Beton br.24
Utorak 24. jul 2007.
Piše: Dejan Ognjanović

Gusani u magli

Izveštaj s prvog Filmskog festivala Srbije
Novi Sad, 3-8. 07. 2007.

SUBJEKTIVNI UGAO: KVAZI-PROMOCIJE

Pronalazim pivnicu „Gusan“ gde treba da se odigra promocija moje knjige o srpskom filmu strave, a tu me dočeka sasvim druga vrsta horora. Na prilazima lokaciji nema ni najmanje naznake o pratećim programima. Ništa u pivnici ne ukazuje da će se tu uskoro desiti nekakav program. Kažu mi: „Flajeri još nisu stigli iz štamparije.“ Na sajtu FFS-a stoji da promocije počinju u 15.00 h. U Katalogu i u Biltenu piše 15.30.
Zapravo, u biltenu za taj dan vidim da je prelamač progutao kraj teksta na desetoj strani i početak sa jedanaeste, tako da je od „najave“ promocije ostalo samo par neupotrebljivih rečenica na engleskom. Kasnije saznajem da je neusklađenost između sajta, biltena i drugih vidova obaveštavanja i zbunjivanja bila stalna, pa su mnogi koji su se oslanjali samo na jedan izvor izvisili. Oko 15.45 doznajemo da još nema tonca sa mikrofonima, niti se zna gde je. Zahvaljujući čudesima mobilne telefonije, njega dovabe nekako, a njegov zabezeknuti odgovor glasi: „Šta, zar promocija nije u 17.00h? Molim? Imamo i neku u 15.00h? Meni niko ništa nije rekao…“ On ipak dovuče svoje mikrofone samo petnaestak minuta kasnije i postavi ih.
Oko 16.20 na binu za rok koncerte u uglu pivnice, predviđene za „debatne krugove“ (!) izađem sa ostalim učesnicima promocije. Otpočnemo priču na opštu indiferentnost slučajno zatečenih gostiju. Nas trojica na rok-bini smo profesionalci i ništa nas ne može iznenaditi (sem profesionalizma), te odradimo taj razgovor kao da imamo publiku u ozbiljnijem smislu reči. Flajeri koji najavljuju već završenu promociju stigoše kad smo sišli sa bine. Crveni, upadljivi, drečavi… Neko bi ih možda zapazio, pa čak i svratio do „Gusana“, da su bili gde treba onda kad je trebalo.
Ako je neka uteha (a nije), u 17.00 je bila promocija ozbiljnije i bolje knjige od moje, o Kurosavi, starijeg i važnijeg gosta od mene, Nikole Stojanovića. Na njoj nije bilo nikakve publike, sem učesnika prethodne tribine i nezainteresovanih gostiju pivnice koji nisu ni podizali poglede sa svojih tanjira i čaša. Od novinara ni traga ni glasa, a kamoli pitanja iz „publike“, razgovora, interakcije… Isto je bilo i sutradan (kada su usred projekcije zvali mog kolegu da ode u „Gusana“ i vodi promociju, pošto „nema ko da to radi“). Neko će sutra moći da maše tim flajerima kao dokazima da su se nekakve „promocije“ desile (i da opere neku paricu za njihove navodne troškove, iako učesnicima ni put nije bio plaćen!). U stvarnosti, to je bio potpuni ćorak, uvreda za goste pozvane da bacaju biserje pred gusane u pivnici.

 

OBJEKTIVNI UGAO: KVAZI-FILMOVI

Lišavam se blaženstava crvenog tepiha ispred SNP-a koji ilustruje izreku „spolja gladac a unutra jadac“; umesto da filmove gledam u neadekvatnoj pozorišnoj sali na izgužvanom platnu, to činim na novinarskim projekcijama, u „Areni“, pa evo osvrta na nekoliko premijera.

 

Hadersfild

SNP je idealno mesto za gledanje ovog ostvarenja, jer se tu poništavaju krhke razlike između filma i pozorišne predstave. Hadersfild nije ubedljivo presekao vrpcu sa pozorišnim daskama, nije opravdao potrebu da uopšte postoji kao film. U drugoj polovini ga teatralnost guši i utoliko što glumci počinju da se ponašaju kao da su opet u teatru, dakle, da skaču i kolutaju očima i galame bez potrebe, i ta nekontrolisana histrionika deluje intruzivno.
Ima u scenariju lepo uočenih detalja vezanih za likove, emocije, angst (ne)života u Srbiji… Avaj, ti detalji nisu iskorišćeni za priču (u smislu zapleta) već za pričanje (u smislu: grupa ljudi priča u beskraj). Ipak, glavni problem filma su nerešena pitanja – šta je ovde zapravo dramski sukob? Ko je ovde glavni lik, i zašto doživljava iskonstruisano iskupljenje na kraju? Bitne stvari se verbalizuju kroz dijalog, ali malo toga je pokazano filmskim jezikom. Pored toga i sâm tekst posustaje pod težinom pitanja koja pokreće i koja se ne daju adekvatno oživeti kroz naklapanje nekolicine likova u jednoj sobi.

 

Peščanik

Siroti Kiš: čime je ovo zaslužio? Zar njegova proza nije mogla inspirisati nešto više od dva sata isprazne, nekoherentne kvazi-artističke gnjavaže?
Sobolč Tolnai može površnijeg gledaoca navesti na pomisao da se radi o našem odgovoru na Belu Tara, ali samo pod uslovom da zanemarimo sledeće:
- Belin frejming i tajming su proračunati i smisleni, dok su kod Tolnaija proizvoljni i bez efekta.
- Belin spori ritam pažljivo konstruiše autorski svet sa osobenim ritmom i logikom; kod Tolnaija je povezanost kadrova bez kumulativnog dejstva, bez prisenka smislenog toka.
- Uprkos „kliničkom“ pristupu, Bela postiže emocionalnu saživljenost sa svojim likovima, dok figure koje se teturaju kroz Peščanik mogu izazvati samo gusansku ravnodušnost.
- Gledajući Beline filmove zaboravite da gledate glumce; Tolnai ne ume sa ovima koje ima.
- Bela beleži morbidnu lepotu i poetičnost u raspadanju; Tolnai samo oponaša slične postupke, ali bez efekta - puki isprazni artizam.

 

S.O.S. (Spasite naše duše)

Najnoviji Šijanov film doseže tek do tačke između Braće po materi i Šovinističke farse. Spoj tragedije i komedije, tako superiorno izveden u klasicima Ko to tamo peva i Maratonci trče počasni krug, ovde je površan, neubedljiv: delom zato što sâm materijal odbija da bude komičan (kopanje kostiju iz ustaških jama), delom zbog tretmana tog materijala koji nije ni filmski, ni idejno promišljen.
Pored lošeg scenarija, Šijan je oslabljen jer nema glumačku ekipu kao nekad: svaki glumac kao da dolazi iz desetog filma, što umesto horskog pevanja proizvodi efekat neuvežbanog orkestra u kome svako duva u svoju svirajku. Bjela je ubedljiv (reklo bi se da i ne glumi!) dok tumači gnjidu u belom odelu; Laza bi sa svojim kreveljenjem i skakutanjem bolje pristajao Kustinom Zavetu; Zona Zamfirova igra provincijalku sa neujednačenim akcentom kakvim niko ne govori; Ejdus je i dalje u Šovinističkoj farsi, i tako i glumi Hrvata; Štimac takođe kao da je kod Kuste, ali kod onog starog, ozbiljnog; Vuk Kostić je najdrveniji od svih drvenih glumaca u istoriji drvenarije i njegovi pokušaji humora su toliko patetični da dovode ivice suza.
Sam zaplet je neubedljiv, površno je povezan sa nekim „istorijskim“ dešavanjima u Hrvatskoj s početka srpske pobune, ali uspeva da domaši tek do sirotinjske „zabave“ i do dozlaboga konfuzne „poruke“. Sve u svemu, naslov treba shvatiti kao spasavaj se ko može!

 

Agi i Ema

Knjiški predložak Igora Kolarova je toliko generički da vuče na ono „kako matori Đokica zamišlja književnost za decu“. Ipak, za starije i strpljivije, koji još nisu ubili dete u sebi, ovo je sasvim prijatan i šarmantan film. Za to zaslugu imaju reditelj i svi zaslužni za vizuelnost filma, koja je svetska, od vibrantno-pastelne fotografije do odlične scenografije, kostima i vizuelnih efekata. Podjednak kvalitet je i mali Stefan Lazarević, koji bukvalno nosi film bez vidljivog napora. On je lepo i harizmatično dete lišeno ukočenosti i zazora od kamere koje ima većina naše šmirantske dece-glumaca-recitatora. Nadajmo se da neće dozvoliti da ga polusvet koji gravitira ka domaćim festivalima uvuče u svoj kal pre nego što se razvije u odličnog glumca.
Filmu najviše smeta odsustvo zapleta: tu ne postoji profilisan sukob, već samo proizvoljne epizodice u kojima se Agi vezuje za babu (Milena Dravić) iz stare kuće preko puta pri čemu se mešaju njihovi svetovi fantazije. Ta fantazija niti je preterano maštovita niti bogata, ali je lepo uslikana i dinamično režirana, pa je umereno zabavna. Ovo je film koji može da se bez stida prikaže inostranstvu. To se teško može reći za ijedan drugi od naslova na Festivalu, koji su odreda opterećeni uobičajenom boljkom srbskih filmića da su savršeno irelevantni izvan Srbije, budući da svoju opsesiju lokalnim blatom ne umeju da transcendiraju do nivoa univerzalno zanimljive i filmofilski bogate priče.
Iz svega ovoga nužno sledi naravoučenije: kakva zemlja, takvifilmovi, takav i festival.

Umesto kokica

Štrafta arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.