Libiti se il ne libiti se, pitanje je sad
From: Dunja Radosavljevic
Subject: dijalog u paklu
To: redakcija@elektrobeton.net
Date: Friday, July 18, 2008, 10:18 PM
Šovinizam is not dead, ponajmanje u srpskoj književnoj kritici, brižljivo čuvanom bastionu muškosti. Kritika moje knjige "Život posle Amerike", u kojoj Saša Ćirić već na samom početku naglašava autentični ženski senzibilitet i ženski ugao u književnosti sa vidljivo negativnom konotacijom, karakterišući roman kao "chic lit", nagoveštava njegov dalji šovinistički, ženomrzački ton. Zipovano: žena=loše. Očigledna ljubomora, kao i ismevanje ženskih godina?!?! i navodne životne (ne)potvrđenosti ogledaju se potenciranjem mog "famoznog" povratka iz Amerike sa "duplo više godina", nakon čega u Srbiji "apliciram" na samo 2 posla. A što se ne libim da en passant kažem svoj sud o Ničeu i Jungu i to iz "tipično ženske (čitaj idiotske) perspektive", i da "menjam ljubavnike", to me tek svrstava u red najgorih. Sve ipak prevazilazi komentar da se (opet) ne libim da za "polne radnje i instrumente neophodne za njihovo obavljanje" koristim "vukove termine". Ćirić očigledno doživljava seks kao ! neku sterilnu, laboratorijsku delatnost kojoj sam ja pripisala isuviše slasti i putenosti, i to po njegovom viđenju na muški-opsceni način. Ovde mi se ustvari zamera što seks opisujem onakvim kakav jeste, bez uvijanja i zavlačenja, tj bez tabua. Prateći ovu nit, Ćirić bi se baš fino snašao u toj "famoznoj" Americi i to sredinom prošlog veka kada je vladao makartizam, tj progon takozvanih komunista, vreme kada je jedan Henri Miler morao da čeka preko 30 godina da njegov roman "Rakova Obratnica" izađe na engleskom jeziku u rodnoj mu zemlji, upravo iz razloga što se tadašnja puritanska Amerika protivila koliko komunizmu toliko i Milerovom izrazito opscenom rečniku. Ja zato kažem, zašto da se libimo, zakoračimo hrabro u još dalju prošlost, natrag u vreme inkvizicije, tada je sve opsceno bilo spaljivano, uključujući i žene!!!
Ovakvu direktnu mržnju prema ženama i svemu ženskom, uključujući tu i seksualnost, kao u Ćirićevom tekstu, skoro nisam videla u pisanoj formi. Svakodnevica u Srbiji pruža takve primere u izobilju ali se muškarci ipak, kada malo razmisle (a to valjda čine kada pišu), zapitaju nad nekim svojim ograničenostima (za koje bi u svakom drugom civilizovanom društvu bili optuženi za kršenje ljudskih prava), pa svoj šovinizam barem ono, ako ništa drugo, malo lukavije upakuju. Ovaj, Ćirićev, stoji ogoljen i mnogo "opsceniji" nego bilo šta što bi ja ili bilo koja druga sprisateljica ikada mogla da smisli. Toliko o "potištenoj" mašti impotentnih srpskih kritičara!
P.S. Od sveg srca savetujem Ćiriću prvo da počne redovno da koristi svoje instrumente neophodne za polne radnje (makar i samostalne), a potom da se pozabavi pop psihologijom, ako ne i da posegne za pravom terapijom, kako bi naučio da ne projektuje sopstveni provincijalizam i sterilnost na druge ne bi li se lišio nepodnošljive lakoće postojanja.
P.P.S. Topli pozdravi kolegi Arseniću!
Dunja Radosavljević