 |
| BETON
BR.53 |
DANAS, Utorak
2. septembar 2008. |
|
 |
| Piše:
Boško Tomašević |
| O OZBILJNOSTI BEZ SADRŽAJA |
|
| Povodom Matične knjige Dragana Hamovića |
|
|
| |
SOFIZAM NEČIJIH POTIŠTENOSTI
Na prvi pogled, svojom novom pesničkom knjigom Dragan Hamović
bi mogao da na sasvim pristojan način „zaglavi“ vrata
Akademije nauka i umetnosti. Ona je „in“ i u trendu izvesne retrogradne
poetike oživljene sredinom devedesetih
godina proteklog veka. Tamo bi ga dočekali prvaci
toga „pravca“ i kolege iz „odeljenja“: od Miodraga
Pavlovića, do Bećkovića, Tešića, Simovića, Noga.
Dakako, ni pred samim vratima iste ustanove dok
čeka da dodje na red ili, eventualno, preko reda, ne
bi bio sam. Jednake počasti zbog sličnih duhovnih
darova nacionalnoj književnosti iščekuju i drugi pisci,
čiji je curriculum obogaćen još i ratnim iskustvom,
a iskušavali su se, reda radi, i u pesmovanju.
Predmet izvesne burdijeovske analize književnog
polja srpske književnosti između 1985. i 2008. godine
moglo bi da bude pitanje otkud „navala“ i jedan
gotovo militantni iskok pojedinih pesnika u
pravcu poetikâ davno prošlih i ugašenih, do kojih
nisu držali ni Crnjanski, ni Rastko Petrović, ni Davičo, ni Marko Ristić, ni Micić i comp? Ne sumnjamo,
dakle, da će najnovija pesnička knjiga Dragana Hamovića kod jedne vrste pesničke i kritičarske publike
naići na pozitivne reakcije. Ona je, rekli smo, „u
trendu“, a autor ju je napisao iz puke predusretljivosti
prema sebi. Ali, neretko, pokazuje se da je
„trend“ regresija i, takođe ne retko, uverimo se da
ono što pripada prihvaćenom i hvaljenom toku, ne
mora da bude i valjano te da je, s druge strane, pesnikovo
znojenje bilo preduzeto radi samo njemu
znane potrebe i/ili, eventualno, radi neke druge
potrebne mu svedodžbe.
Na „prikaz“ Hamovićeve knjige odlučili smo se, dakle,
ne zbog njene posebnosti, bilo u dobrom bilo u
lošem smislu te reči, no stoga što ista upravo nije
„posebna“, (koliko ni poezija Milosava Tešića o kojoj
smo iz istih razloga pisali), nego čini deo jednog
toka u srpskoj poeziji, odlomak jednog konjunkturnog
zanosa koga, na tobožnji „zahtev“ istorije i
njenog trenutka, stihom ispisuju pesnici-istoričari
i pesnici-mističari, ljubitelji svega folklornog i arhaičnog.
DVOJSTVO: NEMETI ILI PEVATI?
Hamovićeva Matična knjiga sadrži ukupno dvadeset
osam pesama i podeljena je na osam „poglavlja“.
Neposredno pred prvo, pesnik se, ispisujući u vidu
mota Raičkovićev stih „Nemeti ili opet pevati“, zamislio
nad pruženom mu dilemom, dramatizujući je, uvlačeći tako,
hteo ne hteo, i samog čitaoca u istu i, s druge strane, i istini
za volju, problematizujući je en general. Što se tiče samog Hamovića, pošto smo dva puta pročitali knjigu, mi, da smo bili na
njegovom mestu, i znajući unapred sa kojom vrstom pesničkih
sposobnosti raspolažemo (svaki pesnik to zna, nema potrebe da
se njegovo tobožnje „neznanje“ mistifikuje) - odustali bismo i
„duboko“ nemeli. Pošto je kod Hamovića njegov žar da peva bio
veći od njegovih sposobnosti, pa je, verovatno stoga, delo toga
nepomućenog htenja bilo i objavljeno (i to u istoj izdavačkoj kući u kojoj je lirik kao urednik zaposlen) i nagrađeno, evo nekoliko
primera koji ilustruju kako je ono što je liričar imao da kaže
ispevano. Ovoga puta, dakle, ne razmatramo „šta“ ili „o čemu“
pesnik peva, nego „kako“. U tom smislu navešćemo celu pesmu
pod naslovom „Trački pevač“: „Vedri. To ženik-pevač bi da spasi
/ Nereči donje. Rubne i osnovne / Povesti piše. Bezrazložno.
Glasi / Da dejstva manjka. Zemlje blagoslovne / Naselja tek nude,
japije tajne, / Nacrt svetao. Pleni taj. A plenom / Decu veseli.
Celiva pokajne / I one što bi ma šta bezazleno“.

Ilustracije u broju: Nikola Korać |
Valja nam, dakle, razabrati šta-je-šta u ispevanom kliktaju i njegovoj
„poruci“. Subjekt radnje, izvesni „ženik-pevač“, pošto
(se) negde „vedri“ hteo bi da „spasi nereči donje“. U ovako
strukturisanoj i relativno kratkoj pesmi, kojoj je od strane pesnika
sugerisano da treba da sadrži i melodiju i ritam i misao i
radnju i poruku, sve istovremeno, i koja do kraja i konsekventno
ne ide tragom uzora za kojim se povodi (reč je, dakako, o pesniku
Nastasijeviću kao „uzoru“), sudar reči je u tolikoj meri prenapregnut
da puca: po šavovima sintakse, po šavovima semantičkim, po šavovima i najdalje sugerisanog smisla. I, dakako, po liniji neubedljive drhtavice kojoj je izvor i uvir - prenemaganje! Ovo poslednje rezultat je nedostatka motivacije u pesmi, pod kojom
podrazumevamo postupak koji „podaruje verodostojnost
nekom motivu u pesmi, iskazu, instanci ili reči“.
Hamović, naime, nije dosledan sebi. S jedne strane,
on u ovoj pesmi nije melodičar, a sa druge
strane, ne pokazuje ni trunku jezičke skepse, one
misaone skepse koju je naveo u svom motu. On ne
nêmi i istovremeno ne ume da izadje na kraj sa |
 |
zadatkom
koga je sebi postavio. Jezička skepsa i jezička mistika kod valjanih pesnika jedna drugu ne
isključuju, već u pesmi grade polje napetosti. Kod
onih drugih, manje sposobnih, jezička skepsa
ostaje neobrađeno polje, dok „jezička mistika“ tada
zauzme ceo prostor knjige, gušeći je. U Hamovićevoj knjizi, usled prenapregnutosti označitelja
(radije bismo rekli: pukog nizanja reči) ukazivanje
(na pesnički način „ukazivanje“) da je jedna
reč u pesmi zaista motivisana drugom u potpunosti
izostaje. Primera radi, pitamo se zašto „ženikpevač“
ne bi da „spasi“ „nereči gornje“, nego baš
„nereči donje“? Ne vidimo da razlog leži u melodijskoj
liniji stiha, niti onog prethodnog, koliko ni
onog potonjeg. Kakva bi razlika bila da je pesnik
upotrebio reč „gornje“ umesto „donje“? Nikakva!
Pesnik to može, naravno, da naknadno objasni
(pošto, eto, upravo to nismo bili u stanju da „razumemo“), ali nama treba pesničko objašnjenje, tačnije, potrebno nam je da „vidimo“, da „opipamo“ fiat koji pokreće pesnika i kazuje mu da je to
„potez“ koji može biti samo takav i nikako drugačiji. Zašto „ženik-pevač“ „povesti“ piše „bezrazložno“? Stoga, velimo, što je bilo potrebno radnju
subjekta, „ženika-pevača“, naprasno mistifikovati
i na taj način čitaoca prevesti „žednog preko
vode“. Reč „bezrazložno“ sugeriše dramatiku nekakve
sudbinske neodređenosti, nečega „hitnutog
u ništa“ i tobože palog-sa-neba. O besmislici
stihova „Zemlje blagoslovne / Naselja tek nude,
japije tajne, / Nacrt svetao“ ne treba ni govoriti.
Reč je o pukoj mistifikaciji zaumnog stihovanja,
kojoj je izvor pesnikova nemoć da kaže
ono što je „hteo“ reći. Pesnička sposobnost u pesmi stvar je ogledala i nikada ne ide dalje od talenta koga joj je hitnuo pesnik.
KOLEBANJA IZMEĐU NIČEGA I NIČEGA
Postavimo načelno pitanje: kome je u dvadeset prvom veku potrebno
ovakvo pesmovanje? Čime je motivisano vraćanje prethodnim
načinima pevanja? Okruženjem, miljeom, povešću? Kakav god odgovor bio, na sve te okolnosti mogu da se potraže drugačiji postupci pesmovanja. Ili prosto, kao ovoga puta, može se rizikovati i biti označen pesnikom druge i treće ruke.
| BLAŽENI JE BIO VIŠE NEGO LOŠ PESNIK,
ALI ZAHVALJUJUĆI OVOME ŠTO JE
"NASLEDNIK" STVORIO, BLAŽENOPOČIVŠI
NA NEBESIMA MOŽE DA SOBOM BUDE
ZADOVOLJAN. DANAS U SRBIJI IMA BAR
PAR STOTINA PESNIKA KOJI SU SA SVOJIM
OVEJANIM I SROČENIM LUDOSTIMA GORI I OD SAMOG O(T)CA "NAŠEG SABRANOGA" |
Mi nismo ljubitelji pokazivanja „primera“ iz nečije poezije na
prostoru koji je nužno ograničen. Jer obično se javi „oštećeni“
s prigovorom da izabranom primeru nedostaje „kontekst“.
Stoga ćemo ponovo navesti jednu celu pesmu. Ista je, dakako,
deo jednog ciklusa, potom deo jedne knjige, pa deo beogradske
poezije XXI veka, te deo srpske poezije istog veka, balkanske,
evropske i, naravno, svetske. To je formalno tako, ali ovo
je pesma Dragana Hamovića i on, uzimajući na sebe odeždu
jednog srednjevekovnog pojca, hoće, sudeći po naslovu pesme,
da peva o Nikolaju (Velimiroviću). Takve se pesme dugo
nisu „smele“ pevati, pa ih stoga nismo ni imali, osim kada se
u dalekoj Americi neka dobra pesnička duša setila Blaženoga i,
sposobna koliko već jeste, zapevala. Sličnih pesama i istih
„umetničkih“ dometa načitali smo se i davnih sedamdesetih
godina u raznim novinama srpskog otadžbinskog fronta publikovanih
u Nemačkoj. Danas, u „oslobođenoj Srbiji“, takve pesme
možemo da pišemo i čitamo slobodno, a pesnik ne rizikuje ništa. Hamovićeva pesma glasi: „Onaj što uporno pomaže ploviti / Zbiru potomaka po žitejskom moru, / Nakrcan strpljenjem,
otac plahoviti / Plamsa u svačijem pregoru i sporu. //
Otac naš, sabrani, od kavge ne preza / Ispred ovejanih, sročenih
ludosti. / Polaznik je mnoštva sirotih trpeza, / Za svaku zasedne
i prisno se gosti. // Oče sveti, čest smo molitvenih sila /
Kojim svedoči se i pečati pismo. / Ti nas otelovi, u tebe se zbila
/ Vojska nas čestica, slabih, što molismo“. Šta reći o ovoj besmislici?
Blaženi je bio više nego loš pesnik, ali zahvaljujući
ovome što je „naslednik“ stvorio, Blaženopočivši na
nebesima može da sobom bude zadovoljan. Danas u Srbiji ima bar par stotina pesnika koji su sa svojim ovejanim i sročenim ludostima gori i od samog O(t)ca „našeg sabranoga“.
Neimenovani Recenzent/Recenzentkinja povodom Hamovićeve zbirke piše da je u zbirci povučen „znak dublje
jednakosti između poetike i egzistencije“. Posred kratke
recenzije. Tako, iznebuha. Autoru ova izjava može nešto da znači, za čitaoca je bez značaja i, dobre ili loše volje,
u „izjavu“ može samo da „blene“, a Recenzenta „nadahnuće“ nije koštalo ništa. Stoga ćemo čitaoca navedene
pesme sada pustiti da pliva između dveju obala:
„poetike“ i „egzistencije“. Možda će imati volju da u Recenzentovu
misao zaroni i da negde „dublje“, u samoj
pesmi pesnika, pronađe rečeni znak jednakosti. Ako toga
nema u ovoj pesmi, može da ga bude u nekoj drugoj,
ili će ga pronaći tek na nivou cele zbirke kada je pročita.
I mi nismo gubili nadu da ćemo navedenu vezu pronaći,
verujući Recenzentu na reč (ili Recenzentkinji, ne bi nas
čudilo da je navedenu „misao“ sročila izvesna „kritičarka“). Nismo
je pronašli i zbog toga nismo zažalili. Nismo se prvi put razočarali u velike reči. Imajući u vidu da je molitveni ton Hamoviću možda oduvek, a možda odnedavno blizak, slobodni smo da tim srećnim povodom navedemo jednu nenaslovljenu pesmu Tomasa Bernharda iz ciklusa In hora mortis |
 |
napisanog pre pedesetak
godina: „Divlje raste cvet moga gneva / i svako vidi trn / u
nebo zariven / pa iz sunca moga kaplje krv / raste cvet moje gorčine / iz trave / koja pere mi stopala / moj hleb / o Gospode /
tašti cvet / što guši se u točku noći / cvet moje pšenice Gospode
/ cvet duše moje / Gospode prezri mene / bolestan od toga sam
cveta / što crven cveta mi u mozgu / iznad moje patnje“. Da li je
„razlika“ Hamović - Bernhard uočljiva? U našega pesnika prenemaganje,
provale napadnih pojmova bez čvrstine (videti, dodatno,
pesmu „Zaista“), arhaični izrazi poput jezika kakvog bačvanskog
„pope“. Pesma izatkana od jasnih ideja, srećno povezanih
misli... ? Kome bude stalo, može da proveri. U tom smislu, genijalnost
bi se mogla, imajući u vidu navedeno, priznati već prvom
prolazniku na ulici. U drugoga, Tomasa Bernharda, jednostavnost,
slobodan stih i - uočljiva veza između pesme i egzistencije.
Tačno ono čega kod Hamovića nema, a Recenzent/Recenzentkinja
Popustljivog i Dobrostivog Srca veli da ima. Tomas
Bernhard, bolestan gotovo celog života, nezaposlen, posvađan sa državom (Austrijanci ni danas ne mogu da ga smisle) piše jedan značajan ciklus pesama, ne manje vredan od Rilkeovih Elegija. Hamović, zaposlen, u sjajnom odnosu sa državom Srbijom,
piše pesmu „Srbija sušta“ u kojoj izranjaju motivi onoga što čitalac
o „nama“ može da čuje za svakim kafanskim stolom: o Srbiji
preseljenoj na nebo. (Uzgred: posle pesme „Srbija sušta“ autor
može da očekuje i druga razumevanja od strane društva kome pripada. Ali, stoga, Oskaru Daviču, tvorcu najlepše pesme o Srbiji, preti zaborav. Zašto? Bio je „komunjara“!)
SAV PREDAN UČENOM HODOČAŠĆU
I ŽRTVOVANJU ZA OTADŽBINU ...
U svemu - šta se može reći o Matičnoj knjizi Dragana Hamovića?
Reč je o pokušaju da se stvori poezija i unutar toga pokušaja vidljive su sociološke i istorijske naznake, te signali puke autorove politike, politike književnika (sociološka strana autorove
knjige), korišćenje simbola unutar književnog polja, trčanje kroz vezani stih (način ostvarenja pokušaja), tobožnja i posve neprofilisana potraga za nejasnim Šta (tema pokušaja), neznalačko korišćenje mitskih tema, second hand pesničke prozodije, konstrukcijâ puno, pesničke neuverljivosti puno, prenemaganjâ puno (pesničko umeće) - to je facit jednoga truda
koji se, istini za volju, gledano kroz prizmu društvene strategije
autora kao javne osobe isplatio. I takođe, kasnije, ista iznuravanja
i vrtoglavice još jednom, i nekad, biće mu isplaćene.
Jedna objavljena knjiga više (nakon deset godina niko neće pitati
„a šta je to bilo?“), jedno, sudeći po opremi knjige, strogo
davanje na znanje da se „i mi bavimo poezijom“ i da smo „tu“,
dokaz o kontinuitetu rada „u književnosti“, priznanje za jalovost
(ova se priznanja, sabrana, posle pretvaraju u titulu „radnik
od nacionalnog značaja“) i konačno, ali ne beznačajno,
signal: „Otadžbino, računaj na mene“. Ovaj poslednji signal,
kada je reč o poeziju kakvu Hamović piše, okuplja na jedno mesto sve ostale koje pesnik pojedinac emituje svojoj zajednici. Zajednica je tu da to vidi. Ona je videla. To što ja u proizvodu
nisam video kviditet i, s tim u vezi, neophodnost i opravdanje
da „proizvod“ postoji (umetnost pravo da „postoji“ otkupljuje
umetničkom vrednošću dela) - to je bez značaja. Video je,
blagovremeno, ko je trebalo da vidi. Time je ponor jalovosti bio
prevaziđen. Spisateljski „heroji“ i inače uvek nastaju kada kritika
propusti priliku da se suoči i sa inercijama duha i sa sobom.
Što se pak samih „heroja“ tiče, njihovo šarlatansko prepuštanje greškama talenta koje „omogućuju življenje“ i „zanosi pesnika“ neretko su, kod istih, uspešno spojeni, uglavnom na račun ciničnog raison d’ être koji govori: biti skroman i dostojanstven u svojim stremljenjima - besmisleno je. Mnogo je sigurnije biti ono-što-smo.
I još nešto. Svojevremeno je Hobs rekao da su „istinito i lažno
karakteristike govora, a ne stvari“. U tom smislu, kada, Hamović
ili neko drugi zasluži književnu nagradu, onda to zavisi od
formi potvrđivanja koje su ustanovljene u javnom/institucionalnom
diskursu, a ne od nekakvih vrednosti njegove poezije po sebi.
Književne vrednosti su, dakle, „uslovljene“ vladajućim društvenim miljeom, njegovim ambicijama i frustracijama. I obrnuto,
pesnik, ukoliko to hoće, može da imitira poželjan diskurs,
poželjan trend. Mnogi pesnici iz komoditeta to rado čine. Međutim, estetski sud, ukoliko nije fingiran, nije i ne može biti
uslovljen institucionalizovanim diskursom;
on bira svoje puteve vrednovanja,
koji su često posve apartni. Mi
smo se u našem radu rukovodili ovom
drugom mogućnošću. Stoga smo bili u
prilici da, uopšteno govoreći, ne podržimo autorov „jezik“, budući da smo
zaključili da je isti odveć institucionalizovan i odveć užlebljen u istorijski kontekst. Taj kontekst je tražio takve
pesnike kakav je Hamović. I - dobio ih je. Ali poezija sa time nema ništa
(Pročitajte Integralnu verziju teksta u rubrici Javni radovi) |
|
|
|
|