Beton br.127
Utorak 18. septembar 2012.
Piše: Haris Imamović

Zlostavljanje posle opsade

Misliti i pisati o gorućim problemima današnjice, znači imati hrabrosti zaći u metodološke ruševine što su ostale sve u pijesku i blatu poslije poplave postmodernih teorija i ponovo sagraditi jednu stabilnu zgradu pojmova, jednim razumnim rasporedom njihovih relacija, koja više neće imati pretenzije nekakve spoznajne babilonske kule, ali koja može htjeti i biti mjesto verifikacije različitih metoda i rješavati ovu pomutnju jezika dvadesetprvovjekovnog intelektualnog Babilona koja slabovoljnog dovodi do zdvojnosti.
Beogradsko-novopazarska profesorica Jasmina Ahmetagić pokušala je riješiti navedeni problem u oblasti književne kritike u svom tekstu „Opsada Opsade“. (To je drugi tekst unutar drugog dijela petog poglavlja njezine knjige Priče Narcisa zlostavljača: zlostavljanje i književnost, koja je objavljena prošle godine u Beogradu, u izdanju Službenog glasnika, koju su kao recenzenti potpisali Predrag Palavestra i Milivoj Nenin, a koja je, kasnije, ušla i u užu konkurenciju za dobivanje prestižne Isidorine nagrade.) Profesorica Ahmetagić u tom tekstu kritikuje ideološki pristup Saše Ilića očitovan u njegovoj kritici romana Opsada srkve sv. Spasa autora Gorana Petrovića. (Saša Ilić: Opsada srpske književnosti juče, danas, sutra, Beton, br. 1, Beograd.) Njezine teze su sljedeće:
Saša Ilić je, kaže profesorica, ideološki kritičar. On čita književnost tražeći u njoj isključivo ideološke sadržaje, dok ga umjetnička vrijednost očevidno ne zanima. Tako on vrednuje djelo samo prema usaglašenosti poruka tog djela njegovoj vlastitoj ideologiji, ili neusaglašenosti tih poruka. On tako redukuje čitave značenjske slojeve književnog teksta, ne poznavajući, kako kaže profesorica Ahmetagić, „alatke i sredstva kojima se jedino i može stići do najdubljih slojeva“.
Ilić zagađuje književne tekstove ideologijom koja im ne pripada. On, Ilić, zapravo unosi sve te poruke koje kasnije prokazuje kao nesukladne osnovnim etičkim načelima. On povezuje Memorandum SANU, Petrovićev roman, Hazarski rečnik Milorada Pavića i Semolj goru Mira Vuksanovića, ali na takav način da uopće ne govori o romanima, već o svojoj političko-historiografskoj tezi koju ti romani treba da ilustriraju, tj. da je Memorandum kvazinaučnim jezikom oglasio totalno opsadno stanje nacije i time formirao ideološku matricu o vječnoj ugroženosti, koja će kasnije biti glavni uzročnik rata u Bosni i masovnih ratnih zločina. Ilić to čini jer ne zna šta je pravi kontekst književnog teksta: ne zna da to nisu povijesno-ideološke okolnosti u kojima tekst nastaje i zato je slijep za umjetničke vrijednosti, za literarna značenja Petrovićevog teksta.

 

DOMETI JEREJSKE DIDAKTIKE

„Petrovićev roman ne govori“, piše na 210. strani profesorica Ahmetagić, „o opsađenom nacionalnom biću, već o napuštanju autentičnog postojanja i integralne stvarnosti, koju tvore i duhovni fenomeni i vera u njih, a što se dogodilo i u biću naroda o čijoj navodno večitoj ugroženosti i opsađenosti i piše.“ Petrović tako i ne ide za preslikavanjem stvarnosti u romanu; njegova umjetnička istina ne korespondira doslovnim istorijskim značenjima. Petrović piše priču čija je poruka metafizička: govori se o utemeljnosti bića u jeziku, o značaju riječi za čovjekov bitak, a ne o značaju srpskog jezika za opstanak Srba na srpskoj zemlji. „Ovde se pre svega ne razume“, govori na 209. stranici profesorica Ahmetagić o ograničenosti kritičara Ilića, „ontološka utemeljenost bića u jeziku, koja nije Petrovićeva izmišljotina, već pripada čitavoj struji mišljenja o kojoj Ilić ne zna ništa.“
Ilićev metod, njegov način kontekstualizacije, on je pogrešan, objašnjava profesorica Ahmetagić, jer nije adekvatan onim specifičnim porukama umjetnosti zbog kojih se ona razlikuje od sociologije ili historiografije. Osnovni Ilićev problem je, kako kaže profesorica Ahmetagić, što ne shvaća da postoji razlika između, recimo, historiografske istine i umjetničke istine. Umjetnost nas, dakle, neminovno mijenja; ona nam otvara nove vidike, ona nam šalje poruke, umjetničke istine, ideje koje su nove i univerzalne. Umjetnost ne govori o Srbima, već o ljudima, baš kao što ne govori rečeno, već nekazano. To kaže profesorica Ahmetagić. I kada to kaže njezina lekcija prestaje biti uvjerljivom.
Govorim o tome da sama profesorica Ahmetagić naJprije brani umjetničke vrijednosti Petrovićevog romana, čije su osnovne ideje, kako je rekla, ukazivanje na ontološku utemeljenost bića u jeziku i plediranje za obnovom duhovnog poretka svijeta i čovjekove orijentacije ka transcedentnom, a kaže onda kako je umjetnost nešto što nužno proširuje vidike. Petrović, znači, piše o ontološkoj utemeljnosti bića u jeziku „koja nije“, kako kaže Jasmina Ahmetagić, „njegova izmišljotina, već pripada čitavoj struji mišljenja“, a ujedno je napisao i vrijedno umjetničko djelo. Petrović je, dakle, vrijedan, iako njegova izmišljotina nije njegova izmišljotina. Tj. Petrović je vrijedan, iako ne bi trebao biti, jer bi profesorica Ahmetagić, trebala znati šta je napisala na dvije različite stranice svoga teksta. Petrović ne može biti umjetnik ako je samo frizirao najpoznatiju Šumarevu frazu.
Profesorica Ahmetagić jednako iznevjerava osnovni zakon pravilnog mišljenja i kada, nesukladno svojoj estetičkoj koncepciji, pozitivno vrednuje Petrovićevo plediranje za duhovni poredak i čovjekovoj orijentaciji ka transcedentnom bez kojega svijet čovjeku neće biti zavičaj, niti će čovjek bez obnove duhovnog poretka doseći autentičnu egzistenciju. To također ne može biti umjetnička istina, jer nije ništa novo. To je fraza jerejske didaktike.
Zapanjujuće je sada kako ona ista profesorica Ahmetagić koja je ružičastom torbicom svoga ukusa onako nemilosrdno izmlatila Ilića, kao kakvog estetičkog magarca, očevidno nije u stanju prepoznati najobičniju popovsku frazu, što će reći da u toj njezinoj estetičkoj torbici, satkanoj od samohvaliteljskih sugestija, zapravo i nema ukusa koji bi bio mjerodavan da vrednuje umjetničku vrijednost Petrovićevog romana. I na kraju, to njezino tumačenje Petrovićevog romana je protivrječno i samome sebi. „Opsada pledira za nužnost obnavljanja onoga što je uništeno propadanjem Žiče, a reč je o duhovnom poretku sveta i čovekovoj orijentaciji ka transcedentnom.“ Dakle, duhovni poredak i autentična stvarnost koju on sa sobom nosi i koja fali srpskom narodu u priči o trećoj opsadi, postojala je u Žiči, ali je propadanjem Žiče uništena. Ko je kriv za to? Po Ilićevom tumačenju, Petrović kaže kako su zbog toga krivi strani osvajači. „Za pad Žiče su“, piše profesorica Ahmetagić i osporava Ilićev stav na 208. strani, „u Petrovićevom romanu, odgovorni i moralni prekršaji njenog stanovništva, a pažnja je posvećena i negativnim pojavama u srpskoj istoriji.“ Ali ako je u Žiči vladao duhovni poredak i orijentacija ka transcedentnom, kako je onda moguće da su razlozi pada Žiče moralni prekršaji njenih stanovnika, tj. odsustvo duhovnog poretka i orijentacije ka transcedentnom? Svojim tumačenjem Jasmina Ahmetagić zapravo sugeriše kako je Petrović dvopapkar koji piše poentu protivrječnu razlozima na osnovu kojih je izvedena, te bi joj možda bolje bilo da ga brani od same sebe umjesto od Saše Ilića.

Fotografije u broju: Ron Haviv

VELIKE REČI. HVALJENO NIŠTA

Književnost, kaže profesorica Ahmetagić, ne govori o pojedinačnom, već o općem. Misleći da umjetnost govori o suštinama koje su primjenjive na sve okolnosti i vjerujući previše riječima koje koristi, Jasmina Ahmetagić tako piše kritike koje ne govore o ničemu, ili koje, bolje reći, govore o Ničemu. Kritika proistekla iz one platonističke estetike i ontologije, biva na kraju besmislenom i u spoznajnom smislu potpuno nekorisnim nizom velikih riječi. Obični metafizički lenjir kojim onda ova profesorica tuče Sašu Ilića po književnokritičkom turu jer ne poznaje ni koliko su tri puta tri, a pravi se važan. Ilić bi trebao biti mamlaz jer ne piše o duhovnom poretku svijeta, vezi između čovjekovog bića i jezika, čovjekovoj orijentaciji ka transcedentom? Ne, Ilić bi bio mamlaz tek da je tako napisao, jer je kritika profesorice Ahmetagić nemalo nepametna. To je kritika koja vodi djelo iz pojedinačnosti u opće, i tamo ga do kraja zadržava, čime ubija i opće i pojedinačno. Ubija opće, jer ako nije vraćeno konkretnoj stvarnosti ono ne može neposredno potvrditi da još uvijek može govoriti o stvarnosti, o njezinim stanovitim djelovima, u određenima kontekstima, naravno. Kao što ubija i pojedinačno, jer ga obesmišljava.
1. Književnost nije ilustracija suština koje predstavljaju velike riječi, jer je ona uvijek zasnovana na iskustvu stvarnosti koja isto tako nije ilustracija ideja, kao što tvrdi platonska metafizika: ne treba nam Niče da to vidimo.
2. U književnosti, baš kao i u stvarnosti, pojedinačno ima jednaku vrijednost kao i opće, inače se radi o neozbiljnoj književnosti, ili lošoj, ukoliko je to književno nesvjesna svoje neozbiljnosti.
3. Stvarnost nije satkana od suština, već je od bezbroj pojedinačnosti i svaka je osobina, svaka oznaka, u stvarnosti data u bezbroj nijansi i zanemarivanje tih nijansi je esencijalizam profesorice Ahmetagić koji ima više veze sa molekulama na Saturnu, negoli sa stvarnošću koju čitalac može, osim riječima, usvojiti i svojim čulima, pa zna da nije u suštini isto ako je gladan ili žedan dva sata ili pet dana: nijanse su suština stvarnosti.
4. A poruke umjetnosti i odnos općeg i pojedinačnog, to su mnogo složenije stvari od fraza Jasmine Ahmetagić, tj. fraza malograđanske antropologije, tj. pseudofilozofskih apstrakcija Predraga Palavestre, tj. kafešantanskih pričica svih tih književno kritičkih astronauta, pričica ispričanih Velikim Riječima koje su tri kosmosa daleko od stvarnosti.

 

RAĐANJE ROMANA IZ DUHA MEMORANDUMA

Način na koji je Saša Ilić vratio roman Gorana Petrovića iz općeg u pojedinačno mnogo je pametniji od pseudocrkvenih praznoslovesa u kritici Jasmine Ahmetagić. Petrović piše o tri opsade: o opsadi Žiče s kraja XIII vijeka, opsadi Carigrada u vrijeme četvrtog krstaškog pohoda i, na kraju, opsadi srpskog naroda tokom ratnih godina 1992-95. Te tri opsade, kako uočava Ilić, povezuje motiv pera. Mletački dužd je skrenuo svoju vojsku na Carigrad kako bi pribavio sebi čudotvorni ogrtač od deset hiljada pera koji bi mu osigurao mladost i izliječio ga od bolesti, dok knez Šišman opsjeda Žiču kako bi se domogao čudotvornog anđeoskog pera koje se čuva u manastiru, a NATO, koji izvršio opsadu nad srpskim narodom, uništava populaciju ptica u Bosni, naoko bezrazložno – a vjerovatno se, tumači Ilić, sugeriše da je potaknut čistim destruktuivnim nagonom. Pera koja su u opasnosti, u Petrovićevom romanu, kako kaže Ilić, sugerišu da je jezik u opasnost, da će biti otet ili uništen. „Opsađene su“, piše Ilić, „reči, odnosno jezik, odnosno samo nacionalno biće, što se na osnovu stepena ugroženosti jedne nacije, ukoliko postoji takva skala, može rangirati veoma visoko.“ Jasmina Ahmetagić osporava ovo tumačenje. Ali na osnovu estetike kojoj samo tumačenje profesorice Ahmetagić protivrječi, i na osnovu tumačenja koje samo sebi protivrječi, i na osnovu metafizike koja sama sebi protivrječi. Ilićevo tumačenje je mnogo pametnije, jer nema takvih logičkih nedostataka.
Jasmina Ahmetagić tvrdi kako je nedopustivo to što je Ilić negirao Petrovićev roman, ne dokazujući da je umjetnički nevrijedan, već samo da je protivan osnovnim etičkim načelima. A i to nije tačno, jer je sam Ilić učitao sve te neetičke poruke. To nije tačno. Saša Ilić je dokazao da je Petrovićev tekst bez pravih umjetničkih vrijednosti, čak iako se držimo estetičkih kriterija Jasmine Ahmetagić: možemo pristati na tvrdnju da umjetničko djelo mora govoriti novo. Ako je Saša Ilić dokazao da Petrovićev roman i Memorandum SANUa imaju poruke koje su u toj mjeri slične da se Opsada crkve sv. Spasa može shvatiti ilustracijom teza srpskih akademika o opsađenosti srpskog naroda i njegovog jezika, onda se taj roman, kako sam već rekao, i treba shvatiti kao ilustracija teze srpskih akademika. Ali onda to znači i da je to roman s tezom, da ne može, kako bi to rekla gđica Ahmetagić, proširiti vidike ljudskog bića, jer njegove ideje nisu njegove, nisu njegova izmišljotina, nisu nekazano. Činjenicu da taj roman nije napisan da proširi vidike srpskoga bića, već da utvrdi postojeće, vladajuće, Saša Ilić očigledno shvaća kada u svom tekstu piše o popularnosti tog romana i o jednakosmjernosti njegovih poruka sa ideologijom Memoranduma i osnovnim frazama srpskih medija u godinama koje su pojeli miloševićevci. Jedini problem je što Ilić nije takve svoje veze doveo do validnog zaključka o umjetničkoj bezvrijednosti Petrovićeve opsade čitalačke pažnje. Ta nedopisanost bi mu se mogla uputiti kao prigovor.

 

Fotografije u broju: Ron Haviv

 

 

O CINCARIMA I PSIMA

„Konačno“, zaključuje svoj tekst profesorica Ahmetagić, „ako u svom romanu opišemo stradanje jednog jedinog Cincarina u toku opsade Sarajeva i to prikažemo kao kosmičku katastrofu, a sukob Srba i Bošnjaka načinimo samo pozadinom tog stradanja, time nismo ni poremetili istorijski red veličina niti smo gluvi i etički indiferentni. Roman može govoriti o stradanju psa na pragu sarajevske kuće, te i to stradanje može biti prikazano kao kosmička katastrofa – jer, uostalom, ono to i jeste. Pre nam se čini da su oni drugi, koji ne uviđaju da je svako od tih stradanja kosmička katastrofa i koji ne osećaju da je književnost pozvana da nas osvesti za to (ako je uopšte pozvana za bilo kakav angažman), neosetljivi za umetničke istine.“ (Ove rečenice nalaze se na 215. strani knjige Priče Narcisa zlostavljača Jasmine Ahmetagić, a podvlačenja su moja.) Profesorica Ahmetagić olako poistovjećuje različite stvari, i to nije ništa ozbiljno dok su te stvari različiti žanrovi umjetničkog oblikovanja, sve dok ova profesorica ne počne donositi etičke zaključke, sve dok ne počne sugerisati zakone ponašanja, sukladne toj njezinoj esencijalistički traljavoj logici po kojoj je 3 isto što i 7 jer su oboje brojevi. Ali kada te zaključke, svojim recenzentskim potpisom ili žiriranjem, odobre eminentne figure u srpskoj književnoj javnosti, onda se samo prestanem smijati, jer mi njezine rečenice, bez smisla za nijansiranje, stupnjevanje i razgraničavanje tih dvaju kosmičkih katastrofa na veću i manju, sugerišu da je moj život vrijedan koliko i život jednog psa.
Ako Jasmina Ahmetagić vrednuje kako je prikazivanje stradanja jednog Cincarina u ratnom Sarajevu kao kosmičke katastrofe etički ispravno, i ako s druge strane stradanje jednog psa u ratnom Sarajevu isto tako vrednuje, tj. kao kosmičku katastrofu, onda bi u svijetu njezinih etičkih ideala i stradanje 10 Cincara bilo isto što i stradanje 10 pasa, tj. kosmička katastrofa. Iako na prvi pogled Jasmina Ahmetagić u etičkom smislu liči na nekakvu kosmičku Majku Terezu, ona je zapravo nepažljiva i zato nihilist, jer takvom svojom etikom, po kojoj je svako stradanje (jedna te ista!) kosmička katastrofa, ona sugeriše kako je stradanje 10.000 ljudi u ratnom Sarajevu isto što i stradanje 10.000 pasa. Ne osjećajući potrebu da obrazložim svoje stajalište, ja bespogovorno odbacujem etiku gđice Ahmetagić i savjetujem da pokuša da ne piše ništa neko vrijeme. Recimo, idućih 200 godina.

 

Integralni tekst Harisa Imamovića možete pročitati na www.sic.ba

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.