Povodom teksta Milana Radanovića
Povodom članka gospodina Milana Radanovića, želeo bih da dopunim njegove napise o stradanju čuruškog civilnog stanovništva u Čuruškoj raciji 1942. godine pošto gospodin Radanović u tekstu navodi i rezultate mojih istraživanja. Gospodin Radanović citira moje nalaze objavljene 2007. godine u knjizi "Racija-zaboravljen genocid" i iznosi nekoliko opaski vezanih za moja istraživanja. Drago mi je što je gospodinu Radanoviću stalo da Žrtve Racije ne budu zaboravljene, pa verujem da će se obradovati i ovim dodatnim podacima.
Naime, od objavljivanja pomenute knjige proteklo je nekoliko godina. U međuvremenu sam, pored terenskog istraživanja, pretražio arhive i muzeje i mnoštvo pisanih izvora. Sačinio sam dokumentaciju o greškama koje su se podvukle u podacima Kartoteke žrtava fašizma u Muzeju Vojvodine i raznim greškama koje su se potkrale na raznim nivoima. Ujedno se broj identifikovanih Žrtava Racije u Čurugu "popeo" na 1.369: 100 Jevreja, 29 Roma, 2 Rusa, 1 Mađar i 1.237 Srba, što nažalost nije ni polovina pobijenih 3.800 Čuružana (35% tadašnjeg stanovnika tog mesta). Nadalje, broj identifikovanih Žrtava Novosadske racije "popeo" se na 2.421 žrtvu. Do sada, nažalost, nisam uspeo da objavim te podatke budući da sav taj rad za Žrtve Racije činim svojim snagama i sredstvima, bez ikakve institucionalne podrške i pomoći, ali ću i te podatke da objavim kada mi bude bilo moguće.
Nisam dopunio Registre gospodina Golubovića, kako je napisao gospodin Radanović. Za to nisam imao potrebe. Gospodin Golubović nije bio voljan za saradnju, što sam ja prihvatio kao činjenicu. Gospodin Golubović je zadržao svoje nalaze u ličnoj arhivi i ja nisam insistirao na saradnji nakon našeg prvog i jedinog susreta u leto 2007. godine, pošto sam video da mu nije do saradnje. Ipak, kao i sve vezano za Raciju, proučio sam i rad gospodina Golubovića, ali moji popisi Žrtava Racije nastajali su na osnovu terenskog istraživanja, iščitavanja svih pisanih izvora do kojih sam do sada došao, te arhivske građe u Muzeju Vojvodine, Arhivu Grada Novog Sada, crkvenoj knjizi umrlih Čuruškog hrama Svetog Vaznesenja Gospodnjeg, crkvene knjige umrlih u Gospođincima i Žablju, Arhivu Srbije i Muzeju Jad Vašem.
Budući da gospodin Radanović sa posebnim pijetetom spominje i jevrejske žrtve, što je posebno pohvalno budući da o tim Žrtvama ovih dana nismo čuli ništa, siguran sam da će se obradovati saznanjem da je Društvo za očuvanje sećanja na Holokaust identifikovalo do sada najveći broj jevrejskih Žrtava Šajkaško-novosadske Racije 1942. godine, kao i najveći broj sprskih, romskih, rusinskih i slovačkih Žrtava, kao i Žrtava Hrvata, Mađara, Nemaca, Bunjevaca, Čeha... koje još nismo stigli da objavimo budući da je sav naš rad volonterski i bez ikakve institucionalne podrške, ali se nadamo da ćemo i to jednog dana objaviti.
Najzad, što se tiče opaske gospodina Radanovića da "Aleksandar Veljić je nekoliko puta iznosio neutemeljenu tezu o namernom prikrivanju broja stradalih Srba, ubijenih u južnoj Bačkoj januara 1942, pokušavajući da nepotpune registre stradalih opravda tobožnjim antisrpskim sentimentom jugoslovenskih komunista i posleratnih vlasti", moram da dopunim i ispravim gospodina Radanovića utoliko što:
- posleratne titoističke vlasti su namerno prikrivale stradanje i Srba i Jevreja i Roma i Slovaka i Rusina. Postradali Jevreji i Romi uglavnom su nevoljno popisivani, pa o jevrejskim žrtvama ponajviše znamo na osnovu svedočenja u Bazi podataka Muzeja Jad Vašem, te svedočenja komšija i prijatelja u Srbiji. Srbe su posleratne vlasti spominjale tek ukoliko su morale zbog imovinskih sporova, i to tako što su te žrtve Racije zavedene kao "nestale", a ne ubijene u genocidu. Jevreji su se masovno selili u Izrael nakon što su morali da potpišu da se odriču sve svoje imovine.
- nakon što je Komisija za utvrđivanje zločina objavila svoje inicijalne nalaze 1946. godine i najavila štampanje još jednog svog izveštaja o zločinima mađarskog okupatora u Bačkoj, ubrzo je stigao nalog građanima iz lokalnih komiteta Komunističke partije da sve te publikacije vrate u Komitete. Pojedini to nisu učinili, pa smo se tako domogli i tog dragocenog dokumenta.
- u selima Šajkaške, pa tako i u Čurugu, strogo je bilo zabranjeno i pominjati Raciju, a o njenim žrtvama da i ne govorimo.
Ipak, na radost gospodina Radanovića i svih nas kojima je stalo do istine o stradanju Žrtava Racije, ta istina nalazi svoj put i ne može da se ignoriše.
*Autor je predsednik Društva za očuvanje sećanja na Holokaust