Kritičari su povodom Lubardinog romana govorili o „modernoj prozi“ i nastavljanju dela Andrića i Selimovića (Novak Kilibarda), „rudarenju po ’geološkim naslagama mržnje’ u bosanskom čoveku“ (Egerić), o polifoničnoj strukturi romana (Novica Petković), o „stilsko-jezičkoj raskoši“, „andrićevsko-selimovićevskoj sintezi“ i „arhitektonskoj cjelini sklopljenoj prožimanjem dviju supstancija: čvrste istorijske fabule u skeletu i psihoemotivnog fluida u međuprostoru.” (Boško Lomović). Postavlja se pitanje koliko su navedene ocjene tačne i zbog čega su kao takve izrečene.

Prve dvije sintagme su primjeri jednog od najčešćih stereotipa o Bosni. Dok se ne pojavi ozbiljan dokaz da je Bosna kao geografski (ili politički) prostor zaista mračni crni kazan i vučurna zemlja, za razliku od valjda ovčurnih, koje je okružuju, važnije je provjeriti u kom smislu je Lubardino djelo andrićevsko- selimovićevska sinteza.
Ta su dva pisca izabrana, pretpostavljam, zbog njihove povezanosti s Bosnom. (Inače, zašto Vaznesenje ne bi bilo recimo ćosićevsko-popovićevska sinteza?) Andrić i Selimović su Lubardini zemljaci. Tema im je zajednička. Ali, šta bi to bila njihova sinteza, i zašto bi baš Lubarda to bio, ne znamo. Osim ako se ova teza o sintezi ne izvodi iz Lubardinog kombinovanja hronike (Andrić) i psihoemotivnog fluida (Selimović), što bi bilo površno i naravno netačno. Hronika podrazumijeva hronologiju, a toga u Vaznesenju i trilogiji nema. Selimovićevi pripovjedači su dosljedni i njihove dileme stvarne. Lubardin pripovjedač, rasplinut u građi i likovima, izvan je dešavanja, a dileme su lažne. Beg Kulaš, na primjer, ima ovu dilemu: “Između grehote da ostavi dijete bez oca” (ubije, dakle, zeta) “i već sazrele odluke da jednom zasvagda ukloni napasnika” (istog zeta) “rado prihvata grehotu”.
U čemu je tu dilema? Šta nam pripovjedač saopštava? Da beg Kulaš, u dilemi hoće li ubiti zeta ili će ubiti zeta, bira da ubije zeta.
Andrićev pripovjedač je objektivan, Selimovićev subjektivan. Lubardin nepouzdan.
Svijet je podijeljen na nas i njih. Svaka pozicija izvan te podjele protivrječila bi takvom konceptu svijeta i istorije. Andrića i Selimović a zanima pojedinac, Lubardu kolektiv. Lubarda ne priča privatnu istoriju (iako se sve vrijeme svim sredstvima trudi da izgleda kao da baš to radi), on priča opštu, kolektivnu, nacionalnu.

U jednoj tipično ćosićevskoj sudbinskoj zapitanosti nad nesrećom srpskog naroda, projektovanog u lik pripovjedačevog djeda, čitamo pitanje: “Ko me još neće natrtiti? Talijani s juga. Nijemci i Mađari sa sjevera, Bugari, kao i uvijek, s leđa. Turci i Šokci iznutra.” Kako se nekoga može iznutra natrtiti?
Glavni junak, Jovo, razmišlja: “Kako da odgovori na nešto što nije ništa, što je isto kao i pičkin dim, puši se a dima nema.” Na stranu vulgarnost ove “stilske raskoši”, pogledajmo finale rečenice u usporenom snimku. Ko se puši? Dim. Ali kako, kad ga nema? Kako se nešto može pušiti bez dima? Lubarda uzima na sebe teško breme da otkrije tajne bosanskog karakazana tako što će prvo objasniti tajnu pičkinog dima, to je ono što se puši, ali se ne vidi da se puši pa ga zato i nema, iako ga u stvari ima, i potrebno ga je opisati i objasniti.
Lubarda s bezrezervnim povjerenjem dopušta frazama iz usmene književnosti da upadaju u njegove rečenice. Tako se u rečenici “Ako je srpska crkva bila teška – teška i neprebolna – kost u grlu koja se jednog dana i mogla iščupati…” epitet neprebolna, koji uobičajeno dolazi uz imenicu bol, ili rana, našao uz kost. Šta je to i kakva je to kost neprebolna, i zašto bi to bila stilska raskoš, nije jasno. A nije jasno ni zašto je neprebolna, ako se može jednog dana iščupati iz grla.

Razumno je od romana koji je andrićevsko-selimovićevska sinteza očekivati da o složenim istorijskim, nacionalnim, vjerskim, političkim, kulturnim i geografskim pitanjima progovori iz više perspektiva, i sa više glasova. To ne podrazumijeva veliki broj likova, ili veći broj korištenih individualnih i funkcionalnih stilova, nego veći broj jasnih i motiviranih stavova, nove i drugačije priloge argumentaciji za ideju koju djelo nudi čitaocu. U Vaznesenju toga nema.
Povećanje broja likova rezultat je autorove namjere da narod (rod i porodicu) učini junakom priče. U njihovim stavovima i postupcima nema bitne razlike, svi imaju jedan glas, i taj je glas autorov. Svi likovi razmišljaju na sličan način, a o bitnim istinama se nikad ne spore. Te su istine sve do jedne afirmativne za Srbe, bilo da se radi o vjerskim, političkim, moralnim ili istorijskim problemima.
U intervjuu za NIN, čiju je nagradu upravo dobio, Lubarda kaže: “Vijekovni osmanlijski teret koji je pao na grbaču naroda kome pripadam pao je, razumije se, i na moja pleća, zajazio mi krv i misao…”
Pripovjedačev djed Jovo razmišlja slično: “Turčin, svaki Turčin, a ovi naši više nego Osmanlije, tim jače mrzi što se poniznije klanja i slađe širi usta”; “Srbi mrze bez maske na licu, a muhamedanci ni sami ne znaju šta im je lice a šta maska.” (Za Andrića, koji razlikuje humanizam od nacionalizma, zlo je svaka mržnja, za Lubardu je mržnja prihvatljiva i opravdana kad je srpska, jer je poštena, i jer dolazi od nekoga ko za razliku od neprijatelja, ima identitet.)
Ni mišljenje drugih Evropljana ne razlikuje se od prethodnih: Tako major Zilahi osjeća da je “Ostao u azijskoj zabiti, okružen vječitim smradom i jezivim zavijanjem hodža. (…) A i za čim bi plakala. Za smradom, magluštinama i glibom. Za zakukuljenim bulama i ufitiljenim pogledima trgovačkih kalfi. Sve go Azijat, vire kroz one svoje rupe, blenu i vrebaju priliku da nam skoče za vrat.” Uz sve to, pripovjedač slika muslimanske likove kao nečiste. Tako Kulašev sluga “jednom rukom drži tepsiju na kojoj je velika bakarna džezva za kafu i dva fildžana, dok prstima druge ruke stresa bale iz nosa”.
Najzad, i oni drugi, Muslimani (beg Kulaš), govore i misle o sebi slično:“Jesmo uzeli ono najgore što su Azijati donijeli u Bosnu? Pokvarenost i zloću, himbu i licemjerje.”
Polifonija je prividna. Roman ima jednu tačku gledišta i jedan glas. Čak i kada se stil promijeni, to nije izraz nove ili drugačije argumentacije, nego potvrda već izrečenog. Drugi u Lubardinom svijetu progovara samo da bi potvrdio ono što je autor već izrekao. Taj drugi su bosanski muslimani, kukavice, “slinavci koji puze na koljenima, ljube ruke, cvile i preklinju za goli život.”
Srbi u Vaznesenju to nikada ne čine. Srpske supruge su žene srećne da mogu umrijeti uz noge svojim supruzima; srpske djevojke koje siluju muslimani ubijaju se, ili opiru dok ih ne ubiju. Tako se čuva čista krv, koju u Vaznesenju Muslimani nemaju, jer su je pomiješali sa azijatskom. Zato u romanu među srpskom djecom nema retardiranih, a kod Muslimana:
“Još nije ušao u muhamedansku kuću a da nije vidio bar jednu nakazu - jedan sakat, drugi bez nosa, treći iskrivljenih vilica, suhih nogu ili izobličene glave.”

I jezik likova odslikava podjelu svijeta. Srbi, koji su etnički i moralno superiorni, govore jezikom pripovjedača, koji je direktni potomak svih glavnih junaka, na jednoj od dvije suprotstavljene strane. Taj jezik je čist, narodni, Vukov i Njegošev, različit od jezika Muslimanskih likova u djelu, kojeg autor umekšava do karikature.
“Alah je odredio da se ćas konaćnog obraćuna sa đaurima desi baš u sveti petak…”
Muslimani u Vaznesenju su ne samo fizički degenerici, nego i govore nečisto i pogrešno, i ova pravopisna distinkcija provedena je na sve likove, gotovo dosljedno. Izostaje samo zahvaljujući tipfelerima: “Govna su zajednička, pa hin se zajednićki moramo i kurtalisati.” Moguće objašnjenje, da autor pokušava vjerno, realistički, prenijeti govor bosanskih Muslimana (kako ga je on čuo i zapamtio) ne stoji, jer istu ljubav ka realizmu Lubarda ne pokazuje kad su Srbi u pitanju. Proti Jaukoviću su izbijeni svi zubi, i to znamo jer Jovo “sluša protino šuškanje bezubim ustima…” Međutim, riječi koje Prota izgovara dolaze do nas čiste, nepokvarene, čak i zubni suglasnici se svi čuju: “Šta uradiše dušmani? – pita, krsteći se. - Ne znaju šta rade.”

Jedini muslimanski lik čiji govor nije iskarikiran je Salihbeg Kulaš. Čime je zaslužio tu autorovu milost? Svojom sviješću i priznanjem da je potomak poturica, dakle izdajnik čiste pravoslavne vjere.
Oruđima iz arsenala usmene tradicije opisuju se i žene: “Duboke, vrane oči koje bljesnu kao zdenac u rano jutro, šarena djevojačka suknja, (i bijela bluza sa srmeli džečermom) slijevala se u dugi, zlatom obrubljeni srbijanski jelek (…) Samo su joj crne oči i mliječno bjelilo lica ostajali isti, bliski i nedohvatljivi. Ista su i njedra, isturena a jedra.”
Takve su srpske žene, kako ih vide očevi i sinovi. A na drugoj, muslimanskoj strani, ovakva je majka, viđena očima sina:
“Što se majka više povija, i što prakljača brže udara, počinje da izranja i sve ostalo. Iznad stopala - listovi nogu i bedra. Potom i bjeličasti guzovi, kao da naglo, skine dimije.
I što se više opire da gleda, to i majčini guzovi bivaju bliži. Ponekad se toliko približe i izdignu da između njih, odozdo, iskoči razjapi se i otvori, cijela ženska džomba, crna kao bezdan.”
Šta nakon ovoga zaključujemo? Srbi su zdrav narod, jedar, junački, utegnut u folklornu nošnju kao u viteški oklop; a muslimani su bolesni, iskompleksirani, frustrirani, genetski inferiorni.
Da li i gdje u svom romanu Lubarda suštinski nacističku tezu da su Srbi genetski superiorni nad muslimanima dovodi u sumnju? Ne. Od pisca moderne proze dokazi se ne očekuju.

Šta je u ovoj epskoj razmahanosti moderno? Deseterac nije. Nisu to ni riječi molitve. Stil, pokazali smo, također. Tema je prilično stara. Ideje su već poznate iz Ćosićevih romana, iz Knjige o Milutinu i iz književnosti populističkog talasa osamdesetih. Ostaje samo kompozicija, u kojoj je autor narušio klasičnu naraciju, iskidao hronologiju, u fikciju ubacio dokumente i oslabio poziciju pripovjedača. Ali, modernost na kraju dvadesetog vijeka podrazumijeva ironiju, uz sve ovo, i igru, kao postupak, a toga kod Lubarde nema. Ono što se ovdje naziva modernim postupkom jeste uistinu montaža, koja je omiljeno sredstvo ideološke manipulacije. Izdvajanje određenih elemenata na račun nekih drugih izostavljenih omogućava autoru da izvodi zaključke iza kojih ne stoje ni sve činjenice, ni cijela logika. Istina koju pisac u svom djelu nudi (a pisac je, ne zaboravimo riječi kritike, “probuđena reč istine”), izvedena je ovdje navodno “modernim” književnim postupkom, a zapravo postupkom koji računa da ga “modernost” oslobađa obaveza prema moralu i logici.
NIN-ova “moderna” književnost stoga ne ironizira istoriju, ona je falsifikuje. Ironije nema, jer ona podrazumijeva intelektualnu superiornost koju Lubardin pripovjedač nema. A nema je jer ga pokreće emocija umjesto intelekt, i jer intelekt operiše racionalnim kategorijama, i jer cilj upravo i jeste zaobići racionalno kod čitalaca i djelovati na podsvjesno.
Ironija bi relativizirala vrijednosti tamo gdje relativizacije ne smije biti - u apsolutnoj odanosti i predanosti patrijarhalnom kodeksu i kontekstu.

Vaznesenje nije “Andrićevsko-selimovićevska sinteza”. Takva ocjena je falsifikat kojim se ovaj NIN-ov roman godine izjednačava (čak pretpostavlja!) Travničkoj hronici ili Dervišu i smrti. Nije moderan roman, nema u njemu polifonične strukture, nedostaje mu stilska raskoš. Pa ipak dobija NIN-ovu nagradu, nepune dvije godine uoči rata u Bosni. Zašto?
Odgovor je jednostavan: zbog ideološke podobnosti. Nijedan drugi roman nije bolji u označavanju neprijatelja i u argumentaciji za njegovo konačno uništenje.
Neprijatelj su, u Bosni, muslimani. Turci. Već i iza ovakvog zastarjelog i netačnog imenovanja stoji epski i ustanički poziv na završavanje nezavršenog posla. Ako negdje i prosine misao da bosanski muslimani nisu Turci, i da ih ne treba pobiti ili protjerati u Tursku, odmah iza toga čitalac se upozorava da su Bošnjaci još gori: “A tamo nema, nikad nije bilo braće, već zvijeri. Skaču za vratove, kolju i jedu, dok su gladni, a naša vajna braća, Turci, kolju, vade džigericu i oči, i onda kad im krv dođe do lakata. Kolju iz uživanja, na isti način ko što i loču – loču da bi slađe klali, a kolju da bi s više meraka lokali. Srpsko uvo ne bi ostavili, da im se dozvoli, ko četrnaeste.”

*

Zašto kritika ističe andrićevsko-selimovićevsku sintezu, a prešutkuje ćosićevsko epigonstvo? Zato što se nagrada ne može dobiti za epigonstvo, a za sintezu, i k tome još andrićevsko-selimović evsku, može. Svejedno što prvo odgovara istini, a drugo je laž. Zašto je potrebna nagrada, i k tome još NIN-ova? Zato što ovakvo ideološki upotrebljivo “svedočanstvo” treba hitno spustiti u mase, potvrđeno autoritetom kritike, i oplođeno uticajem najvažnije jugoslavenske nagrade za roman.

*

Da li su svi članovi NIN-ovog žirija bili svjesni ovoga? Nema načina da se to utvrdi. Ne postoji zapisnik o radu, nije praksa da svako od “kritičara” ostavi u arhivi svoju kritiku o romanima u najužem izboru. U polemici poslije dodjele nagrade, između članova žirija (Tešić - Mihiz - Koprivica) ne razmatra se umjetnička vrijednost romana, ali se objelodanjuje pozadina žiriranja, na koje su imali potrebu uticati neki tada uticajni a jasno nacionalno angažovani pisci. Šta ih je moglo okrenuti romanu koji Bosnu i bosanske Muslimane predstavlja zlonamjerno i neistinito? Zašto je bilo potrebno nagraditi ga i dovesti u žižu javnosti? Iako je u ovom radu na više mjesta ponuđen odgovor, ovdje ga treba još jednom ponoviti.
Zato što je proizvođenje negativne slike drugog jedna od funkcija književnosti, čija važnost raste sa jačanjem nacionalizma. Upravo je to pouzdan simptom ove društvene bolesti, i u tom smjeru bi se ideje iz ovog rada mogle razvijati: Kada će se nauka okrenuti prepoznavanju zloupotrebe književnosti, preispitivanju kanona i markiranju djela koja proizvode, čuvaju, šire i umnožavaju laž.