Beton br.153
Sreda 19. novembar 2014.
Piše: Marinko Vorgić

REMEĆENJE ŽUDNJE

Subverzija ženskog u Gorskom vijencu



Živopisna epska i folklorna ilustrativnost, dugo jedina funkcija koja je pripisivana epizodama u kojima se pojavljuju ženski likovi, spada s jedne veoma intrigantne sižejne nutrine onog momenta kada se Gorski vijenac počne čitati u ključu sukoba plemenske sabornosti, kao izrazito muškog principa, i remetilačkih elemenata. Čim se zađe iza isturenog tematskog plana čiji se sukob strukturira antagonizmom pravovjerja i renegatstva, dolazimo do slojeva u kojima se mogu problematizovati preispitivanja kolektivnih modela od strane skeptičnog i slobodnog ja.


LUNA MESEČARKA


To ja će u Gorskom vijencu „rovariti“ u dubljim slojevima, sve do početka istrage poturica. Tada će mišljenje, od kojeg kolektiv „zebe“ i zbog kojega mu se „posa povukuje“, biti zamijenjeno akcijom/borbom – efikasnim i željenim modelom djelovanja grupe, a u njoj je mišljenje ekskluzivno pravo samo onih koji kreiraju totalitet kolektivnog. U tom kontekstu, analitična potraga za motivacionim sklopom ženskih epizoda pokazuje da one čine bitna subverzivna jezgra, kojima se dovodi u pitanje plemensko jednoglasje. Dekonstrukcijom do arhetipskog nivoa može se doći do zaključka da su ženskim pojavama u Gorskom vijencu punktirane tačke koje po prirodi samog ženskog principa pripadaju zemaljskim protivurječnostima, a one vječito remete mušku težnju ka totalitetu koja je, kako u svojoj spiritualnoj posvećenosti tako i u zemaljskoj realizaciji, jednako isključiva. U tim „visokim poslovima“ plemena muški pogled je, po pravilu, okrenut prema nebu i zamagljen je eshatologijom. Uranski princip dominira koliko u dilemama Vladike toliko i u idealu herojske smrti – svjetonazoru svih ostalih junaka. Ženski, pak,  likovi, vezani za zemaljske probleme, svojim pojavama uporno stavljaju na iskušenje projektovanu plemensku sabornost.


Tokom cijelog Gorskog vijenca jača plemenska koheziona sila u svom dominantnom muškom karakteru, a gdje god se željeni model dovodi u pitanje obično se pojavljuje neki intrigantni ženski lik. Prvi je prisutan samo u priči o događaju koji je izazvao kašnjenje plemenika na dogovor o donošenju važne odluke – šta raditi s islamiziranom braćom. Veoma je bitno što je taj incidentni događaj izazvan bijegom/otmicom žene iz bračnog kazamata. Ružu Kasanovu oteo je Mujo Alić, prema kome Ruža, kako nam je nagoviješteno u tekstu, nije bila nimalo ravnodušna. Izbor po srcu jedan je od momenata koji ženi u patrijarhalnom sistemu podiže samopouzdanje i pokreće je na samostalno djelovanje, a ako taj izbor potkopa i dva stuba patrijarhata – brak i vjeru – onda je to veoma visoka tačka u akciji žene. Nevjerstvo i tragedija Ruže Kasanove kontrastna je pojava u sceni okupljanja glavara, koji nikako da se okupe. Jedni kasne zbog razmjene roblja s Turcima, drugi zbog časti i obraza, koji su morali sačuvati pošto su im Alići ženu ugrabili. Ta kašnjenja jedno su od uspjelijih dramaturških rješenja u Gorskom vijencu, jer njima Njegoš otvara prvo polje u kom se problematizuju odnosi između plemena i pojedinca i njihovih dominantnih obilježja – akcije i mišljenja. Pleme već dugo iščekuje početak borbe protiv renegata i, konstantinovićevski rečeno, njegova stalno prisutna žudnja za akcijom postaje permanentna neakcija. Ni odluku o odustajanju od planirane akcije ne može donijeti plemenska svijest, jer bi ta odluka narušila stalnu žudnju – intuitivnu silu koja pleme drži na okupu. Prekid žudnje ili njenu nadgradnju djelovanjem može izvesti samo svijest izdvojena iz plemenskih nazora, svijest koja je osamljivanjem proširila svoju vizuru i ostvarila uslove da žudnju zamjeni mišljenjem. Kašnjenje i jedva dovršeno okupljanje glavara dramaturški korespondiraju s plemenskom žudnjom za akcijom, koja uporno izostaje.


Da su aktivnosti plemena lišene mišljenja, vidimo u razlozima kašnjenja dva plemenska bratstva. Ti se incidenti, nalik kakvim muškim ratničkim igrarijama, odvijaju bez osjećanja odgovornosti, bez neke misaone stanke koja bi omogućila uvid u tragičnu stranu dva krvava događaja. U prvom, kada Ozrinići odlaze na razmjenu roblja, pogiba se lako i gotovo usputno – otišli su na sastanak, pa se prvo razmeću junaštvom, onda malo prave šeretluke i na kraju se potuku. To što je tuča bila krvava i za neke fatalna nema neku težinu. Kraj priče kneza Janka o ovom nadgornjavanju, zbog čijeg su krvavog raspleta odocnili Ozrinići, zvuči kao statistički rezime iz kojeg je ishlapila svaka emocija, svaki tragički kontekst: „Tu se odmah pomutismo grdno, / pobismo se ognjem iz pušakah; / napravismo petnaest nosilah, / šest našijeh, devet njihovijeh.“ Ovako sveden račun ispod crte u završnom stihu pokazuje da pojednostavljena ratnička logika ne mari mnogo za tragičko iskustvo. To zbrajanje bez ikakve empatije u opozitu je s pričom Martinovića, koji su na sastanak zakasnili zbog otmice Ruže Kasanove. Tomaš Martinović detaljno opisuje kako su braća Alići oteli Ružu tonom punim saosjećanja „jer je Kasan bruka nevaljala“ koji je zatvorio „vilu u tavnicu“. Ova se ispovijest završava dubokim kajanjem spasioca časti: „Na Simunji stigosmo svatove, / te ubismo obadva Alića, / a kroz Turke nesrećnu nevjestu. / Tu smo grdno obraz ocrnili / i od boga dio izgubili.“ Poslije ovog pokajničkog rezimea slijede riječi kneza Janka, malopređašnjeg statističara s krvavog megdana, čiji ratnički nerv neće više moći da miruje. Za njega su obazrivo promišljanje i dileme, koje se s Vladike rastaču na cijelo pleme, nezreli defetizam zatrovan mišljenjem: „Bože dragi, čudna dogovora! / Bi li ovo đeca poslovala? ... neke misli na vrat tovarimo / ka da posla do mislit nemamo.“


Lazar-Bodroza-01   Lazar Bodroža: Zakon
 

BEGUNICA TUŽBALICA VEŠTICA


 

Ruža se suprotstavila ograničenjima kolektiva, jer je njeno žensko iskustvo kompleksnije onoliko koliko zemaljski eros obiljem svojih horizontalnih mogućnosti nadilazi jednosmjernu herojsku vertikalu. Muke glavara su muke cijelog plemena, one ne pokreću nikakav osjećaj individualnosti. Svijet serdara, kneževa i vojvoda je ograničen, i u tom svijetu njihovom agonu dat je onaj prostor u kojem se pojedinac može ostvariti samo kao ratnik – onaj čije ambicije ne prelaze granice plemena. Takav nepojedinični pojedinac u stalnoj je interakciji s kolektivom, njegovom iskustvu ne daju se mogućnosti izdvajanja, a time ni mogućnosti preispitivanja i sumnji. Samo Vladika, zahvaljujući duhovnoj i svjetovnoj hijerarhiji, može da se „osami“, da stane na više brdo od ostalih i da sa te osame proširi vidik preko granice plemena. S tog uzvišenja njegov pogled dopire do mnogo univerzalnijih vrijednosti od onih koje vladaju u zatvorenom sistemu plemena. Osamljivanje, izdvajanje iz plemena, očigledno je preduslov za dublji uvid u smisao pojedinačnog života, za njegova iskušanja i za razmišljanje, od kojeg pleme zazire, o dugu prema životu, na čijem devalviranju počiva plemenska logika. Ruža je takođe sama, ali u „tamnici“ u koju je zatvorena udajom za Kasana, i njena sužena vizura, kao i Vladičina proširena, zaziva „jeres“ mišljenja, što je preduslov da se zaobiđe plemenska cenzura i nasluti da život pojedinca mora biti nešto više. Iz pozicije zatočenice nije vidjela veličinu u vjeri i braku, za razliku od onih koji upravo vjerom i brakom održavaju sistem jednom za svagda uspostavljene moći. I ne samo na nivou ideje, već i svojom dinamikom, cijeli događaj oko ovog srčanog bijega iz tamnice rastresa tromu i mutnu priču o zboru na kom „zboriti ne smiješ“ i stvara pukotine na kolektivističkom monolitu navaljenom kako na univerzalno tako i na individualno. Taj prebjeg na konju žene koja je odlučila da posluša svoje srce jeste – kako kaže Stanko Cerović u intrigantnim Njegoševim tajnim stazama – „munja koja prosijeca noć, nebeska poruka junacima o cijeni junaštva i najdublja pjesnička nauka.“


Poruku junacima o junaštvu donosi i sestra Batrićeva. Ako je slučaj Ruže Kasanove bio munja koja je bljesnula u muškoj raspričanoj noći, onda je tužbalica sestre Batrićeve bila grom koji je udario u srž te priče. Tužbalicom žena narušava hijerarhiju, jedino je tada centralna figura koja se sluša, jedino se tada miješa u muške poslove. U krešendu svoje tužbalice sestra Batrićeva proziva neodlučne plemenske vođe, čime je ženska pojavnost još jednom stavljena u tačku ka kojoj teži muška visokoparna priča – tačku odluke. Ova dva ženska lika uvode djelatni zemaljski princip u zavodljivu agonsku semantiku. Pojavi sestre Batrićeve prethodi scena s turskom svadbom, jednim od najzanimljivijih dramaturških rješenja u Gorskom vijencu. Nadgornjavanje i provociranje svatova Turaka sa svatovima Crnogorcima postaje umetnuti dramski događaj, koji već narazgovarani glavari komentarišu. U tom statičnom životu jedini dinamizam je onaj narativni. Tapija na mudrovanje upravo je jedan od najbitnijih uslova za održavanje muškog sistema moći. Konspirativni skupovi, epski zamah izlaganja, jezd kroz vrijeme od evociranja do prorokovanja, sve je to mistifikacija muškog plemenskog principa, koji žene u Gorskom vijencu svojim zemaljskim neurozama i tragedijama umnogome demistifikuju.


Osim sestre Batrićeve, samo će još jedan ženski lik imati privilegiju govora – baba vještica; čak više – ona će jedina učestvovati u razgovoru. Kada se uzme u obzir da Gorski vijenac nema jasan epopejičan karakter, te da se s većim dijelom radnje upoznajemo kroz razgovor likova, neučešće žena u ovoj raskošnoj konverzaciji moglo bi da baci sumnju na rodnu korektnost Njegoša. Ipak, on će simboličkom funkcionalizacijom ženskim likovima dodijeliti posebnu ulogu u problematizaciji možda najdelikatnijih odnosa između kolektivnog i individualnog. Zbog toga bi u epizodi s babom, u kojoj je žena predstavljena kao opasni izvanjac podrivač plemenskog jedinstva, trebalo posebnu pažnju obratiti na intenciju te subverzije. Vještica je žena van zajednice, ali i najslobodnija ženska pojavnost. Njeno zlo je usmjereno prvenstveno na vezivno tkivo plemena – na brak, porodicu i potomstvo. Zanimljivo je da u folkloru i predanju u Crnoj Gori dominira mišljenje da vještice najgore zlo čine svojima, čak da samo njima i mogu nauditi. Ovakvim suženim dejstvom podvlači se vještičija strategija, jer to nije apstraktno zlo koje ugrožava bilo koga, već specijalno usmjereno zlo, znači – ideologizovano zlo. Sumnje u surealni status ove žene, koje pleme pokazuje, takođe su posljedica ne-mišljenja, proizvod žudnje, u ovom slučaju žudnje za stalno prisutnom prijetnjom zajednici. Zavodljivi mistični veo koji okružuje babu dok priča o svojim vještičjim umijećima, a glavari joj pomalo vjeruju, biva rastrgnut intervencijom mišljenju sklonog Vladike, ostavljajući sumornu figuru žene uljeza. Intervencija razuma babu će spasiti od kamenovanja, ali će je ipak ostaviti na poziciji opasnog remetilačkog faktora.


HORMONSKI FAKTOR ZBUNJENOSTI


Najkompleksniji odnos žena–pleme razvijen je u epizodi sna Vuka Mandušića, gdje žena biva lišena svog fizikuma – izmještena iz realnog svijeta u san. Kontekst se još više olabavljuje činjenicom da je ona snaha – autor očigledno svjesno izbjegava primarniju detekciju – ne znamo čija je žena ili eventualno kćer. Takvom postavkom, tačnije, redukcijom odnosa, snaha Milonjića bana umnogome biva oslobođena sociološkog konteksta, čime je njena pojava bliža elementarno ženskom i, time, sadrži veći arhetipski potencijal. Zbog toga će se kroz ovaj lik na neki način rekreirati i anticipirati ostali ženski likovi. Njen subverzivni potencijal sadrži sve ženske motive u Gorskom vijencu: ženu demistifikatorku braka i vjere, ženu koja narušava dominantni muški diskurs i ženu koja pod nazorom demona ljubavi preti da poremeti odnose u zajednici, jer: snahu Milonjića bana Vuk Mandušić kontekstualizuje u moguće nevjerstvo; ona, takođe, tuži; a njena ljepota muti razum i budi sumnju na „mađije“, jer je slika češljanja kose pored vatre koliko erotska toliko i sablasna. Na idejnom planu, u ovom snu implicirani su možda najintrigantniji motivi jednog rigidnog moralnog kodeksa. Pošto za plemensku patrijarhalnu svijest nije prihvatljivo da pojedinac, zdrav i u vlasti boga pravoga i jedinoga, narušava njen sistem vrijednosti, sumnja na đavola i mađije s početka sna liči na alibi Mandušićevog pomućenog razuma. On kao da zna, čak i u snu, da pleme njegovu problematičnu strast može podnijeti samo ako je ona djelo nečeg onostranog (pleme, da ponovim, održava i žudnja za nedokučivim), nečeg za šta se čovjek, to „slabo živinče“, ni ne pita. Već u drugom stihu čujemo da postoji i nešto teže od đavola i mađija, čije se imenovanje u ovom snu satkanom od prijetećih nagovještaja na početku odlaže. To nešto je s one strane patrijarhalno-plemenskog racia, tamo gdje su izgnane sile koje kolektiv ne kontroliše i koje, što je za pleme najproblematičnije, pokreću neuhvatljive manifestacije individualnosti.


Njegoš će u prvi plan ovog sna staviti borbu između mozga i srca, omiljenu romantičarsku muku. Ta se borba odvija u noći utišanih brda i u predjelima sna, a u takvom ambijentu đavo je na svome. Ako se u početku na njega samo sumnja, u drugom pominjanju („no me đavo jednu večer nagna, / u kolibu noćih Milonjića“) postaje jasno da đavo nosi u ovom snu mnogo toga, a prije svega samog Mandušića. Na ovog junaka, što sve vrijeme hoda po ivici racionalne plemenske patrijarhalnosti, kao da je navaljen teret same Njegoševe individualnosti – vezane okovima istorije koja se dešava i koja u svojoj uranskoj koncepciji ne samo da nema vremena za život pojedinca, već sve ono čime se pojedinačno potvrđuje van herojskog i moralnog podviga smatra remetilačkim. Pominjanje đavola, makar kroz retoričku frazu narodnog govora, jeste nagovještaj subverzije, jer se time u čvrstu epsku građu unosi element folklora, pomjerajući iskaz ka lirskom u ovom s početka još uvijek razumnom snijevanju. Plemenski razum pomutilo je nešto što dolazi van njegovog areala, a to je potcrtano činjenicom da i lik snahe Milonjića bana dolazi „odnekuda“.


Stanko Cerović će upravo naglasiti ove dolaske iz nigdine prilikom inicijacija nekih likova, prije svih snahe Milonjića bana i igumana Stefana. Ipak, za razliku od Igumanovog nastupa, dolazak lijepe snahe nije obilježen nikakvim simboličkim smjerom. Pored toga, njeno pojavljivanje ne samo da nema svoje prostorno ishodište, već je i vremenski neuobičajeno – ona je budna kada svako spava, što svakako nije tipično za bioritam patrijarhalne zajednice. Mandušić je takođe budan, a taj podatak, povezan s njegovim dolaskom u kuću za koju zna da ga u njoj čeka iskušenje, pokazuje da i on sam traži đavola. Kada snaha Milonjića bana krene „kosu niz prsa češljati“ razigrane će se mađije morati zaustaviti i ona, kako je to Isidora Sekulić primijetila, „srećom po Mandušića i poeziju, počinje naricati“. Da, srećom za poeziju, jer od stiha „a tankijem glasom naricati“ iz sadržaja će ustuknuti erotika pred tragedijom đevera Andrije, ali ono što slijedi jeste jedan od najuspjelijih kontrapunkta u Njegoševom stihotvorstvu. Tragičnu priču nosi gusta melodija, puna diskretnih aliteracija gdje se eros preseljen u zvuk izdiže iznad velike priče herojske smrti, čiju povlašćenost u patrijarhalno-plemenskom društvu malo šta dovodi u pitanje. Zato ovaj proboj lirskog ne provocira samo patrijarhalni kodeks, nego narušava i njegova jezička pravila u kojima semantika i zvuk podliježu kolektivnom osjećanju. Poslije označene ljepote snahe Milonjića bana eros će se preseliti u zvuk, ulazeći tako u kompatibilno polje iracionalnog, čime će destabilizirati i plemensku psihologiju. Razum u ovom opasnom snu pokušava da centrira priču iskazujući pijetet prema Andrijinoj tragediji, ali ne uspijeva da promijeni tonalitet. Ta borba racionalnog i iracionalnog, lirskog i epskog, individualnog i plemenskog, erotskog i tragičkog završiće se povratkom erosa u sadržaj i to kako poslije pobjede slijedi – ekstatično: „Tuži mlada, za srce ujeda, / oči gore živje od plamena, / čelo joj je ljepše od mjeseca - / i ja plačem ka malo dijete.“ Ovo jeste semantika ekstaze – srce, ujedi, plamen, plač.


Snaha Milonjića bana, za razliku od prethodnih ženskih likova, nije ni u kakvoj akciji koja bi iritirala plemenske norme. U ovom slučaju plemenski kodeks u pitanje dovodi jedan od čuvara tog kodeksa, a to je u plemenu uvijek najveća opasnost. Na kraju, pleme se i diglo zbog „zla domaćega“.


Gorski-Vijenac-Novo-doba-1

Lazar Bodroža: Gorski vijenac, Novo doba


LJUBICA KOJE NEMA


Često je ukazivano na atipski karakter lika Vuka Mandušića. Tokom cijelog djela u njemu kao da radi neki pretplemenski nerv Crne Gore, onaj koji je autentičnija posljedica prostora čije su kako ambijentalne tako i istorijske okolnosti tražile izrazitu individualnost. Čak ni u periodu vladavine Njegoša ne postoji onaj nivo organizovanog društva koji bi pojedincu garantovao zaštitu i artikulisao ga između htjenja i obaveza. Vizija društvene organizovanosti cetinjskih vladika u velikoj se mjeri zasnivala na flertu s jakim muškim egom svojih podanika, što je dalo izrazito mačističku plemensku zajednicu. U njoj će se nesputanost podanika kanalisati gotovo mitskom glorifikacijom ratničkih podviga, bez jasnog rješenja za obuzdavanje te jake krvi u vremenima mira.


Zato nije čudo što su do dana današnjeg žene iz Gorskog vijenca, iako epizodistkinje i naizgled dekor, ostale gotovo jedini ženski likovi koje pamtimo iz sveukupne crnogorske književnosti. Lijepe i mahnite snahe, žene koje u smrt vodi njihovo srce, vještice i kivne sestre, nestaće iz „očišćenog“ svijeta, kao što će posljednji ženski lik nestati iz Gorskog vijenca.


Ljubicu Radunovu, koja puni puške svom mužu dok on pokušava odbraniti njihov dom od Turaka, Mandušić naziva „sokolom sivim“ kada Vladiki opisuje taj događaj. No, kada Mandušić priča o spasavanju Raduna, Ljubicu više ne spominje. Znamo da je Radun spasen, znamo da je izgorela kula, ali kako je „obršila“ Ljubica kao da više nikog ne zanima. I uistinu, njena tragedija bila bi falš u zapričanosti o oružiju i junaštvu, čime je ispunjen završni dijalog dvojice junaka, a u kojem se nagovještava novo pravovjerno doba lišeno dilema, suza, strasti, mahnitanja i nevjerstava. Da bi se izašlo na plemensku čistinu, sve su se ženske pojavnosti morale eliminisati iz neurotičnog teksta Gorskog vijenca, jer su upravo te žene pokretale damare života i usmjeravale njegovu dinamiku ka onom neokoštalom polu. Ružu Kasanovu ubijaju (izdala je svog čovjeka, pa makar to bio i rđa Kasan); sestra Batrićeva se ubija (proklinjala je glavare); snahu Milonjića bana ubija dnevna svjetlost raspršujući Mandušićev san, taj opaki zalog noći; baba zamalo nije ubijena (narušila je unutrašnju stabilnost plemena), a Ljubica su možda ubili, ili nisu, što je sasvim svejedno, jer je njena mirnodopska pozicija nebitna.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.