Beton br.6
Utorak 14. novembar 2006.
Piše: Viktor Ivančić

Tko se sjeća Srba još?

Hrvatska kulturna industrija i nacionalističko nasleđe

NACIONALISTIČKI OČNJACI I „GRAĐANSKA“ PASTA

Kako mrziti Srbe a da u taj čin bude uključena obavezna doza tolerancije prema Drugome?
Hrvatski nacionalisti kojima su danas puna usta građanski uljuđene retorike, prvosvećenici nacionalne kulture koji su do jučer blagosiljali vrhovni smisao ideologije Krvi i Tla, a danas štancaju poruke pune Ljubavi, Razumijevanja i Suživota, ovaj naizgled nerješivi problem svladavaju bez imalo muke. Problem, štoviše, za njih i ne postoji: Srbe je, gospodo, moguće mrziti tako da oni tu mržnju ni ne primijete! Pretpostavka za to je da ih nema!
Na činjenici nemanja Srba zasniva se temeljni dio identiteta novoga hrvatskog građanina, onoga koji umjesto šovenske isključivosti i bijesa što ga spopada pri pogledu na svoga genetski predestiniranog neprijatelja, danas pun oduševljenja prihvaća sustav vrijednosti koji podrazumijeva i uviđavan odnos prema Srbima.
Ne treba imati dvojbi oko toga da je riječ ponajprije o novome odnosu snaga i novoj demografskoj strukturi na parceli omeđenoj graničnim stupovima. Sanaderov čuveni „Hristos se rodi!“ - pozdrav što ga je milostivo udijelio povodom proslave Božića odmah po stupanju na vlast - odzvonio je tako vedro zbog toga što se radilo o dovoljno malom broju pravoslavnog življa u svečanoj dvorani. Da bi hrvatska kulturna produkcija, ili barem dežurna iluzija „hrvatske kulture“, umjesto nacionalističke preuzela „građansku“ vokaciju, bilo je potrebno obaviti nužne predradnje: ukloniti sve iole zamjetljive tragove Drugoga u kulturnom prostoru kojega smatra „vlastitim“. Tek kada toga Drugog nema ni u blagim naznakama, nacionalistički očnjaci ulašteni su „građanskom“ pastom za zube. To ne znači da su manje oštri, ili da više nisu očnjaci - biološke izrasline željne sirovoga mesa - ali izgledaju ljepše i doimlju se prilagođeni
međunarodnim dentalnim standardima. Hrvatski nacionalizam riješio je kapitalni problem glazure!

 

PRETVORBE VELIKOG HRVATA

„Građani“ kojima se ti kulturni pregaoci (proizvođači znakova i novog simboličkog imaginarija) iznenada obraćaju nisu, dakako, individue, nisu autonomne jedinke u bilo kojem nekontroliranom smislu, već pripadnici naroda, elementarne čestice takozvanog građanstva lišene suvišnih građanskih svojstava. Tako je tipski uzorak plemena osjetio paradoksalnu snagu promjena: službena politika i kulturna industrija obraćaju mu se kao „građaninu“ samo utoliko što je Hrvat. Još važnije: on više ne mora biti u prvome redu Hrvat - što je donedavno za njega bio neupitan ideološki imperativ - budući da je sada u prvome redu „građanin“, a u korpus „građanstva“ usisan je isključivo po liniji etničkog hrvatstva pošto ni za koga Drugoga nisu rezervirane blagodati napokon dosegnutog građanskog društva. Pretvorba Velikog Hrvata u Velikog Građanina obavljena je, dakle, lako i bezbolno, tako da ni on, ni njegovi politički vođi, ni njegovi ideološki tutori, ni njegovi kulturni bardovi, nisu trebali učiniti bogzna što, osim takve sitnice kao što je etničko čišćenje.
Novokonstituirani „građanin“, pak, redovito se pere i nedjeljom ide na misu, pun je razumijevanja i tolerancije, sluša etno glazbu iz dalekih i egzotičnih zemalja, otvoren je prema svijetu, multikulturalan, tako reći, spreman je u svakome trenutku iskazati dužno poštovanje čak i prema Srbima, ili prema srpskoj
kulturi, nema nikakvih negativnih naboja prema srpskome umjetničkom stvaralaštvu u svome matičnom kulturnom prostoru, a ono što mu se kod tog stvaralaštva najviše sviđa je - to da ga zapravo nema ni u natruhama. Hrvatski „građanin“ preplavljen je iskrenom ljubavlju prema nepostojećem! Kada bi bilo drukčije, kada bi njegova novootkrivena tolerancija bila poklonjena nečemu realnom, raskrinkala bi se sama bit njegova tek usvojenog habitusa: naime, činjenica da se kao „građanin“ izgradio isključivo tehnikom dokidanja.

Grupa pesnika iz UKS-a kreće u boj za nacionalne penzije

SVETA VODICA NACIONALNE KULTURE

Suvišno je pripomenuti (mada to ipak činimo) kako ovo instaliranje građanskih vrijednosti na etnički očišćenom terenu - veličanstveni manevar pomoću kojeg se masna nacionalistička tjelesina uspijeva smjestiti u šablonski skrojeno građansko odijelo a da ono ne popuca po šavovima - ne podrazumijeva samo uklanjanje živih duša, štoviš e, veliko finale obično slijedi nakon „pripreme terena“ drugim borbenim sredstvima. Naposljetku, govorimo i o drugoj vrsti teritorija, o parcelama zapišanim svetom vodicom nacionalne kulture. Procjenjuje se da je u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća iz hrvatskih biblioteka uklonjeno između 10 i 15 odsto ukupne knjižne građe. Riječ je o stotinama tisuća knjiga koje su završile na smetlištima, u spalionicama, ili u pogonima za reciklažu papira, prema trojakom kriteriju: ili su autori knjiga bili Srbi, ili su one tiskane ćirilicom, ili su ih objavili srpski nakladnici. Tajni dokument sačinjen 1992. godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci i Knjižnici grada Zagreba, a prema uputama Ministarstva kulture, nosio je naziv „Naputak o postupku prema knjižničkoj građi u školskim i dječjim knjižnicama“: on je sugerirao „potrebu bolje prezentnosti literature na hrvatskome jeziku i latinič nom pismu“, i to tako što će se literatura na „nehrvatskome“ jeziku i pismu koje nije latinično u što većoj mjeri ukloniti iz optjecaja. „Naputak“ je strukturom zloguko nalikovao dokumentu pod nazivom „Principijelno o čišćenju javnih knjižnica“, što ga je 1933. sastavio njemački bibliotekar dr. Wolfgang Hermann, a ishod je bio predvidiv: obavljen je knjigocid impozantnih razmjera.
U nekim školama đaci su sami u točkama nosili knjige od bibliotečnih polica do lomača u školskim dvorištima; akademik Dalibor Brozović, tadašnji ravnatelj Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, osobno je poslao u rezalište 40 tisuća primjeraka „Enciklopedije Jugoslavije“, poprativši to argumentacijom da „knjige nisu uništene, već reciklirane“; kada je filozof Milan Kangrga ravnateljicu korčulanske gradske biblioteke u Feralu nazvao „proustaški samoinicijativnom“ zbog toga što je bacila na smetlište više od petsto „nepoćudnih“ knjiga sudski mu je razrezana uvjetna zatvorska kazna; odgovarajući na pitanje kako će se uvođenje poreza na dodanu vrijednost reflektirati na „kulturnu produkciju“, tadašnji ministar financija Borislav Škegro izjavio je da će se dio prikupljenog novca upotrijebiti za „financiranje čišćenja knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima“...

 

KO JE SPORAN U NEBOLOMSTVU

Skiciranje ovog ambijenta bilo je potrebno da bi se lakše razumjela relativno nedavna frka oko knjige pod naslovom „Nebolomstvo“ (panorama srpskog pjesništva kraja 20. stoljeća), te jedna podvala koja je poslužila kao detonator skandala. Za one koji ne znaju: „Nebolomstvo“, autorice Bojane Stojanović Pantović, objavljeno je u izdanju Hrvatskog društva pisaca (organizacije koju su osnovali disidenti iz Hrvatskog društva književnika), uz financijsku potporu Ministarstva kulture, a kada je u novinama otkriven „skandalozni podatak“ da se među 65 zastupljenih pjesnika nalaze i „trojica okorjelih propagatora velikosrpstva“ - Matija Bećković, Rajko Nogo i Gojko Đogo - uslijedilo je kolektivno škripanje zubima hrvatske kulturne elite.
Ministar kulture Božo Biškupić, perući se od resornog novca koji je otišao za „Nebolomstvo“, ustvrdio je da se „radi o velikom propustu“ i nižerangirane „pozvao na odgovornost“. Stjepan Čuić, predsjednik Društva hrvatskih književnika i jedan od povjerenika pokojnoga Tuđmana za literarna pitanja, poručio je pak „onima koji ne mogu spavati bez Bećkovića“ da odu u Beograd i kupe njegove knjige, te dodao: „Ako Hrvatskoj treba srpska antologija, neka bude napravljena po hrvatskim kriterijima!“ Taj programski stav - „Ako Hrvatskoj treba srpska antologija, neka bude napravljena po hrvatskim kriterijima!“ - bolje od ičega svjedoči o naravi „građanskih vrijednosti“ što ih je, nakon akcije sveobuhvatnog čišćenja, uspio iznjedriti hrvatski nacionalizam.
Podvala je sljedeća: nisu Bećković, Đogo i Nogo uistinu sporni u panorami „Nebolomstvo“, nego su sporni svi ostali autori iz te zbirke, dakle srpski pjesnici kao takvi - kao srpski - koji se pojavljuju na hrvatskome kulturnom teritoriju, onoj omeđenoj i zapišanoj parceli, već ranije podrobno raskuženoj od nametnika, a spomenuta trojica ovdašnjim su pandanima ionako najprihvatljiviji. Bećković, Đogo i Nogo poslužili su kao alibi hrvatskoj kulturnoj eliti da - fingirajući „građanski“ gnjev zbog tobožnjega poturanja velikosrpskog radikalizma - stane u obranu svojih nacionalističkih stečevina. Stečevina koje su im, paradoksalno, omogućile da se prestanu legitimirati kao nacionalisti i proglase se „građanima“.
Mogućnost ponovnog onečišćenja ono je što budi stari adrenalin i dovodi u pitanje tek svladane građanske manire. Pri tom, Stjepan Čuić (ili Ivan Aralica, ili Slavko Mihalić, svejedno) sasvim je svjestan svoje frapantne sličnosti s Matijom Bećkovićem. Ni Bećković, ni Đogo, ni Nogo njemu (Aralici, Mihaliću...) nisu omraženi Drugi, omraženi Drugi su mu svi drugi.

Nestalo je senfa na koti Francuska 7

RITUALNI RANDES BORISA I BATE

Napokon, ako je Matija Bećković za hrvatskoga građanskog intelektualca - vlasnika neke od funkcija u kulturnom establišmentu - danas uistinu blasfemičan, zašto je prije koju godinu trebalo spaliti knjige Danila Kiša ili Borislava Pekića? I zašto je hrvatski intelektualac, koji se danas tako efektno zgraža nad par Đoginih stihoklepačkih nebuloza, tada potpirivao vatricu pod Kišovim i Pekićevim romanima? Nema glasnog odgovora na to pitanje, jer hrvatski nacionalizam taji porijeklo svojeg aktualnog „građanskog“ izdanja. Posebna perverzija je što je riječ o pjesnicima, o srpskim pjesnicima, čije će domišljaje u Hrvatskoj konzumirati jednako zanemariv broj Hrvata kao da je riječ o hrvatskim poetama. Međutim, to je stari izlizani mit o „kulturi“ kao organskome gorivu nacije, onome odavno potrošenom „izvorištu posebnosti“ što će pleme dovesti do samoostvarenja. Elem, bez opasnosti da budu proglašeni nacionalnim izrodima, u Beograd mogu svi - Severina, Grašo, Giboni, ili grupa Magazin - ali ako se na tu destinaciju odluči povesti dramski ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba, derutnoga hrama nacionalne kulture, tada će ravnateljici drame Snježani Banović promptno biti uručen otkaz, jer je nakanila provesti upravo takvu ideju. Oni koji su u većini potpomogli skidanju glave, bili su upravo glumci, omiljeni nadničari u industriji kulture.
Toga je ljeta Zlatko Vitez, bivši Tuđmanov ministar, inače i dobar komad šovinističkoga sivonje, boravio na Brijunima, družeći se s Radom Šerbedžijom, glumeći s njim u predstavi, pa je tako nastala i uzbudljiva medijska sapunica o njima dvojici, starim prijateljima, Hrvatu i Srbinu, pri tom još i različitih političkih opredjeljenja, koji - eto - ipak odlično funkcioniraju zajedno, usprkos svemu, kao građani. Vitez se potrudio da iskoristi što više Šerbedžijina moralnog integriteta za brzopotezno postavljanje svoje „građanske“ fasade. Odmah po povratku u Zagreb, međutim, stavio se na čelo spontanoga bunta glumišta protiv Snježane Banović i nepodnošljivoga „izvoza hrvatske kulture u Beograd“, a naročito obratno. Kostim „građanina“ ostavio je za sljedeće brijunsko ljeto, kada će se davati reprizne izvedbe.
Sličnu farsu ovih smo dana također u prilici gledati, a u glavnim ulogama nastupaju oronule ikone, zvijezde u predsmrtnoj fazi, Boris Dvornik i Bata Živojinović. Njih dvojica, Boris i Bata, Hrvat i Srbin, nisu više umjetnički obdareni prirepci balkanskih krvnika, nisu više sluge pokojnih diktatora, nisu više ratni huškači i sijači mržnje, nego su ponovo stari prijatelji, meki ljudi sa suznim očima, sjetili su se radosnih trenutaka pijane mladosti i rado bi se opet sparili u ovom svečanom trenutku. Njih dvojica, Boris i Bata, nisu više Veliki Hrvat i Veliki Srbin, nego su obojica Obični Građani, a budući da se istovremeno radi o opjevanim velikanima glumišta, ljubimcima nacija, najuzornijim izdancima matičnih kultura, njihov će ritualni randes biti i simbol obnavljanja pokidanih veza, znak da muklu prošlost treba munjevito zaboraviti, kao što jureći automobil ostavlja iza sebe leš djeteta na cesti. Ali - pozor! - motivi Borisa i Bate, para naglo oživljenih „građana“, nemaju više nikakve veze sa životom. Oni su motivirani željom da otkriju tko će od njih dvojice prvi otegnuti papke.

 

Autor je novinar, pisac i urednik Feral Tribune-a.
Redakcija Betona čestita Feralu 22. rođendan.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.