2012    2011   2010   2009    2008   2007   2006	BETON BR.118  DANAS, Utorak 20. decembar 2011.   Piše: Haris Imamović DA LI RAD OSLOBAĐA?           Kafka i sloboda     Nema smisla! Ima smisla. Slobodni smo. Nismo slobodni! Sve to može biti tačno. A da se ne radi se o agnostičkom pristupu. Sve je to naše stanje. Kako? Zato što govoreći „mi“, ne mislimo na nešto homogeno. To ćemo pokušati objasniti u ovom radu. Najprije, potrebno nam je rasvijetliti odnos između pojmova slobode i smisla. Šta je smisao? Imati smisao uvijek znači i biti sredstvo za ostvarenje nekog cilja; smisao ima dio koji pridonosi funkcionisanju cjeline: ta cjelina je njegov smisao. Kotač ima smisao za automobil, a ovaj pak ima smisla za svog vlasnika, i ne samo naprave: pripitomljene životinje isto tako nisu besmislene sa stanovišta njihovih vlasnika. Ono što ima smisao je funkcija; dakle, potčinjeno nečemu. Vlasniku. Nečija volja gospodari nad onime što ima smisao: rob ima smisao. Smisao i sloboda su protivrječni pojmovi. To je važno. IZMEĐU SMISLA I SLOBODE Tražiti smisao znači tražiti neslobodu. A danas mnogi (od naštiklovanih voditeljica show-emisija do Pape) govore o opasnosti gubitka smisla. Još više je onih koji su svoj smisao pronašli ili dobili u povratku Bogu ili u igranju tenisa. To je dobro, kažu neki psiholozi: važno je da čovjek nađe ma kakav smisao, jer to olakšava življenje. To je pluralizam: omiljena idejna orijentacija našeg doba. Kako je to moguće? Nismo li maloprije rekli da se tendencije osmišljenja i oslobođenja protivstavljaju? Jeste, ali sloboda i smisao se mogu i pomiriti: u slobodnom odabiranju vlastitog smisla. Upravo je to demokratija, kažu nam. Mi na ovom mjestu pitamo: je li to baš tako? Kad pitamo „jesmo li slobodni?“, to bi trebalo značiti: „je li čovjek slobodan?“. Ali, daje li nam razum dovoljno razloga da tako pitamo? Govoriti o čovjeku, nije li to danas filozofski naivno? Ne mora biti. Sa izvjesnih stanovišta može se i dalje kazati čovjek i misliti na sve ljude. Npr. čovjek ima (tj. svi ljudi imaju) svijest. Ili, na primjer, nikada nećemo pomiješati jednog konja i jednog čovjeka. Ali nas zanimaju stanovišta slobode i smisla? Dakle, oblast ponašanja. Već je Nietzsche, u tom smislu, čovjeka odredio kao neodređenu životinju, kao rijedak izuzetak. Kao grešku u procesu evolucije, moglo bi se dodati. Čovjek nije nastao od gline; on je i dan-danas samo glina. Jedina njegova priroda je ta da nema prirodu. Podložan je modifikacijama najrazličitijih vrsta. Uvijek nastoji modificirati: čak je i među životinjama, za koje se misli da imaju svoju stalnu prirodu, npr. divlji i pripitomljeni konji, napravio objektivne razlike sa stanovišta slobode i smisla. Ali to dovodi do sljedećeg: to što čovjek po sebi nije ništa, upravo je omogućilo da u povijesnom razvoju postane sve i svašta. I danas on u svojoj previše-određenosti ostaje neodredljiv. Vidjeli smo kako su govorili (narodne poslovice ili psihoanaliza ili marksizam...) da je čovjek uvijek ovakav ili onakav, a iskustvo je uvijek govorilo nasuprot svim tim antropologijama. Danas, pokušati teorijski opisati čovjeka u svoj njegovoj složenosti, mora se smatrati unaprijed propalim pokušajem. Kako onda uvažiti tu fundamentalnu činjenicu raznolikosti ljudskih egzistencija, a govoriti o stanju slobode i smisla u našoj stvarnosti? I to je moguće. To nas dovodi Kafki. Nijedan od (njegovih) književnih junaka nije čovjek uopće, već uvijek taj čovjek; ali i još nešto. OPSLUŽIVANJE MAŠINE Karl Rossmann je stigao u Ameriku, zemlju slobode, noseći sa sobom samo jedan kofer i kišobran. On je imao i jednu veliku sreću, u novom svijetu dočekao ga je njegov ugledni ujak – senator Jakob. Zahvaljujući toj predestinaciji Karl će imati neke pogodnosti. Karl je, na primjer, oduvijek želio svirati klavir, i ujak, saznavši to, odmah kupuje svome nećaku klavir i jednog učitelja klavira. I privatnog učitelja engleskog jezika. I još sate jahanja sa G. Mackom, koji je inače vlasnik velikog građevinskog preduzeća i „ima osmijeh sretnog čovjeka“. Ali kada se Karl jednom nije povinovao željama svoga ujaka, opet je ostao sam na ulici, sa jednim koferom i kišobranom. Dakle, sve ispočetka; ali ovaj put bez ujaka i njegovog komisionog i špediterskog preduzeća. Morao je naći posao. Počeo je raditi kao liftboj. Bila je to „jedna jednolična služba i zbog dvanaestosatnog radnog vremena – naizmjenično danju i noću – tako naporna da se, kako je Giacomo tvrdio, uopće ne može izdržati ako čovjek nije u stanju da po nekoliko minuta odspava stojeći. Karl na to ne reče ništa, ali mu je bilo jasno da je Giacomo izgubio mjesto baš zbog te vještine.“ Nećak senatora Jakoba nije bio posve slobodan: morao je učiti engleski, morao je upražnjavati izvjesne konvencije, ići na jahanje itsl, ali liftboj je mnogo neslobodniji od njega. Dakle, Karlov problem je postao – previše smisla. Previše neželjenog smisla; nametnutog smisla. On je postao jedan neslobodni dio hotelskog mehanizma: on je osmišljen od strane gostiju hotela i svojih neposrednih i posrednih upravitelja. Dvanaest sati dnevno. Karl je i pored tog obilja smisla radio ipak jedan posve besmislen posao. Šta zapravo radi liftboj? „Karla je prije svega razočaralo što liftboj ima sa mehanizmom lifta samo toliko veze što ga jednim prostim pritiskom na dugme stavlja u pokret, dok se za popravke pozivalo isključivo mašiniste iz hotela, tako da, na primjer, Giacomo, pored polugodišnje službe na liftu, nije vidio svojim očima ni pogon u podrumu niti mehanizam u unutrašnjosti samog lifta, mada bi ga to, kako je sam izričito rekao, veoma obradovalo.“ To je rad koji nije pravljenje nečega. Karl samo pritiskom dugmeta poziva lift. To je rad koji je lišen telosa: nema rukotvorine s kojim bi se Karl mogao poistovijetiti; s kojom bi ga neko mogao poistovijetiti. Zapravo nema ničega Fotografije u broju: Vera Vujošević   osim dugmetanja. I nikakvog cilja, osim plate. Plata je naravno važna činjenica, ali ako je ona autentični telos rada, onda je svejedno raditi kao liftboj ili brojati klikere (ako bi to nekome posjedniku bilo potrebno) 12 sati dnevno za platu. Dakle, posao je liftboja bez neposrednog smisla za onoga koji radi: Karl samo, kako bi Anders kazao, opslužuje mašinu. Njegovo tijelo je uzapćeno; još više njegova svijest. To ima kobne posljedice. Karl je sveden na nivo jednog dijela liftnog mehanizma, dakle, na nivo stvari. U tom pogledu, Karl je sličan jednome novinaru koji – zarad plaće – piše tekst s kojim se ne identificira, ili jednoj prodavačici u otmjenom butiku koji dnevno posjeti 1.7 mušterija u prosjeku. Ljubazna lutka. Spram g. Karla, nećaka senatora Jakoba, jedan liftboj živi neslobodnije i bijedno. To više nije isti čovjek. Iako je, recimo, u psihološkom pogledu sasvim jednak sebi. Liftboj ima smisla za nećaka senatora Jakoba kad je ovaj gost hotela „Occidental“. Prema tome, ne može biti govora o čovjeku i slobodi za sve! Postoje, na primjer, g. Mack, s jedne strane, i liftboj Giacomo, s druge strane. Nejednako slobodni. Potenciranjem ove objektivne razlike ne želimo se vraćati klasičnoj shemi koja protivstavlja buržuja i proletera. Teorijski formirati jednu društvenu klasu znači dati privid homogenosti nečemu što nije takvo. Na primjer, postoje sukobi i među samim liftbojima; Karlu zavide zato što je odmah dobio jedan od boljih poslova u hotelu itsl. Mi ne želimo pokazati kako je liftboj Karl ilustracija radnika, a Mack ilustracija buržuja, i onda ih protivstaviti kao metonimiju sukoba dvaju klasa, da bismo nagovorili proletere da se ujedine i sruše nepravedan poredak društvenih relacija. To se neće desiti. JAHANJE MRTVOG KONJA Kako onda reći nešto o stanju slobode drugih ljudi u našem svijetu? Koji nisu Karl ili g. Mack. S jedne strane strane, ne smijemo poistovijetiti dva čovjeka; zapravo vidjeli smo kako to ne možemo učiniti ni sa jednim čovjekom. S druge strane stoji činjenica da u jednom tekstu ne možemo opisati cijelog čovjeka, već samo neku situaciju nekog čovjeka. Kako onda čitaocu ovoga rada reći nešto o njegovoj slobodi i smislu? To će čitalac mora da uradi sam. Mi mu možemo predložiti tek jedan postupak: poređenje. Tj. uzdržavanje od radikalnog uprošćavanja stvarnosti; stvarnosti u kojoj ništa nije isto, stvarnosti koja uopće nije prosto očitovanje suštinskog u polju pojavnog, niti je čovjek jedna njegova osobina, niti su osobine lišene mogućnosti pojavljivanja u hiljadu i više nijansi, itd. Uporedili smo Karlovo dugmetanje s dugmetanjem nekih pisaca - u oba slučaja vidjeli smo stanovite sličnosti: oduzimanje slobode, nametanje smisla, nedostatak identifikacija sa vlastitom djelatnošću, kao što smo uočili i stanovite razlike, nejednak stepen svih tih odredbi. Za Karla vrijedi komparativ: on uvijek ima manje slobodnog vremena od pisca koji piše za novac, on je neslobodniji. On je smisleniji; njegov život je osmišljeniji. On je manje plaćen. On ima manju mogućnost da se identificira sa svojim proizvodom, iz prostog razloga što nema nikakvog proizvoda. Njegov rad je besmisleniji. Njegov život je besmisleniji. Za Karla to nije u suštini isto! Ali zašto Karl ne napusti taj posao i potraži drugi? On je slobodan da to učini. Taj prigovor pretpostavlja predviđanje činjenica: sam po sebi, dakle, bez roditelja i bez bogatog ujaka, Karl nema preveliku slobodu izbora, jer njegovo tijelo nije lišeno potreba, dakle, njegovo tijelo ne postoji za sebe. I taj bijedni posao liftboja, dobio je zahvaljujući ljubaznosti jedne nadzornice u hotelu. Prije toga, on je neko vrijeme bezuspješno tragao za bilo kakvim poslom. Karl je slobodan jedino da prihvati nametnuti mu smisao, tj. vlastitu neslobodu. Sam Karl ni ne pomišlja da se oslobodi od tog smisla: to će mu, nešto kasnije, omogućiti tek otkaz. Jer i takav, tj. besmislen, posao liftboja opet sa sobom nosi manje besmisla negoli stanje nezaposlenih. Nezaposleni su oslobođeni. Po tome su slični g. Macku. Oni, dakle, nisu svedeni na status funkcije, njihovo tijelo i njihova svijest nije proteza drugog čovjeka. S druge strane, oni nisu nimalo slobodni, upravo zbog toga što imaju tijelo i svijest. Njihovo tijelo i njihova svijest (ili, recimo njihova porodica, koju često imaju) mole da ih se porobi. Da ih se osmisli unutar društvenih odnosa. U tome su sasvim različiti od g. Macka koji sam bira vlastiti smisao: jahanje konja. S treće strane, nezaposleni su slični liftboju Karlu, jer nemaju telosa rada s kojim bi se mogli identificirati. Oni spram Karla stoje u komparativu, jer nemaju čak ni plaću kao telos. Njihova egzistencija je besmislenija. Sloboda nezaposlenog nije prava sloboda. Slobodan čovjek je onaj koji sam sebe porobljava u svrhu ostvarenja nekog slobodno odabranog cilja. Ipak, niko ne može uvijek slobodno birati telos vlastitog djelanja. Ali neki ljudi mogu to činiti u većoj mjeri negoli drugi. Da li je to božiji dar? Vratimo se još jednom g. Macku. On slobodno bira da većinu svog velikog sobodnog vremena jaše konje. On to može samo zato jer je porobio druge: on je, naime, vlasnik najveće građevinske firme u New Yorku. Njemu su tu slobodu (da jaše) omogućili pravo posjedovanja i građevinski najamni radnici. Ako je sloboda božji dar, onda je Gospod stvorio univerzum da bi g. Mack mogao jahati konje. Hoćemo reći: tek okvir u kojem egzistira g. Mack omogućava slobodno biranje. To je i Nietzsche znao. Zato on, nakon što je osporio mogućnost onostranog naplaćivanja dugova, i hvali aristokratsku poziciju spram bijede robova. Ali Nietzsche je i iskren: „osnovno obilježje dobre i zdrave aristokratije jeste da se ona osjeća ne kao funkcija (bilo kraljevstva, bilo zajednice), već kao njihov smisao i krajnje opravdanje, te da stoga mirne duše prihvata žrtvovanje ogromnog broja ljudi koji zarad nje moraju da budu svedeni i sniženi na nivo nepotpunih ljudskih bića, robova, oruđa.“ Nietzsche se slaže s ocjenom po kojoj povijest postoji da bi neki ljudi bili slobodni da pokušaju biti sretni, ali on ne voli aristokratiju tipa g. Macka, jer je ona nezdrava i lažljiva. G. Mack i manje-više slična manje ili više bogata gospoda, nikada neće priznati da mogu jahati konje do besmisla, samo jer su drugima nametnuli smisao. Oni su, kako se to već kaže, za demokratiju, slobodu i ljudska prava. OTKRIVANJE STVARNOSTI Jedan čovjek nikada nema samo jedan smisao, jednu misiju, jedan statičan telos u svom djelovanju, već hiljade različitih ciljeva koji su dinamični i isprepleteni u njegovoj svakodnevnici. Postoje i ljudi koji žele da imaju jedan jedini telos. Oni su, naime, žive karikature: mučenici nacije ili patetični zaljubljenici. Svijet je obilje, i usvajati ga s jednog stanovišta znači raditi pogrešno, biti smiješan kao onaj ludi čovjek na Rosinanteu. S druge strane, neosporno je da postoji hijerarhija među stanovištima. Zaljubljeni kažu da ljubav osmišljava postojanje, što je s njihovog stanovišta tačno: jer oni imaju telos s kojim se identificiraju, i njihovo udvaranje jeste „rad“ s kojim se mogu u punoj mjeri identificirati. Zaljubljeni nikada neće reći kako život i svijet nemaju smisla. Imaju itekako! Kosmos postoji da bi oni mogli voljeti. Ali i zaboravljaju da se voli samo ponekad, dok se svaki dan jede, i svaki radni dan Gregor Samsa mora provesti više od deset sati radeći posao koji mrzi: da bi poklonio svojoj sestri mogućnost da nauči svirati violinu, da postane ljubazna frajlica koja će se moći dopasti nekakvom g. Macku. Dok Gregor nema vremena za zaljubljivanje. Josef K. je slobodniji od Samse; on bi, recimo, imao dovoljno vremena da kristalizira jednu ženu, kao što ima dovoljno dokolice da se bavi svojim procesom. Ali on ne voli nikoga. I još kada se pokušava dosjetiti šta je to učinio da bi bio kriv, on se ne sjeća ničega. On zapravo ništa nije učinio. On je relativno slobodan; ali slobodan za šta? On radi u banci i zbog toga je povlašten u pogledu slobodnog vremena spram Samse. S druge strane, on se uopće ne identificira sa svojim poslom, sa krajnjim efektima tog posla, on to samo obavlja, on to mora. Kao što bičevalac samo vrši svoj posao. On se nikada nije upitao nije li možda kriv upravo zbog toga što je bankar. Bez sprege slobode i smisla rad biva lišen zadovoljstva. Ali, ima li u našem svijetu (mašinske proizvodnje uvjetovane tržištem) mogućnosti da se stvara? Recimo da zemljomjer K. obožava svoj posao zemljomjera. Ali šta ako nikakvu zemlju nije potrebno mjeriti? Šta ako ga niko nije pozvao? Ako niko ne plaća za mjerenje? Jasno, mora se raditi nešto drugo. To je čest slučaj. Ali onda je čovjek uvijek nešto što su načinili od njega. To je tačno, ali ne mora značiti da ne može učiniti nešto za sebe: čak u jednakim okvirima mogući su različiti životni stilovi. Josef K. i Kafka žive u sličnom okviru: ni Kafka se nije identificirao sa svojim redovnim advokatskim poslom. Ali su i sasvim različiti ljudi: Kafka se identificirao sa svojom krivicom. Dok se Josef K. samo pravda da nije učinio ništa, Kafka je, na primjer, napisao književna djela s kojima se identificirao i s kojima ga identificiramo. Kafkina djela. Ona nam otkrivaju stvarnost. To su važna djela. To su samo komadići prave slobode. Ali dok su mogući oni su nam i nešto najvažnije. Smisao se mora negirati u ime slobode, ali mora se negirati i sloboda u ime smisla. Koliko god i gdje god je to moguće: dakle, ne samo u činu pisanja  BETON BR.117  DANAS, Utorak 15. novembar 2011.   Pišu: Studenti BU, bivši i sadašnji FILOLOŠKI U EGZILU                              Upozorenje: tekst je plenumskog tipa. Prisutni: Isidora ilić, Aleksandra Sekulić, Sava Jokić, Svetlana Gutić     Isidora Ilić: Politike nevidljivosti Radnja filma „Ubistvo s predumišljajem“ jednim delom odigrava se i u ratnoj Srbiji 1992. Studenti u Beogradu protestuju protiv tadašnjeg režima. U sceni na Filološkom fakultetu Bogdana, mladog ranjenika iz Moslavine, i Buliku zaustavlja student-protestant: „Ti si sa našeg fakulteta, mislim, sa Filološkog?“ Po diskursu koji koristi, načinu na koji postavlja pitanja i zadacima koje delegira brzo zaključujemo da je student-protestant jedan od vođa ili organizatora studenata. I dok mu Bogdan objašnjava da je iz Osijeka i da je tamo studirao, student će primetiti da je ranjen: „Znači, pravi živi ranjenik“, da bi odmah zatim pozvao koleginicu rečima: „Imamo ranjenika za čelo kolone!“. Komunikacija se u simboličkom poretku odvija putem vizuelnih i verbalnih reprezentacija, znakova. Studenti BU devedesetih su se, između ostalog, borili i protiv informativnog i medijskog monopola Miloševićevog sistema. Radili su na taktikama koje će savladati problem njihove (ne)vidljivosti kako bi postali ravnopravni učesnici društva koje mogu menjati sopstvenim glasom. Glasom koji je trebalo da čuju drugi građani, ali i svet koji je i u to vreme pomno pratio dešavanja na Balkanu. Studenti u protestu 2011. žive u demokratskoj Srbiji, koja je deo informatičkog globalnog društva, i nemaju potrebu da se bave taktikama za postizanje vidljivosti jer su im na raspolaganju „jutjub“ i „tviter“. Pa ipak, oni ostaju nedovoljno vidljivi. Njihov glas se ne čuje daleko i ne prepoznaje u masi glasnijih. Zašto? Mi iz devedesetih smo verovali da se borimo za društvo u kome će se svaki glas čuti da bismo se danas suočili sa društvom u kojem je to zaista i činjenica, ali ona za sobom povlači i drugu - neki glasovi su ipak jači! To „novo društvo“ ima i nova pravila i traži nove taktike borbe. Politike (ne)vidljivosti su mere koje društvo sprovodi kako bi plasiralo izvesne vrednosti za načelne, istovremeno potiskujući neke druge na mesto odigranih ali nevidljivih istorija. Nezadovoljni uslovima u kojima se nalaze, a koristeći se zakonskim pravom, studenti u protestu će se samorganizovati. Oni vrlo dobro znaju da političari ne rade za opšte dobro već za sopstveni interes, da je društvo apatično i očišćeno od kritičkog, a egoizam je imperativ i jedino pravilo opstanka. Od starijih kolega su naučili i to da svaki protest iznedri jednog ili par njih koji samim učešćem u protestu bivaju inicirani u visoko društvo i pozicionirani („tamo su pravi studenti i tamo je, da kažem, redovan vid nastave da malo vežbaju revoluciju“ / Politika; 29.10.2011). I zato, studenti u protestu 2011. neće koristiti lična imena i prikazaće svoju borbu kao samoorganizovanu i kolektivnu inicijativu u kojoj su svi učesnici ravnopravni. Nema vođa-pojedinaca niti reprezentativnih tela. Vizuelno ukidanje uvek-istog-i-samo-jednog-mesta kao mesta reprezentacije nije i prekid komunikacije, već ravnopravna raspodela moći i odgovornosti među svim učesnicima. Potencijalnost strategije koja u sebi uvek menja označitelja ali ne i označeno, jeste u tome da odbija da bude zatvorena u jedan ideološki znak jer bi time otvorila prostor za manipulaciju i rekuperaciju . Studentski protest 2011. je stilska figura. Metonimija. On stoji umesto svih ostalih nevidljivih protesta i nezadovoljstava koji se trenutno aktualizuju u srpskom društvu. Ali i čini - protest uspeva da isprovocira sve one dobro sakrivene i kolektivno potisnute probleme i nepravilnosti: seksizam („To je ženski fakultet“ / Politika; 29.10.2011.), šovinizam (rektor Univerziteta u Beogradu Branko Kovačević izjavio je ranije da je blokada Filološkog fakulteta politički protest organizacije Marks 21 i pozvao državu da „prekine taj cirkus“, a studente da se vrate na nastavu/ B92, 23.10.2011 ), fašizam („Grupa muškaraca starosti oko 30 godina, oko pola tri posle ponoći napala je studente koji blokiraju Filozofski fakultet. Uz povike „komunjare“ i „sve ćemo vas pobiti“ napadači su pajserom jurili okupljene studente i jednog od njih lakše povredili kada su ga pajserom udarili u grudi“/24 sata, 06.11.2011. ), političku neodgovornost („Fakulteti su državno vlasništvo i ja pozivam državu da uvede red u svojoj kući“/ Politika, 27.10.2011.); koji u veoma kratkom vremenskom roku bivaju artikulisani u javnom/političkom prostoru, a da niko ne snosi nikakve posledice za te činove. Studentski protest 2011. se izborio za vidljivost koja je istrajala i tim trajanjem nije dozvolila da bude zanemarena, prekrivena ili pogrešno interpretirana. Snaga protesta, stvorena upornim višednevnim odolevanjem, urušila je lažno uverenje da su (studentski) protesti proces imobilizacije buduće (studentske) borbe. Studentski protest 2011. sam postaje znak - reprezentacija drugačijeg oblika društvenog organizovanja, odlučivanja i društvene borbe. Studenti su nam dali domaći zadatak - kako ćemo dalje tretirati ovaj znak i na koji način ćemo ga transponovani ili inkorporirani u druge kulturne formate čime će postati deo našeg kolektivnog sećanja - trag koji obezbeđuje kontinuitet (studentskih) protesta vidljivih za istoriju. Ovaj kolektivni tekst, povodeći se primerom studentskog Plenuma, upravo ima za cilj da doprinese izgradnji vidljivih istorija onih vrednosti koje ne smeju ostati nevidljive za naše društvo. Aleksandra Sekulić: Prilažem zapisnik, radna grupa za oslobađanje memorije Gostujući kurziv: Aleksandra Sekulić u februaru 1999. Trčim prema Filološkom fakultetu, dobro je, još nije 19h, danas je u Sali heroja bio skup studenata u protestu, izglasano je da se večeras ostaje na fakultetu, samo da ne zaključa vrata ono privatno obezbeđenje na ulazu, koje propušta samo studente sa indeksom i profesore čije slike nisu na poternicama izlepljene na ulazu (profesori naše ukinute katedre Opšta književnost sa teorijom književnosti i još neki „nepotpisani“, odnosno oni koji su odbili da potpišu ugovor sa dekanom Radmilom Marojevićem, među kojima i Ranko Bugarski), ponela sam svoj indeks, da li ćemo moći da uvedemo bar nekog novinara, jedina vest koja je prošla u one zastrašene medije koji još nisu na sudu po novom Zakonu o informisanju, jeste mali okvir u „Vremenu“, u tekstu o Zakonu o univerzitetu, sada sve više ljudi zna da je ukinuta Opšta književnost, ili mi se čini jer ljudi oko mene saznaju - od mene, a kako je sve počelo jesenas, malim oglasom na tabli „Razmena udžbenika u Sali 128“, haha, pa svaki student opšte književnosti zna da mi nemamo udžbenike, dobra šifra, dvadesetak studenata, od nas apsolvenata do brucoša, radne grupe, pa onda najava da će nas posetiti dekan, čuo je da neki brucoši sa svetske ne znaju gde će na predavanja, lično nam objašnjava zašto ne postojimo, „ Ali ne možete tako, javićemo medijima!“ „Kojim medijima?“, pa da, nema više medija, kakva nemoguća situacija, a danas, već februar, ali Sala heroja je bila puna, sad su studenti u protestu, uprkos svojim profesorima koji su bežali od nas kada vide da idemo hodnikom sa najobičnijom peticijom, kakav strah, pa ne radi se samo o njihovim kolegama, već o fakultetu, o statutu kojeg je dekan orvelovski ispisao, ali možda je čuveni dijalog na skupu u Sali 11 na koji smo pozvali i dekana značio nešto mnogo mračnije, kako je ono bilo: neki profesori Filološkog, onda profesori opšte književnosti i studenti, kao i naše kolege sa grupe „srpsko-svetska“ i sa drugih grupa, za katedrom studenti iz odbora protesta moderiraju razgovor sa dekanom i profesorom Vladetom Jankovićem, šefom ukinute katedre za Opštu književnost, dekan je napustio sastanak pošto smo mu uručili udžbenik Teorija književnosti za srednju školu sa podvučenom definicijom opšte književnosti, jer ne želimo da slušamo ponovo kako te studije ničemu ne služe i da se mogu sklepati tako što ćemo trčati po različitim nacionalnim književnostima pa praviti neki zbir, mi smo „judeomasonsko leglo kosmopolita i špijuna“, ne možete naše znanje proceniti kao lošu robu za vaše tržište - mi to tržište ne priznajemo, ustaje profesor Milo Lompar i obraća se našim profesorima: „Kolege, evo mi želimo da vam nekako pomognemo, pošto je to izgleda jedini način, da vi ipak potpišete taj ugovor...“, „Hvala vam kolega, ali bolje razmišljajte o svojim potpisima, a ne o našim.“ „Pa, nismo svi heroji...“, na to ide studentsko pitanje „Profesore, slažem se, mi osim borbe nemamo izbora, nama je ukinuta studijska grupa, a šta bi bila granica za vas, kada biste rekli da ne može tako dalje?“ „ Pa, eto, da mi ne diraju Njegoša!“ - odjekivala je ova rečenica dugo posle u protestu Filološkog, bila je ilustracija naše situacije kada nas pitaju „A zašto ste sami“, ali nismo sami, čula sam da je stiglo pismo podrške od Žaka Lana Čmajčanin i Adela Jušić: Ja više nikada neću pričati o ratu, video rad, 9' 42", 2011.   Deride, znači neko zna tamo u svetu, evo me u Vasinoj, vidim Filološki, nešto se dešava na ulazu... Oktobar 2011. Nešto se dešava na ulazu, ne dozvoljavaju ulazak ljudima koji su došli na razgovor „Učitelj neznalica: o autonomiji unuverziteta“, program u okviru Oktobarskog salona, ipak nas puštaju - dekanica obezbeđenju javila da može, studenti mi kažu da ovih dana viđaju profesora Radmila Marojevića kako razgovara sa obezbeđenjem, u auli studentske barikade i parole, dolazi pred nas jedna profesorka koja se žali Borki Pavićević da su profesori „taoci ove grupice“. Mlade kolege sa Opšte književnosti mi se hvale da ta katedra nije htela da potpiše osudu blokade na sastanku u dekanatu, studenti nas vode u neku podrumsku prostoriju, sa strane ćebad, parole, bilteni, student nam priča kako su ih neki profesori u naletu udarali po nogama da se ne vidi na video snimku i štipali ruku kojom je student snimao pokušaj razbijanja blokade. Na plenumu studenti raspravljaju o optužbi da ovom blokadom prljaju uspomene na proteste devedesetih. Da li je napad huligana na njih i na Filozofski fakultet u blokadi ove nedelje samo početak. Pitam kolegu Stevića, brucoša koji još nije imao nijedno predavanje dok sedi ispred vrata sa jednim kolegom kome curi krv iz nosa, šta li je sa devojkom koju su batinaši izgurali iz zgrade u Vasinu, pred trolejbus, sad je u Urgentnom, prolaznici se užurbano kreću kroz maglu, neko javlja da ne idemo u Centar za istoriju i teoriju opšte književnosti jer su batinaši otišli tamo, ulazimo u trolejbus... sa upravom fakulteta i predali smo zahteve koje smo formulisali preko fejsa. odgovor uprave je da ne mogu ništa da urade, da moraju da se drže zakona. tu su nam „učinili“ i tu cenu ispitne prijave smanjili sa 200 na 100 dinara. cec: posle toga smo imali plenum. pozvani smo na nastavno-naučno veće i tamo smo pročitali svoje zahteve – za ukidanje rangiranja, da jedini uslov za budžet bude i ostane 48espb bodova, da se vrati status apsolventa a sa njim i apsolventski staž i rokovi, kao i da se smanje školarine na tri minimalne neto plate. profesori su nam bili naklonjeni, mada praktično niko od njih nije zaista bio upoznat sa problemima studenata. sava: nakon toga podnosim zahtev za dobijanje finansijskog izveštaja, koji još uvek nismo dobili... trećeg oktobra imamo akciju za svečani prijem brucoša, gde u sali heroja spuštamo transparent „školovanje je pravo svih, a ne samo bogatih“ i uzvikujemo parolu „dole školarine“. kakav se aplauz orio salom! tad dekanica javno izjavljuje kako podržava studente i njihovu borbu. cec: koliko je to bilo dobro. uglavnom, imali smo dva puta nedeljno plenume i dve šetnje do ministarstva. prva šetnja je ona nakon koje smo podneli zahteve u ministarstvu. druga je bila povodom odgovora na te zahteve, kada ministar nije hteo da primi delegate jer nisu „legitimni“, nego ih je primio njegov pomoćnik i ismevao ih. Adela Jušić i Lana Čmajčanin: Priče za laku noć, zvučna instalacija, foto: Dejan Vladić Novembar 2011. Stižemo na treći sprat Filozofskog fakulteta, Sava nam pokazuje vrata na kojima piše „Filološki u egzilu“, blokada je na Filološkom gotova, ali studenti su tu, sa kolegama na Filozofskom. Uprava je angažovala privatno obezbeđenje, pa ga je sklonila posle ružnih slika sukoba sa studentima, sa konstatacijom da ne može da garantuje bezbednost. Slede napadi huligana na Filozofski. U Sali heroja profesori Filološkog objavljuju štrajk, nasilje na fakultetu je nedopustivo, recituju se pesme, ispred fakulteta vidim koleginice iz protesta, čekaju potvrdu vesti iz Rektorata da je dekan Marojević otišao na naučno-istraživački rad u Moskvu. Nastava počinje za nekoliko dana, i na Opštoj književnosti, koja ponovo postoji, i na celom Filološkom, koji ponovo postoji. Novembar 2011. Plenum prekida blokadu, ali nastavlja sa radom, čekajući ispunjenje zahteva za sledeću školsku godinu, http://plenumfilozofskog.blogspot.com/, http://plenumfiloloskog.blogspot.com/ svetlana gutić „cec“ i sava jokić: retrospektiva studentskog protesta na filološkom fakultetu 2011. .::dijalog je prvo snimljen kamerom, pa tek onda prekucan::. u ovom dijalogu nema velikih slova studentkinja i student filološkog fakulteta. učesnica i učesnik u radu plenuma. učesnica i učesnik u blokadi na filološkom fakultetu. sava: blokada je zamrznuta. prisetimo se kako je sve počelo. septembar, prijavljivanje ispita za ispitni rok oktobar dva. u petak ispitna prijava košta 50 dinara, a već u ponedeljak 200. jeste da razlog za bunt deluje kao sitnica, ali ljudi su se razbesneli. cec: da. tokom tog vikenda skočile su cene svih troškova osim školarina – dakle potvrde o položenim ispitima, cena diplome itd, a prst u oku bila je ta cena ispitnih prijava. sava: u sledećoj sceni sedim ispred KC Magacin, na onom stepeništu, otvaram netbuk i proveravam fejsbuk. tamo me je neka koleginica dodala na grupu „protest na filološkom“. cec: mene su dodali tokom nedelje. ma, ti si me dodao u tu grupu? sava: da, ja sam te dodao. a tad kada sam te dodao grupa je imala skoro 200 ljudi. cec: iskreno, nisam imala vremena da čitam, jer su ljudi spamovali i spamovali. ti si pozvao ljude na sastanak, ali se niko nije pojavio. onda sam predložila da se organizuje plenum. mnogo je ljudi zaista bilo skeptično, prvo smo morali da imamo glasanje da li smo za plenum ili ne. na kraju je velika većina bila za plenum. sava: e, da. glasali smo preko iventa. not attending je značilo neću plenum, a attending da želim. :smeh: cec: bilo nam je važno da se svi okupimo na jednom mestu. plenum, na kom svi imamo pravo glasa i zajednički odlučujemo o tome šta ćemo da radimo povodom svojih problema, omogućava nam da prevaziđemo ograničenja parlamentarizma, da se organizujemo demokratičnije. mada su i plenumi često teško funkcionisali, neki su nenaviknuti na to da nije okej urlati na druge, da nije okej čekati da 300 ljudi ode sa plenuma, pa sa dvadesetak najupornijih izglasavati bitne odluke itd. ali smo uprkos svim problemima uspeli da se organizujemo. sava: pre prvog plenuma, imali smo sastanak   sava: nakon te šetnje imali smo još jedan plenum i na kraju izglasali blokadu nastave. u ponedeljak je sve počelo. cec: prvog dana blokade organizovan je i sastanak upravnika katedre. sava: ali nisu svi upravnici potpisali saopštenje uprave. od tog dana počinje medijska hajka protiv nas, a nas niko ne čuje. cec: uprava konstantno širi dezinformacije kako su svi zahtevi prihvaćeni, zbunjuju studente. sava: upadaju nam nacisti, a uprava govori kako smo mi nasilni, odnosno kako napadamo profesore i studente. za to vreme konstantno imamo razgovore sa upravom. cec: mnogo im je smetalo što smo u blokadi, retko kad smo uopšte uspevali da pričamo o zahtevima. sava: a stvar je u tome da profesore nismo sprečavali da rade. postavljene su barijere na ulaze u slušaonice i sale, tj. sprečavali smo samo odvijanje nastave, ne i konsultacije itd. cec: na sastancima su nas pozivali na ličnu odgovornost i da blokadu moramo momentalno prekinuti. na kraju je došlo do usijanja i blokada je zamrznuta. sava: nakon nnv koje je održano u rektoratu, na koje nije došlo više od polovine profesora, oni se vraćaju na filološki i fizički napadaju studente i tu dolazi do nekih incidenata. neki profesor je šutirao jednog kolegu, koleginica je gurnuta s klupe, jedna profesorica je cepala pisma podrške protestu sa zida... snimci napada se nalaze na jutjubu. tog dana su zaključane sve prostorije koje smo koristili na prvom spratu, sa svim našim stvarima. cec: tokom čitave blokade su nas okretali jedne protiv drugih. razbijena je solidarnost, studenti i profesori bi trebalo zajedno da se bore za dostupno i kvalitetno obrazovanje. sava: konstantno su huškali. mislim, sve one skandal izjave rektora, od poziva policije, prizivanja nacista i njegov seksizam. pa pojava pi-ara univerziteta u trenucima kada dolazi do nasilja nad nama. cec: da, država je pokazala svoje pravo lice. nismo rekli kad je policija ušla na fakultet. sava: da, povodom lažne dojave da je postavljena bomba. zanimljivo je to da su policajci imali usmenu dozvolu uprave da uđu, iako je na naučno-nastavnom veću dogovoreno da neće zvati policiju i da nikako neće dozvoliti da se naruši autonomija univerziteta. cec: sada se nastava na filoloskom normalno odvija, ali studenti su nezadovoljni jer nijedan od zahteva koje smo uputili ministarstvu nije ispunjen. sava: šta smo onda dobili blokadom? cec: pokazali smo da možemo da se samoorganizujemo i tako stavimo neka važna pitanja na dnevni red. pokrenuli smo diskusiju o obrazovanju, a samo se nametnulo i pitanje represije. sava: a posle filološkog blokiran je i filozofski, pa viša elektrotehnička. kad je došlo nadomak blokade filozofskog u novom sadu mobilisalo se preko 100 parlamentaraca i neonacista da to spreče. nekim studentima se sada preti disciplinskim i krivičnim postupcima. cec: uz sve ono što se nama dešavalo na filološkom, mislim da je svima postalo jasno da moramo da proširimo borbu za naša prava i van fakulteta, a već su nas mnogi podržali. mora mnogo više da se radi na omasovljavanju i povezivanju sa drugima koji se susreću sa istim problemima kada se bore za svoja prava. sava: da, sada mora da se radi na povezivanju. borba se nastavlja. sava gasi kameru.  BETON BR.116  DANAS, Utorak 18. oktobar 2011.   Piše: Jeton Neziraj KOSOVSKI ANĐELI I DEMONI       Svaki put kada se na Kosovu stvari zamrse u mrtvi čvor, kosovski Albanci su uvereni da će se na sceni pojaviti njihovi anđeli čuvari - Amerikanci. Ali, naravno, kao što su u svakoj priči o anđelima obavezno prisutni i đavoli, tako se i na Kosovu u vreme krize kao što je ova sadašnja, pojave i đavoli - Rusi. Sličan entuzijastički pogled na svet čini se da imaju i Srbi, ali sa obrnutim rasporedom: za njih su Rusi - anđeli, a Amerikanci - đavoli. Kosovo kao mitsko mesto dvoglavih albanskih i srpskih istorija, nastavlja suživot sa primitivnim i ekstremnim konceptima binarnog tipa: anđeli – đavoli, patrioti – izdajnici, naši - njihovi... Nakon dvodnevnih tenzija na severu Mitrovice, između kosovskih policijskih snaga i naoružanih grupa Srba, dva problematična granična punkta preuzeo je američki KFOR. Kosovski Albanci su to euforično prokomentarisali: „Kontrolu su preuzeli Amerikanci“, što je podrazumevalo da smo kontrolu „preuzeli mi“. A u međuvremenu su novine objavile kako su u masi Srba, koji su blokirali puteve, viđeni ruski plaćenici. Tako je skoro svaka kosovska saga o srpsko-albanskom konfliktu poslednjih decenija obeležana prisustvom Amerikanaca i Rusa. U onim danima, vesti iz Mitrovice ličile su na vesti koje su antički glasnici, dahćući od umora, donosili javljajući o „padu“ ili „osvajanju“ gradova. „Osvojili smo granični prelaz broj 1“; „Pao je granični prelaz 1“; „Pao je granični prelaz 31“; „Preuzeli smo prelaz 31“, „Pala su oba granična prelaza“, „Preuzeli smo oba granična prelaza!“ Pao je Carigrad! Osvojili smo Rim! Pao je Berlin! Pala je Troja! Osvojili smo Pariz... Jedan moj prijatelj, Srbin, pisac, napisao mi je: „Jebem ja mater ovim majmunima! Mi se toliko trudimo da izgradimo mostove komunikacije, a oni sve sruše s takvom lakoćom, kao što vetar ruši tvrđavu od peska koju su tokom dana deca napravili na plaži!“ Zaista, tenzije kao ova koja je izbila u Mitrovici još više otežavaju albansko-srpski dijalog, koji je počeo nedavno, kao što otežava i ono malo albansko-srpske kulturne saradnje. Poslednji događaji na severu Kosova dali su krila patriotskom i ratnohuškačkom diskursu za koji smo mislili da pripada prošlosti. Ljudi su se počeli prijavljivati u dobrovoljce za „odbranu Domovine“, govore o destabilizaciji drugih regiona, počeli su da pale, psuju i urlaju. Aveti rata bile su ponovo ovde. Ako sam doskora verovao da je rat prošlost i da su ljudi siti stalnih međuetničkih napetosti i problema, sada kažem, ne, rat se mota tu negde oko nas. Na Kosovu on liči na onu lukavu divlju zver koja se ukipi i ćuti, ili se pravi da spava, da bi u trenutku kada joj se približi plen, skočila i progutala ga. Dok sam na televiziji gledao razjarene sugrađane koji su u nekoliko gradova na Kosovu palili srpske prehrambene proizvode, širio sam oči da bih video da se možda na lomači ne nalazi i antologija srpske proze koju smo nedavno preveli na albanski jezik. Ona bi, pretpostavljam, lepo gorela, a ja bih opet bio potresen „pričama o knjigama“ koje sam doživeo poslednjih godina. Radi se o nizu istorija „paljenja“ i „istraga“ knjiga... Kao da je u knjigama bilo skriveno „najveće zlo“ onoga drugog. Ako spališ i uništiš knjige, spalio si i uništio zlo! KRATKA ISTORIJA PALJENJA Jednog lepog sunčanog prepodneva početkom devedesetih, u mojoj kući, na vatri na kojoj se pekla flija¹, moj stric je spalio gomilu knjiga, za koje je rekao „da su za lomaču“. Zamislite, bile su to knjige o Titu, Marksu, Lenjinu... Jedino se sažalio nad knjigom Roze Luksemburg, koja mu nije izgledala tako strašna, bar ne kao neka strašna komunistkinja. Mislio je da ćemo kasnije, nakon te vatre, biti slobodniji, srećniji... Kao da će s tom vatrom, na kojoj se pekla flija, biti završeno jedno ružno poglavlje istorije. I kao da se time zauvek ispunjavalo jedno prokletstvo: Zlu treba uništiti knige! Bila je godina 1997. ili 1998. Događaj se zbiva ispred Univerzitetske biblioteke Kosova, nedaleko od ondašnje biste Vuka Karadžića. Utovarali su u prikolicu knjige na albanskom jeziku sa Filozofskog fakulteta koje su potom traktorom odvukli na put bez povratka... Zlu treba istrebiti knjige tako što ih pošalješ na put bez povratka! Kada su srpski paramilitarci, za vreme rata na Kosovu, palili albanska sela, mi smo sa vrhova planina pokušavali da prema veličini i tipu plamena, ustanovimo u kojim je kućama bilo knjiga i koliko. Kada bismo videli da iz neke kuće izbija Fotografije u broju: Snežana Čongradin Iz Zvonkovog magacina: Uređaj za hlađenje barikada   veliki plamen, onda smo zaključivali da je u njoj bila kućna biblioteka i da je njen vlasnik bio učitelj ili intelektualac. Malo kasnije, 1999. u Prištini, bio je već kraj rata; Albanci su se vraćali iz izgnanstva u svoje kuće, a Srbi su se dali u bežaniju. Bilo je to vreme kada su uzurpirani stanovi Srba koji su napustili Prištinu. Za mnoge je ta uzurpacija stanova bila legitiman akt; Srbi su spalili naše kuće, sada mi uzimamo njihove stanove. Ali nije to suština istorije koju želim da vam ispričam. Radi se o nastavku istorije stradanja knjiga. Tih dana, kontejneri za smeće u Prištini bili su puni knjiga na srpskom jeziku. Mnoge stvari koje su Srbi ostavili za sobom, kao što su kreveti, stolice, kuhinjski stolovi, noževi, viljuške, noše, toalet papir, odeća, posteljina, loptice za ping-pong, čarape, radio aparati, cipele, pa i četkice za zube kao i mnoge druge stvari, novi stanari su smatrali korisnim, jer su se vratili na Kosovo kao golje bez ičega, ali nisu imali ni najmanje potrebe za... KNJIGOM. Njih je trebalo istrebiti, jer su bile na srpskom jeziku. Ali pošto je u ratu bilo mnogo vatre, nisu ih bacali u plamen, već su izmislili drugi način za istragu. Zlo je, naravno, trebalo spaliti, ali ne, ovoga puta neće goreti. Knjige zla treba bacati u kontejnere za smeće. POGREŠAN POZIV Ali, da se vratimo na nedavna dešavanja. Dok smo sa zebnjom pratili dramatične događaje severno od Mitrovice, sva druga dešavanja činila su nam se malim, drugorazrednim, beznačajnim... U senci ovih velikih događaja, kosovski ministar za kulturu je tih dana, bez buke, završavao kampanju koju je bio počeo pre nekog vremena: čistku direktora i upravnih odbora u institucijama kulture. Bila je sparina. I nemiri. I tako je nedavno na moje mesto umetničkog direktora Narodnog pozorišta Kosova, na kojem sam bio tri godine, postavljen čovek koji je doskora radio u kabinetu kosovskog premijera. Primenjene su sve zakulisne i drske metode da se činovnik iz kabineta premijera Kosova dovede u pozorište. Smenjen je legitimni Upravni odbor, manipulisan je novi Odbor, učinjeno je sve da se ostvari cilj. Slično se postupilo i sa Nacionalnom galerijom Kosova i drugim kulturnim institucijama. Politika je uvek vršila pritisak na Narodno pozorište Kosova, ali sadašnja kampanja izgleda kao ozbiljna pretnja ovom pozorištu, koje je jedva bilo stalo na noge nakon ranijeg vršljanja birokratije i korupcije, uticaja zastarelih estetika iz prošlosti i čitavog brda problema svih vrsta. Istoriji moje smene sa pozicije art direktora Narodnog pozorišta Kosova, prethodile su kritike na račun moga angažmana na uspostavljanju kulturne saradnje u regionu poslednjih godina. Jedna od poslednjih afera, koja je nazvana „Pogrešni poziv“, možda najbolje objašnjava moju poziciju. Kada je pre 6 meseci Narodno pozorište Kosova dobilo poziv da pošalje jednu predstavu u Beograd, na Mucijeve dane koje je organizovao Atelje 212, ja sam bio jedan od onih malobrojnih koji je želeo da do ovoga gostovanja dođe. Moja odlučnost bila je povod za oštru kampanju u kojoj su moje kolege i mene predstavili kao „jugonostalgičare“, ljude „koji su prodali interese svoje zemlje“. Protiv ovog gostovanja bio je i ministar kulture Kosova. On je i naradio da se zabrani gostovanje, pošto je Upravni odbor već bio doneo odluku da se ide u Beograd. Za mene je to bila izgubljena istorijska šansa. Zbog nekih primitivnih patriotskih magaraca na Kosovu, koji ne vide dalje od svojih noseva, izgubili smo šansu da održimo lekciju i mnogim nacionalistima u Srbiji, koji su takođe besno reagovali kada je najavljeno gostovanje kosovskog pozorišta u Beogradu. Nažalost, pozorište je na svim prostorima bivše Jugoslavije bilo i ostalo poligon u kojem politika demonstrira svoju snagu svaki put kada joj se to prohte. Pozorište na ovim prostorima još uvek nije oslobođeno od političkih uticaja i utvara prošlosti, od onih snaga koje ga smatraju sredstvom za rast i snaženje nacionalizma. Nacionalisti su svuda na prostorima bivše Jugoslavije krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina stvarali pozorišta u kojima su igrane „nacionalne drame“, u kojima je glorifikovana „slavna prošlost“, drame koje su uzdizale nacionalne heroje koji su se borili „protiv njihovih suseda, neprijatelja“, drame koje su pozivale na osvetu, negiranje drugog, negiranje kulture drugoga, itd. Tako je pozorište doprinelo krvoproliću koje se dogodilo u Bosni, Hrvatskoj a kasnije i na Kosovu. Umesto da se suprotstavi nacionalizmu, pozorište ga je podržalo. PATRIOTIC HYPERMARKET Onih dana kada je u Mitrovici počela „igra oko granica“ s balvanima, trebalo da putujem za Beograd, u Bitef teatar, gde su održavane probe za dramu koju smo pisali Minja Bogavac i ja. Bosanski režiser Dino Mustafić radio je sa šestoro glumaca, troje Albanaca i troje Srba. Eho događaja u Mitrovici osećao se snažno i u Beogradu. Osetljive teme koje smo tretirali u predstavi (rat, krivica, osveta, praštanje, pomirenje...) sada su počele da se komplikuju. Odmah se osetilo da će predstava u Srbiji biti ocenjena kao „antisrpska“, a na Kosovu kao „antialbanska“. Dok smo se starim JAT-ovim avionom vraćali iz Beograda za Skoplje, on se prilično tresao probijajući se kroz kišu i vetar. Jedan od glumaca, koji je putovao sa mnom, tokom tog kratkog i opasnog putovanja, rekao mi je u šali: „Ako ova krntija od aviona padne, poginućemo kao izdajnici. Ipak se nadam da ćemo se spasiti i ovoga puta. Tako ćemo dobiti vremana da napravimo i neko patriotsko delo i umremo kao heroji“. O kosovskom policajcu kojega je ubio srpski snajperista u Mitrovici, ispevana je odmah pesma. Predsednica Kosova proglasila ga je herojem Kosova, i on je postao glavni lik pesme koju peva grupa kosovskih repera. Ovakvo urbano portretisanja heroja naših dana predstavlja nastavak one stare epske tradicije Balkana, koja slavi heroja koji se bori protiv neprijatelja na braniku otadžbine. Pesma o ubijenom kosovskom policajcu ima rasističkih tonova, ali u državi kakva je Kosovo, u situaciji uzbune koja najavljuje da je „otadžbina u opasnosti“, taj rasizam malo ko primećuje. I dok se nastavlja bitka između anđela i đavola, čini se da većina ljudi na Kosovu žele da poginu kao heroji. Heroji prema onom balkanskom modelu. Nama „izdajnicima“, koji smo u manjini, preostaje da se ne predamo, jer u suprotnom, bojim se da će Kosovo i Srbija postati zemlje za koje nema nikakve nade. Prirodno je da osećamo strah od aviona koji se drma, ali ne zato što ćemo umreti kao izdajnici. „Izdajnici“ ovih dana postaće heroji sutrašnjice S albanskog preveo Škeljzen Malići ¹ Tradicionalna kosovska „pita“ koja se peče ispod sača. Prim. prev.  BETON BR.114  DANAS, Utorak 16. avgust 2011.   Piše: Zoran Janić PISMO NOVINARKI DŽEKI ROLAND       Poštovana mis Roland, Dopustite mi odmah na početku da vam, uz dužne izraze poštovanja, kažem kako ovo pismo – budući da se ne poznajemo – pišem ne u svoje ime, već na zahtev izvesne osobe koju sam letos slučajno sreo. Pismo je, dakle, konsekvenca tog susreta i mojih razgovora s tim mladićem, koga ću nazvati Matador (pravo ime nikad mi nije rekao). Tom prilikom mi se poverio – ukoliko se za nekog ko je potpuni stranac može reći da vam se poverio - kako je ne samo imao bliski susret s vama nego da je taj susret, u neku ruku, obeležio i izmenio čitav njegov dalji život. Ovde moram da se ogradim: vaš susret se odigrao davno, pre više od deset godina, tako da je potpuno razumljivo što mladić nije mogao s punom izvesnošću da se priseti vašeg imena. No, svejedno, na osnovu nekih činjenica iz našeg razgovora („ratni izveštač Bi-Bi-Sija, april ili maj 1999, glavna gradska ulica u Đakovici“) i male pretrage po internetu, na kraju sam ipak došao do zaključka kako ta osoba iz priče mora da ste bili vi. JEDAN MATADOROV DAN Podsetiću vas: mesec je, dakle, april ili maj, godina ratna 1999, mizanscen je trg u Đakovici, gde upravo treba da se obavi razmena srpskih i albanskih zarobljenika. Vi ste u društvu dvojice kolega iz ekipe, jedan nosi kameru na ramenu, drugi pokretno postolje sa mikrofonom na izvlačenje (tzv. „pecaljku“). Promiče neka sitna, prolećna kiša, na vama je kratka muška jaka do pojasa, ispod koje viri karirana košulja. Stojite na ulici, ruku zavučenih u džepove i glave malko uvučene u ramena, premeštajući se s noge na nogu jer je prohladno. Osvrćete se svaki čas u pravcu iz kojeg treba da se pojave zarobljenici sa albanske strane (prisećate li se toga?). Na drugoj strani ulice već je parkiran vojni kamion, oksidno smeđe kamuflažne boje, a iza njega, na kratkom odstojanju, jedan za drugim, stoje neki beli putnički kombi i kola, okruženi malom grupicom neobrijanih civila (zarobljenici?), kraj kojih su vojnici pod oružjem. Vi ste primetno nervozni, mada očito nastojite to da prikrijete. Možda je razlog tome kašnjenje izaslanika s druge strane (razmena je trebalo da se obavi još pre dobrih pola sata), a možda i to što vam je poznato koliko je stranih novinara i izveštača poginulo „pod nerazjašnjenim okolnostima“ od prvih dana rata u Jugoslaviji; u svakom slučaju, nije vam baš svejedno. U jednom trenutku, vi podižete kragnu na jaki i nešto govorite pomoćnicima iz ekipe, a na vašoj levoj ruci načas se jasno uočava prsten (uspevate li možda da se prisetitite da ste ga tada nosili?). Nalazite se na ćošku niske višekatnice koja gleda na ulicu, a između nje i sledeće zgrade, isto tako niske i neugledne, prostire se nešto nalik na kržljavi park i dok tako stojite, vetar blago iza vas njiše gole, opuštene grane drveta nalik na vrbu (sećate li se tog parka i tog drveta sličnog vrbi ispod koje ste stajali u jaki sa podignutom kragnom, mis Roland?). Ravno preko puta, sa suprotne strane i malko ukoso od vas, u dvorištu zaraslom u korov uzdiže se nemalterisana jednospratnica od grube betonske opeke, što podseća na napušteni pogon ili na neku veliku radionicu (za tu zgradu gotovo sam siguran da je izmakla vašoj pažnji), na čijem gornjem spratu je niz malih prozora, kao puškarnice. (Jeste li možda primetili kako u ratu sve postaje nalik nečemu drugom, kako se ni za šta više ne može reći da postoji i jeste stoga što jednostavno jeste i što je tu: kuća nije više kuća, oblak kao da nije oblak, prozor više nije prozor? Nekako se izgubilo ono primarno tautološko svojstvo života, ono prosto i po sebi podrazumevajuće osećanje kakvo je čovek nekad mogao naći u svom disanju, pokretanju zglobova ili kolanju krvi.) Kazujem vam sve ovo dosad onako kako mi je to ispričao Matador. Kako rekoh, razmena je kasnila već gotovo pun sat. Do ovog trenutka, ponavljam, prenosim vam samo reči tog mladića, po sećanju, onako kako sam ih od njega čuo. Za vaše lice i vaš ten kazao je kako su neobično bledi, „poput mleka“ (upotrebio je taj izraz), što mu je odmah palo u oči, kao i pege na vašem licu, na koje se više puta navraćao u razgovoru. Naknadno sam pokušao i sam da se osvedočim u to, preko vaših fotografija sa interneta, no bez uspeha – pretpostavljam da je to zbog slabog kvaliteta snimaka (zar nije tako da vam je lice posuto sitnim, jedva primetnim pegama, mis Roland?). Nemojte da vas zbunjuje ovo obilje detalja u reminiscencijama na jedan ratni reporterski dan na ulicama Đakovice 1999, do te mere pomno evociran da se čini kao da ga daje neko ko pred sobom ima filmski snimak sa vama, načinjen upravo tog aprilskog ili majskog dana pomenute godine, ili kao da vas sagledava neki sveznajući narator u trenutku dok o vama piše pasaž iz neke priče ili romana. Istina je daleko prozaičnija, draga mis Roland (prozaičnija od svake književne proze), mada je po vas mogla biti i ništa manje kobna: naime, tog dana (aprila ili maja 1999) Matador vas je posmatrao kroz nišansko okce snajperske puške, i otud svi ovi detalji. Njegov zadatak bio je da vas smakne u trenutku dok se obavlja razmena zarobljenika, no tako da izgleda kao da je hitac stigao sa albanske strane. Nalazio se tačno preko puta vas, mis Roland, na gornjem spratu one zgrade u kojoj je nekad bio pogon, na jednom od onih malih prozora nalik na puškarnice, na koje sam vam već skrenuo pažnju. Stajao je tu u zasedi, u nemalterisanoj zgradi, čekajući na vas još od prethodnog dana. Iz baznog logora svoje jedinice (smeštene u šumici nadomak grada) bio je stigao još juče, prebacivši se do grada običnim putničkim „yugom“ i izabravši na kraju upravo tu napuštenu zgradu, gde je na spratu zauzeo busiju. Pri tom je, iz predostrožnosti, na sebi nosio mrku uniformu bez oznaka, a na glavi crnu kapu koja, oblikom i bojom, podseća na kape albanskih vojnika (u slučaju da ga primeti neki neprijateljski snajperist). Uz sebe je imao jedino pušku, rasklopljenu na tri dela, i provijant. Prvim metkom trebalo je da cilja iznad srca, a drugim da „overi“ pogodak. Pogađate već, mis Roland, Matador je pripadao ozloglašenim Crvenim beretkama, formaciji od koje su po zlu bili čuveniji samo „frenkijevci“, za koje vam je svakako poznato da su tih dana, uz srpsku vojsku i policiju, držali grad pod kontrolom. Odluku da ne izvrši zadatak Matador je doneo tek nakon dugih časova oklevanja, dok vas je držao na nišanu, a presudno u svemu tome, kako mi je rekao, bio je onaj prsten na vašoj ruci. Pri pogledu na njega, kroz glavu mu je u istom trenu Ilustracije u broju: Ivan Jovanović   prošlo: „A šta ako je možda udata i ima decu?“ Duboko verujem da je razlog iz kojeg je taj mladić ovaj susret s vama nazvao prelomnim po njegov život, doživevši ga kao možda jedini ratni trenutak koji se može ispričati drugima bez stida (koji se uopšte može ispričati), kao nešto što ga ipak vraća u red ljudi, jeste taj izvesni suvišak značenja što ga je u tom času otkrio u prstenu koji ste nosili na ruci; verujem da je taj maleni predmet, kao simbol koji je najednom prerastao u alegoriju (simbol braka u alegoriju porodičnog života) bio sasvim dovoljan da povrati onu ratom narušenu ravnotežu u prirodan poredak stvari, potvrđujući u isti mah da je život ipak neprikosnoven kao život – da vam spasi život, mis Roland. GLISTE U VODI Mladić je ponovo rasklopio pušku, složio delove u futrolu i s rasklopljenom puškom pod miškom, pešice, za šta mu je trebalo nekih pola sata, krenuo lagano natrag u logor, prošavši pored parkiranog „yuga“ kao da nije njegov. Zbilja nisam siguran koliko se Matadoru može verovati na reč kada tvrdi kako je to učinio samo zato da bi vama dao što više vremena, znajući da će komandant jedinice poslati odmah nekog drugog da obavi taj zadatak. U svakom slučaju, u samom logoru sproveden je u neku vrstu improvizovanog zatvora, u vidu šatora podignutog na središnjem mestu bivaka (u ratnim uslovima, zbog dejstva neprijatelja, logor se preventivno selio na svaka tri dana). Drugi snajperist iz njegove jedinice poslat je odmah da obavi zadatak umesto njega. Ovo je sada kazivanje iz druge ili treće ruke (ako uzmemo da je Matadorovo svedočenje bilo prvo): Nakon izvesnog vremena, iz pravca grada začuli su se pucnji, a nekih petnaestak minuta kasnije nastala je gužva u samom logoru; ubrzo su došla bolnička kola i nekud odvezla Matadorovog kolegu iz jedinice, za koga se ispostavilo da je ranjen tokom akcije u gradu. Po naknadnim Matadorovim saznanjima, bio je pogođen u butinu, a sam položaj prostrelne rane ukazivao je na to da ga je hitac stigao s leđa, pri bekstvu. (Sećate li se možda da ste tog dana, pri razmeni zarobljenika, čuli neku pucnjavu, mis Roland?) Ranjenog kolegu iz voda Matador neće više videti sve do kraja rata, a s njim će se susresti još svega dva puta u godinama koje dolaze. Prvi put na protestu ratnih veterana u Beogradu, u gomili koja je uzvikivala parole, a drugi i poslednji put, na ulazu u glavnu beogradsku autobusku stanicu, kada se umalo nije sapleo o njega; bilo je leto, ovaj je sedeo na pločniku i, potpuno izgubljenog izraza lica i zapevajući nešto nerazumljivo, prosio. NJEGOV ZADATAK BIO JE DA VAS SMAKNE U TRENUTKU DOK SE OBAVLJA RAZMENA ZAROBLJENIKA, NO TAKO DA IZGLEDA KAO DA JE HITAC STIGAO SA ALBANSKE STRANE Sad, ako vam neće biti teško da me saslušate, mis Roland, (znam da se ovo pismo odužilo), želeo bih samo još nekoliko reči o okolnostima mog susreta s Matadorom. O svom ličnom životu, naravno, nije počeo da mi priča odmah. Bio je u gostima kod rođaka u susedstvu, i pretpostavljam da je hteo tek da ubije vreme ponudivši se da mi pomogne u poslu oko prekopavanja jedne male parcele u dnu dvorišta, gde sam planirao da zasadim travnjak. Ništa na njemu nije odavalo čime se u ratu bavio, čak ni tetovaža na desnoj mišici, za koju sam kasnije saznao da predstavlja stilizovani broj pod kojim je zaveden u Crvenim beretkama, kao ni njegova gestikulacija ili smeh (da, voleo je da se smeje). I danas, razmišljajući o njemu, draga mis Roland, uprkos svim mojim nastojanjima, koliko god se trudio, ne uspevam da na njemu nađem nijedan jedini detalj koji bi svedočio o njegovoj užasnoj prošlosti – doslovno ništa, nikakav trag. Jedino je možda način na koji je imao običaj da ustrčava uz betonsku stazu, široko raskrečenih nogu, kao da je spreman da se svakog trenutka baci u stranu i zalegne u travu, govorio da se radi o treniranom vojniku. Ne mogu da zamislim šta je osećao obavljajući svoje druge zadatke (pretpostavljam sa mnogo većim uspehom nego što je to bio slučaj sa vama, mis Roland, pošto ste vi bili izuzetak). Je li to bio smišljen gest s njegove strane kada je rukom podigao puža sa tla koje smo prekopavali i spustio ga pažljivo u visoku travu iza ograde, sa rečima: „I to je živi stvor“? Ako nije, zašto je onda sledećeg dana oštricu ašova besno zabadao oko nekog ogromnog zalutalog insekta što je unezvereno bežao, sve dok ga nije presekao napola? I zašto sam jednog dana u plastičnoj boci, u kojoj sam držao vodu, našao udavljene gliste kako plivaju na površini (priznao je da ih je on tu bacio)? Njegova biografija, mis Roland, egzemplarna je u onoj meri u kojoj inače važi za soj ljudi najčešće regrutovanih u Crvenim beretkama: kao sitni kriminalac koji je prebegao u Italiju dolazi da se pridruži jedinici, prolazi uspešno obuku i jedno vreme postaje čak instruktor. Koliko sam uspeo da shvatim, došao je na nagovor svog od malih nogu obožavanog, autoritativnog dede po ocu, penzionisanog pukovnika De-Bea, od koga mu je ostala (pošto je u međuvremenu umro), kao uspomena, kolekcija trofejnih pištolja sa zatopljenom cevi iz arsenala službe (bilo je tu ‘magnuma’, ‘berete’ i nekoliko ‘crvenih zastava’); počev od dvanaeste godine, za svaki rođendan dobijao je od njega po jedan pištolj u ukrasnoj kutiji obloženoj baršunom, sa natpisom ugraviranim na bakarnoj pločici. Prebacujemo se nekoliko godina unapred, no sad smo već u vašoj biografiji, mis Roland. Imajući sve ovo izneto u vidu, nadam se da ne mislite valjda i dalje kako je ona neobična ljubaznost koju je Milošević iskazao prema vama, pri unakrsnom ispitivanju u dvorani Haške sudnice, gde ste bili pozvani kao svedok optužbe, uistinu bila plod njegove iskrenosti, njegovog iskrenog uvažavanja vaših napora da „o kompleksnoj situaciji na Kosovu date što objektivniju sliku“? Ne verujete valjda kako iza onih njegovih laskavih reči „da možete biti ponosni na svoje izveštaje“ ne stoje neki dublji, skriveni razlozi? I ne mislite valjda da se u činjenici što vas je tokom ispitivanja oslovljavao sa „mis Roland“, a ne, kako ste ne bez izvesnog ponosa u jednom trenutku istakli, sa onim uobičajenim, formalnim „svedok“ („neka svedok uzme i pogleda fotografiju...“) krije čak možda izvesna njegova „rešenost da vas zavede u sudnici“, kako to frivolno tumači jedan vaš kolega. Moram ovde da vas podsetim, mis Roland, da su Crvene beretke formirane na njegov lični zahtev, kao njegova posebna elitna jedinica koja samo njemu polaže račune, što će reći da se u toj osobi, za čije ophođenje prema vama tokom unakrsnog ispitivanja u sudnici nalazite samo reču hvale, krije zapravo poslednja instanca naredbe koju je Matador dobio onog aprilskog ili majskog dana u Đakovici. Nemojte se stoga zanositi da Miloševiću, ni tada dok vas je ispitivao u sudnici, a ni onda tokom ratnih dana na Kosovu, njegove službe nisu dostavile svaki neophodan podatak o vama. Šta je mogao pomisliti uhapšeni tiranin kad vas je ugledao tamo u sudnici, mis Roland, mora da se cerekao u sebi čim se rešio da glumi toliku ljubaznost – jedna od retkih njegovih žrtava što je uspela da izmakne njegovoj šapi, sad još i u prilici da je unakrsno ispituje. I bojim se da to nije bila „intelektualna konfrontacija“, kako ste vi to formulisali, nego se vaš sabesednik smeškao iz nekih krajnje ličnih, ako hoćete ciničnih razloga, uživajući u prizoru pred sobom. Metaforično govoreći, onaj hitac stigao vas je u ovalnoj sudnici Tribunala, mis Roland, uprkos onim staklenim pločama što se uzdižu od poda do plafona, otpornim na metak, kojima je prostor za suđenje bio odvojen od publike. Taj hitac nije vas ubio ni ranio, samo vas je bacio pred Miloševićeve noge. * Vreme je da privedem konačno ovo pismo kraju. Jedan pesnik kaže kako „svaka čestica vremena nosi u sebi beskonačnu dimenziju“, što je samo nešto manje melanholična varijacija – i stoga po nas utešnija – onog ničeanskog učenja o večnom vraćanju istog. Ono što mene ovde zanima jeste ne toliko pesnička, ni filozofska, koliko najobičnija ljudska istina zašto je Matador izabrao baš mene da bi mi sve ovo ispričao. Nemojte misliti da ga nisam i to pitao. „Želeo bih da joj se nekako izvinim“, tako je rekao. Moje najdublje uverenje – ne toliko racionalna misao koliko želja da u to verujem – jeste da je on od vas, mis Roland, očekivao zapravo da mu udelite ne izvinjenje, nego neku vrstu oprosta i iskupljenja. Da li je uopšte na vama da mu tako nešto date ili ne, naravno, sasvim je drugo pitanje  BETON BR.113  DANAS, Utorak 19. jul 2011.   Piše: Vladimir Arsenić MITOMAHIJA S PREDUMIŠLJAJEM   Danilo Kiš u ključu pseudo-feminističke razgradnje     Knjiga Tatjane Rosić „Mit o savršenoj biografiji – Danilo Kiš i figura pisca u srpskoj kulturi“ jeste delimično argumentovan napad na ovog značajnog pisca, ali je mnogo bolje organizovan i kudikamo utemeljeniji napad na njegovo nasleđe unutar srbijanske književnosti, za koje sam Kiš ne samo da nije kriv, nego bi ga verovatno sa gnušanjem odbacio. U smislu argumentacije ovaj tekst zaista predstavlja novinu u ovdašnjoj teorijskoj i polemičkoj produkciji, pokazujući doduše karakterističan nivo eklektičnosti, ali dobar i širok uvid u trenutni presek onoga što se u savremenoj književnosti Srbije događa. Jedini problem leži u tome što je obimniji i slabiji deo knjige posvećen analizi Kišovog dela iz aspekta poststrukturalizma, široko gledano, a tek u zaključku se Tatjana Rosić okreće nasleđu i tumačenju Kiša od strane potonjih generacija, a ti njeni zaključci o (zlo)upotrebi Kiša su precizni, iako ne i novi. Ipak, čitava konstrukcija koja nastaje kao potpora napadu na Kiša, u velikoj meri je uvredljiva (T. Rosić u intervjuu datom Danasu 11. 4. 2011. koristi reč rugalačka) i neosnovana u toliko meri da zahteva odgovor. I da naglasim da odgovor ne dolazi u ime Danila Kiša jer njemu branilac nije potreban. On dolazi u ime drugačijeg sagledavanja dela Danila Kiša, kao i njegove autorske pozicije, u ime čitanja Kiša kao pisca i stvaraoca koji se kretao unutar jednog ambivalentnog identiteta. Unutar one, dakle, pozicije koja prigovora, koja se buni protiv tradicionalno shvaćenog identiteta/maskuliniteta i koja se, naposletku, uzdiže između rodne podele i suočava pisca/spisateljicu¹ sa pitanjem etike i etičkog delovanja u svetu, odnosno sa odbacivanjem tradicionalno shvaćene etike i prihvatanjem nove. S tim se već u pomenutom intervjuu i Tatjana Rosić suočila odgovorivši prilično nemušto na pitanje o razlici između Jeremićeve i Kišove fantazije. No, pođimo redom. TATJANI ROSIĆ JE VAŽNO DA NIJE PRVA KOJA JE POSLE JEREMIĆA NAPALA KIŠA. PROBLEM JE UPRAVO U TOME ŠTO JE APSOLUTNO DOZVOLJENO NAPASTI KIŠA, ALI SU ZA TO POTREBNI JASNI MOTIVI I JOŠ JAČI ARGUMENTI STATISTIKA DŽENDERU NE VERUJE Prva optužba kojom će Tatjana Rosić pokušati da devalvira Kiša zasniva se na citatima iz teksta „Sveta Simona“ (Homo poeticus) i iz „Kratke biografije A. A . Darmolatova“ (Grobnica za Borisa Davidoviča). Ne samo da su oni izvučeni iz konteksta, nego je rekontekstualizacija koju Tatjana Rosić vrši, u suštini jedno strateško retoričko lukavstvo. Lako je muškarca optužiti za antifeminizam i protežiranje pisaca, muškaraca, naravno, jer se potom svaka odbrana može činiti kao nov napad na feminizam. Drugim rečima, feminizam nije moguće napasti iz pozicije maskuliniteta, a da ne ispadnete nasilnik. U tom smislu, pozicija iz koje teoretičarka Tatjana Rosić prigovara Kišu je uvek već branjiva jer samo feministkinja može da ospori njen napad na pisca, a čini se da nema feministkinje koja bi to učinila. Međutim, njeno tumačenje fraze „imati muda“ i njeno namerno prećutkivanje dvostruke ironije zaista bodu oči. Naime, imanje muda u srpskom rečniku ne znači nužno da je osoba koja ima muda muškog roda/pola, već se ta idiomatska fraza odnosi na osobu koja poseduje često bezrazložnu hrabrost, odnosno moguće je da muda ima i osoba ženskog roda/pola. Dalje, čitajući sasvim ispravno kao šaljivo ovo Kišovo ironijsko preuveličavanje, Tatjana Rosić previđa završetak rečenice iz pripovetke koji glasi: „naravoučenije piscima da za pisanje nisu dovoljna samo muda“. Dakle, iako je zgodno biti hrabar/ra kao autor/ka, to nije dovoljan uslov. Drugim rečima, hrabrost teoretičarke Tatjane Rosić da napadne Danila Kiša je za svaku pohvalu, ali bi bilo kudikamo bolje da je to učinila sa jasnijom i potpunijom argumentacijom. No, da se vratimo Svetoj Simoni. Kišova optužba protiv nje u suštini jeste optužba protiv ćutanja i hipokrizije. Pored toga, u pomenutom tekstu koji odista nosi naziv Sveta Simona, a ne Sveti Žan Pol, a čiji je povod očigledno izjava Simon de Bovoar, u istoj meri se pominje i Žan Pol Sartr, kojeg prema rečima Tatjane Rosić Kiš štiti, jer je muškarac. Neverovatno je da teoretičarka kalibra Tatjane Rosić može da da načini takav notorni previd. Njena argumentacija koja kaže da je za Kiša Simon de Bovoar krivlja zato što je žena, zaista mora mora poznavaoca Kišovog teksta naterati na smeh. Da se poslužim kvantitativnom metodom koju je i sama koristila mereći broj pojavljivanja nekih reči unutar Kišovog elektronskog korpusa i da prebrojimo koliko puta se u tekstu „Sveta Simona“, izuzimajući naslov, pojavljuje ime Simona, a koliko Žan-Pol. Odgovor je neverovatno jednostavan: po pet puta oba imena. Da li je Kiš time zaštitio Sartra u odnosu na Simon de Bovoar – nije. Kišova izjava da je Sartr njegov bližnji izrečena je u drugom kontekstu i na drugom mestu. U kontekstu osude ćutanja Sartra i Simon de Bovoar o Gulagu, Kiš ne pravi nikakvu razliku među njima. Ako to teoretičarka Tatjana Rosić ne vidi, onda je to posledica samo njenog neželjenja da to vidi, njenog insistiranja na izvrtanju istine, njenog bagatelnog feminizma. NA BRANIKU PUKOTINE Naredna trećina knjige će se baviti pregledom feminističkih i poststrukturalističkih teorija i modela pisanja oca, odnosa otacsin i sin-otac i maskuliniteta uopšte, što je interesantno kao pregled, kao pozivanje na autoritete, ne uzimajući u obzir rodnu/polnu razliku, od Deride do Spivakove, od Lus Irigaraj do Pjer Burdijea, od Pegi Kamuf do Edvarda Saida. Teoretičarka Tatjana Rosić će uzimati šakom i kapom, zbrda-zdola, frankeštajnovski gradeći svoju mašinu za ceđenje istine, ne mareći o školama i pravcima, mešajući postkolonijalne teoretičare sa dekonstruktivistima, genetički strukturalizam Pjera Burdijea sa feminizmom Džudit Batler. Sve je moguće ako služi svrsi, ako će nas to odvesti do potvrde teorije o tome da je Kiš uspeo da izgradi mit o sebi kao piscu savršene biografije i da kroz to ponovo utvrdi neprekidnu tradiciju maskuliniteta na uštrb spisateljica u ovdašnjoj književnosti. Ovo je posebno vidljivo kada počne primena mašine na tekst. Iako je sasvim logično da će svako tumačenje izvršiti nasilje nad tekstom, u slučaju teoretičarke Tatjane Rosić ova štekćuća i zahuktala inženjerska tumačeća skalamerija će povezivati babe i žabe, uvlačiti u Prokrustovu postelju tekst koji se opire jednorodnom i jednostranom tumačenju. Proglasiti Kiša najpre svesnim pukotine u patrijarhatu, a zatim najvećim braniocem istog doista podrazumeva neverovatnu dijalektičku hrabrost. Zatim se ova pukotina prebacuje, sasvim frivolno i postmodernistički, na teren književnosti, dakle u autoreferencijalnost, i donosi se zaključak da je proces legalizacije kojem se u tradicionalnom shvatanju opire bavljenje književnošću omogućen legalizacijom narativa očinstva. Kakav je narativ odnosa otac – sin – otac u Kišovom delu, jedno je od pitanja koje je zaokupilo nemali broj radova, a posebno je u tom smislu značajna izvanredna studija Davora Beganovića Pamćenje traume. Nekoliko tumačenja, koja su bliska i mom čitanju ovog odnosa unutar Porodičnog cirkusa, svakako se kreću u okviru onoga što je Kati Karut nazvala trauma-kritikom. Definitvno da je iterativnost motiva i narativnih situacija unutar sve tri knjige Porodičnog cirkusa jedan od pokazatelja da se radi o traumatizovanom pripovedaču. Čak se može govoriti o dva vida traumatizacije: o unutar porodičnom nasilju kada Edvard Sam tuče ženu, a Andreas pokušava da je brani, ali i o državnom ili društvenom nasilju. Trilogija tako predstavlja tri različita pokušaja/načina da se subjekt izbori sa traumom gubitka oca, ali i da se nađe psihološki validno opravdanje koje će omogućiti izlazak iz i preživljavanje traume. Ono se nalazi u upravo u citatu iz Talmuda koji teoretičarka Tatjana Rosić vešto izbegava, upravo zato što očigledno oseća da će joj to srušiti koncepciju. Naravno, to je i stoga što se Kiš oslanjao i na jednu sasvim drugačiju tradiciju koja Tatjani Rosić ostaje nepoznata, doduše iz opravdanih razloga. KRIV JE BIO PROGONJENI Da bi se pravilno razumeo Kiš, čini mi se, potrebno je obratiti se jevrejskoj tradiciji i nekim Ilustracije u broju: Darija S. Radaković   shvatanjima koja su došla na videlo u istraživanjima Sandera Gilmana, Zigmunta Baumana i Danijela Bojarina. Jevrejin u modernoj kulturi i istoriji izgleda onako kako ga je opisao Oto Vajninger u poslednjem delu svoje studije Pol i karakter. Vajninger nije samo kruna jednog rasističkog mišljenja koje se formira kroz čitav evropski srednji vek da bi u devetnaestom dobio naučnu, medicinsku podlogu, on je i možda prvi oštro formulisani krik onoga što se naziva jevrejska samomržnja. Vajninger se, da podsetimo, pokrstio 1902, a već naredne godine se ubio hicima iz pištolja. Četiri su ključne osobine kojima autor Pola i karaktera opisuje Jevrejina, muškarca: feminiziran, nereligiozan, bez ličnosti i bez posedovanja osećaja za dobro i zlo. Da li treba da naglasim da ovo podseća na opise Edvarda Sama iz Porodičnog cirkusa. Scene njegove nemoći, njegove „ženskosti“ (u jednom trenutku u Peščaniku, E.S. govori o menstrualnom ciklusu: moje srce menstruira. Zakasnela, bolesna menstruacija moga judejstva...), njegovog ateizma i, konačno, njegove ambivalentnosti spram porodice koju čas obožava čas zlostavlja pune tekst Kišove trilogije. Ove ideje vodile su direktno u Holokaust, ali ne treba nesrećnog Vajningera optuživati za zlo koje je zadesilo Jevreje tokom tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog veka. Njegove reči su nastavak eugeničke i drugih antisemitskih tradicija koje su unutar evropske misli često nailazile na veoma plodno tle.² onda se jednostavno prigrljuju, odnosno počinju da se podrazumevaju kao validni. Ipak, Tatjani Rosić je važno da nije prva koja je posle Jeremića napala Kiša. Problem je upravo u tome što je apsolutno dozvoljeno napasti Kiša, ali su za to potrebni jasni motivi i još jači argumenti. IMANJE MUDA U SRPSKOM REČNIKU NE ZNAČI NUŽNO DA JE OSOBA KOJA IMA MUDA MUŠKOG RODA/POLA, VEĆ SE TA IDIOMATSKA FRAZA ODNOSI NA OSOBU KOJA POSEDUJE ČESTO BEZRAZLOŽNU HRABROST, ODNOSNO MOGUĆE JE DA MUDA IMA I OSOBA ŽENSKOG RODA/POLA Kada, na primer, pokušava da uz pomoć pojma fokalizatora koji preuzima od Mieke Bal objasni jedinstvo pripovedne perspektive u Peščaniku, Tatjana Rosić može da se posluži putokazom koji je sam autor ostavio. Mislim pre svega na fusnotu u 53 odeljku koja jasno ukazuje na jedinstvenog, ako ne pripovedača, ono makar urednika Peščanika, koji jeste zaista A.S., naravno kada se uzmu u obzir i prethodna dva dela trilogije. U tom smislu, ostaje nejasan postupak Tatjane   Istražujući ono, što radi lakšeg snalaženja, nazivamo vajningerovska predstava o Jevrejima kroz svoju studiju o nastanku jevrejskog muškarca, Danijel Bojarin³ dolazi do veoma interesantnog zaključka koji ga vodi do istovetnog etičkog načela kojim se završava i roman „Peščanik“. U pitanju je pomenuti citat iz Talmuda koji glasi: „Bolje je biti među progonjenima, nego među progoniteljima.“ Bojarin se oštro suprotstavlja cionističko-militarističkom shvatanju muškarca kao poljoprivrednika, radnika i ratnika, etici kibuca i kolektiva i ovakvu sliku povezuje sa tradicionalno feminizirano slikom jevrejskog muškarca, učenika ješive i proučavaoca Tore. On u citatu iz Talmuda prepoznaje odbijanje da se bude muškarac, nosilac maskuliniteta, ako su to uslovi pod kojim će biti smatran ljudskim bićem. Vajningeru bi ove reči zvučale dovoljno istinito, međutim Bojarinova pobuna je pobuna Drugačijeg i Različitog. Ona afirmiše razlike u želji da ih izjednači kroz radikalizaciju, a ne kroz unifikaciju i nivelaciju. Zbog toga u sebi nosi gotovo uzvišenu etičku vrednost. Afirmacija i legalizacija očinstva koju dijalektički hrabro i nasilno sprovodi Tatjana Rosić je veoma labava konstrukcija, posebno kada se gleda iz ugla vrhunskog etičkog načela koje se uzdiže iznad podele na žene i muškarce, na feminitet i maskulinitet. Njena opaska da Kišovo delo referira na krizu patrijarhata jeste tačna, ali problem nastaje u trenutku reafirmacije patrijarhata koju Kiš vrši legalizacijom prava na pripovedanje po principu muške loze (str. 80) Međutim ta muškost loze se dovodi u pitanje etikom, a ne politikom reprezentacije. O procesu koji za cilj ima popravku sveta, čak i u manihejskim okvirima, svedoči i čitav Kišov opus, njegova stalna pozivanja na Artura Kestlera i kolebanja u pitanjima u vezi sa sukobom jogija i komesara kako u njegovoj ličnosti, tako i u njegovom pisanju. Pored toga, Kišovo neprestano istraživanje odbačenih identiteta koji su progonjeni, treba li reći do smrti, od strane dominantne ideologije, treba li reći muške, vidljivo je pored Peščanika i u citiranoj pripoveci iz Grobnice za Borisa Davidoviča, zatim kroz čitav Čas anatomije, ali i u izjavama tipa Ja sam poslednji jugoslovenski pisac, koja je data u vremenu kada je jasno postajalo da je Jugoslavija tvorevina na umoru. Takođe, tekst iz 1984. godine koji Tatjana Rosić citira selektivno Saveti mladom piscu prepun je stavova koji se uzajamno negiraju. Ono na šta Kiš stavlja poseban naglasak jesu bivanje samostalnom mislećom individuom i neumoljiva osuda svakog totalitarizma, sve ostalo je suštinski tu dosetka i pokušaj da se skrene pažnja upravo na dve pomenute stvari. Konačno, citat iz Dantea kao da pojačava upravo taj osećaj važnosti dat dvema opsesivnim Kišovim temama, a ostalo su trice kojima čaršija ispira usta. NEMA SAVRŠENIH KOSMOPOLITA Problem sa čaršijom jeste što ona rađa onu vrstu potkožnog fašizma koji se golim okom ne vidi, ali se prepoznaje u pokroviteljskim gestama, u neosuđivanju, u smejuljenju na šale nasilnika, ukratko u onom što u svetu teksta predstavlja fusnota. Jedna od retkih fusnota u knjizi Tatjane Rosić koja se ne tiče citata jeste ona na strani 79 u kojoj se podseća na antisemitsku paškvilu Nebojše Vasovića Lažni car Šćepan Kiš, uradak dostojan upravo onih tradicija sa kojima su pokušali da se obračunaju Sander Gilman, Bojarin i ostali, a koje su na koncu konstitutišući Drugost kao podlu, zlu, perfidnu, dunuli vetar u krila onima koji su tu Drugost uništavali fizički. Ako je ono što je Nebojša Vasović pisao dovođenje u pitanje mita o Kišovom autorskom perfekcionizmu i intelektualnom kosmopolitizmu, onda bi trebalo da se zapitamo gde je granica dozvoljenih argumenata u jednoj raspravi. Takođe, ako se ne primeti da je Vasović koristio nedozvoljene argumente u polemički intoniranom tekstu i ako se ti argumenti ne ospore,   Rosić koja potpuno ostavlja po strani Rane jade, a roman Bašta, pepeo tek delimično analizira. Zbog čega se ono što je prirodno da stoji zajedno i da se čita kao „tri poglavlja iste povesti“ razdvaja? Verovatno zbog toga što je jasno da u svetlu celine koja definitivno jeste obeležena traumom i u stvarnosti i na simboličkom planu, njena konstrukcija o legalizaciji maskuliniteta nema šta da traži. Takođe, njeno insistiranje na postmodernoj prirodi Peščanika teško da stoji. Kišov roman se ne uklapa ni u jedan od modela koji nude, na primer, Linda Hačion ili Brajan Mekhejl (McHale). Naprotiv, potonji autor u svojoj uticajnoj knjizi Postmodernist Fiction tekstove kojima pripada i Peščanik naziva graničnim modernističkim (limitmodernist) romanima, koristeći za njihov opis istu geštaltističku sliku koja se pojavljuje prologu Kišovog romana. KAKO ZLOSTAVLJATI NARCISA Neke od fraza koje Tatjana Rosić koristi imaju za cilj da denunciraju Kiša i predstave ga kao narcisoidno-autoritaran karakter. Govoreći o stilskoj brižljivosti ona koristi termin „policijska strogost“, a na kraju poglavlja o Peščaniku nailazimo na frazu „narcisoidno drski salto-moretale skok nad ponorom apsoluta“. Čemu ovakve „rugalačke“ formulacije u delu koje bi trebalo da se teorijski, da ne kažem naučno, bavi delom jednog pisca. Moguće je da Tatjana Rosić zaista ne misli ništa loše o romanima i pripovetkama Danila Kiša, ali ako je to tako, ako njena knjiga ima za cilj da dekonstruiše jedan mit sa stanovišta feminizma, onda su ovi argumenti ad hominem zaista nepotrebni. Ipak, meni se čini da njen cilj nije dekonstrukcija već destrukcija simboličkog potencijala koji, posebno za mlađu prozu, ima sve ono što je Kiš uradio. S druge strane, njena analiza pogrešnih i površnih čitanja Kiša koja su nastala od njegove smrti na ovamo, posebno čitanja koja su išla u skladu sa autopoetičkim iskazima samog autora, njeno raskrinkavanje čerečenja Kišovog nasleđa koje ostavlja srbijansku književnost da tapka u mestu imaju priličan polemički potencijal, ali zahtevaju posebnu studiju koja bi se bavila recepcijom ovog pisca koja svakako nije ni jednostavna ni jednostrana, o čemu svedoči i činjenica da se za njega hvataju gotovo svi bez razlike. Stoga se ono što je ona učinila u „Mitu o savršenoj biografiji“ može posmatrati sa dva oprečna stanovišta: jedno je pokušaj nasilnog učitavanja u Kiša, njegovo delo i njegovu autorsku poziciju stvari koje se tamo ne nalaze, a drugo je prolegomena za jednu buduću raspravu o Kišovom nasleđu i pogrešnom tumačenju onoga što on zaista predstavlja kako u eksjugoslovneskim književnostima, tako i u evropskim i svetskim razmerama ¹ Potpuno mi je jasno da ne postoji imenica ženskog roda ekvivalentna piscu, nudim ovu jer bolju ne znam – smatram da bi imenica piskinja zvučala previše uvredljivo. ² Tatjana Rosić (str. 116) iskazuje čuđenje nad činjenicom da E.S. može da oseća istorijsko grizodušje i da pominje Isusa kao svog krvnika, kao da zaboravlja da se roman bavi Holokaustom. ³ Boyarin, Daniel. UNHEROIC CONDUCT The Rise of Heterosexuality and the Invention of Jewish Man. Berkeley Los Angeles London: Unversity of California Press, 1997 Ovo je pridev koji na istoj stranici u svojoj knjizi koristi i Tatjana Rosić: „Lična porodična drama u kojoj se figura oca izdvaja kao dominantna samo je uvod u podrobniju, perfidniju priču o književnom poreklu i pedigreu u kojoj se protejska relacija otac-sin ispostavlja presudnom za konstituisanje Kišovog autorskog statusa.“ Mieke Bal je Holanđanka, a ne Finkinja, dakle njeno ime se izgovara Mieke, a ne Mika Bal. Međutim,Tatjana Rosić citira pogrešnu transkripciju iz prevoda knjige Naratologija koju je objavila Narodna knjiga u ediciji „Pojmovnik“.  BETON BR.110  DANAS, Utorak 19. april 2011.   Piše: Rade Dragojević PROTIV SMRTI DRUŠTVENOSTI     Prosvjedna scena u Hrvatskoj u posljednje tri godine može se sagledati kroz tri slučaja. Rodno mjesto novog tipa demonstriranja, kao i novih ciljeva protesta, dotad manje-više neprakticiranih i slabo poznatih u zemlji, zagrebački je Filozofski fakultet na kojemu je u februaru 2008. godine otpočela skoro pa tromjesečna blokada rada Fakulteta. Ubrzo su se tom fakultetu pridružile i druge visokoškolske ustanove u zemlji, a sve sa zajedničkim zahtjevom za dekomercijalizacijom visokog školstva. Drugi ugaoni kamen protestnog trokuta jesu prosvjedi građana Zagreba protiv devastacije donjogradskog bloka zgrada na Cvjetnom trgu, odnosno kako se to u teoriji naziva, protiv gentrifikacije urbanog prostora. Naime, građevinski poduzetnik Tomislav Horvatinčić u dogovoru s gradonačelnikom Milanom Bandićem uspijeva ishoditi dozvolu za građenje, a cijela je operacija vrlo mutna i, u najboljem slučaju, na granici zakonitosti. Kad se tome doda da je zbog jednog građevinskog poduhvata mijenjan generalni urbanistički plan i da se poduzetniku pogodovalo i na različite druge načine, jasni su ciljevi demonstracija koje su se u protekle tri godine odvijale u Varšavskoj ulici i na Cvjetnom trgu, a sve pod vodstvom dviju udruga – Pravo na grad i Zelene akcije. Na kraju, ovog proljeća su u mjesec i nešto dana zagrebačkim, ali i ulicama drugih gradova dobranu kilometražu napravili i tzv. fejsbukovci – demonstranti koji su se najprije okupljali preko Facebooka, a kasnije su preko te društvene mreže bili pozivani na protestne šetnje – tražeći momentalnu ostavku aktualne vlade i premijerke Jadranke Kosor te trenutačno raspisivanje izbora, a sve zbog teškog socijalnog stanja i velikog osiromašenja ljudi. KRAJ RETORIKE NGO-a Tri su cilja tih pokreta – protiv školarina, protiv klasne podjele grada i protiv nenarodne vlasti. Ono što ta tri cilja povezuje jest jak antihegemonijski moment i suprotstavljenost neoliberalnim načelima. Dakle, protiv su neoliberalnog univerziteta, protiv su neoliberalnog grada i protiv neoliberalne države, simboli te trostruke fortifikacije su bolonjski sistem školstva, neokapitalistički grad i Europska unija kao centar ekonomske supermoći. Zahtjevi su to da se deprivatiziraju uvjeti školovanja, da građani ponovno osvoje svoje ulice i da se planski odlučuje o njima te da se deprivatizira vlast. Inače, društveni karakter vlasti posebno je bio doveden u pitanje za vrijeme velike korupcije u vladi Ive Sanadera. Traži se, dakle, revizija privatizacije u oba svoja značenja – konkretni zahtjev za oduzimanjem otetog u postupku privatizacije i, naravno, zahtjev za generalnom resocijalizacijom. Sva ta tri pokreta, nazovimo ih uvjetno tako, jasno detektiraju raspad društvenosti. Stvar je, dakako, puno ranije krenula. Barem mi, rođeni šezdesetih godina, znamo da se na svojevrsnoj de(kon)strukciji socijabilnosti zdušno radilo (iako ne u svih aktera svjesno), posebno na medijskom i umjetničkom području, još od osamdesetih. Te osamdesete - a one su naše, jugoslavenske šezdesete - bile su period jake individualizacije, koja je tada od službenih struktura bila shvaćana kao antisistemska pojava – što je zapravo i bila. Bio je to također i period, kako to kaže britanski sociolog Anthony Giddens, uspona ‘ja generacije’ a protiv ‘mi generacije’. Međutim, simpatični umjetničko-medijski rebelizam, zatim povremena politička drskost (prije svega u Sloveniji i to tek krajem osamdesetih), te nesumnjivi kreativni visoki dosezi pojedinaca, dijelom su zasjenjivali pravu prirodu stvari, a to je postupno mrvljenje društva do današnje asocijalne atomizacije. Rat je, kao veliko finale, društveno tkivo posve razorio. Bilo kako bilo, danas imamo ruinirano društvo, koje tri spomenute tendencije jasno pokazuju. Novi pokreti pokušavaju motivirati i angažirati širu javnost na ponovno osvajanje onoga što je naše, na temeljima solidarnosti, jednakosti i ideje socijalne države – najprije to u većine treba tek reosvijestiti – i na reafirmaciju pojma društva koji je bio tako jako napadan i prokazivan u posljednjih tridesetak godina. ŠTO JE COOL, A ŠTO NE? Sve ovo ne znači da su ovi pokreti u svom stilu strogi, striktno okrenuti cilju, ozbiljni i namrgođeni. Međutim, taj udio veselosti u otporu nije u sva tri slučaja isti. Dok su studentske blokade prštale idejama i dobrim raspoloženjem, dotle su antivladine šetnje najogorčenije, s najmanje ustupaka samozadovoljstvu. Najviše cool bile su demonstracije u Varšavskoj, oko tog gradskog cilja uspjelo se pridobiti najviše javnih, umjetničkih, kulturnih i medijski istaknutih ličnosti. Opinion makerima   najsuspektnije su, pak, bile fejsbukovske, jer je povorka bila politički najizmješanija, od krajnje desnice oličene u dragovoljačkim grupama do anarhosindikalista i Socijalističke radničke partije (stranka koju je osnovao i do svoje smrti vodio Stipe Šuvar), koja se pojavila s parolama o samoupravljanju. Tu, navodno, ima dosta desnog lumpenproleterijata, od čega javnost zazire. Pojavile su se i usporedbe između beogradskih demonstracija u zimu 1996/97. i ovih proljetnih zagrebačkih. Da ne ulazimo u dublju analizu, spomenimo samo jednu bitnu razliku, kad je stil u pitanju. One beogradske bile su pune metaforike i duha, ove zagrebačke imaju na transparentima nedvosmislene poruke i zahtjeve. Dok je u Beogradu carevala metaforika, ovdje dominira retorička direktnost. Rezultat je to i različitih antagonista u ta dva grada i dva vremena. Tamo se još uvijek političkim ezopovskim jezikom moralo suprotstavljati režimu, jer je tadašnja policija bilo bitno brutalnija od ove današnje „demokratske“. Također, taktikom dozirane permisivnosti današnji režimi ipak razvijaju određenu otpornost na takvu alegoričnost, pa transparenti moraju udarati u glavu. Jedan od većih dobitaka novih gibanja je postepena detronizacija ideologije endžioa (NGO). Kao što se zna, lijeva scena devedesetih, a dobrim dijelom i danas, bila je zarobljena u retorici ljudskih prava i viktimologije. Jasni su izvori tih ideologema. Najprije, sama ideja civilnog društva nastaje u disidentskim i ljudskopravaškim centrima otpora u istočnoevropskih metropolama. Takvom se strategijom suprotstavljaju dominantnom birokratiziranom socijalizmu. Drugi, viktimološki krak, nastaje u naše ratno i postratno vrijeme, kad se zavijaju rane. Problem nastaje kad takva strategija zadominira, a zna se da ne može dobaciti dalje od karitativne njege. Dodatni je problem svojevrsni NGO-ovovski denkverbot, koji unaprijed osuđuje čak i ideju svakog iole invazivnijeg vida suprotstavljanja, jer da je svaka violentnost, pa i ona najmanja, etički problematična. Uz to, civilna scena ne komentira i ne problematizira društvo kroz klasni spektrum, njezina je politička vizura drukčija, pomaknutija prema isključenima po rodnom, etničkom ili rasnom ključu. Civilna scena moralizira, a novi pokreti pokazuju da su mogući i drukčiji oblici prigovora, koji ne moraju nužno docirati, već mogu značiti djelovanje i mijenjanje. SVE IMA SVOJ KRAJ Što je još važno? Pa to da otpor ukazuje na povijesnost sistema. Da svaki politički oblik ima svoj početak i kraj, da se naziru granice. Nije to mala stvar u zemljama kakva je Hrvatska, u kojoj su neke vrijednosti jednostavno hipostazirane, a svaka historičnost zakonom ukinuta. Recimo, pojam države. On je suspstancijaliziran u Hrvatskoj na rijetko viđen način, a sve – kako se to školski tumači – uslijed dugog perioda bezdržavlja i posljedične velike frustracije. Vidi se to i po haškoj presudi Anti Gotovini koja je jednim svojim dijelom načela i sakrosanktnu ideja države, što u puku izaziva iskreni šok. Tu dolazimo i do pedagogije, odnosno do odgoja građanina da misli i o dotad nezamislivom. Neupitna vrijednost samo do nedavno – istina, ne baš kao ideja državotvornosti – bila je ideja pristupanja Europskoj uniji. Sada je i to predano diskutantima. Ako sada stavimo po strani pad popularnosti te ideje uslijed haških presuda, puno se važnijim čine argumentirane kritike pristupa pisane od strane novih, vrlo upućenih autora koje su ove prilike iznjedrile. Svakako jedan od boljih izvora za informiranje o EU je i nedavni temat o tome izašao u zagrebačkom dvotjedniku „Zarez“. I inače je medijska alternativna scena u zadnje tri godine postala nezaobilaznim štivom za svakoga tko se htio informirati o novim tendencijama u društvu. Možda najpropulzivniji je blog slobodnifilozofski, koji je prvi i krenuo s promoviranjem novih ideja. Mediji u mainstreamu tek su se površno dohvaćali antiglobalističkih tema, a kad su domaće prilike bile u pitanju, obično su pisali s kombinacijom nerazumijevanja i prijezira. Tu valja spomenuti i krajnje patronizirajući stav tzv. centralnih medija i glavnih komentatora prema samim demonstracijama i njihovim učesnicima. Sve u stilu, iako ne znaju što hoće, iako su infantilni (posebno se to odnosilo na studente), ipak su simpatični. Naravno, stvar je posve obrnuta. Nova politička matrica i pojmovno i idejno potpuno je strana medijskoj sceni, tom novom retorikom ne vladaju novinari, a komentatori je u svom neznanju zaobilaze držeći se starih teorema. Takav patronizirajući stav, da prispodobim ovo što govorim primjerom iz Srbije, bio je prisutan i u slučaju Ratibora Trivunca, čiju su anarhističku akciju lijevi liberali u Srbiji unisono otpisali kao ispad nezrelog derišta, ni ne pokušavajući je reflektirati iz drugog ugla. I PREDICT A RIOT! Kad smo već kod pedagogijskih učinaka da spomenemo kako je i političko-ideološki nečista i hibridna situacija oko uličnih prosvjeda bila vrlo instruktivna. Naime, elitizmu, pa onda i samozadovoljnom izolacionizmu sklona lijeva scena po prvi se puta suočila s nelagodom s desna. Zajedno su hodali, kako smo rekli, lijevi i desni, u ad hoc formiranoj koloni koja ima samo jedan cilj – prijevremeni izbori. Lekcija je to kao napisana za Antonija Negrija i Michaela Hardta u njihovom decentraliziranom „Mnoštvu“. Vjerojatno je preuzetno reći da se ovim zbivanjima piše nacrt novog društvenog ugovora, ali sigurno stoji da je svime ovime nagoviješteni novi društveno-politički pregovori. Dokida se polako klasični odnos političke sfere i demosa, kad je klasa na vlasti tek jednom u četiri godine pozivala birače da ih procijene. Danas diskusije ne prestaju, vode se na uličnim forumima, kao i na forumima društvenih mreža i sve to postaje obaveznim štivom i za političare. Ako ništa barem se ukinula unilateralnost u toj vezi. Postoji zanimljiva tehnika kojom se koriste sudionici studentskih i fejsbukovskih demonstracija. Naime, inzistiraju na anonimnosti pojedinih istaknutih aktivista, čak i više, tvrde da klasičnog vodstva zapravo niti nema. Takvi postupci pokrete čini dodatno neobičnima, nemoguće ih je adaptirati tzv. normalnim oblicima političkog djelovanja. Tako neadaptabilni i nemimetični, novi se politički oblici odbijaju konformirati dotada poznatome. Invencija je jako bitna. To se posebno vidjelo na prvim, studentskim blokadama, kad je rečena anonimnost podjednako izluđivala i profesore i stare političke aktiviste i medije. Dakako da je na nastanak prosvjednih akcija unazad dva mjeseca utjecala i revolucionarna situacija u Egiptu i Tunisu. Poput kakvog rikošea, jedan se metak odbio od Magreba i prema Zagrebu i zapalio iskru. Mnogi su fejsbukovske prosvjede, upravo zbog ovakvog zagledanja u arapski svijet, bili skloni nazvati pomodnima, jer da se ovdje samo kopira svijet. Čak i kad bi bilo samo tako, što bi u tom revolucionarnom prepisivanju bilo loše?! Zagreb je važan i zato, kako se neki već ustanovili, jer je to prva metropola istočne Evrope u kojoj su se pojavile antikapitalističke demonstracije unazad dvadeset godina. „I predict a riot“, pjevaju Keiser Chiefsi, i slute nerede, baš kao i „Majke“koje traže da se neredi izazovu. Nova socijabilnost traži povećanje kapaciteta neslaganja. Već ta mogućnost da se raspravlja oko najbolnijih društvenih pitanja ukazuje na to da su odnosi u društvu bitno arbitrarniji i kontingentniji, nego što nam hoće nametnuti. Inzistiranje na normativnom apsolutizmu promoviranom od strane vladajuće klase isključivo je usko-interesnog karaktera. Kako bilo, pregovori se nastavljaju i sve je otvoreno, nema finalizacije i to je, možda, ono najljepše  BETON BR.109  DANAS, Utorak 22. mart 2011.   Piše: Ivana Simić Bodrožić DRAGA REDAKCIJO BETONA,     molim vas, možete li mi pomoći? Imam taj problem sa Srbima, doduše, imam problem i s Hrvatima, ali o njemu nešto kasnije. KOST U GRLU Ipak, ovaj sa Srbima je dublji, konkretniji, iracionalan i racionalan u isto vrijeme. Počinje u ljeto ‘91. kada sam iz Vukovara otišla na more i zapravo, da budem iskrena, nikad se više nisam vratila. Grad je u međuvremenu, tako su prenosili neki vaši mediji, „oslobođen“, a nekoliko godina kasnije, tako su prenosili naši, „mirno reintegriran“. U međuvremenu sam provela nekoliko nezaboravnih godina u prognaničkom smještaju u Kumrovcu, u bivšoj Političkoj školi za školovanje elitnog komunističkog kadra, ovo je istina, vjerujte, čekajući da ljetovanje završi. Također u međuvremenu, nestao mi je otac (znam, znam, već zvuči komplicirano, bilo je tu i vidovnjaka i svega). Od nekih komšija koje su se noć nakon „oslobođenja“ tamo zatekle, čuli smo da je posljednji put viđen na Ovčari, a vjerujte, tko god se tamo zatekao, nije završio dobro. U bilo kojem smislu. Još uvijek ga tražimo, zajedno s grupom koja je prošla „ručnu obradu“. Nakon tog cijelog džumbusa trebalo je proći mnogo vremena, noćnih mora, trebalo se naći pravih i nevjerojatnih ljudi (i jedan podlistak) da prestanem dobivati doslovno fizičke reakcije kad čujem „bre, lepo, ujdurma“ i tko zna još kakve-sve-ne izraze koji su rezultirali, pa gotovo, napadima panike. Moja komunikacija s „onom stranom“ svijeta nije postojala, ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika. U mom životopisu sve je bilo besprijekorno čisto, osim jedne jedine mrlje; kada sam na Sajmu knjiga u Leipzigu prošle godine, umirući od gladi nakon nekoliko sati putovanja vlakom, autobusom, avionom, sa srpskog štanda (već halucinirajući od izgladnjelosti), na nagovor hrvatskog kolege pisca maznula čokoladni kolač nakon čega me, na moj užas, satima ucjenjivao da će to ispričati svima koji me znaju. Jedina olakotna okolnost bila je da mu to nitko, tko god me poznaje, ne bi povjerovao. (Iako, moram ovdje priznati da sam imala jednu buntovnu pubertetsku fazu, oko ‘94., kad sam slušala Boru Čorbu jer su svi drugi slušali Thompsona, ali završila je brzo nakon što je Kost u grlu intervencijom mog starijeg brata začepila wc školjku). Nisam se mogla osloboditi osjećaja da kada sportski komentator spominje Srbina Đokovića, da ga zapravo vrijeđa, pa zaboga, ne može li ga nazvati nekako drugačije, nego Srbin? Općenito, na našim programima, desetljeće i pol nakon „oslobođenja“ i „reintegracije“ moglo se čuti sve više vijesti o aktivnostima s „one strane“. Ne samo vezanih uz ratne zločine i nevjericu koja obično dolazi nakon otriježnjenja, a nama ovdje poznatu pod ciničnom frazom „Pa ko nas, bre, zavadi?“, nego i o raznim sportskim, estradnim, svakodnevnim aktivnostima (naprimjer, tuča pravoslavnih popova pred manastirom). Do tada mi je već, moram i to priznati, od svih događaja iz prošlosti i dosljednog štreberskog potiskivanja, u glavi nastao popriličan kaos, praćen simptomima tjeskobe. Tada sam jednog dana, nakon što mi je dosadilo s neutvrđenim bolovima na lijevoj strani ispod rebara sjediti pred računalom i googlati simptome, riješila zapisati ponešto od svega toga čega se sjećam. Sama sam se iznenadila konzerviranoj hrpi pustolovina djeteta koje odrasta po hotelskim hodnicima, izopačenom životu koji nam je bio normalan (u nedostatku alternativnog), i činjenici da se polako, ali sigurno segmenti mog života nesumnjivo počinju okupljati, priznala ja to ili ne (kad je postalo sasvim jasno da suživot dr. Jekylla i mr. Hydea puca po šavovima), oko tog horor filma započetog 1991. na ovim prostorima. Tako sam napisala roman. Tek ponešto sam izmislila, ali zapravo, radi se o meni. O nama. Srbima i Hrvatima. Zlu i jadu. Zločinima i profiterstvu. Nemoći. I djeci najprije, usred svega toga. I smijehu, također usred svega toga. Sigurno se pitate je li mi bilo teško, i da li mi je onda, nakon toga bilo lakše? E, pa reći ću vam; prvo je bilo lakše, a onda teže, onda teško, pa malo lakše, pa onda šta-ja-znam. E, da, onda sam u međuvremenu slučajno nabasala i na vas, onkraj ploče, onkraj mogućeg. Znala sam da također postoji neka kvaka (naprimjer, mora da izlazite dvaput mjesečno, mora da vas ne honoriraju, mora da ste neshvaćeni, da vas pljuju, privode ili već nešto takvo...), ali sama ta spoznaja o vama, bila je slična onoj moje trinaestogodišnje junakinje kada je rastrgana sumnjama naišla na pitanje u časopisu Super teen, koje je glasilo: Imam petnaest godina, nemam dečka i samozadovoljavam se. Jesam li normalna? Jesi., to ju je dosta mučilo pogotovo srijedom kad je bio vjeronauk. Dakle, postoji taj Beton. Super. Koje olakšanje. Nikad mi nije palo napamet... Znači o tome se ipak priča „tamo“. I to kako se priča?! Neću sad reći, od tog trena okrenula sam novu stranicu, ne, ne ide to tako lako, ali recimo da sam odnedavno spremna razmotriti činjenicu da ako se jednom slučajno nađem kod Tovarnika, možda postoji ta mogućnost da me ne proguta crna rupa, nego da mogu nastaviti hodati dalje, klimavo, naravno, ali ipak. Možda ste u ovom pismu sad već pomalo izgubili nit, svašta sam do sada nadrobila, ali još samo malo strpljenja, stvar je dosta komplicirana. Kao što vidite, pitanje dolazi na kraju. Dakle, još jedanput: rat, roman, djeca. Čini vam se da nešto nedostaje? Da, kako je ono došlo do toga? (Izostavimo male zločeste čimpanze s noževima i mitraljezima.) Političari, naravno. U mojoj romanesknoj priči ne spominju se puno, ipak se radi o dječjem svijetu, iako, naravno, urlaju iz podkonteksta, viču: „Ne čujem dobro!“ s jedne strane i „Zna se!“ s druge, ali stjecajem novih okolnosti i zbog moje želje da se konačno i svjesno pozabavim time, moram sad i o njima napisati ponešto. Ovu dvojicu luđaka ovaj Ilustracije u broju: Ilustracije u broju: Aleksa Jovanović   ću put ostaviti tamo gdje, na sreću, sada i jesu jer imamo mi ove aktualne koji svakako zaslužuju malo pažnje. NA KAVI S PREDSJEDNIKOM JOSIPOVIĆEM Dolazimo sada do Hrvata. Mjesto radnje: Zagreb, tramvaj broj šest. Vrijeme radnje: bliska prošlost; prije nekoliko mjeseci i dva dana prije posjeta srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, skora obljetnica pada grada (optimisti kažu ispričat će se, a idealisti donijet će dokumente o nestalima). Uzrok događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore spomenutog romana o ratu i djeci. Stojim ja tako držeći se za štangu u tramvaju kad zvoni meni mobitel. U neopisivoj gužvi promakne mi prvi dio rečenice gdje mi se netko predstavlja i čujem samo ugodan muški glas koji postavlja pitanje: „Biste li popili kavu s Predsjednikom?“ „Predsjednikom čega?“ zbunjeno pitam. „Pa našim Predsjednikom, Predsjednikom Hrvatske.“ „Ja?!“ „Da, vi. Predsjednik je čuo o vama od svog prijatelja gradonačelnika R. koji je posjetio promociju vašeg romana, oduševili ste ga, i eto, bilo bi lijepo kad biste se malo sastali i neformalno razgovarali. Onda?“ „Pa... Da, mislim, naravno, apsolutno, hvala, uh, baš ste me iznenadili.“ Možete vjerojatno zamisliti moje iznenađenje. Naravno, kad sam se malo sabrala, nazvala sam mamu, i općenito bližu rodbinu, čisto da znaju s kim imaju posla. A onda, kad sam se još malo sabrala i slučajno ugledala svoj odraz u staklu izloga, gotovo da sam pomislila, tako dakle izgleda osoba koja s Predsjednikom ide na kavu. Iskreno, bilo mi je drago, iskreno, pomislila sam, hajde, možda se nešto zaista mijenja, možda ipak, ipak, koliko god teško dopuštala tu mogućnost, nisu svi oni koji se bave politikom (oprostite mi sad) ista govna. I sad kreće ta pustolovina. Za sada ću reći samo pustolovina, čisto da vas napetost, iz prosto meni dragih, literarnih razloga, drži do kraja. Kiša lije, prijatelj me vozi do Predsjedničkog ureda, prolazim dvadeset šest portirnica, pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu, a onda sprovode u prostoriju s visokim stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima. Sjedimo tako Savjetnik i ja, ćaskamo kako se priliči i čekamo Predsjednika. Nakon desetak minuta ulazi dr. Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, ok, kratka s mlijekom, i meni molim, valjda to tako ide. Napokon, osoblje se povuče i ostanemo nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću biti nepristojna. Predstavim se, (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me je pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi čas da mi se obrati. „I, recite“, s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori, „koji je vaš problem?“ Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi ameri) koji je moj problem??? „Pa...“, ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te Predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni Savjetnik i milozvučno podsjeća Predsjednika. „Znate, pa to je ona spisateljica iz Vukovara, sjećate se kako smo pričali da bi bilo dobro da se sretnete.“ „Da, da, da...“ Klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu se radi. „Eto, baš lijepo da ste došli.“ Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme, pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s Predsjednikom. „Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem?“ pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje. „Ooo, sjajno je bilo!“ odgovara Josipović oduševljeno. „A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima...“ „A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao.“ Točka. „Aha.“ Točka. (Kasnije se ispostavilo da se radi o rendgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz ‘89., ‘90. Valjda za slučaj ako je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja povijesni trenutak.) „Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to...“ Kaže Josipović. „Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo... A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.“ Ovdje samo želim napomenuti kako sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj. „Kako to mislite?“ trgne se Josipović. „Tamo su divljački ubijeni civili!“ „Znam da jesu, i žao mi je, samo...“ Prekine me i nastavi sad već grmjeti. „A znate li vi kako su ih ubijali?“ „Ne.“ Gotovo postiđeno kažem. „Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo...“ Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio nastavio je dalje. „Ili zamislite da ste vi obitelj Zec.“ Kaže Predsjednik meni. „Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno!“ (Radi se o srpskoj obitelji mučki ubijenoj usred rata, u Zagrebu). Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem: „Žao mi je.“ Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, Predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi. Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno - da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema - nula. Nedugo zatim završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat, i dvije minute prije kraja baci se na lakše teme. „I recite...“ Samozadovoljno, nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i dobar način funkcioniranja haškog tribunala, odmahnuo rukom na spomen Stanimirovića kao da se radi o dosadnoj muhi, i natjerao me da se ispričam za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane, pitao je: „... imate li djece?“ „Imam dvoje.“ Široko se osmjehnuo ustajući se sa stolice i uskliknuo: „Pa dajte da vidim slike!“ Mehanički vadim mobitel i pokazujem fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti i ushićeno kreveljiti uzvikujući: „Joooj, kak’ su slatki, pa ja obožavam djecu!“ Prati me prema vratima, što je dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih mogla postati nepristojna. Izlazim van, a ispred me čekaju namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim, konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih četrdeset pet minuta. Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu, saznajem da je to nemoguće s obzirom da je ovdje blokiran svaki signal osim njihovog. Kišobran mi je ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam s brda elitne zagrebačke četvrti. Da, tako izgleda osoba koja ide s Predsjednikom na kavu. I da, političari. I Srbi. I Hrvati. Draga redakcijo Betona, moje pitanje glasi: Jesam li normalna?  BETON BR.107  DANAS, Utorak 18. januar 2011.   Piše: Davor Beganović NA TIJELU ISPISANI HIJEROGLIFI   Tri autorice emancipirane „književnosti“     Ustrajno i uporno, razmatrajući iste ili slične ideje, čitajući književne i filozofske tekstove, koristeći se promjenom kuta gledanja i tehnikom varijacije na temu, Jacques Rancière u posljednjih desetak godina ispituje promjenu književne paradigme koja se, po njegovu mišljenju, zbila potkraj osamnaestoga stoljeća da bi definitivnu potvrdu pronašla u etabliranju Flaubertove poetike u kojoj je slomljen primat „velikih povijesnih događaja“ a na njegovo mjesto stupila banalnost svakodnevnice. Tu promjenu Rancière, između ostalog, povezuje s medijalnom prekretnicom u kojoj poetika reprezentacije gubi na snazi a na njezino mjesto stupa... Što? „Emancipirana ‘književnost’ ima dva velika principa. Normama reprezentativne poetike suprotstavlja ravnodušnost forme prema njezinu sadržaju. Predodžbi o fikcionalnoj književnosti suprotstavlja književnost kao vlastiti modus jezika [...] Oba načela starome mimesisu usmenoga govora suprotstavljaju jednu umjetnost koja je isključivo umjetnost pisma. No time se pojam pisma udvostručava: ono može biti jezik proistekao iz načina tijela koje ga vodi i proizvodi; i obrnuto, ono može biti hijeroglif koji svoju ideju nosi na tijelu.“ (Rancière, La parole muette) Ova dvostrukost pisma, prema Rancièreu, vodi ka proturječnosti u samome tijelu književnosti, koju upravo zbog toga i piše u navodnim znacima, k tome da „književnost“ postane skeptička umjetnost u kojoj je uvijek već upisana sumnja u vlastitu smislenost. Ona je „umjetnost koja samu sebe ispituje, koja to istraživanje preobražuje u fikciju koja se igra mitovima, odbija njihovu filozofiju te sa same sebe, u ime te filozofije, skida odgovornost.“ (Isto) EMANCIPIRANJE BEZ AGRESIJE Dugotrajna borba koju je francuska književnost, uz pomoć njemačke klasične filozofije, vodila sama sa sobom od sredine 19. do početka 20. stoljeća nema pendanta u južnoslavenskim književnostima, sve do onoga momenta u kojemu su ratovi izazvani raspadom Jugoslavije doveli u pitanje niz mukotrpno izgrađenih paradigmi, počev od realističke, preko modernističke, pa sve do postmodernističke koju je, zapravo, tek rat inaugurirao u punoj mjeri. Skepsa je bila okrenuta prema drugim manifestacijama svijeta, ali autoskepticizam „književnosti“ bio je tabuizirani zabran u koji se nije smjelo, ni po koju cijenu, dirati. No rat je ukinuo još jedan tabu jugoslavenskih književnosti, rigidniji od apsolutizacije autonomije umjetnosti, onaj koji se povezivao s patrijarhalno nametnutim pravom na pismo. Naime, tek se turbulentnim zbivanjima s kraja 20. stoljeća i u zemljama nasljednicama Jugoslavije žensko pismo etabliralo kao relevantan i nemarginaliziran, bar ne apriorno, segment književne djelatnosti. Povučen s margine ali zaokupljen marginom, tako bi se u jednome paradoksalnome iskazu mogao opisati diskurz što ga potkraj prvoga desetljeća 21. stoljeća započinju sustavno ispisivati spisateljice s područja bivše Jugoslavije. Autsajderska pozicija, s obzirom na književni establišment, zahtijeva odbacivanje ratnoga pisma, kao iskaza master narrativea, i prelazak na mikro-pripovijesti svakodnevnice koje, svojom prividnom minornošću, upravo generiraju skepsu književnosti prema samoj sebi, koje dovode u pitanje razdiobu sadržaja i forme koja ga mora pratiti, upisanu u samu strukturu književnoga teksta normativnom poetikom, te tako dovodi do cijepanja pisma u onome smislu što ga Rancière determinira kao aporiju same „književnosti“. Dragana Mladenović u Rodbini radikalno narativizira liriku, dovodeći u pitanje i samu njezinu opstojnost kao književnoga žanra, sličnim postupkom Ivana Perica u još neobjavljenoj zbirci Terapija pera (sam naslov ukazuje na terapijski kvalitet is-pisivanja) lirski diskurz dovodi u neposrednu vezu s konkretnim povijesnim zbivanjem (željezničkom nesrećom na pruzi Zagreb-Split), tek da bi ga vratila u sferu intimno-privatnoga. Istovremeno taj se traumatični događaj pokazuje kao veza s kolektivno-plemenskom prošlošću u kojoj se u pitanje dovodi upravo patrijarhalna struktura društva, zajednice koja počiva na nametnutome, oralnome, neutisnutome imenu oca. Na primjeru triju proznih spisateljica pokušat ću testirati valjanost Rancièreovih teza kao i promjenu paradigme koja se na području bivše Jugoslavije zbila potiho, bez sudskih procesa ili estetičkih osporavanja. Ulazak svakodnevnice u južnoslavensku prozu dio je neagresivnoga procesa, a interakcija pisma i tijela odredila ga je na odlučujući način, pri čemu su u kreaciji „još novije osjećajnosti“ (o onoj je novoj pisao Enver Kazaz u vezi s autofikcijom Tvrtka Kulenovića) odlučujuću ulogu odigrale autorice. Za razliku od muške, ženska proza, makar bila i osjećajna, ne nosi tragove sentimentalnosti. „Osjećajnost“ se može najbolje razumjeti kao emancipiranje bez agresije. U tome je i njegova snaga. Jer, oslobađanje ovdje protječe bez odbacivanja drukčijih modela oblikovanja pripovjednih tekstova. Njihovo se postojanje prešutno prihvaća, kao moment realnosti, ali se u odnosu na njih ne zauzima nikakav položaj. U takvome je poetičkome stavu sadržana nota blagotovorne samosvijesti. A njezin je mogućni rezultat čak i prihvaćanje od strane „autentičnoga“ ženskog pisma vehementno odbacivanih društvenih formi, čak i njihovo aranžiranje. Suština toga prihvaćanja nije u pokoravanju žene, već u shvaćanju da su i muškarci oni koji pate od stega društva koje je, na prvi pogled, bilo organizirano kako bi se upravo njima omogućila dominacija. U jednu riječ, preko novoga poimanja „literature“ generira se svijest u kojoj nema ni dobitnika ni gubitnica. U suvremenome je društvu „Čovjek“ uvijek na gubitku. NOMOS (NI)JE ZAKON Stjecanje takvog tipa autonomije osobito je razvidno u slučaju Tanje Mravak. Pripovijetka Karta iz zbirke Moramo razgovarati (Algoritam Zagreb, 2010) paradigma je poetike zasnovane na ransijeovski shvaćenome odnosu pisma i tijela. Pripovjedna nit Karte sublimirana je u potezu kojim se briše jedan sadržaj kako bi se na palimpsestski prazno mjesto unio novi. Brisač tinte primjenjuje se na već iskorištenu autobusku kartu na kojoj je upisana jedna destinacija koju treba nadomjestiti drugom, onom na koju se doista i mora ići. U tim se potezima protupisanja sažimlje dilema nastavnice Dunje kojoj sutradan valja otputovati na posao u selo: kako se prošvercovati pored vozača u autobusu a da se pri tome mogućnost otkrivanja prevare svede na minimum? Kako, dakle, izbjeći sramotu raskrinkavanja vlastite neimaštine pred ljudima koji na društvenoj ljestvici stoje niže od predmnijevane elite jednoga društva? Pismo je sredstvo mimikrije, njegovim se novim nanosima prikriva istinski sadržaj, ali je simulakrum koji će na taj način nastati Ilustracije u broju: Lazar Bodroža, Gorski vijenac   semantički nadređen prvotnome značenju, onom koje proistječe iz nomosa slova. No strategija pripovijedanja koju se ovdje primjenjuje nije ni izbliza tako jednostavna. Kompleskni se odnosi kreiraju kontekstualizacijom koja, opet, priziva čin protupisanja, no ovaj put s drukčijim akcentom. Dok, naime, Dunja krši nomos falsificirajući putnu ispravu, njezin suprug Zlatko mu se pokušava povinovati tako što ispisuje molbu za posao. No za razliku od Dunje koja savršeno vlada, već po zakonima profesije, pravilima drugoga poretka, ortografskim, Zlatko ga krši tako što ne razlikuje pravilo velikoga i maloga slova. Upravo mu je zato brisač i potreban! Dodatna se napetost inducira i mjestom na koje se njegova molba upućuje – sudom kao kvintesencijom nomosa. „Muško“ pismo i „žensko“ pismo kolidiraju upravo u odnosu prema modelativnim socijalnim načelima. No između njih se, čime se situacija dodatno komplicira, uglavljuje načelo koje ne haje ni za jedan ni za drugi oblik socijalizacije, već egzistira uklješteno između njih, u prostoru u kojemu nomos pisma ne igra nikakvu ulogu. Paradoksalno, upravo taj središnji položaj omogućuje medijalnu funkciju – riječ je o Mireli, kćerki bračnoga para. Ona, također, krši zakon, no njezin se čin odvija na drugoj stratifikacijskoj razini: naime, prijestup koji svjesno i buntovnički čini usmjeren je na podrivanje zakona „kulture“. Slušajući turbo-folk, i govoreći ekavski, Mirela ruši autoritet države u kojoj je takvo ponašanje ravno svetogrđu i podliježe sankcijama težim od krivičnog gonjenja. No njezin je prijestup bremenit značenjem i zbog paradigmatskoga sukoba koji se u njemu egzercira: onog usmenosti i pismenosti, kojega se projicira na samu liniju razdiobe kultura/nekultura, primitivizam/civilizacija. U tome je smislu simbolička ekonomija koncentrirana u samome rascjepu između pisma i glasa metaforički prenesena na područje aktualne ekonomije. Kćerka ga razrješava tako što majci, koja pati i od veće besparice nego ona sama, daje savjet kako falsificirati kartu, ali to čini specifičnim oblikom pismenosti, porukom na mobitelu. Ekonomski rasap kao da kontraindicira ekonomiju samoga pripovijedanja. Oikonomia, uprava, uprava nad privatnim i javnim dobrima, umijeće dobra gospodarstva, koje se u aktualnoj političkoj situaciji Hrvatske preokrenulo u svoju karikaturu, pruža mogućnost drugoj oikonomia, upravi nad pripovjednim tekstom, da se profilira kao suprotnost onome što upropaštava, razara iznutra, stvara raskole. Nemoć jedne oikonomia nasuprot drugoj generator je melankolije. Doista, makoliko se figure Tanje Mravak punile bijesom prema svojemu okoliša, eksplozija se toga bijesa, ipak, ne zbiva. Ona se kanalizira i pripitomljuje u, a ovo je odbljesak konzervativizma u njezinoj prozi, ponešto narušenom ali ipak moćnom skladu obiteljskoga života. Generacijski i spolni sukobi izglađuju se razmjenom iskustava, dijeljenjem savjeta u obrnutom smjeru, od kćerke prema majci. BEZ PISANIH TRAGOVA Ludilo dobra knjiga Lamije Begagić iz zbirke Jednosmjerno (Fabrika knjiga, 2010) tematizira heteroseksualni odnos koji je determiniran repetitivnim kretanjem od rubova ka sredini jednoga mikrokozmosa. Ljubavnici se periodično sreću u motelima prema kojima se upućuju iz različitih pravaca, provode u njima propisani odsječak vremena da bi se po obavljenome ritualu vraćali u fiksirane točke svoje svakodnevne egzistencije. Minimalističko pripovijedanje Lamije Begagić uskraćuje informacije koje bi omogućile točnije profiliranje figura, ostavljajući ih tako na rubu standardizirane i šematizirane generalizacije. Odlučujućim ih se pripovjednim obratom, ipak, izvlači iz svijeta klišea. Ljubavnik pripovijeda sadržaj knjige, koju je nedavno pročitao, i u koju, svjesno ili nesvjesno, projicira elemente njihove veze, točnije zrnca sumnje koja indiciraju njezinu bezizglednost. Upravo moment stjecanja izuzetnosti jest ono što će ih nasilno vratiti u opće, jer Lamija Begagić ne može i ne želi dopustiti individualizaciju i osamostaljivanje. Te dvije komponente pružile bi makar potencijal sreće, ili zadovoljstva, a to su afekti za koje u njezinu narativnome svijetu nema mjesta. Zašto je tomu tako? Vidjeli smo kako se kod Tanje Mravak nomos, kao zakon pisma, dovodi u pitanje, destabilizira, ali ga se opet, u matrici pripitomljene konzervativnosti koja emanira iz slike nakraju skladne obitelji, vraća u njegov poželjni tok. Preljubnički par (tek se naslućuje da je to oznaka koja se na njih može primijeniti) u Ludilo dobra knjiga obilježen je nemoralnim činom a njihova svijest da „griješe“ upisana je u operacijama skrivanja koje su nužne kako bi se sreli. No narativna ekonomija korigira ovu priču, i to upravo na razini odnosa usmenosti i pismenosti. Indikativno pojavljivanje pisma, predočenog u njegovoj formi nomosa, jest natpis Vozila u kružnom toku imaju prednost. Opaska pripovjedačice („Divna li je zemlja u kojoj znak treba pismeno obrazloženje. Baš kao stvorena za ljude poput nas.“) tu se doimlje poput općega mjesta, semantički ispražnjenog, u funkciji popunjavanja rupe u pripovijedanju. Druga rečenica – kojom se ironija prema zemlji u kojoj pismo vlada nad ikonom, diskurzivna formacija nad nediskurzivnom, iskazana u prvoj, prevodi na razinu generiranja kolektiva, srodnosti otjelotvorene u „mi“ – pokazat će se inicijalnom točkom rascjepa. Jer u trenutku intime muškarac prepričava roman: eminentno literarni sadržaj medijalno se prevodi u oralni. Nomos pisma ustupa pred tradicionalističkim nomosom usmene, žive riječi. Rastanak je diskurzivno obilježen njezinom molbom da joj muškarac na bilo koji način pošalje ime knjige i pisca. Pripovjedačica traži pismo, ali ga ne dobiva. „Klimnuo je glavom i sjeo u žuti auto. Nikad nisam dobila mail, ni poruku. Nisam baš sigurna, ali mislim da ta knjiga nikada nije napisana.“ Završava li se sve tek na uskraćivanju informacije? Ne prejudicira li ono i uskraćivanje ostaloga, odluku napuštanja slijeđenja, nakraju besmislenih, rituala? Nije li rastanak upisan u muškarčevu odbijanju traga: olovke na papiru, odbljesku slova na displeju? PUTOVANJE U KAJNDURG Lana Bastašić u Drugoj liniji (malenovine.com) okružuje pripovjedačicu znakovima na papiru, na plastici. Test za utvrđivanje trudnoće minimalisitička je knjiga koju se posredno unosi u pripovjedni tekst, upravo na onome mjestu na kojemu započinje „sukob sa zakonom“. Ikonički simboli + i – izravna su manifestacija pisma koje poznaje samo dvije mogućnosti, koje ne dopušta kombinatoriku. Izričajna se minimalnost komada plastike nadomještava stvaranjem bogatoga okružja pisanoga materijala i literarnih asocijacija u kojima se priča odvija. Kavana u kojoj radnja započinje, i u kojoj se vrši test, zove se Stari mornar; „kolridžovski“, veli pripovjedačica, dok su najupečatljiviji predmeti u njoj plahte novina „presvučene po stolovima“. No tim se simboličko približavanje „pismu“ ne završava. Mjesto bijega od neželjene trudnoće pripovjedačica odabire čitanjem riječi „grudnjak“ unatraške, a rezultat je pseudoegzotični Kajndurg kojega imaginira kao „proleterski gradić na pupku Austrije“. Ispisivanje te riječi posljednji je pokušaj odmaka od stvarnosti s kojom se mora suočiti. Ni ta stvarnost nije toliko udaljena od pisma koliko bi se moglo učiniti na prvi pogled. Naime, metaforika koju pripovjedačica bira kako bi je obilježila, generira suptilnu intrikaciju tjelesnoga-vantjelesnoga-znaka. Prisutnost je njezino tijelo; nametnuta prisutnost, vantjelesnost, „kuglica“, embrio utisnut na zidu uterusa; kuglica, točkica (drugi modus obilježavanja) „velika ŠjeĆ poput birokratskog pečata“. U ovome se birokatskome pečatu presijava Rancièreov hijeroglif, utisnut u tijelo. U genetskome pečatu embrija, neželjenoga prodora vanjštine u središte ženskoga tijela, koncentriran je zapis tuđ njezinoj suštini, ne samo zato što je njegov parcijalni ispisivač „zao čovjek“. Odluka da se prekrši nomos i odbaci plod rezultat je refleksije koja se dobrim dijelom odvija na jezičkoj razini i koja teži da bude, ako ne u-pisana a ono bar o-pisana. Otuda stalno propitivanje pripovjedačice u vezi s kvalitetom iskaza koji se nude kako bi se predočila rubna, ekstremno traumatska situacija. Kao što je muškarac-„autor“ kuglice nedostojan svoje uloge, tako ni liječnik koji je „autor-diskurza-o-kuglici“ nije ništa drugo doli dio patrijarhalnoga poretka. Mehanički rječnik koji rabi (iščistiti, sastrugati) mora se oplemeniti neologizmima da bi, bar u izvjesnoj mjeri, postao podnošljiv osobi koja trpi. Otuda i riječ „sastružne ranice“ koju pripovjedačica kuje u situaciji čiste nužde, kao kreativno negiranje zakona fizičke prinude, fizičkoga nasilja kojemu je izložena. Savezništvo koje bi se moglo očekivati od strane medicinske sestre pretvara se, unatoč prividne sućuti, u svoju suprotnost. Savjet (tjeranje na „skrivanje sramote“) koji se nudi zapravo je priznanje poraza,. Jesu li riječi pripovjedačice odstupanje pred neumitnom moći zakona svakodnevnice? „Plačete zbog toga što vam je jedna medicinska sestra rekla da nikome ne kažete za svoju sramotu. Zato. Ali to je standardna procedura. Ništa se ne brinite. Sve je to prirodno. Kiretom se iščisti zid vašeg uterusa.“ Naravno da ništa nije prirodno! Ni u jednoj od tri analizirane priče. Ono što je prirodno jest da se neprirodnost sve analitičnije, i sve preciznije, probija do svijesti te postaje središnji dio percepcije zbilje u našim književnostima. Očito je to u „ženskome pismu“, najviše u njemu. „Rečenicu po rečenicu ukida se pripovjedni sklop kako bi se ispod banalne proze društvenih komunikacija i uobičajenih pripovjednih povezivanja učinila opipljivom poetska proza velikoga reda ili velikoga nereda.“ (J. Rancière, isto)