Beton br.47
Utorak 10. jun 2008.
Piše: Andrej Nikolaidis

Analna anksioznost

O ljepotama crnogorskog narodnog jezika

Kako to ranije nisam primijetio, sve dok Aleksandar Bečanović nije pomenuo: da je govor Crnogoraca i ostalih Balkanaca pun analne anksioznosti? Kako je ovdašnji narodni govor bogat analnim metaforama, poređenjima i asocijacijama! Kako je jezik mačo-muškaraca, jezik zajednice ponosne na svoju homofobiju, zapravo pun homoseksualnih aluzija! Kojih je tako mnogo da prestaju biti aluzije: taj govor zapravo postaje jezička gay orgija.
Kada ovdašnji prosječni zatucani, superneobrazovani, kukavički, iza nacije i religije sakriveni glupavi homofobični mužjak želi da kaže kako je neko sposoban da brine o sebi, on će to uraditi ovom frazom: Ne boj se, zna taj za svoju guzicu. Vječito svega gladan, otud pun zavisti i nezadovoljstva, ovdašnji se homofob ponekad naziva još i običnim građaninom, prosječnim biračem i čovjekom iz naroda. Kada takav, iz Andrijevice, na primjer, govori o poznaniku koji je otišao u Podgoricu, na primjer, pa tamo osnovao firmu, stekao kuću, imetak i ugled, on će poznanikov životni put opisati ovako: Dobro je napunio prkno. Kada u lokalnoj birtiji šibne još dvije rakije (recimo: loza Neksan, litar 3 evra), on će sa bezmalo plemićkom dozom prezira odmahnuti rukom i reći kako on poznaniku ne zavidi, kako njemu takav uspjeh ne treba. Sve to može sebi nabit u prkno, reći će. Ima, doduše, i druga verzija iste visokoumne imunosti na čari bogatstva i lagodnog života. Koja glasi: Na to se može posrat. Šta on zamjera poznaniku koji je uspio u velikom gradu? Prije svega, to što je zaboravio na prijatelje iz mladosti. Ne javlja se više starim prijateljima. Kada mu traže uslugu, neće da im učini. Ima nove prijatelje, za stare više ne mari. Mnogi su razočarani u njega. To se kaže ovako: Guzicom je vrata zatvorio. Stari poznanik, doduše, za Božić, prijateljima koji su ostali da žive u pasivnom rodnom kraju, pošalje poklone. Poneku košulju, poneku bocu viskija. Ali oni koji su ostali tamo da ih grije sunce rodnog kraja nisu urođenici. Njih blještavi pokloni iz velegrada ne fasciniraju. Ne daju se oni kupiti na jeftino šarenilo talijanske robe, za pića čiji naziv ne umiju izgovoriti. Sve je to starom prijatelju džabe. Oni mu neće tako lako oprostiti. Džabe je slao poklone. S tim može guzicu obrisat, reći će naš čovjek iz naroda poslije pete loze. Kad-tad, na red dođe i priča o tome kako je i naš junak mogao otići u veliki grad i tamo ostati - samo da je htio. Ali đe ću? U prkno, reći će. Stari otac, stara majka bili su mu u kući. Je li ih mogao ostaviti i tek tako otići? Naravno da nije. Zato je ostao. Da živi siromašno, ali časno. Uto u kafanu ulazi cigančić, jedan od onih koji u izbjegličkom kampu žive još od 1999, kada su pobjegli sa Kosova. Tradicionalno glibavo dijete prilazi mu, pruža dlan i traži deset centi. Naš junak ga ljutito pogleda, pa veli: Deset centi? Izklen? Iz prkna? Ponekad do rodne grude stigne i vijest o pokojem neuspjehu starog prijatelja koji se obogatio pa otuđio. Dobio je po prknu, kaže tada naš čovjek iz naroda. A sjećaš li se kad smo ono krali šljive kod Milaša, pa kad nas je stari pojurio, njega stigao pa ga zaždio nogom u prkno?, kaže neko za susjednim stolom, pa se sva kafana smije davnome, dječačkom poniženju onoga čiji su uspjeh svi doživjeli kao vlastito poniženje.
U ovom jeziku, kao vječna straža, bdi latentna homoseksualnost. Ovdje muškarac muškarca psuje riječima: Oca ti jebem. Potom: Jebem te u prkno. Ili psovka, koja podrazumijeva gay gangbang u kojem učestvuje pola porodičnog stabla: Jebem ti oca kroz oca, i da ti je malo.
Naravno: ljudi koji tako govore gaje najdublji prezir prema homoseksualcima, i takoreći erekciono tvrdo se protive gay brakovima. Samo jedan kandidat na aprilskim predsjedničkim izborima odlučio je da ozbiljnije penetrira u biračko tijelo koje pitanje gay brakova smatra osobito bitnim u odluci za koga glasati. Samo je Andrija Mandić, lider Srpske liste, nedvosmisleno stavio do znanja da se protivi legalizaciji gay bračnih zajednica. Nebojša Medojević i Srđan Milić pokazali su zavidan stepen političke korektnosti, dok je aktuelni predsjednik Filip Vujanović odbio da se izjasni o tom pitanju. Kao i o svim drugim pitanjima.
I crnogorska borba za nezavisnost imala je svoje, da tako kažemo, analne parole. Crnogorski književni list u nastavcima je objavljivao patriotsku poemu „Kuj ćeš š njima“ (bosanski: Đe ćeš s njima) Janka Vujisića, čuvenog moračkog pjesnika koji je imao veliki uticaj na Matiju Bećkovića. U toj dirljivoj poemi Vujisić se obraća Crnogorcu koji je krenuo zlim putem, i pridružio se onima koji Crnu Goru nisu željeli vidjeti kao nezavisnu državu. Pjesnik mu kaže: kuj ćeš š njima, kad su oni takvi, takvi i takvi - ukratko, nikakvi. Pregršt je antologijskih stihova u toj poemi, ali za ovu priliku ističemo sljedeći: „Da ti kilo site prođe, kroz prknjaču i kroz prkno“. Ovo kroz prknjaču i kroz prkno jeste sjajno, ali sadrži i zrnce, doduše neispoljene, genijalnosti. Naime: ako se, kako je primijetio i autoru sugerisao Balša Brković, kroz prknjaču i kroz prkno preformuliše u proz prknjaču i proz prkno (u nekim krajevima Crne Gore „kroz“ se, doista, kaže „proz“), eto nas u prostoru jezičke bravure, eto nama sjajne onomatopeje: pr-pr-pr-pr.
U narodu ovdašnjem govor se često naziva prdnjavom (ili prnjavom). Kada naš čovjek iz naroda sluša nešto sa čim se ne slaže, on će na kraju govornika prekinuti riječima: E dosta je bilo i tvoje prnjave. Postoji slika koja se zove Prnjava staroga svata (misli se na svečani govor koji na svadbi drži stari svat). Ili ova, koju smo svi čuli: Kada ne bi na usta, progovorio bi na guzicu. I tako dalje.

Radovan Popović RASKAL

Štrafta arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.