Beton br.98
Utorak 15. jun 2010.
Piše: Aleksandar Novaković

Ruženje stranaca

Selenićeva etno-karakterologija

Selenićev komad kao svoju osnovnu temu ima srpsku neslogu prikazanu kroz dva paralelna toka: u jednom je opisan niz događaja koji su „naveli“ Miloša Obrenovića da naredi ubistvo Karađorđa 1817. godine, a u drugom tamnovanje šarolike gomilice političkih zarobljenika (uglavnom četnika) u jednoj od brojnih kaznionica 1945/6. godine. Konfuziju podela s vremena na vreme komentariše major Aterton, istorijska ličnost, britanski obaveštajni oficir koji je 1942. godine ubijen u misiji čiji je cilj bio da otkrije „pravo stanje stvari“ na terenu. Zanimljivo je da još ne postoje konkretni dokazi ko je ubio Atertona, mada su počinioci verovatno bili četnici ili Nemci.
Izvođenje Ruženja naroda na Sterijinom pozorju u vreme famoznog „događanja naroda“ 1988. godine nije bilo nimalo slučajno. S jedne strane, tekst je doživljavan kao „rušenje tabua“ o partizanskoj nepogrešivosti, o nekim akterima koji su bili deo partizanskog pokreta, kako onim utamničenim tako i „oficijalnim“, nisu strani silovanje, alkoholizam, nedisciplina, korupcija, pljačka, ubistva. Četnici su, pak, ako se izuzme vojvoda Jezdimir Kuštrimović (baziran na Nikoli Kalabiću), prikazani humanije. Oni imaju svoje sitne mane i slabosti, ali i nešto vrlina koje isplivaju na površinu, doduše retko. Pod najvećom sumnjom je onaj ko nije „nit’ tamo nit’ ovamo“, Slavoljub Medaković, predratni „champagne socialist“, lider socijalističko- seljačke stranke (baziran na Dragoljubu Jovanoviću), član Titove vlade, zatvoren kao „nenarodni element“.
O „večitoj dilemi“ kom se carstvu privoleti: da li „sačuvati“ narod po cenu kolaboracije (Miloš Obrenović, četnički pokret) ili se beskompromisno boriti (Karađorđe, partizani) pisao je Selenić i docnije, u komadu Knez Pavle gde je pragmatičnom, sofisticiranom knezu suprotstavljen fanatični anglofilski dvojac, pučistički generali Simović i Mirković. I Ruženje naroda i Knez Pavle postavljaju jedno isto pitanje: „Da li smo mogli da zaobiđemo velika krvoprolića vukući možda nepopularne i moralno problematične ali „razumne“ poteze?“ Nameće se zaključak da su u istorijskom bilansu obe strane bile jednako brutalne, ali da je jedna „koštala“ manje (obrenovićevska, četnička) u odnosu na drugu. U ovim istorijskim previranjima posebno je zanimljiv status stranaca u Selenićevoj drami.

 

SLOVENCI

Jedina (ali vredna) dramatis persona slovenačkog porekla u ovom komadu je Boštjan, dvadesetpetogodišnjak, partizanski komandant zatvora za političke protivnike smeštenog u oslobođenoj Srbiji 1945/6. godine. Na Boštjanu je sve vreme „besprekorna partizanska uniforma“, što potvrđuje pozitivan stereotip Srba o Slovencima kao o urednim, vrednim ljudima. Boštjana nacionalna pripadnost ne određuje na prvi pogled, ne toliko kao stereotipni karakter, ako se izuzmu navedeni metodičnost i urednost, koliko činjenica da je kao Slovenac kod robijaša omraženiji od ostalih partizana (Kuštrimović ga naziva: „govno kranjsko“). Boštjan vlada onako kako to čini Miloš Obrenović, koji 1817. godine žrtvuje glavu kuma Karađorđa da bi očuvao svoju vlast i Srbiju poštedeo daljih ljudskih žrtava.
Boštjan je mlad i samim tim mora dodatno da se dokaže pred nadređenima. Njegova strogost je određena i njegovom pozicijom s obzirom da je njegov nadređeni Uča, Užičanin sklon da često obilazi kaznionicu. Koliko i partijskim ciljevima, Uča je jednako privržen pijanstvu i ekscesima, pa tako upada u ćeliju i oružjem tera zatvorenike da recituju „Početak bune na dahije“. U odnosima sa zatvorenicima Boštjan neguje neku bizarnu kombinaciju neposrednog, skoro drugarskog odnosa i strogosti. Ne okleva da upotrebi doušnike i kažnjava na osnovu dojava. Dobro poznaje karaktere, pa tako Stevana Stankovića, četničkog političara, kupuje cigaretama a Kuštrimovića, stalnog doušnika, drži u strahu da mu neće ispuniti obećanje i ostaviti ga u životu. Vladajući makijavelističkim metodama, Boštjan dobija „kompliment“ od Uče: „Jesi đubre!“.
Upravo u toj „pohvali“ stoji razlika između Uče i Boštjana, razlika u prirodi njihovih brutalnosti. Uča je verovatno prvoborac, sa traumama iz rata i on u epskoj pesmi vidi svoju suštinu, ustaničku, borbenu, protiv okupatorskog nasilja, iskrenost i drskost nasuprot Boštjanovoj potuljenosti i proračunatosti. U ovoj pesmi Uča nalazi i objašnjenje za svoje kabadahijsko ponašanje kakvo je Čapajeva, nekadašnjeg partizana, dovelo u tu istu kaznionicu. Boštjana je Selenić prikazao kao pragmatičnog predstavnika prve generacije političara Titove Jugoslavije, što zanimljivo korespondira sa vremenom pisanja i izvođenja Selenićeve drame, vremenom Miloševićevog uspona na vlast kad su težnje slovenačkog rukovodstva za nezavisnošću njihove republike dobijale na zamahu.
Kao dramski junak, Boštjan nije prikazan sa rafiniranim psihološkim nijansama za razliku od drugih junaka Selenićevog teksta.

Njegov razlog postojanja na dramskoj sceni nije u tome da se prikaže težnja čoveka koji se zatekao u civilizacijski drugačijoj sredini da se održi i eventualno napreduje. S druge strane, za Boštjana se ne može reći ni da je tipski upravnik kaznionice, ograničeni čvrstorukaš koji se oslanja na brutalnu silu. Njega definiše pre etnička pripadnost sa kojom su poistovećena njegova servilnost i makijevalistička brutalnost. Upravnik zatvora je tako stereotipni Slovenac, dakle stranac koji vešto manipuliše zavađenim Srbima.

betonbr98_mixer

BRITANCI

Britanci su i za obrazovanije Srbe dugo vremena bili dalek i skoro egzotičan narod. Sve do dolaska pukovnika Džordža Lojda Hodžiza, prvog engleskog konzula u Srbiji za vreme prve vladavine kneza Miloša. Jedna od retkih detaljnijih informacija o Britancima su zapisi Dositeja Obradovića koji je boravio u Engleskoj, videći u misliocu Adisona „engleskog Sokrata“ a u Englezima „najprosvešteniji u Evropi narod“. Međutim, srpsko-britanski kulturni kontakti nikad nisu bili jaki. Srbija je bila kulturno, politički i ekonomski više okrenuta prema Centralnoj Evropi, kao i Rusiji i Francuskoj. Shodno tome, Britanci se nisu mnogo pojavljivali u našim dramama. I za njih su važili manje-više isti stereotipi u koje veruju i brojni Evropljani: u pitanju je hladan, trezven ali alkoholu i svakojakim ekscentričnostima sklon narod. Poseban kuriozitet predstavlja to da je tek posle Prvog svetskog rata kod nas počela da se pravi razlika među britanskim narodima: Englezima, Škotima, Velšanima i Ircima, koji su pre toga svi proglašavani za Engleze. Tako je i jedan deo Beograda iznad hotela „Slavija“ nazvan Englezovac, iako je njegov vlasnik bio Škot, Frensis MekKenzi.
Ruženje naroda u dva dela prikazuje „mejdžora“ Atertona, tridesetogodišnjaka, koji u štabu britanske obaveštajne službe u Egiptu daje izveštaj sa balkanskih ratišta. Aterton svedoči o balkanskom svetu u kojem je razum unapred isključen a svi savezi i animoziteti mogući i ne isključuju jedni druge. Zašto partizani ubijaju četnike, pita ga u jednoj sceni pukovnik Daglas.

 

ATERTON: Zato što su Srbi.
DAGLAS: Ali, majore Aterton, zar ne vidite da u vašim odgovorima nema logike?
ATERTON: Vidim, kolonel Daglas.

 

Ovi odgovori treba da predstave staru priču o apsurdnim srpskim neslogama. Postoji u tom razgovoru i određena količina „engleskog humora“, koji je u stvari srpski pa tako Aterton kaže: „ponekad sam verovao da ima partija koliko sam imao sagovornika“. Zbunjivost pukovnika događajima na Balkanu, sa druge strane, govori o nesposobnosti Britanaca da sagledaju kompleksnost realne situacije: probritanski »četniki« (poengležena verzija a ujedno i prvobitni naslov ovog komada od koga je Selenić odustao) mrze Britance i kralja, partizani su za Sovjete, i partizani i četnici su pretežno Srbi, mada partizana ima među Hrvatima a Hrvatskom vladaju ustaše... Jednom rečju, čak i slavni britanski razum, hladan i rigidan, prestaje u sudaru sa južnoslovenskim omrazama.
U Ruženju postoje i druge reference vezane za Veliku Britaniju. Četnici na više mesta proklinju „britansku izdaju“, stajanje na partizansku stranu i prisilu koju su primenili da bi Petar Drugi Karađorđević pozvao svoje podanike da se stave pod Titovu komandu. Ali, protivrečnosti se tu ne završavaju. Tako Stanković, anglofil i četnik, recituje delove iz Šekspirovog Julija Cezara Kuštrimoviću, sirovom varvarinu i uživa u stihovima pesnika naroda koji ne podnosi, ne poznajući značenje ni jedne jedine reči koju izgovara. Time Selenić ističe površnu četničku anglofiliju koja je izmešane sa ksenofobijom, opijenost jezikom (u njegovoj elizabetanskoj verziji) i nerazumevanja politike koja se na tom istom jeziku vodi.
Australija se spominje u priči sveštenika, popa Save, koji govori o grupi australijskih vojnika koje su Nemci uhvatili u Grčkoj i doveli u niški logor. Neki od veselih zarobljenika iz daleke zemlje nacistički su pozdravljali magarca koji je prolazio pored logora. Nemci su pretili streljanjem onima koji su to radili. Svi Australijanci osim jednog su tvrdili da su oni ismevali Firera. Ubijen je upravo onaj koji je rekao da ne zna ko je to uradio, ali zna da on nije. Ova priča o solidarnosti i hrabrosti nije imala nikakvo značenje za srpske političke zatvorenike. Saveznička sloga je tako suprotstavljena srpskom odsustvu svesti o bilo kakvoj solidarnosti, nacionalnoj, vojničkoj i ljudskoj.

 

FRANCUZI

Andre, Medakovićeva supruga, pojavljuje se u jednoj sceni Ruženja. Ona posećuje svog muža u zatvoru i iz tog kratkog dijaloga saznajemo da nekako preživljava prve poratne dane, iako je očigledno da ne koristi “tačkice” i bonove za hranu. Ona laže svog muža da dobija pakete iz Francuske i da, s obzirom da je izbačena iz kuće, živi kod njihovih prijatelja kojima je takođe oduzeta kuća. Ovo je kratka, emotivno nabijena scena i u njoj Selenić daje jedan od svojih tipičnih motiva: nevolje stranaca koji su zaglavili u domaćem karakazanu.
Medakovićeva deca su se odrekla očeve politike i pridružila partizanima. Andre je izgubila krov nad glavom i zabranjeno joj je da ode u Francusku. Njena egzistencija je ugrožena i nema naznake da se bavi bilo kakvim poslom. U razgovoru sa Medakovićem pokazuje se da Andre ne zna koji se bonovi i „tačkice“ koriste, što indicira da ona sama ne obezbeđuje svoju egzistenciju već to čini neko drugi. Zanimljivo je da prvo slaže svog muža da se preselila kod prijatelja rekvirirane kuće a zatim izbegava da mu da adresu na kojoj živi. Jedini od junaka komada koji poznaje Andre je Stevan Stanković koji je upoznao pre rata: „Nesretna gospođa Andre, divna, pametna žena, odjedared sama u partizanskom Beogradu...“. Stanković, dakle, indicira da je Medakovićeva supruga osoba koja se teško snalazi u životu i da nije isključeno da je našla zaštitnika kod nekog ili nekih uticajnih muškaraca koji vode „partizanski Beograd“. Medaković previše žustro odgovara na ovu rečenicu jer Stanković samo potvrđuje njegove sumnje.
U liku Andre može se prepoznati stereotipna Francuskinja krhke, plahovite ženstvenosti koja kao Vilijemsova Blanš Diboa „depends on kindness of strangers”. Kao žena iz visokog društva ona mora da nastavi sa istim ili sličnim stilom života. Potresena je postupkom svoje dece i žao joj je Medakovića ali, s druge strane, teži da sačuva sebe i napravi emotivnu distancu prema bližnjima. Tako se kod nje izmenio jezik intimne komunikacije. Mužu se obraća sa: „moj prijatelju“ umesto „mužu“ ili „ljubavi“ i „grlim te“ umesto „ljubim te“.

 

FIKSIRANJE PREDRASUDA

Nacionalni stereotipi su za brojne dramske pisce pa i one najveće (setimo se Aristofanove Spartanke Lizistrate, Šekspirovih oficira, Irca FicMorisa i Velšanina Hluelina u Henriju IV, Nemaca u komediji del arte) predstavljali (i predstavljaju) „prečicu“. Kad bi zamrla spisateljska inspiracija a rafiniranost portretisanja likova počela da bledi, autori su pribegavali stereotipu jer bi on, po defaultu, prikazao karakter koji im treba, dodao malo egzotičnosti (akcenat, jezik) i, često, komički efekat. Nacionalni stereotipi se tako potvrđuju na sceni a publika je živi u lažnom ubeđenju da je bolja od onog „drugog“. Na taj način se stvara osećaj izuzetnosti i samodovoljnosti društva u kome je delo poniklo.
U Ruženju naroda stranci su pretežno ili negativci ili uskogrudi i sebični. Selenićeva drama podupire verovanja da su slabići oni koji nisu imali dugu tradiciju ustanaka (Jermeni), oni koji su skloni racionalnim formulama nesposobni da sagledaju širu sliku (Britanci) ili slabi, egocentrični karakteri (Francuzi), te da su našim, srpskim podelama blizu pola veka kumovali stranci (Slovenci i Hrvati pre svega).

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.