Beton br.229
Subota 27. mart 2021.
Piše: Aleksandra Sekulić

Duhovi i zidovi

O romanu Duhovi novembra Miloša Živanovića i radu Marijane Markoske

DVOGLAS

U romanu Duhovi novembra Miloša Živanovića (edicija Noć republike, Orfelin, Novi Sad, 2020), po svemu specifičnom, intenzivnom, u borbi sa kompresovanim iskustvom poslednjih 30 godina na prostoru kojeg zovu bivšom Jugoslavijom, a poneko i budućom, glas je dat jednoj Senki. Tačnije, ona sa nama deli svoje pisanje, koje je samo njen čin jer se njen glas i tekst razvijaju pisani rukom u svesci. Preciznim i hladnim, drugim glasom kataloški je popisivan svaki njen pokret, obrok, terapija, cigareta, a njeni retki razgovori opisivani šturo i izveštajno, službeno, i taj je glas nepripisan. Možda je to evidencija koju zamišljamo upravljenu prema našim životima, i od koje je, kao u Orvelovoj 1984 skriven samo sadržaj sveske, nečiji dnevnik o njoj, klinički ili obaveštajni, svejedno, taj je hladni opis njenog života van pisanja često nedostatan jer ne može da prepriča njene razgovore i njena osećanja, kao da je dešifrovan sa skrivene kamere. Zato se smenjuje sa živim tekstom njenog pisanja koje pratimo u razvoju, u realnom vremenu. Ona piše nama, njenom oženjenom ljubavniku iz neke druge zemlje, i moramo da izdržimo amplitude i turbulencije, jer postepeno mi dobijamo to što smo kao njen ljubavnik i želeli, mi turisti koji ćemo sa tim znanjem o njoj ispuniti svoju želju i vratiti se na porodični ručak i negovati svoje nežne emocije – da je odgonetnemo, upoznamo, popišemo, analiziramo, dobacimo. Pisaće nam sve (osim najvažnijeg): o bakama, dekama, ocu, majci, ratu, gradu, vojsci, o drugom gradu, o mnogim drugim gradovima, selima, institucijama, ustanovama, razvaljenim fabrikama, bolnici, Dunavu, samoubistvu i neuspehu. Sa njom ćemo slušati muziku, čitati pesme, voditi ljubav, sedeti na književnim razgovorima, sedeti na razgovorima sa psihijatrom, neuspelo se ubiti, praviti tost za doručak i čekati prijateljicu Flautistkinju. U onom službenom izveštajnom toku promaći će kroz njen prostor povremeno i Muž u potrazi za večerom, televizorom i ispeglanom košuljom. Mi njoj ne možemo pisati jer smo mrtvi, ali to do samog kraja možda i nije bitno.

Umetnik Jaki živi u automobilu i vremenom razvija svoju izložbu na zidovima u napuštenoj fabrici. Te je izložene radove, koje je Senki želeo da pokaže, pred njima sravnio bager zajedno sa njihovim zidovima, jer su ove napuštene fabrike tu privremeno, samo za njegovu generaciju, kao što su nekada, žive, trajale u životnom veku njegovih roditelja. Jaki uspeva da otme od ovog rušilačkog procesa jedan svoj rad, i potom u spontanom nastavku života i rada, vodi Senku u Mauzolej. Mauzolej istorije umetnosti Senka nam opisuje detaljno, što je u skladu sa njegovom svrhom, kako nam je ona prepričava, odnosno, kako prepričava vođenje kroz Mauzolej i razgovor sa njegovim vodičem, tehničkim asistentom. Miloš Živanović pozajmio je za Senku čitav Mauzolej istorije umetnosti (Kunsthistorisches Mausoleum) gde se sistemi istorizacije umetnosti i narativi koji joj daju važnost pohranjuju, i ostajemo sami sa svojim materijalnim ostacima u strogom, službenom i hladnom, naučnom i kliničkom, katalogu ovih ostataka i okamenjene, arheološki izložene naracije koja im je nekada omogućavala smisao i poredak. U Mauzoleju su na zidovima prostorija pripadajućih dvema knjigama istorije umetnosti odgovarajuće reprodukcije, ambijenti stvoreni prema naracijama ovih pohranjenih knjiga, u čijem su grobu slike elementi pripadajućih narativa. Vodič, tehnički asistent, citira tekstove V. Benjamina, „nije uvek lako pogoditi kog Benjamina“, priča priču Moderne umetnosti,

(…) upućeni caretaker strpljivo govori kako je svaka istorija sklopljena priča i ovo što oko sebe vidimo jesu artefakti potrebni priči, oni su njen dokaz, i potpuno je besmisleno praviti kopiju Mondrijanove Kompozicije, ali da li je kopija apstraktne slike apstraktna slika, pita se on, gledam Mondrijana levo od mene, pored vrata, ram na toj kopiji deluje urnebesno (…)

Instinktivno pogledam prema uramljenom poklonu za useljenje koji je u (roditeljskoj) vezi sa Mauzolejom, idiličnom pejzažu na kojem umesto sunca zalazi mali Mondrijan na horizontu, ram nije urnebesan, možda i jeste jer ne znamo koliko je zapravo apstraktna ova slika, ali trudila sam se da bude neprimetan, da ne poremeti razgovor zalazećeg mondrijančića sa slikom na suprotnom zidu, fragmentom izložbe „Dva zida“ iz 2016. godine.

RAZGOVOR ZIDOVA

U godini kada je spektakularno obeleženo 40 godina panka, izložbama, događajima pod pokroviteljstvom Kraljice, koncertima, razgovorima, knjigama, filmovima, analizama, emisijama; mi smo u CZKD-u tražili u naslagama fetišiziranih materijalnih ostataka kontinuitet pobune, trajnost promene, pravac borbe ili njene eventualne aktuelne putokaze, koje bismo spasili od zaglušujuće buke i akumulacije slika koje više nema ko ni da pank-ritualno zapali. Ta je 2016. bila godina zidova, novih i starih, tvrđave koja se uzdizala pred „migrantskom rutom“, ali i mnogih drugih zidova koji su nicali pred pravima za koje se verovalo da su dostupna i izborena. Iz buke slavlja ili komemoracije panka izdvojili smo poklič „Oh, bondage up yours!“ grupe X Ray Spex, glas Poly Styrene, isti poklič koji je podigao ruke hiljada ljudi na koncertu „Rock Against Racism“ 1978. godine. Tako je nastao razgovor dva zida u CZKD-u koje su dve umetnice naselile: jednog sa radovima Aurelie William Levaux, na tekstilu, razornim po malograđansko licemerje, laži, kolonijalizam i represiju; i drugog sa pokušajem Marijane Markoske da se iz inflacije po spektaklu plutajućih slika nekadašnje pobune ponovo osvoji i pročita zajedničko iskustvo i njegova utkanost u sadašnjost, sa vizuelnih simbola muzičke produkcije koja se umalo ugušila silnom reprodukcijom i dekontekstualizacijom. Markoska je prizvala fanzinsku istoriju vizuelnih igara i u ove okamenjene ikone muzike i pokreta koji se raspravlja i slavi pod „punk or/and new wave“ ušla kao slika - ponovo je izvela poze sa omota ploča koje su nosile značaj i značenje, i time je otvorila poziv da ih ponovo posetimo i okušamo se u tim pozicijama: šta je ostalo živo i relevantno od ideja koje su danas, 40 godina kasnije, uz vatromete memorijalizovane kao muzički pravac i često kulturalizacijom prevedene/maskirane u fetišizirane objekte? Da li ih prepoznajemo, ko su osobe koje ona predstavlja, zašto su u takvim pozama i na takvim pozicijama: sa papirnim kesama na glavama, nacrtanim znacima dolara na odeći, u epruvetama…

Na vođenjima kroz izložbu, i pozvani gosti i publika odgovorili bi na Marijanin poziv sa slike: govorilo bi se o značenjima ovih osam printova na pur-peni na jednom od zidova u CZKD-u; govorilo se omotima ploča i muzičkim bendovima koji poziraju, a koje je Marijana Markoska svojim telom na slici sakrila i ponovo vratila u pitanje; otkrivale bi se i delile lične istorije obeležene inicijalnim slikama, pločama i omotima. Usledio je ciklus Nevermind 40 u CZKD Bioskopu tokom nekoliko meseci 2017. godine u kojem bi pozvani sagovornici urednika Jovana Bačkulje: Dušan Kojić Koja, Srđan Đile Marković, Neven Korda, Dragomir Križić, Damir Pavić Septik, Saša Rakezić alias Aleksandar Zograf, Dragan Ambrozić, Zdenko Franić, Mićun Ristić, Boris Ilić, Ivan Velisavljević; kao i učesnici iz publike rasvetljavali ne tako jednostavne istorije i otvarali svoje arhive koji mogu pomoći da se i ljudima rođenim posle tog vremena omogući razgovor o podrazumevanom delu kulturne istorije koji je ipak u stalnoj raspravi. Za ove razgovore osam panela dimenzija 1 metar x 1 metar, kao džinovski ponovo posećeni omoti ploča u reenactment-u Marijane Markoske, bili su slike-pitanja, na koje se odgovaralo zajedno.

foto: Srđan Veljović, Nevermind 40, CZKD, 2017.

Prošao je i ciklus Nevermind 40, ostali su printovi na pur-peni, nestalnom materijalu, koji se vremenom krivi, deformiše i podseća da je one-off, kao i pitanje na koje se dočeka odgovor. Marijana Markoska je ponudila svima nama u CZKD-u da izaberemo neke od njih za uspomenu, i tako su na predlog Borke Pavićević na zidu u jednoj kancelariji ostali Marijaninim telom skriveni Poly Styrene i članovi benda X Ray Specs u epruvetama na omotu albuma „Germ Free Adolescence“. Moj je izbor bio panel na kojem je Marijanina parafraza omota albuma iz 1980. godine o čijem su originalnom dizajnu i onovremenom kontekstu na vođenju nadahnuto govorili gosti. U ovom ponovnom izvođenju, Marijana je naslonjena na Mondrijana, i kroz njenu otvorenu jaknu vidi se da je i njena košulja utopljena u Mondrijana, čime se ova slika, kao njen predložak, dalje razvija u jedan veliki razgovor o inicijalnom političkom kontekstu, ali i priči o istoriji umetnosti. Prepoznajete li ga? Bio je moj izbor, jer je kao jedno od pitanja ovaj panel bio postavljen za naše razgovore u Nevermind 40 – sagovornicima nije bio problem da na njega odgovore.

foto: Srđan Veljović, Nevermind 40, CZKD, 2017.

Postavila sam pre par godina ove mondrijane: onog na zalasku i onog čiju površinu destabilizuje figura Marijane Markoske, u naspramne položaje na dva zida, da jedan drugog propituju; u žamoru njihovog razgovora pišem i ovaj tekst. Razgovaraju o predavanju Valtera Benjamina o Mondrijanovom slikarstvu posle 1986. godine, i zbog toga i ja razmišljam o nastajućem Mondrijanovom slikarstvu 2021. godine, intrigirana iznenadnim interesovanjem za ovaj rad Marijane Markoske koje se širilo društvenim mrežama u februaru 2021, dok odziv kritike i publike na roman Duhovi novembra još iščekujemo. Njih, osim mondrijana u urnebesnim okvirima i mondrijana oslobođenih od okvira, povezuje i hrabrost ličnog ulaska u rizik postavljanja pitanja o istoriji koja se podrazumeva, i njenog otvaranja za sve one, rođene posle mogućnosti direktnog iskustva, koji o njoj mogu čitati samo završene tekstove. Zato i ovaj tekst smatrajmo nezavršenim.

Štrafta arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.