Mihajlo Pantić, kao književni historičar i kritičar, spada među one postjugoslovenske profesore i doktore književnosti koji se godinama bave uklapanjem nacionalne literature u južnoslavenski kontekst. U „Sarajevskim sveskama“, tom najinterkulturnijem časopisu na svijetu, kao član redakcije, on se zalaže za južnoslavenske komparativne studije, navodeći nas na revolucionaran zaključak da su moguće prije svega „zato što su potrebne“. On u tom tekstu žali što se što su danas južnoslavenske kulture više udaljene nego bliske, što je taj srodni/isti jezik podijeljen, što je podijeljena i tradicija, kao zlatne rezerve i teritorij bivše države. On svagda pledira za razmjenu, za interkulturnu razmjenu onoga što je u kulturi esencijalno, „a ta esencijalnost je mnogo više antropološka, a mnogo manje nacionalna“. Mihajlo Pantić, kao mislilac, u tom svom politički korektnom napisu se slaže sa najčešćom frazom evropskih književnih docenata, s jednom mantrom koja kaže da put do sebe vodi kroz prihvatanje Drugog. Zato, kaže Pantić, valja naglašavati ono što je svima prihvatljivo i što ne protivrječi nacionalnim kulturnim interesima, niti ugrožava bilo čiji identitet.

Ne mogu da se setim jedne rečenice: Agonija bez ekstaze

Šta konkretno znači ta milozvučna retorika, kako je moguće razmjenjivati „kulturne esencijalnosti“ a da to ne naškodi nacionalnim interesima i identitetu, kakva je to razmjena, šta konkretno u metodi donosi sav taj splet interkulturnih nakana i nacionalne opreznosti?

Na početku prvog eseja, posvećenog Todoru Manojloviću, Pantić ističe da je „moderna poezija postala važan deo inoviranog i prekomponovanog sistema nacionalne književnosti.“ Manojlovićevu studiju „Osnove i razvoj moderne poezije“ Pantić vidi presudno važnom  u njenom nastojanju da se srpska književnost utemelji i skrasi unutar evropskog stvaralačkog naslijeđa. Pišući o poeziji Desimira Blagojevića, naglasit će da ta poezija, mjerena rigoroznim vrijednosnim mjerilima, ne predstavlja reprezentativno ostvarenje svoga doba, ali je bitna zato što je „docnije našla smisao u povezivanju tradicionalnih (neoromantičarskih, folklornih) i modernističkih poetičkih karakteristika, čime je osnažena i vrednosno obogaćena jedna važna dijahronijska nit srpske poezije, koja seže sve do današnjih dana.“ Pjesnička subjektivnost, „neponovljivo ja“ Blagojevićeve poezije, prema Pantiću, nisu samo važni kao potvrđenje pjesničke subjektivnosti, nego i kao svjedočenje kolektivnog identiteta. Budući sklon osluškivanju melodije rodne riječi, „Blagojević je u najboljim i najnadahnutijim trenucima pevanja stvorio pesme primaknute izricanju lirske suštine pojedinačnog i kolektivnog bića.“

Postoji li neko ko bi mogao naznačiti razliku između metoda jednog klasičnog nacionalnog historičara književnosti, na primjer Jovana Deretića, i ovog Pantićevog pristupa literaturi, tog metoda (kako bolećivo i demokratski stalno insistira sam autor) koji je interkulturan, politički svekorektan, sveevropski prihvatljiv? Ko je taj ko bi mogao ne pomiješati Deretića i Pantića? I u Pantićevoj studiji, dakle, na djelu je ono književnohistorijsko uspostavljanje kontinuiteta nacionalne književnosti, pa i po cijenu da se u istu „dijahronijsku nit“ postavljaju tako različiti pjesnici kao što su Nastasijević i Vinaver. Taj metod insistira na nacionalnom obilježju date poezije, pa i u uprkos činjenici da iste tendencije poetskog preoblikovanja usmenih tradicija, na srodnom/istom jeziku (kako bi rekao Pantić, kada je interkulturalist), u tom trenutku imate i kod Nazora i kod Hume i kod Skendera Kulenovića, i kod Maka Dizdara, itd. Svejedno, Pantiću će, naprimjer, Manojlovićeva studija biti važna prije svega zbog ranog utemeljenja i pozicioniranja srpske poezije, iako će ista knjiga, kako i sam Pantić priznaje, sa podjednakim intenzitetom i iz iste blizine posmatrati antičke pjesnike, Dantea, Getea, hrvatsku modernu, futuriste, Bodlera, govoreći o širokim literarnim konceptima koji su imuni na nacionalno rasparčavanje. Todor Manojlović, pišući o Ujeviću, vidi njegovu poeziju značajnom u razvoju jednog posebnog „lirizma“, nastalog u jugoslovenskoj književnosti oko 1920., zajedno sa djelima Sibe Miličića, Stanislava Vinavera, Josipa Kosora i Svetislava Stefanovića, a Pantić iscitiravši sve to, kao interkulturalist, Ujevića poima kao pripadnika jedne sasvim druge i drugačije književnosti, sasvim odvojene od srpske književnosti, iako u tom trenutku taj pjesnik ne samo da je poetički sličan pomenutim srpskim pjesnicima, nego piše na „istom/srodnom“ jeziku i izravno (u polemikama) učestvuje u beogradskom književnom životu, ravnopravno i suvereno.

Pantić, također, pati i od jedne filozofske ideje prema kojoj su svi pjesnici, kao individualci, samo eksponenti njegove predstave o posebnom tipu poetske imaginacije u jednoj nacionalnoj poeziji, i on ih tu uklapa po svaku cijenu. Otud je moguće da i Pantić, kao i još pedeset nacionalnih kritičara, najnormalnije govori o otkrivanjima i izricanjima nekakvih „lirskih suština kolektivnih bića“, kao najpostojanijih, najegzaktnijih, najprisutnijih stvorenja i pojmova. Poezija se, dakle, može ispravno razumjeti tek u tom nacionalnom (i nadnacionalnom, interkulturirajućem) okviru, i da se, naprimjer, Mihajlo Pantić, kao interpret, nije angažovao da je u tim kontekstima tumači i osmišljava, cijela poezija bi jamačno ostala obesmišljena, otišavši dovraga. Pantić, međutim, prilazi poeziji s jednim profesorskim uvjerenjem da je teže sačuvati tradicijske vrijednosti, nego iskombinirati neki poetski novitet, i u tome leži njegova opsesija poezijom Desimira Blagojevića, iako ta poezija, kao takva, nije vrijedna pažnje, što i sam priznaje. Kad dati pjesnik ostane, kako bi to Pantić stručno rekao, „ozračen folklornim uticajima“, onda se tom i takvom ozračenju može radovati samo nacionalni književni historičar, jer je samo njemu poezija koja nasljeduje klasične tradicijske kodove može izazvati radost i divljenje, dok sve što ozbiljno misli poeziju dobro zna da je vrijednost poetskog jezika u stalnoj diferencijaciji od svakodnevnih jezika, u prevazilaženju ustaljenog i oteščalog, u izumljivanju neobičnog. Dakako, ta prošlost na čijim se izvorima valja napojiti današnji autor, ako Pantića pitate, jesu prije svega vrela i tokovi dijahronijskog kontinuiteta nacionalne (srpske) književnosti, i on u ovoj studiji, interkulturalistički, nastupa kao nacionalni književni historičar koji se do zemlje klanja idolu nacionalne književnosti.

No problem je što, tehnički gledano, Pantić ni taj posao književnog historičara ne obavlja korektno i egzaktno, budući „ozračen“ nacionalnom poviješću književnosti. Tako on, naprimjer, piše nevjerovatan zaključak prema kojem je Blagojevićevo „okretanje tradiciji tog srpskog pesnika odvelo do ponovnog, donekle naivnog, spontanog oživljavanja simbolističkih poetskih principa (jezička stvarnost pesme, zatajenost smisla, hermetičnost, dominacija melodije, magičnost tona)…“ Eto šta znači profesorsko pouzdanje u nekoliko književnohistorijskih formula, kao floskula u označavanju pola stoljeća jedne poezije! Šta se sve ne bi moglo izvesti i dokazati na osnovu te tri-četiri fraze? Tako, sažeto, u tri-četiri tačke, na osnovu ta dva-tri mutna pojma, dalo bi se dokazati i da je zemlja zvijezda, a Pantić ozbiljan književni kritičar. Blagodareći toj metodi, Blagojević, kao nasljedovatelj usmene baštine, postaje prvorazrednim simbolistom. G. Pantić, kao interkulturni prošastoljubitelj, uvjerava nas da se vraćanjem tradiciji uzdižemo do najviših (evropski) poetičkih dostignuća, i to bismo mu kao nacionalnom povjesničaru oprostili, jer je to njemu primjereno, da se ne pokazuje ovako amblematično neupućen u osnovne karakteristike simbolizma. Simbolistička poezija postaje lična pjesnikova stvar, stvar senzacija i emocija pojedinačnog čovjeka, lični doživljaj koji se gotovo ne prenosi na čitaoca, sa simbolima koji su autarkični, nekomunikativni, nekonvencionalni i neutvrđeni, jer se svaki trenutak senzacije mora potpuno razlikovati od svakog drugog trenutka, budući da je senzaciju simboliste nemoguće prenijeti konvencionalnim i opštim jezikom obične književnosti, zbog čega simbolista izmišlja svoj jezik i svoje simbole, pridajući pjesničkim slikama apstraktna svojstva slična muzičkim tonovima i akordima. Šta bi radio među tim simbolistima jedan Desimir Blagojević, sa svojom magijom jezika koja počiva na stoljetnoj usmenoj tradiciji i sverazumljivoj folklornoj poeziji? Objasniti Pantiću da biti hermetičan i melodiozan u smislu folklornom ne znači biti simbolistom, bio bi postupak nemalo bespredmetan i glup kao i dokazivati mu da je nemoguće u poeziji (ili bilo gdje) izreći lirsku suštinu kolektivnog bića, isto kao što je nemoguće da književnost spasi vrijeme, i sve se to otkriva savršeno uzaludnim elaborirati ako znamo da imamo posla sa književnim historikom, profesorom koji se odlučio podijeliti uloge u jednoj nacionalnoj književnosti, i ako u toj komediji Desimir Blagojević ima glumiti simbolistu, onda to u njegovoj studiji mora biti tako i tačka, pa makar se u kosmičkom kretanju interliterarnih zajednica nešto stubokom promijenilo, a režiser te povijesne lakrdije, uprkos svom interkulturalizmu, ispao književnohistorijskim bezjakom.

Sljedeća dionica ove studije, važna za našu analizu, odnosi se na Pantićevo moraliziranje u eseju o Andrićevim i Pekićevim moralijama. Govor o moralu je, kaže Pantić, važan, a čovjek je najprije moralno biće. Moralistički ton i sadržaj me kotiraju više tako visoko u književnosti kao prije trideset, pedeset i dvjesta godina, i moralizam književnog govora postaje suvišnost, anahronost, neprimjerenost. Na osnovu paralelnih Andrićevih i Pekićevih moralija, Pantić na kraju svoje analize dolazi do zaključka da današnji pisci  „mahom odbijaju da se o moralu pisanja i pisanom moralu nedvosmisleno izjasne, i kada to i učine, takve iskaze, u fikcionalnom ili esejističkom obliku, prati neizbežna relativizacija, više da, nego ne.“ Potonja primjedba o moralu ne bi bila čudna ako znamo da dolazi iz pera jednog konfekcijskog postjugoslovenskog profesora, doktora koji stalno ističe svoj interkulturalizam, i tada bismo njegovu žalopojku usljed (tobožnjeg) sveprisustva kritike koja danas ignoriše značenjsku stranu djela, u korist „tehničke, gradivne, poetičke strane književnog teksta“, smatrali običnim dizanjem galame i skretanjem pažnje na sebe, jednim moralnim busanjem, jer takva tvrdnja naprosto nije istinita budući da se na svim postjugoslovenskim katedrama književnost odavno tumači moralizatorski, nacionalno ili interkulturno, ili sadržinski, kako bi rekao Pantić.

Tome u korist govori i stalno razdvajanje forme od sadržine u našoj kritici, što u potonjoj žalopojci radi i Pantić, i po tome bi on također bio klasičan katedarski angažovanik-interkulturalist, posvećen politički korektnim pletenjima, a njegovo moraliziranje nama ne bi bilo neobično, uopšte. Ali ne zaboravimo sada da to moralizira jedan književni historičar koji u istoj studiji uspostavlja nacionalnu povijest književnosti, ili afirmiše bez ikakve napomene, kao pisca, Stanislava Krakova koji je između dva svjetska rata „bio urednik Vremena, blizak tadašnjem režimu, u ratu uređivao okupacijska glasila, a posle je, dospevši u emigraciju, uz ostalo, napisao i dvotomnu monografiju o Milanu Nediću.“ Vodeći se za Tešićevim konceptom „utuljene baštine“, Mihajlo Pantić, kao kritički vitez, spašava djela Stanislava Krakova i Grigorija Božovića, pred aždahom nasilnog zaborava, pred „političkim i kulturnim ostrakizmom“ jugoslovenske kritike, bez ikakvog otklona prema Krakovljevim ili Božovićevim angažmanima. Navodeći da je Andrić moralističku formu učio i kod Gvičardinija, zaokupljen samo sada formom, Pantić neće vidjeti nikakav problem u Andrićevom angažmanu, Andrićevom gvičardinijevskom moralu, budući da Andrićevo djelo poima kao posebno sazdan svijet u kojem nema mjestu za diktature kojim se kao intelektualac povinuje. To je tačno, Andrić je cijeli život etički bježao u svoje humano djelo, ali zar tako interpretira jedan kritičar navodno pekićevski osjetljiv na moral pisca i etička izjašnjavanja? Već je dobro poznato da je Andrić u tome intelektualnom angažmanu podjednako mutan kao u svome nacionalnom opredjeljenju, no Pantić ga svejedno poima kao „oličenje nezaobilaznog, centralnog stožera nacionalne tradicije“ i kao oslonac nove baštine srpske književnosti.

Naravno, sve ove i ovakve moralističke interpretacije ne bi bile čudne da Pantić hoće biti tek nacionalni književni povjesničar, njegova neosjetljivost za društveni angažman ne bi bila neobična, ali on najednom počinje krasnosloviti o pisanom moralu i moralu pisanja, pekićevski! Šta je sada to? Trebamo li uopšte sada sve ove misli o Andriću i Krakovu iznesene u istoj studiji vratiti u kontekst te moralističke književnosti Pekića, pisane prije trideset godina, na koju se Pantić poziva, u kojoj je važno ne samo djelo, ne samo pisani moral, nego i moral pisanja, moral intelektualca, društveni angažman, itd? Koliko su samo različiti Andrić i Pekić, i otkuda sada ta nepažljiva poistovjećivanja? Naravno, uzdržavši se od pantićevskog moraliziranja, ovdje ćemo samo još jednom skrenuti pažnju na oprečne tendencije koje razdiru ovu studiju, kao da je Pantić napabirčio sve moguće bedastoće koje su se mogle nakupiti u aktualnoj akademskoj kritici, pa ma koliko one bile proturječne. Kao nacionalno odgovoran profesor, kao srpski kritičar, Pantić uspostavlja besprijekornu nit srpske književnosti u punoj datosti, bez obzira na estetske i etičke karakteristika djela i angažmana koje smješta u kontinuitet; kao pisac, kao interkulturni kritičar, na posljednjim stranicama, on se igra moralnog angažovanika profesorski kričeći da je čovjek moralno biće, da je govor o moralu važan, da bi se pisci trebali etički izjasniti, itd. Krajnji rezultat je koncepcijski razdrta studija koja zaglušuje disonancom svoje intelektualne neusaglašenosti.

Potonja analiza jamačno nije donijela neke nove zaključke u izučavanju akademskog tumačenja književnosti na postjugoslovenskim katedrama. Čini se da je bila više revijalnog karaktera, da bi se potvrdile neke već donesene teze. Sama studija je previše obična, uobičajena, česta, konfekcijska. Ono što je, međutim, svaki put zanimljivo jeste ta smiješna diskrepancija između interkulturne retorike, tog književnopovijesnog heklanja po mustrama nekakvih kulturnih razmjena i književnih ispreplitanja, i stvarnih kritičkih rezultata tih naučnika, profesora, docenata, kao interkulturalista, koji tu nacionalnu književnost uspostavljaju jasno i nedvosmisleno, snažno i ozbiljno poput najordinarnijih nacionalnih književnih povjesničara. Jasno, Mihajlo Pantić u tome procjepu nije usamljen, i to je uobičajeno proturječje prisutno i u djelu Envera Kazaza, i Davora Beganovića, i Tatjane Jukić, i Velimira Viskovića, i pročaja, kao njegovih interkulturnih sapatnika. Sve to govori nešto i o tome interkulturalizmu, o toj funkcionalizaciji literature u smislu jednog lukrativnog koncepta koji je hoće učiniti korisnom.

Ono što je kuriozitet Pantićeve studije, pak, jeste to da on samog sebe često poima kao pisca, moralno odgovornog, i to je, čini mi se, korijen nekih smiješnih poistovjećivanja, uopšte konceptualne lakrdije u ovoj studiji. Pantić, kao naučnik, uspostavlja neke volšebne veze između sebe i Andrića: našavši neku Andrićevu izjavu u kojoj kaže da je grad porastao, i da u to ime samo treba pogledati Novi Beograd, Pantić skromno dodaje da je u međuvremenu porastao i jedan pisac koji svjedoči život u tome gradu. Naravno, Pantić misli na samog sebe, istaknuvši da jedino uzaludnim ne osjeća to što piše priče, kao Andrić, i da mu je priča utjeha, kao izbavljenje u ovom prokletom svijetu. Ta skrivena veza sa Andrićem je možda ona njegova sudbina. U tome je, valjda, i poanta same knjige: Neizgubljeno vreme! Naivni čitalac koji je povjerovao da će autor analitički elaborirati kako to književnost spašava vrijeme, pred ništavilom, čitalac koji je očekivao istraživanje i argumentaciju ove epohalne teze, na kraju knjige ostaje tek neugodno posut ovim Pantićevim sentimentalnim izljevom nedostojnim jednog ozbiljnog profesora i teoretičara.