Beton br.155
Sreda 21. januar 2015.
Piše: Mirnes Sokolović

TRADICIJA – PREDEO SLIKAN RE-KONSTRUKCIJOM


Srpska književnost je izgleda u nekoj fazi rekonstrukcije. Po raznim katedrama profesori, doktori, docenti i asistenti su u međuvremenu izučili različite teorije i sada se taj koncept nacionalne književnosti mora malo osavremeniti. Pretenzije su ogromne, što je valjda normalno u akademskim poduhvatima. Profesor Sava Damjanov, naprimjer, u svojoj knjizi Nova čitanja tradicije (Službeni glasnik, 2012.) želi sagledati čitavu srpsku književnost tako da ona korespondira sa nečim što naziva "civilizacijski izazovi epohe". I Slobodan Vladušić je ulagao velike napore da dokaže kako nacionalna književnost može biti ključ otpora tzv. Megalopolisu koji osvaja sve. Milo Lompar je u Duhu samoporicanja, također, osmislio sistem kako provjeriti kojoj književnosti pripada neki autor: i dosljedno ga primjenjivao svaki put kad je trebalo dokazati da Ivo Andrić pripada srpskoj književnosti. Tako se inače ruši eurounijski titoizam.


AVANGARDNA FRIZURA BUNTOVNOG PROFESORA


Sava Damjanov je, među profesorima, zanimljiv prije svega po svome avangardnom imidžu. Neki bi rekli da je on postmodernista, vjerovatno i jeste. On će napisati da ga u srpskoj književnosti interesuju jezički eksperimentalna dela, žanrovski neizdiferencirani fenomeni, marginalizovane vrste, u kontekstu jedne nelinearne, interaktivne i hipertekstualne književnosti, nasuprot tradicionalnog kanona i literarnih klišeja. Kritikujući s te pozicije istoriju srpske književnosti Jovana Deretića, on će primijetiti da se pripisivanjem nefikcionalnosti i istoričnosti srpskoj književnosti zanemaruju umjetnička kodiranja i estetsko uobličenje, kao tačke inovacije te literarne tradicije. Profesor Damjanov će, osim toga, doći do revolucionarnog zaključka da je književnost čak, kako se to stručno kaže, drugostepeni modelativni sistem. I ne samo to, on se zalaže za preosmišljavanje tradicije tako da ona u savremenom horizontu očekivanja dobije novu punoću, ne bi li se premostio ambis između minule i današnje literature. Svaka koresponendencija sa aktuelnom literarnom sviješću kod Deretića je, kaže, izostala.

Srpska književnost se polako rekonstruiše, ostajući sama po sebi opsjednuta tom utvarom srpskog jezika


Profesor-doktor Sava Damjanov tradiciju, međutim, vidi kao neku informacijsku mrežu kojom može surfati sasvim slobodno, kombinujući i percipirajući najraznovrsnije fenomene shodno trenutnom interesovanju. Jer nema više dominirajuće kulturne paradigme, svako može da izabere onu koju poželi. Budući potpuno slobodan na svojoj katedri, kao urednik antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti u Matici srpskoj, profesor Damjanov će tako odabrati da se bavi korpusom jezičko-umetničkih ostvarenja napisanih na srpskom jeziku, po svojoj volji. On će se tako, možda, oprijeti onoj opasnosti da se apsolutna sloboda kulturne produkcije pretvori u potpuno relativizaciju vrijednosti, jer u tome grmu ponekad leži onaj anarhistički zec, što je primijetio i profesor. Odlučivši se zato da tome srpskom korpusu priđe iz svoje inovativne, moderne i originalne književnoistorijske perspektive, on je izabrao jedan put da se bude, kako kaže, marginalizovan i ignorisan, ali i da se i zec ne ganja bez potrebe dok je još u šumi.


ak 46

Ujedinjena desna opozicija (UDO) i njen počasni predsednik Abu Bakr al-Baghdadi (na slici nedostaje prof. M. L., samoporicatelj duha)

Foto: FB / Hvala Alisteru Krouliju za sve što je učinio za srbski narod


STUNDE NULL - INICIJACIJA U MOSKVI


Sve je počelo tako što je Damjanov 1981. upoznao Gojka Tešića u redakciji Književne reči. On je prije toga, kako svjedoči, bio naučio Tešićevu bibliografiju Miljkovića napamet, pročitao sve brojeve tog časopisa, sa uzbuđenjem čitao njegovo ime između korica Koderovih spevova. Nije ga mogao obodriti ni Gojkov prijateljski i ohrabrujući glas preko telefona, mladi Damjanov je sa jednim vrlo avangardnim strahopoštovanjem ušao u tu sobu dva sa dva, u koju su ga pripustili na poklonjenje mitropolitu srpske avangarde. Nakon što Tešić u tom, kako kaže, centralnom holu srpske književnosti ustane iza stola i pruži mu ruku, biće jasno da nova epoha u srpskoj književnosti počinje i tu je sigurno pomogla i kasnija antistres žestina kojom se počastio Damjanov da dođe sebi nakon te inicijacije (gdje će drugo nego) u hotelu Moskva, da se istorija ponovi.


Jednako kao što je 1920. Bogdan Popović u tom hotelu okupio za istim stolom Crnjanskog, Vinavera, Ujevića, Tošu Manojlovića, Sibu Miličića, tako su početkom osamdesetih, kako svjedoči Damjanov, mladi buntovni postmodernisti postali deo neponovljivog Gojkovog projekta, jedne rubrike u njegovom časopisu, žitelji te Vinaverove ulice, kako se rubrika zvala i kako je naslovljen ovaj vrlo osjetljivi esej u Novim čitanjima tradicije. Iako ih njihov guru, nažalost, neće pratiti u kasnijim pićima (počinjalo se obično u "Londonu", a završavalo ko zna gde!), jer nikad nije negovao navike beogradske boemije, mladi postmodernistički buntovnici će, blagodareći njegovoj rubrici, na onaj eliotovski način godinama otkrivati i stvarati sopstvenu tradiciju, samostalno.


Taj postmodernistički buntovnički temperament se osjeća i u Novim čitanjima tradicije. On je glavni faktor nove rekonstrukcije u kojoj će srpska književnosti bljesnuti svojim umivenim ultramodernim licem. Stvarajući svoju sopstvenu tradiciju, kako to rade značajni pisci kao što su Eliot i Borhes, Damjanov će u ovoj svojoj knjizi osvojiti srpsku književnost u nekoliko stoljeća: on će čitati čak Gavrila Stefanovića Venclovića i Zaharija Orfelina, Dositeja, Lukijana Mušickog, Vuka i Njegoša, preko Sterije i Kostića, Milovana Glišića i Laze Lazarevića, da bi stigao sve do Svetislava Stefanovića, Crnjanskog i Pavića čak. Da se to buntovničko osvajanje tradicije na katedri odvijalo blagonadahnuto avangardnim duhom krotkog Gojka ne treba sada ovdje posebno ni isticati, a stiglo se čak samoinspirirati i Pavićevim književnoistorijskim vremenom od naše stare, srednjevekovne kulture do postmoderne, kao cjelinom, kako je Pavić uvezao srpsku književnost, imajući, po Damjanovu, osećaj za kontinuitet i važnost najdubljih tradicijskih procesa, iako je u svojim romanima linearno vrijeme osporavao.


RAT - POSTMODERNA ZVEZDA VODILJA


U ime tog prevratničkog duha koji je konstruktivan, kada je tradiciji najpotrebnije, Damjanov će i gajiti najfinije razumijevanje srpske književnosti koju je, kao pravi rušitelj, na jedvite jade stekao, u nekoliko stoljeća, na svom odsjeku i u Tešićevoj kancelariji. Idući protiv struje, kao Lompar i mnogi akademci, on će lamentirati nad slučajem strijeljanog Svetislava Stefanovića, citirajući izvještaj sa jednog predavanja iz 1943. u kome Stefanović, kao uvodničar u Srpskoj čitaonici, govori o jednoj nesalomivoj duhovnoj kulturi, srpskoj, dva veka staroj. Kada bude došlo vrijeme da kaže nešto o Crnjanskom, usred 1993., Damjanov će, dosljedan svojem osporavateljskom maniru, opet nastupiti vrlo kontroverzno preporučujući da čekamo, crnjanskijevski, da rat koji uveliko traje 1993. postane jednom cijeli i lijep kao jedna svetla večna zvezda u noći pred nama. Prije toga Damjanov će shvatanje Crnjanskijevog koncepta iz Oklevetanog rata porediti (šturo, pukim nabrajanjem motiva) sa razumijevanjem teatra apsurda, estetike ružnog, poetike zla, Kafke, De Sada, ljepote patnje, antičke tragedije.


Sve je to jasno i logično, to je sve normalno, jer jedino profesor, igrajući se avangardiste, jednu živu pobunu, u srcu etičkog imperativa, jedno prije svega poricanje života, mirnodopskog, kao besmislenog uživanja, žudnje za žvakanjem, punog mizerije, gada, očaja i niskosti, što radi Crnjanski u Oklevetanom ratu, može povezati na prvu asocijaciju sa doslovnom afirmacijom militarizma i stvarnim veličanjem ljepote rata... Samo vrlo anarhistični profesor početnik, u naporu novog čitanja tradicije, može takvo rušenje građanske svakodnevnice jezikom anarhije i apokalipse, što je sve realizovano prenaglašeno, ironično, u Crnjanskijevskom afektu, petnaestak godina nakon rata, s ciljem provokacije i šokiranja pacifističkih marksista, Krleže i Ristića prije svih, od kojih se udaljava u tom trenutku, može dovesti u kontekst novog rata, postaviti u njegovo usred, dok on uveliko traje, šezdeset godina nakon svega, kao garant njegove buduće ljepote, i to na tragu jednog pisca koji je u Dnevniku o Čarnojeviću i Lirici Itake napisao najdefetističkije stranice o takvom ratu koji traje, s lica mjesta.


To su krajnji skokovi tog postmodernog prevratništva. Profesoru Damjanovu, na ovom mjestu, dogodilo se ono najgore što se može dogoditi jednom interpretu Crnjanskog: da ga doslovno shvati i da ga pokušava politički koristiti. Slično su prošli i Lompar i Vladušić, kao da se Crnjanski nije ničega ni odricao, na kraju. Najveću avangardnu i futurističku provokaciju u našoj literaturi oni su iskoristili da iz nje izvedu njenu najprizemniju konsekvencu, svodeći je na mjeru njene doslovnosti. Tačno je da im je u tome pomogao i autor svojim angažmanom, ali smiješan je onaj koji se povede za Crnjanskijevom prevrtljivošću u političkim poslovima. Još je smiješnije to što će te viđene profesorske glave cijelo vrijeme utvarati da su protiv cijelog svijeta, avangardni, takvim intepretativnim natražnjaštvom. To neće biti posljednji momenat kad će se Damjanov odlučiti malo igrati ludiste. On će u jednom eseju objašnjavati zašto srpska književnost nikad nije dobila svog Rablea. Razloge će vidjeti prije svega u prevlasti kulturnih ideologa, nauštrb književnih kreativaca. Srpskom književnošću su, kaže, oduvijek uredovali kanonizatori: Sveti Sava, Dositej, Vuk, Svetozar Marković, Skerlić i Bogdan, Marko Ristić, Milan Bogdanović, Mihiz i Deretić. Srpsku književnost opterećuju velike teme, savjest epohe, Istorija, sudbina naciona.


10940458_947858471892642_4037346283252487603_n

Osveštavanje kanona - struja je srbska

Fotomontaža: FB / Hvala Alisteru Krouliju za sve što je učinio za srbski narod


NAŠ NASUŠNI RABLEOVSKI SRPSKI


Sada je došlo vrijeme postmodernih srpskih profesora i vremena će se promijeniti. Možda će oni roditi srpskog Rablea. U tome će pomoći i profesor Damjanov i on će se posvetiti tome čim završi Nova čitanja tradicije u nekoliko tomova koji će također pripomoći. On samo prije toga treba lijepo da elaborira, kao što je i elaborirao u jednom eseju, sve moduse Svetog pisma kao predloška u religioznim epovima srpskih predromantičara, on će prije toga svakako najnormalnije objasniti kako se stara srpska književnost obnavlja u stihovanim žitijama biblijskih ličnosti, kako se slijede ideje i senzibilitet starozavjetnih spisa, kako se ti predromantičarski epovi vezuju, na korist serbskog knjižestva, sa teoretskim, stilskim, filozofskim, fantastičkim komponentama srednjovjekovnih žitija i Svetog pisma i tada ćemo biti već napola puta do srpskog Rablea. Onda će profesor objasniti još samo kako Crnjanskijeva ljepota meduze može biti korisna u veličanju i slavljenju posljednjeg rata i kako je onaj nemačko-nedićevski komesar Srpske književne zadruge (ovo je Tešićeva kvalifikacija iz Zlih volšebnika!) razvijao svoju nacionalnu skolastiku i možda već ugledamo tog srpskog Rablea. Možda će samo prije toga Damjanov morati konstruisati Srpsku Književnost u skladu sa Civilizacijskim Izazovima Epohe, da se ona oslobodi Velikih Priča.


Damjanovljev koncept novog čitanje tradicije pati od slijepe vjere u srpski jezik i po tome on nije originalan. On polazi od korpusa srpskog stvaralaštva i tu će i završiti: to je sva tradicija koju je, kao prevratnik, uspio steći. Ta doktorska gramatika, međutim, nema ništa sa mnogosmjernim, mnogostrujnim, mnogozvučnim jezikom i njegovim zaokretima koji daju Rableovom djelu jedan ustalasani zalet. Vinaver je, prevodeći Rablea, morao posegnuti za našim jezikom u njegovoj cjelini, on ne samo da je, kako priznaje, koristio leoninske slikove, toržestvene crkvenoslavjanizme, spori romon mađija i basmi, nego i naš zajednički poslovički zastoj i Kačić-Miošića, kad želi nadmašiti narodsko u narodskome i kočoperni Dubrovnik i bajate, smrknute turcizme. U raskivanju svega što je skovano on je posezao za različitim ritmovima.


Nova čitanja srpske tradicije, kako ih shvata Damjanov, neodrživa su i ako se odmjere i na avangardističkoj građi, na koju se ovaj profesor-doktor toliko poziva. Jedan Dragan Aleksić, naprimjer, ne samo da je svoje dadaističke časopise izdavao u Zagrebu, nego je i pisao na hrvatskoj varijanti, izrazivši i tako svoju privrženost onome što je označeno kao hrvatska tradicija u kojoj je, prethodno, došao naročito do izražaja anarhističko-ekspresionistički revolt. Milan Begović će najvještije braniti Rastka i Tošu Manojlovića od napada jednog senilnog mladca i Pandurevićevog asistenta Miloša M. Miloševića. Zajednički rat protiv estetike Jovana Skerlića i Bogdana Popovića poveli su sa jednakom žestinom i Matoš i Crnjanski i Tin Ujević i Ristić i Krleža, kako se vidi u tekstvovima skupljenim u Zlim volšebnicima, obezglavivši prije svega Bogdana kao prvosvećenika ljepote, odgurujući ga od sebe po zasluzi, onako kako to nikada nisu uradili Damjanovljevi buntovni postmodernisti, čuvajući glavu svom guruu Gojku Tešiću, jednom lažnom raspopu koji nikada nije prestao propovijedati srpsku književnost, iako je donio pregršt živih avangardnih dokaza (naprimjer u Zlim volšebnicima) da se, u najmanju ruku, već jednom posumnja u tu svetu priču. Šta onda uraditi sa dadaističkim nadrealistom Monijem de Bulijem koji je izravno poručio svim profesorskim njuškama, ulizicama, arivistama, da mu je drago što neće ući u srpsku književnost? Da ne govorimo o kasnijoj polemici sa Crnjanskim oko Oklevetanog rata ili kolonije stranih knjiga, ili o sukobu na književnoj ljevici, ko će sve tu biti umiješan: to su trenuci kada se ova književnost najjasnije ukazuje u svojoj cjelini.


10849860_921834581161698_5140137049852453859_n

Reality is spam - važi i za srpski jezik

Foto: FB / Hvala Alisteru Krouliju za sve što je učinio za srbski narod


A ČIJI SI TI, MALI?


Postoje slučajevi koji se ne uklapaju ni u univerzalnu shemu Mila Lompara, kojom ovaj naučnik procjenjuje čiji je pisac u čijoj književnosti. On kaže da su presudni kriteriji na kojem jeziku jedan pisac piše, kako tu pripadnost razumijeva, kojoj kulturi pripadaju činitelji njegova djela. A čak ni Lomparev duh samoporicanja nije eminentno srpski fenomen, nego i bošnjački i hrvatski. Vladušić, također, sve probleme rješava tako što istakne da, naprimjer, Kiš piše na srpskom jeziku. Koliko se onda njegov jezik razlikuje od Krležinog? Jer kad Kiš stavlja Krležu u svoju tradiciju, to nije isto kao kad tamo svrsta Babelja ili Virdžiniju Vulf. Šta ćemo sa Aleksićevim pjesmama na hrvatskoj varijanti? Po čemu se razlikuju pjesme beogradskih modernista s početka dvadesetih, Ujevića i Crnjanskog, Manojlovića i Krkleca, ako znamo da su jedno vrijeme pisali svi na ekavici? Gdje spada Moni de Buli, koji je izjavio da ne pripada nijednoj književnosti i konačno odlutao? Radi se o tome da ovi profesori nacionalne književnopovijesne skolastike odlučuju ne samo kao da su te jezičke varijante stvarno različiti jezici, nego i kao da doista imamo posla sa nekakvim posebnim i jasno razgraničenim kulturama i stabilnim osjećajem pripadnosti kod svakog pisca.


Srpska književnost se polako rekonstruiše, ostajući sama po sebi opsjednuta tom utvarom srpskog jezika. Ona će se presložiti tako da ostane jednaka sama sebi. Ako bi se doista preosmišljavala tradicija iz sadašnjeg trenutka, onda bi se ona morala gledati kao cjelina u jugoslovenskim okvirima, jer ta književnost i dandanas, po stilovima, barem u svom centralnom dijelu, živi cjelovito i nakon propasti te države, blagodareći zajedničkom jeziku.


Akademska riječ nacional-naučnika je apsolutna riječ, jer izražava samu sebe i okamenjuje označeno, iako sve okolo vrvi od proturječnih podataka žive književne građe. Postmoderno prevratništvo vodi tek u piruetu koja iskazuje ograničenu gramatičku gipkost nacionalne književnosti. Profesori koji misle da su osvojili slobodu u kretanju tom informacijskom mrežom, surfaju po katedrama uvijajući se navlas isto kao hiljadu njihovih mentora. Nacionalne forme postaju suhi i mrtvi šabloni, kao parametri akademske ljepote koja ne može odvesti nikakvom oslobađanju književnog govora. Profesorski avangardizam je samo način češljanja.


Literatura, međutim, opsjednuta je gramatičkim nepravilnostima, nečim trepetnim u osjećajnosti. Nju privlači mogućnost novog na nepredvidljivim raskrsnicama prilikom akcije, kao da očekuje jezička ukrštanja dosad neukrstivog. Ona žudi za sve čudesnijim krivinama koje raspamećuju red i mjeru.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.