedeću zimu, da mi je uteći prije onog sunovrata - govori neko bolećiv. Jedan brucoš žali se da je već obišao sve ulice ovog grada, mada je tek nedavno došao u grad, odgledao je sve predstave i pohodio sve izložbe, pročitao sve pisce, posjedio u svim kafanama, pita se šta će sad raditi do kraja studija. - Idi u Pariz - savjetuju ga - tamo ima ista ovakva ulica i kafana na istom mjestu u toj ulici, a u toj kafani sjede Apoliner i Žari. Elita je ovdje potkupljiva i samo gleda kome će služiti, uostalom kao i svaka elita, u bilo kojem gradu bilo gdje u svijetu, zanimljvije je uvijek gledati kad interkulturiraju na evropski način, nego kad se klanjaju nacionalnom Molohu, pogotovo kad to rade u isto vrijeme.

Novi momenti u ovoj umjetnosti, govori četvrti, desiće se kad opljačkam zdravstveni fond i kupim sebi dva stana na Ferhadiji. Možda bi bolje bilo postati zaslužni građanin i plaćati stan u centru od 33, 35 KM. Ipak je bilo zabavnije odgledati predstavu performera, s bradom i kratkim nogavicama, koji je usred onog slinavog dana stao na raskrsnicu s kalašnjikovom ispred američke ambasade i vježbao gađanje jedno četrdeset minuta. - Ovo je nažalost, objašnjava neko, prevelik grad da u njemu ne bi bilo svakakvih luđaka, ali je zato premalen da bi se mogao sakriti od njih. Taj grad svakako dobija poseban šarm, onda kad se gleda iz daljine. Onaj brucoš se i dalje žali da nije našao ovdje ništa zanimljivo, da se nema ni s čim poistovijetiti, a toliko je slušao o duhu osamdesetih. Niko taj duh nije nikad vidio, može se tri dana listati tražeći ga u knjigama. Nije tu bilo nikad ništa zanimljivije nego što je sad, zato je bolje - objašnjava mu neko - zatvoriti se u sobu i postati neko drugi, tako da te niko ne prepozna kad izađeš prošetati.

Nekoliko zanimljivih momenata ima u antiratnoj umjetnosti devedesetih. Ljudi govore: Ovdje sad zna biti vrlo zanimljivo, kad se izlazi iz kuće jednom ili dvaput sedmično. Kad se ode negdje drugo, tek se vidi da to nije samo jedna nakrivljena kasaba među brdima. Najljepši je to grad kad ga se nimalo ne gleda. Trebaju ga istražiti svi oni koji žele dobiti katatoniju, toliko drži pažnju. Grad popravljaju nabacane kuće po brdima, tako da se ne zna gdje se tačno ulazi, tamo daleko na jugu niču nova naselja. Peti među njima priznaje da njemu svaku noć na uglu Titove i  Kulovićeve umire na rukama ustrijeljeni prijatelj. - Ti ionako svaku noć kući ideš cik-cak, valja zaobići sve one nevidljive barikade - smiju se. Kad se, kažu mu, večeras budeš osvrnuo oko sebe, u neosvijetljenoj četvrti, dok čopor pasa bude kružio, vidjećeš da si otišao spavati u devedesettreću, bićeš više od dvadeset godina mlađi. Amin!

To je grad koji zaokupljuje sve dok se ne izađe iz njega. Kad su prije dvije godine protesti su polupali mirnodopske prozore, izbili su crni čirevi na napudranom licu centralne zgrade kantona. Kad se ljudi opet osvijeste i shvate neke stvari, biće već sedmi februar. To je bio istorijski događaj. - Pokazali smo da znamo, kažu, ne moramo više nikad tako. Ta noć je padala kao da će opet gutati ljude. Ovdje preko noći počne rat, kažu, zato nije pametno zanoćiti izvan kuće, daleko od položaja. A taman smo bili pomislili, govore, da smo usvojili mir, tako nam je malo trebalo... Naši političari su nas vratili u rat dvadeset godina unazad.... Sada valja opet slušati o ratu najmanje dvije godine i vježbati ispočetka mir... Te dvije godine su već istekle, mir je opet osvojen, na rat su zaboravili nakon dva mjeseca. Sve je ipak u redu, svi su naštelovani na mir, počev od medija, ako bude zanimljivije, već sutra se mogu prestrojiti na rat. U nekom klubu, dok su svi plesali proslavljajući slobodu, neki opijeni je iz čista mira ubo nožem prvog do sebe ravno u vrat i (dok je krv šikljala) on je svima poručio, ponavljajući kao automat: - Ja sam svoje uradio, ostalo je do vas.

Neznano otkud, odnekle iz duboke periferije, stižu svakodnevno na glavne ulice doseljenici, kao barbari, otimaju dekadentnoj sarajevskoj djeci poslove i ulaze u prvih petsto na spisku za zapošljavanje koji čuva najtemeljnija bošnjačka stranka. Potom se vraćaju, da logoruju u okrilju svojih porodica do sutra u ta daleka naselja, koja niču a da za te ulice i te kuće niko i ne zna, one ne ulaze u plan grada i neće nikad doživjeti da ih zabilježe najpoznatiji sarajevski arhivari. Umjetnički podmladak je nesnađen, oni su sami i nema niko da im pomogne, njih ne interesuju mehanizmi koordinacije ili aplikacija, oni bi otvarali izložbe, snimali filmove i glumili u predstavama, pisali knjige, i svi su protiv vlade i nacionalizma. Uskoro će im premjestiti centar grada iz Titove u Binježevo ili na Hendek, a svima koji kucaju na tastaturama i sviraju bulbulu zakonom će biti određena najveća plata od 600 maraka (vrlo bruto). Vizigoti njihovih godina iz istočne Bosne i Krajine koji frštulje politiku u institucijama ukinuće mladim kulturcima do kraja godine sve poslove i dovesti ih na pravednički štap. Moraće da traže spas u dalekim EU fondovima, više se ne zna ko će ovu zemlju povesti naprijed. Svi čekaju samo trenutak da cijeli grad otkupi strani kapital, kažu, njihovi izlozi nikada neće plamtjeti, treba zato podržati propagandu jer su oni jedini garant mira, neka nas uzmu što temeljitije, tada ćemo konačno doživjeti spokojstvo. - Koga više boli kurac izašta - konstatuje urbi et orbi anonimni komentar raskrečen na stepenicama iznad Marin Dvora. Izdahlu kulturu u ime napretka valja oživjeti, za nju se kružeći ulicama bore ljudi u vijetnamkama, a sarajevski duh se od jutros ne osjeća baš dobro.

Sve se ovdje završilo na kulisama, već iza ugla nema više zgrada i grad se bliži kraju. Pisci koji su željeli pripovijedati grad ostaju tako kratkih rukava, godinama hodaju po tri ulice tražeći novu temu, specijalizovani za rat koji je još uvijek najveći događaj. Isto tako su doktori sa sarajevske ortopedije glasoviti u Evropi po trikovima spajanja kostiju, fraktura femura se rješava za čas, tako vješti specijalisti drže seminare svuda po svijetu, veliko krvavo iskustvo se isplatilo, čak postoji i fiksator koji nosi naziv po ovom gradu, sarafiks koji je ponio zlatne medalje u Briselu i Ženevi. U maketama, po sajmovima, predstavljeni su cijeli kvartovi koji će biti podignuti uskoro u udaljenim i pustim krajevima kotline, koso od grada, arapskim novcima i bošnjačkom umješnošću, tada će ovaj grad dobiti svijetle dimenzije koje nikada nije imao, možda tako bude i sa literaturom. Dok čekaju taj trenutak, ljudi upadaju u šahtove i iznenada po ulicama i autobusima padaju mrtvi, zagrcnuvši se mirom čistim kao nitroglicerin.

Zato treba uhvatiti posljednji tramvaj i krenuti na vrijeme van grada. Na posljedne dvije stanice prije predgrađa ne ulazi niko ko nije opijen i tramvaj onda produžuje ljuljajući se kao pijana barka. Svi su za to vrijeme pažljivi jedni prema drugima, svi se znaju i pozdravljaju. Jednom će se u pokretu ovaj tramvaj preturiti od njihovog ponoćnog ostrogotskog oduševljenja, a možda se od radosti između sebe i popucaju. Psi u perivojima uz put na putu do kuće poznaju korak samo uobičajenih šetača. Čitavi čopori čuče u grmlju uz te staze koje se račvaju, što ih u mraku poznaje samo uhodana noga. Iz šiblja i oko drveća po cijelu noć mile ljude tražeći nešto. Kad se u ponoć sliju sve rijeke iz grada na ulice prvog predgrađa, onda proslava traje sve do zore, nekad padaju mrtve glave i galama se ori po čitavu noć, sve dok ne prorade autobusi i premoreni Avari ne krenu kućama još dalje na periferiju.

Jedan od isplovljelih putnika rezervira odmah prvo auto kraj perona i nagovara tu zateknutog prijatelja da ga vozi još dublje u predgrađa, vrijeme je za nabavku nove ture eksera, a on se zove po ukrajinskom igraču Konopljanki. Prijatelj koji ga dočekuje objašnjava da će ga samo odvesti, ne želi imati ništa s tim. - Biće sve udure, jedino što ćemo se morati malo popucati - objašnjava i sa smijehom sjeda u auto, da ga čuje publika. Oni su ti koji se suprotstavljaju raspadu i svaku noć odlete odavde. Otkako su otkrili drogu, mnogi su ovdje postali optimisti u životu, a život poslije smrti je izvjestan nakon što je krenuo program donacije organa.

Neka bude slom, ako već mora, u devetom koljenu, tako će se sada osjećati fit. Odlično je dok ih niko ne kontroliše, voljeli bi ipak sljedeće godine kupiti džipa. Sada se uhodala sloboda, sve je dostupno, na tržištu se može nabaviti šta ti duša poželi. Nije loše za početak biti živ, prisustvovati svemu tijelom, što u miru i nije baš sjajno kad se nije lovator. Treba presjediti u gradu još ovo proljeće, ostajati na ulicama prvog predgrađa sve do zore, nikako se ne vraćati kući. Boljitak valja sačekati poprilično živ, na nogama, važno je biti budan. Grad se dobro zažario daleko, koso od drvoreda, i ne izgleda tako loše, kad se gleda sa izlaznih vrata. Ujutro se svi u isto vrijeme u svojim stanovima, po svojim izbama, bacaju u san strmoglavce padajući na krevet, dolazi još jedan dan savršen za prespavati.