Beton br.68
Utorak 07. april 2009.
Piše: Lamija Begagić

Uvod u BiH

Tri školska časa

Sarajevo je glavni grad Republike Bosne i Hercegovine.
Možeš li, natprosječni čitaoče iz gradske sredine, široke opće informiranosti i opće kulture, uočiti šta je u navedenoj rečenici pogrešno? Grad jeste. Ukliješten među planine, uvijek hladan i nepredvidiv, razvučen kao jufka, neplanski građen, a planski rušen, no, unatoč svemu, ipak grad. I takav razvučen, i takav neskladan, ima u sebi ambasade, lijepe i fasadirane, za razliku od mnogih sarajevskih kuća. Ambasade u kojima se brane granice Schengena, štiti dignitet Europske Unije i prosječnog Bosanca iznova podsjeća da ima pravo na slobodu kretanja samo gdje drugi hoće i samo kad drugi, uz jak garant trećih, dozvole. Sad kad smo dokazali da Sarajevo jeste grad i da Sarajevo sa svim tim ambasadama, konzulatima, predstavništvima i organima vlasti jeste i glavni, vratimo se našoj zamci. Šta Sarajevo nije? Sarajevo, zapravo, jeste sve navedeno, ali Bosna i Hercegovina nešto nije. Bosna i Hercegovina nije republika. Je li monarhija? Nije, iako ima Visokog Predstavnika koji nema žezlo i krunu, ali ima bonske ovlasti kojima maše sa sigurne visine prijestola. Je li autokracija? Nije, mada polovicom države suvereno vlada renesansni čovjek: i premijer, i revolucionar, i zabavljač, i graditelj monumentalnih zdanja što su sama sebi svrha, i narodni pjevač, ukratko čovjek toliko samozaljubljen da je svoje ime utkao čak i u ime stranke. Je li teokracija? Nije, premda vrhovni vjerski poglavar jedne od tri vjerske zajednice u najtiražnijim dnevnim novinama svakodnevno za svoje stado bira travu koju danas imaju da pasu, uvijek zeleniju od jučerašnje.
Šta je onda kog vraga (umjesto riječi vrag, ostavlja ti se, natprosječni čitaoče iz gradske sredine, na volju da umetneš koju drugu riječ) ta Bosna i Hercegovina?
Potpisnica ovih redova, državljanstvom Bosanka, ubjeđenjem Šveđanka, nažalost, nema odgovor na tvoje pitanje. Pjesnik Mak Dizdar na slično je pitanje odgovorio stihovima Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade, i hladna, i gladna, i posna, i bosa, i k tomu još, da prostiš, prkosna od sna. Stihovi, za razliku od mnogih drugih pisanih dokumenata, daju sebi za pravo da budu potpuno netačni. Kada ih učenici analiziraju, ne bi se trebali obazirati na njihovu tačnost, već bi u njima trebali primijetiti bogatsvo poetske imaginacije, lijep jezik i izbrušen stil. Osim ako se radi o stihovima iz nedodirljive rodoljubive ili patriotske poezije. Zavirimo na trenutak u neku učionicu i analizirajmo citiranu pjesmu Maka Dizdara Zapis o zemlji.

 

BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Učiteljica: Kakva je Bosna u stihovima Maka Dizdara?
Učenik: Tužna.
Učiteljica: Zašto to kažeš?
Učenik: Ne kažem ja. Kaže pjesnik. Naravno da je tužna kad je gladna, hladna i bosa.
Učiteljica: Da, ali šta nam pjesnik time poručuje?
Učenik: Da je siromašna.
Učiteljica: Ne baš.
Učenik: Da je religiozna?
Učiteljica: Kako to misliš, kako Bosna može biti religiozna?
Učenik: Pjesnik kaže da je posna. Poste samo vjernici.
Učiteljica: Postan nije onaj koji posti.
Učenik: Već?
Učiteljica: Hrana koja se smije jesti kad se posti.
Učenik: Kad se posti, onda se ne jede.
Učiteljica: Nije to tema ovog časa. Kakva je, na kraju, Bosna?
Učenik: Prkosna.
Učiteljica: Bravo. Kakav je neko kad je prkosan?
Učenik: Nezgodan.
Učiteljica: Zašto tako misliš?
Učenik: Jer nije dobro raditi nešto samo jer neko drugi želi da baš to ne uradimo.
Učiteljica: Nije. Ali nekad jeste.
Učenik: Kada?
Učiteljica: Kada smo povrijeđeni i ugroženi.
Učenik: Je li Bosna ugrožena?
Učiteljica: Sada nije. Ali, bila je.
Učenik: Zašto?
Učiteljica: Drugi su je htjeli osvojiti.
Učenik: Zašto?
Učiteljica: Jer je lijepa.
Učenik: Kako kad je bosa i hladna i gladna?
Učiteljica: Nije. Pjesnik je to rekao preneseno.
Učenik: Šta znači preneseno?
Učiteljica: To nije tema današnjeg časa.
Učenik: I druge su zemlje lijepe.
Učiteljica: Jesu, ali nisu prkosne.
Učenik: Jesu li Bosnu htjeli osvojili jer je prkosna?
Učiteljica: Ne, nego je nisu osvojili jer je prkosna.
Učenik: Je li Bosna sretna što je nisu osvojili?
Učiteljica: Jeste.
Učenik: Zašto je onda i dalje hladna i gladna i bosa?

Učiteljica: Neće još dugo. Bit će bolje.
Učenik: Je li Bosna psovka?
Učiteljica: Pobogu, nije!
Učenik: Zašto se onda pjesnik izvinjava kad joj ime pomene?
Učiteljica: Kako to misliš?
Učenik: Zašto kaže „da prostiš„?
Učiteljica: Jer je to njegovo lirsko izražajno sredstvo.
Učenik: Kakvo sredstvo?!
Učiteljica: E, to nije tema današnje priče. Zvonilo je.

Potpisnica ovih redova, Bosanka po državljanstvu, književnica po ubjeđenju, ne može da ne primjeti kako od Zapisa o zemlji nastane zapiš po literaturi. O zemlji u kojoj je prkos važniji od ogrjeva, hrane i kaputa, u kojoj je bildanje nacije važnije od čitanja poezije, vrijedi napisati tek jedan stih, skraćenu verziju Makove pjesme: Bosna, da prostiš!

                                                  * * *

Probajmo ispočetka.
Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine, ma šta ta Bosna i Hercegovina (službena skraćenica je BiH, neslužbena PIH) bila. Ovdje je već red da, budući u funkciji autorice novinskog teksta, a ne književnice, ubacim ponešto faktografije: Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavljen je rat u BiH, a zemlja je dobila ustav koji je dijeli na dva entiteta - Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine, dok potonju dijeli na deset kantona ili županija. Državno uređenje je specifično i u ovom obliku još neviđeno u svijetu. Prilikom uspostavljanja kantonalnog ustroja polovice zemlje, političari, državnici i lideri povlačili su smjele paralele sa unutrašnjim uređenjem Švicarske. Zavirimo opet u našu učionicu gdje su učenici spakovali čitanku, ostavili Maka Dizdara da počiva kao stećak, kako je i zaslužio, te izvadili Moju okolinu.

 

MOJA OKOLINA

Učiteljica: Gdje se nalazi Švicarska?
Učenik: U Europi.
Učiteljica: Iz čega se ona sastoji?
Učenik: Iz kantona.
Učiteljica: Bravo. Kao i naša zemlja. Koliko kantona ima naša domovina?
Učenik: Deset.
Učiteljica: Odlično. Možeš li ih nabrojati?
Učenik: Ali, učiteljice, danas radimo Švicarsku.
Učiteljica: Da, ali ponavljanje je majka znanja.
Učenik: Sarajevski, Zeničko-dobojski, Srednjebosanski, Tuzlanski, Bosansko-podrinjski, Posavski, Zapadnohercegovački, Hercegovačkoneretvanski, Unsko-sanski i Livanjski.
Učiteljica: Odlično. Dakle, Švicarska. Švicarska za razliku od Bosne i Hercegovine, ima dvadeset i šest kantona.
Učenik: Možete li ih nabrojati?
Učiteljica: Ne.
Učenik: Zašto?
Učiteljica: Jer nije važno. Ne možemo znati sve o svakoj zemlji.
Učenik: Zašto moramo znati da ih je dvadeset i šest ako ne znamo koji su?
Učiteljica: Da bismo uporedili Bosnu sa Švicarskom. Ona je također Federacija, a i Bosna ima Federaciju.
Učenik: Ima li Švicarska Republiku Srpsku?
Učiteljica: Naravno da nema.
Učenik: A ima li Brčko?
Učiteljica: Nema.
Učenik: Ima li tri člana predsjedništva?
Učiteljica: Nema.
Učenik: Ima li Visokog Predstavnika?
Učiteljica: Nema. Ali ne pričamo sada o Bosni i Hercegovini. Pričamo o Švicarskoj, maloj europskoj zemlji koja, kao i Bosna i Hercegovina, nije u Europskoj Uniji.
Učenik: Zašto?
Učiteljica: Jer ne želi, nije ni u Uniji sve sjajno.
Učenik: Želi li Bosna u Uniju?

Učiteljica: Želi.
Učenik: Zašto ako nije sve sjajno?
Učiteljica: E, Europska Unija nije tema današnje priče. Zvonilo je.

Ko zna bi li mladi Bosanci, da nije zvono označilo kraj priče o Švicarskoj, saznali kako je prosječan životni vijek u toj zemljici 80 godina, ko zna bi li bili bogatiji za informaciju da je pismenost 100%...
Da je bilo više vremena, načinila bi se, možda, još koja usporedba, recimo ona o jezicima, jer i Švicarska, kao i BiH, ima više od jednog službenog jezika. Sa pismima je stvar drugačija: dok u Švicarskoj svi pišu samo latinicom, u Bosni i Hercegovini pišu na tri načina: latinicom, ćirilicom i palcem.

                                                  * * *

Ponavljanje je majka znanja. Ponavljanje grešaka, pak, nije znanje, nego glupost. Stara izreka kaže da nije lud ko je lud, već ko dva puta nogom udari u isti prag. Nije lud ko je dopustio da mu postave zidove, već ko četrnaest godina udara glavom u isti zid, a ne shvata da je zid jači od glave, ali slabiji od onoga što je u glavi. Mi ćemo, ipak, da ne budemo najgori od sve djece, ponoviti naučeno. Sarajevo jeste glavni grad, zemlja jeste Bosna i Hercegovina, nije republika, ni kraljevina, ni teokracija, već je nešto četvrto, u tom obliku dosad neviđeno: puki zbir dvije cjeline, komplikovano uređene, u kojoj je broj birokrata i činovnika obrnuto proporcionalan učinku birokratskog aparata. Naroda su tri, sva tri konstitutivna, jezika su tri, sva tri službena, člana predsjedništva su tri, sva tri zanemarivih ovlasti, pisma su dva, entiteta su dva, distrikt je jedan. Za kraj, kad smo već uronili u svijet brojki, trznimo iz sna naše đake koji još od prošlog časa pjevuše Dinu Merlina i hit Moj je život Švicarska, skoro pa savršen...

 

MATEMATIKA

Učiteljica: Mama je išla u novi tržni centar. Koliko je potrošila ako je na odjelu kozmetike potrošila 150KM, na odjelu mesa i mesnih prerađevina 40KM, u butiku 200KM, a u prodavnici računarske opreme 400KM?
Učenik: Tri plate!

Nije lud ko je dopustio da mu postave zidove, već ko četrnaest godina udara glavom u isti zid, a ne shvata da je zid jači od glave, ali slabiji od onoga što je u glavi.
U glavi je mozak, mozak služi da mislimo. I baš je razum taj koji bi nam trebao reći da je historija prošlost, a matematika sadašnjost. I razum je taj koji me prodornim piskom u trenutku završavanja ovog teksta upozorio na iznenadno kolektivno mi koje je nepozvano ušlo u tekst.
Iz množine, vraćam se u sigurnost jednine iz koje jedino možeš govoriti bez kovitlaca strasti. Iz svoje jednine, potpisnica ovih redova, Bosanka po državljanstvu, hedonista po ubjeđenju, pozdravlja tebe, natprosječni čitaoče iz gradske sredine, u želji da nadolazeće lijepe dane proljeća i ljeta provedeš i u Bosni i Hercegovini, sada kada o njoj znaš više.
Enjoy Bosnia!
A tragajući za svojim idealnim odmorom, potpisnica razmatra Hrvatsku, Crnu Goru ili bratske islamske zemlje u kojima je sloboda kretanja stvarno njeno pravo, a ne tek mrtvo slovo na papiru. U potrazi za najboljim mjestom za pročitati nagomilane knjige, što je svrha ljetovanja, autorica ispisuje svoju svakidašnju jadikovku koja, za razliku od Tinove, ima ovakav kraj:

Jer mi je mučno biti Bošnjak,
jesti suh hljeb i češnjak,
(Kada bih mogla biti došljak,

kada bih mogla biti drugdje),
No, mučno je, najmučnije,
bez vize ne moć’ stići nigdje.

Foto: Beta

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.