Knjigu Stih i smisao (Službeni glasnik, 2010) sačinjava 36 tekstova koje je njihov autor u uvodnoj napomeni žanrovski odredio kao eseje. G. Pavković u svojoj jednostraničnoj uvodnoj napomeni, četiri puta kaže kako su tekstovi u njegovoj knjizi eseji. Ako se ova napomena sagleda spram uobičajenih napomena esejističkim zbirkama, čak i onih koje su duže od jedne stranice, onda u njoj očevidno strši ovo autorovo četverostruko samoodređenje. Razumno bi bilo povjerovati da, na primjer, g. Pavković to radi da bi se distancirao od lažne naučničke skromnosti koja zazire od izravnog samodefiniranja, a posebice od njegovog potenciranja. Nerazumno bi bilo povjerovati u to ako u istoj napomeni stoji i rečenica u kojoj se očituje jedan baš takav, tipski, naučnički sentiment: Nema sumnje, kaže g. Pavković, da će čitalac u ovoj knjizi naći ideje mnogih drugih autora. „Zablude i greške su moje, lične.“ Dakle, razlozi potenciranja esejističke prirode tekstova koji čine ovu knjigu nisu estetske prirode. To postaje jasno kada se završi s čitanjem prvog eseja u ovoj knjizi - Snivanje snova.

„Snovi su dosadni: ovu tvrdnju Rolana Barta pročitao sam davno, kao mladić. Facinirala me je. Ona je moto jedne od najboljih pesama koje sam napisao i koja je upravo opis jednog mog fascinantnog sna. Dakle, intencija samog teksta moje pesme direktno prkosi tvrdnji samog semiotičara“, piše na 9. strani Pavkovićeve knjige. To su prve rečenice prvog Pavkovićevog eseja. G. Pavković piše dalje kako je nemoguće da su snovi dosadni, pitajući se zašto bi ovdašnji čitaoci čitali „Dnevnik“ Laze Kostića iz 1903. godine - taj dnevnik „koji nije ništa drugo do prozni niz prepričanih i povremeno komentarisanih snova“ - da su snovi uistinu dosadni.
Suspektan je način na koji g. Pavković negira tvrdnju Rolanda Barta da su snovi dosadni, jer navodeći primjer vlastite fascinacije svojim jednim snom, teško će dokazati da snovi, objektivno - dakle, svi snovi ili većina njih - nisu dosadni. Jednako je tako g. Pavković neubjedljiv i kada kao dokaz navodi zanimanje koje čitaoci iskazuju prema zapisanim snovima Laze Kostića. Naime, suludo nenaučna je tvrdnja implicitna u rečenicama g. Pavkovića da: ako su zapisani snovi Laze Kostića zanimljivi čitaocima Laze Kostića, onda Bartova tvrdnja ne stoji, jer čitaocima Laze Kostića nisu zanimljivi snovi kao snovi, već snovi Laze Kostića, tj. njihova neobičnost proistekla iz njegove neobične prirode i stila. (To da ovi snovi pjesnika Kostića nisu „samo prepričani“, potvrdit će u poenti svog teksta i g. Pavković pišući kako je Dnevnik književnost.)
Čitalac koji je odlučio zaboraviti ovu početnu misaonu naivnost g. Pavkovića i pratiti njegove ostale misli u ovom, prvom, eseju njegove knjige, naići će ipak na stanovite prepreke u praćenju misli g. Pavkovića. Ako je u prvom pasusu ovog eseja g. Pavković čak i naivno raspravljao, mislio, nastavak je još neplodotvorniji jer ne donosi ma kakva originalnija mišljenja ili makar pokušaj mišljenja; autor u svom „eseju“ o Kostiću samo prepričava to Kostićevo „samo prepričavanje“ snova i daje neke - pažljivim srednjoškolcima dakako poznate - biografske podatke o Kostiću i bibliografske - samo srednjoškolcima nepoznate - podatke o Dnevniku. Neka čitalac ispita stranice 9, 10, 11, 12 i 13 ove knjige.
G. Pavković, prepričavajući, tek katkad, kao da nehotice skrene pažnju na to da bi se Lazini snovi mogli i (književnokritički) komentarisati, analizirati: „U nekoliko snova iz 1905. godine verovatno je najinteresantnija simbolička pojava jednog gigantskog belog vola, koji sprečava Lazu u njegovom snovnom naumu, kao i scena u kojoj on kao beba sisa prst svoje mrtve drage“, prepisuje Pavković Kostića na 11. strani, a jedini njegov komentar je: „Ovi momenti se prosto nameću nekom psihoanalitičaru i upućuju na dublji analitički tretman“. Pjesnik piše kako je sanjao da je beba koja sisa prst svoje mrtve drage, a književni kritičar može o tome reći tek da je to materijal za psihoanalitičara?!
G. Pavković, nakon svog tog balasta, na kraju piše jedan (svoj!) zaključak, toliko kratak da ga mogu na ovom mjestu navesti u cjelini: „Erotski dnevnik Laze Kostića žanrovski je usamljeno ostvarenje u našoj modernoj književnosti. Primer visoke fantastičke književnosti. Čak i docnije, retko su se u srpskoj beletristici pojavljivala slična dela i tek u novije vreme, u nekim prozama Jovice Aćina i Ljubomira Simovića, recimo, žanr se obnovio jednakom snagom. Inače, ovi neobični snovi su podstakli postmodernističkog prozaistu Milenka Pajića na stvaranje više interesantnih proza. - Smisaona složenost intimnih ali i univerzalnih (antičkih i hrišćanskih) simbola koje Kostićevi snovi sadrže zgodan povod da se povuku paralele prema njegovoj poeziji i uvide motivske analogije, ali i savremene spone s njegovim pesništvom, imajući na umu da je sve to vreme radio na svojoj labudovoj i najboljoj pesmi“.
G. Pavković, dakle, u svom zaključku Dnevnik Laze Kostića sagledava (isključivo) unutar konteksta srpske književnosti, naznačujući sličnost u pisanju različitih srpskih pisaca i Kostića i to na način hipotetički. To što g. Vasa Pavković tvrdi da postoje sličnosti između djela Kostića i Aćina, Simovića i Pajića, bezrazložno je, metodološki nekorektno i ostavlja neubjedljive utiske, ne samo u smislu odsustva analitičkih vrijednosti Pavkovićevog teksta, već je i estetski neadekvatno: g. Pavković je na koricama i u uvodu svoje knjige označen kao pjesnik („a pjesnici, je li, najbolje pišu o poeziji“), kao autoritet, čime je dobio slobodu da piše ne nudeći razloge, ali za čitaoca koji nije čitao njegovu poeziju ovi njegovi nepotkrijepljeni sudovi sugerišu samo neukusnu samohvalisavost i ostavljaju osjećaj zazora od rečenica ovog pjesnika. S druge strane, njegova druga tvrdnja o mogućnosti povlačenja paralela između Dnevnika i Kostićeve pjesme Santa Maria della Salute je balast, to je mogao zaključiti bilo koji čitalac ta dva teksta, jer su izvjesne analogije među njim očevidne, a kada g. Pavković takvo što napiše kao zaključak svog eseja o Kostiću, bez detaljne komparativne analize, bez elaboracije tih veza, onda je ta tvrdnja smislena koliko i kosilica trave na Mjesecu.

Već poslije ovog prvog teksta o Kostiću postaje jasno zbog čega je g. Pavković onoliko potencirao da je njegova knjiga zbirka eseja. To njegovo vikanje je sasvim razložno, jer ovo što piše g. Pavković nema nikakve veze s esejima. To je još očiglednije na primjeru njegovog drugog eseja o Lazi Kostića.
Prošlo je preko sto i šezdeset godina“ piše g. Pavković, „od rođenja Laze Kostića. I devedeset pet od njegove smrti. Bibliografija radova o njemu i njegovom delu konstantno se uvećava i obimom, raznovrsnošću i kvalitetom, čini mi se, premaša bibliografiju o bilo kojem drugom srpskom pesniku.
O Lazi Kostiću pisalu su najznačajniji srpski kritičari i izučavaoci književnosti - Ljubomir Nedić, Bogan Popović, Jovan Skerlić, Slobodan Jovanović, Isidora Sekulić, Todor Manojlović, Anica Savić-Rebac, Milan Kašanin, Dragiša Živković, Zoran Mišić, Miodrag Popović, Svetozar Petrović, Petar Milisavljević, Svetozar Brkić, Žarko Ružić... Njime su se bavili pisci - Jaša Ignjatović, Simo Matavulj, Veljko Petrović...“
„Delo Laze Kostića je i danas podsticaj za mlade pesnike, pisce, kritičare i čitaoce. A život Lazin i njegova pesnička karijera priča su za sebe...“ I onda Pavković prepričava biografiju i bibliografiju Laze Kostića... Nakon toga slijede (još!) tri i po stranice navođenja misli koje su o Lazi Kostiću i njegovoj poeziji ispisali ljudi koji nisu Vasa Pavković, tj. slijede misli Ljubomira Simovića, Ljubomira Nedića, Jovana Skerlića, Milana Kašanina, Veljka Petrovića, (i opet) Miloša Crnjanskog, Isidore Sekulić, Stanislava Vinavera, Zorana Mišića, (još jednom) Vaska Pope, Petra Milosavljevića, Miodraga Popovića, (i još jednom!) Vaska Pope.
Ako čitaoca zanima šta su to navedeni autori pisali o Kostiću neka pročita 17, 18, 19 i 20. stranicu Pavkovićevog Stiha i smisla. U zaključku kojega je pak napisao sam g. Pavković, jasno, opet, nema ničeg Pavkovićevog, osim pavkovićevskog: „Pančevo - Beograd (1991 - 2005)“. G. Pavković je, dakle, utrošio cijelih 14 godina da bi popisao još jednom osnovne bio-bibliografske podatke o Lazi Kostiću, da bi iscitirao niz mišljenja najvećih autoriteta u srpskoj nauci o književnosti o Lazi Kostiću, da bi još jednom napisao ono književnokritičko opće „među javom i med snom“ mjesto, da bi objasnio, uzgred kazavši, da je Laza uspio s jezikom ono što je i želio i da je zato dobar pjesnik, i da bi napisao svoju listu („toplo preporučujem“) Lazinih pjesama, svoju top-listu Kostićeve poezije! Dakle, 14 godina je g. Pavković pisao ovaj svoj „esej“, ovaj mozaik citata koji ispodprosječno inteligentan srednjoškolac može sastaviti za nekoliko sati uz pomoć interneta, ako ne podjednako dobro, onda sigurno mnogo bolje.
U ova dva navedena „eseja“ očituje se „način mišljenja“ i „naučni postupak“ koji g. Pavković primjenjuje cijelim tokom svoje „zbirke eseja“. To je jedan prepričavalački metod, metod stalnog i iritantnog navođenja tuđih misli i, još iritantnijeg, patetičnog pisanja općih mjesta o poeziji, o književnosti, o životima velikih pjesnika, metod prepričavanja života i pjesama kanonskih i nekanonskih pjesnika. Pisac Duše i oblika je pisao kako je od Montenja osnovna oznaka eseja pojmovna novost: ne samo uvođenje novih pojmova, već davanje novih značenja postojećim pojmovima, a eseji g. Pavkovića podjednako istrajno ne ispunjavaju nijedan od ova dva vida novosti. Eseji g. Pavkovića, njih 36, pretenduju da budu enciklopedijski. I to je osnovna kontradikcija ove knjige: ono što je esej proturječno je enciklopedijskom članku, novost koju traži žanr eseja sasvim je suprotna općem mjestu koje je odlika enciklopedije. Enciklopedijski esej je contradictio in adjecto. Tako je sam g. Pavković sasvim pogrešno shvatio žanrovsku pripadnost knjige koju je napisao, i zato njegovi tekstovi u Stihu i smislu mogu biti podvedeni pod pojam eseja samo ukoliko taj pojam podvedemo pod navodnike; ne samo zato što su njegovi „eseji“ pretrpanima tuđim mislima i općim mjestima, već upravo zato. Stihija tih općih mjesta i dosadnih, dosadno datih, bio-bibliografskih podataka, je stihija besmisla i ova knjiga bi se, bez mnogo pretjerivanja, mogla nazvati Vikipedijom srpske književnosti.

Ono što, međutim, razlikuje ovu knjigu od Vikipedije jesu, nerijetki, subjektivni, pa i ispovjedni, intimistički, pasaži Vase Pavkovića, koji osjećajući se kao pjesnik vjeruje da ima pravo pisati i tako, ispovjedno, „pjesnički“. Primjer: „S Raičkovićevom poezijom susreo sam se“, piše Pavković na 99 strani, „kao i drugi, još u osnovnoj školi. Tada sam mislio da je reč o klasičnom pesniku koji odavno nije živ. I zapanjilo me je, možda prvi put u lektirskom dodiru s pesmama o starom Guriji, saznanje da je pesnik živ. Sve je to za moju dečačku pamet bilo neobjašnjivo“.
Neobjašnjivo je zašto autor piše ovakve rečenice, sasvim lične i spoznajno nevrijedne, u jednoj knjizi koja pretenduje da je ozbiljna, u smislu analitike i ukusa; neobjašnjivo jer je g. Vasa Pavković pjesnik („a pjesnici najbolje pišu o poeziji“) i ne bi trebalo da je dječačke pameti.
G. Vasa Pavković piše o srpskoj književnost da bi rekao štogod o srpskoj književnosti, i još manje o književnosti. On piše, pretjerano hvaleći; piše o pjesnicima, prepričavajući njihove biografije i bibliografije, prepričavajući bibliografije o njima i tuđe sudove o njima. Pavković piše sve to samo da bi na kraju svojih „eseja“ napravio poentu u kojoj će biti rečeno kako je g. Tajitaj pjesnik i „jako značajan za razvoj srpske književnosti“. U tom smislu g. Pavkoviću nije toliko ni stalo do poezije ijednog od pjesnika o kojima govori, što će reći da mu nije stalo ni da je razumije kao takvu, kao njihovu, jedinstvenu, kod kojih i jeste ona jedinstvena, već je prevashodno koristi kao povod da bi sugerisao kako je taj pojedinačna poezija samo emanacija Srpske poezije: pogled na poeziju g. Pavkovića jeste nacionalistički holizam. Time ne želim reći da on hvali samo one pjesnike koji promovišu svojim pjesmama konzervativne srpske vrijednosti, ne: on to ne radi. Ali on bilo kojeg pjesnika, ma kakve vrijednosti zagovarao, toleriše, sve dok je taj pjesnik „srpski“. Tako on pišući o Daviču, na primjer, stalno potencira srpskost ovoga pjesnika, a o njegovoj poeziji jedva da ima šta i reći: u oba svoja „eseja“ o Daviču g. Pavković ponavlja, od riječi do riječi, jedne te iste anegdote.
Razumljivo je što će neki čitaoci ovog mog teksta, videći da nisam navodio bilo kakve pozitivne strane Pavkovićeve knjige, pomisliti da sam itekako „nepristrasan“. Nije da u ovoj knjizi nema zanimljivih misli. Ima. Tu postoji nemali broj misli Crnjanskog, Vinavera, Vaska Pope, Jovana Hristića itsl, o književnosti. Pisati, međutim, o vrijednim zapažanjima autora Stiha i smisla značilo bi izmišljati ta vrijedna zapažanja.
Na koricama njegove knjige piše: „Ako verujete, kao autor knjige Stih i smisao, da o poeziji najbolje pišu upravo pesnici, ovo je knjiga za vas.“ Ja bih na kraju mogao reći samo: nemojte vjerovati. Ali neću. Naprotiv, pomislit ću da je autor ove korične mikrorecenzije možda bio ironičan pa je pod ovim „pjesnicima“ mislio na sve one koji nisu g. Pavković, a koje g. Pavković citira neumjereno, toliko da bi se za sadržaj sadržaj ove knjige moglo reći: ono što o poeziji pišu pjesnici koji nisu g. Pavković. Ovo, dakle, jeste knjiga za vas, ako ste u stanju tolerisati dječačke rečenice g. Pavkovića i ako volite (vikipedijske) zbirke misli srpskih pjesnika o srpskoj poeziji.