Beton br.166
Sreda 16. decembar 2015.
Piše: Jerko Bakotin

RAZARANJE HEROJÂ

 

Sve to zbunjuje zapadnog promatrača. Jer, strogo uzevši, postoji jedan upravo izazovni nesrazmjer između onoga što bi oni htjeli biti i onoga što stoji iza njih... Nema sumnje, posrijedi je prevara.

                                                Frantz Fanon


Došli smo sinoć, vlakom do Nauškija, odande starom i robusnom Ladom brkatog taksista do Kjahte, gradića na granici. Prelazak je trajao šest sati. Nekoliko vrsta policije, graničari FSB-a – Federaljnaja služba bezopasnosti, nasljednica KGB-a – carina, uvijek novi pretresi. Uljanovskij avtomobiljnyj zavod 452 je brutalno neudobno, ružno i jednostavno vozilo, istovremeno izuzetno pouzdano i izdržljivo. Stisneš gas i to je to... Nema potrebe za skretanjem. Jaruge, brda, šume, svejedno. Između Urala i Pacifika van gradova jedva postoji išta osim UAZ-ovih džipova i kombija. Putnici tu i tamo polome nešto, no zanemarimo li umjetnost, ta vozila savršena su metafora Rusije.


Negdje nedaleko, oko rijeke Onon rođen je Temudžin. Ujedinio je Mongole, Tajčute, Najmane, Keraite, Merkite i ostale u hordu koja se prelila do Poljske, Hrvatske i Palestine, poklavši dobar dio onih što je srela putem. Štovao je Vječno Plavo Nebo – Tengri. U pola noći stigli smo u Ulan Bator. Na zgradi ogroman natpis na ruskom – vokzal, to jest kolodvor.


Mongolija je nova Meka za poduzetne turiste, pronaći smještaj je umjetnost. Taksist traži hostel, mi zvjeramo kroz stakla u mrak. Nedaleko je park, klinci pijuckaju, ulanbatorska scena. Odjednom dolaze dva pandura. Surovo su namlatili klince. Čizma, pa šaka! Pleska po lijevom obrazu! Bum! Nogom u trbuh! Tras! Jebote! I opet bum! Nakon što su otišli, klinci su ustali, otresli prašinu, ogledavali modrice. Nastavili piti kao da se ništa nije dogodilo. Već smo tražili mjesto za kampiranje – u Mongoliji ne postoji privatna zemlja – kad smo konačno našli hostel.


Ujutro – žestoka rasprava oko odlaska u Gobi. Bljeskaju prizori otočića Oljhona na Bajkalu, ruske alternativne kazališne komune, pa bake u kostimu Shreka, pridošlih bajkera, čaša jake votke. Pijani smo se igrali na plaži, a potom krik i pakleni bolovi mog dislociranog ramena. U to doba noći nismo mogli ništa, osim da mi oni u zube gurnu štap, da grizem. Ležao sam na nekakvoj dasci i molio Nikolu da pronađe makar veterinara, dok su se glumci raspitivali Kak psihičeskoe sostojanie... U šest se vratio s provincijskom doktoricom, Damir mi je skinuo hlače dok je zora rumenila nad jezerom, a stara gospođa ispraznila injekcije anestezije. Potom bunilo četrnaestosatnog puta. Srećom, u Irkutsku mi je maleni liječnik kosih očiju precizno namjestio rame. Bauljao sam omamljen novokainom, a u bolničkoj čekaonici neka je žena buncala o vanzemaljcima. Nakon nekoliko dana odmora bacio sam ruksak i kupio torbu na kotačiće, nastavio dalje. Ali – odlučeno je - u Gobi ne idem.


Doći u Mongoliju i ne osjetiti stepu? Pih! Tješim se, i ovdje mora biti zanimljivo – Ulan Bator je džungla. Miksani komunizam, kapitalizam i tradicija, Rusija i Amerika – kalašnjikov, Cola i pečena konjetina, treći svijet par excellance! Tradicionalni šator – ger, balega, kobilje mlijeko, ratnički duh i američki pop!


1

Mongolija, fotografije u broju: Damir Žižić


GRAD HEROJA I NESTABILNA ARHITEKTURA


Sutradan bazam po gradu. Sam centar vrlo je malen, u središtu Suhe Batorov trg, na njemu nova zgrada mongolskog parlamenta – Državni veliki hural. Na pročelju zgrade debeljuškasti Džingis, ponešto u budističkoj tradiciji. Nasuprot kip Suhebatora, heroja borbe protiv Kineza i utemeljitelja druge socijalističke zemlje na svijetu. Oko kipa svježi vijenci. O Mongoliji se gotovo čitavo stoljeće odlučivalo u Moskvi, pa je logično da lokalci nisu oduševljeni Rusima. Ali, zahvaljujući golemom crvenom medi dobili su makar formalnu nezavisnost. Što medvjediće nije spriječilo da pokore Burjate, bliske rođake Mongola. No, Kineze ovdje, bar se takav dojam stječe – naprosto mrze. Osim povijesti, realna opasnost... There is one bilion of us, we will come to you! mantrao je pijani Kinez kojeg smo sreli u Ulan-Udeu.


Trg je lijep, ali već u neposrednoj blizini počinje pustoš – blatni rovovi neasfaltiranih ulica, derutni pločnici, raspadajuće fasade. Buja trash–ekonomija sitnih usluga za turiste. Sklepani kiosci, internet kafići u kojima na sitno okradaju, restorančići, na tlu tričavi suveniri i stari telefoni koje siromasi iznajmljuju, automobili porazbacani kao igračke razmaženog djeteta. Svuda se dilaju mobiteli, šareni sirotinjski gadget-kapitalizam. Srednja klasa jede globalno: Bohemian club, Italian restaurant, Chez Bernard, Original japanese, Korean, McDonalds... Iskaču ulickane strane banke, veleposlanstva ograđena žicom i zgrada ulanbatorske uprave, svjetlucave đinđuve u jarugama... Većinu grada čine oronuli socijalistički blokovi i birokratske zgradetine, pokoji poslovni toranj, neka impozantnija palačica u užem centru je kazalište ili bivši muzej Revolucije. Skoro sve je izgrađeno nakon Drugog svjetskog rata. Pravi kaos rezerviran je za predgrađa sastavljena od gerova i baraka. Ležim nekoliko sati u National Recreation Park – pomalo zapuštena zelena površina, jezero u sredini i roller coaster na pedale! Poput mongolske ekonomije. Trećina Mongola živi u Ulan Batoru, život u divljini se raspada pod udarom modernizacije i kapitalizma, ljudi hrle u glavni grad koji to ne može podnijeti, svaki treći građanin živi ispod praga siromaštva. Po jezercu ipak veslaju i uživaju mladi parovi.


Nekakav uloženi trud se vidi u održavanju parkova, ali kraj parlamenta prosjaci jedu, probavljaju, prodaju prnje i prose, okruženi milijardama golubova. Prometna pravila ne postoje; prelazak ceste je avantura, potencijalno pogubna za turiste. Koji, uostalom, u središtu imaju Tourist street… Grad je često mijenjao imena, a Ulan Bator – Crveni heroj – zove se od 1924. Godine. Tada je valjda bio crven od ponosa, danas od muke. Brojni su prosjaci svih dobnih skupina, no najviše je male djece. Klincima nema smisla davati pare, svaki ima odraslog robovlasnika. Nasrtljiva i gruba, ta djeca su onakva kakav je život prema njima. Opkole te ispruženih ruku, mantrajući čarobni hokus-pokus: Money! Money! Money! Žudiš za mišomorom... Istina trećeg svijeta je gnjusna.

Uskoro pljusak miješa ponešto prašine s ulica u blato boje okera. Trčim pod krov i osjećam neke dodire na leđima. Okrećem se. Drske, desperadoske oči kradljivca, ruke u mojoj torbi! Pogledi se na sekundu susreću, crne zjenice pulsiraju, a potom crta, bandit nestaje bestraga! Srećom, okrenuo sam se na vrijeme, nije stigao ništa dignuti. „To je novi fenomen. Do prije koje godine nije bilo turista i grad je bio jako siguran. Sada dolaze čitave horde i lokalci su naučili da stranci imaju novca. Ali, još uvijek nisu dobri lopovi, ne znaju kako krasti“, kaže mi navečer u hostelu Rita, američka geologinja koja je tu već godinama.


Krećem Avenijom mira prema samostanu Gandantenčenling, Velikom mjestu savršene radosti, kompleksu hramova, knjižnica i vjerskih objekata, domu za oko četiri stotine redovnika. Mongoli su budisti mahajana tradicije. Tridesetih su godina – pod vodstvom lokalnog Staljinova satrapa, Horlogijna Čojbalsana – izvršene masovne čistke. Likvidiran je veliki broj monaha, sravnjene su stotine hramova, društvo prisilno kolektivizirano i sovjetizirano. Navodno je ukupno pobijeno trideset do četrdeset hiljada ljudi, oko pet posto stanovništva. Devedesetih i ovdje renesansa religije, obnove hramova... Službeno, devedesetak posto stanovništva su vjernici, a u praksi je broj ateista vjerojatno popriličan. U središtu kompleksa je Dženrezig dacan, hram izgrađen 1911. U njemu je dvadesetšestmetarski kip Migdžid Dženreziga, bodisatve – probuđenog bića – suosjećanja. Rusi su '38. kip odnijeli u Lenjingrad, pa pretopili suosjećanje u metke. Praktičan narod, zna da se najbolje filozofira topovima.

Obnovljen prilozima vjernika, pozlaćeni kip – prekriven s petsto kvadratnih metara svile – u sebi krije 27 tona medicinskih trava, 334 sutre, dva milijuna smotaka mantri, te čitav ger s namještajem u podnožju. Simbol mongolske nezavisnosti.


Ispred zgrade u kadar fotoaparata hvatam hram i klinca koji naokolo trčkara. Dotrčava bijesna mama i pred moj objektiv – u činu jasnog protesta – ugura svoje dupe. Uočavam zanimljivog monaha. Šezdesetak godina, ogromni brkovi, plamene oči, obrijana glava. Baulja naokolo pijan ili lud, u grimiznoj halji, strijelja atomskim jezgrama koje ima umjesto očiju. Stvarno infernalan lik... Odjednom stari trči do mene i grabi pojas fotoaparata! Mahnito ga čupa iz mojih ruku... Ne dam! Ščepao sam drugi kraj! Zajebi! Povuci-potegni! Ne ide! Bježi dida! Nešto mi, gledam, kaplje po ruci... Stari slini iz usta! Baaaa! Srećom, dotrčava momak koji prodaje karte, smiruje starog i odvodi ga. Tako treba – pomislim – pospremi starca gdje spada. Budistički siledžija!... Momak mi gestama objašnjava da budem oprezniji s fotkanjem. U pravu je, nisam na safariju.

Privukao me Zajsan Tolgoj, impozantni spomenik sovjetsko-mongolskom prijateljstvu. Pješačim Džingisovom avenijom, izlazim iz grada, prolazim socijalistička predgrađa i muzej – bivšu zimsku palaču posljednjeg monarha Bogd kana. Komunisti ga ostavljaju na formalnom mjestu vrhovnika sve do njegove smrti 1924. – socijalistička monarhija je contradictio in adjecto, ali... Valjda su ga trebali. Na brdu su narisana dva golema lica, čini se da je jedno Džingis.


Oronuli memorijal još je uvijek impresivan. Vječna vatra prijateljstva je ugašena, ali murali su sjajni, makar smiješno socrealistički. Pobjede nad nacistima i Japancima, bitka kod Halkin Gola, Mongol u svemiru – Rusi ga poveli, svjetla budućnost, izgradnja, žetva... Sakralizacija revolucije. Pokraj ugašene vatre jedan je novi ovo – sveti humak s ceremonijalnim štapom, ukrašenim plavim tkaninama. Sjećam se, vidio sam upravo taj prizor – ovo i ugašenu vatru prijateljstva – u nekom Reader`s Digestu. Potpis pod fotku – „Novopronađena sloboda“. Sloboda da piješ kolu i umreš od gladi. Iznad nas ogromni cementni soldat vije barjak sa srpom i čekićem, što je - usred ovog pastirskog naroda - pomalo apsurdan prizor. Hrpa ljudi, kako turista tako i domaćih, očigledno mjesto za šetnju, mladi se drže za ruke, gledaju zalazak, obuhvaćaju čitav kaotični grad. Ispod nas urbana pustoš, dizalice gradilišta, predgrađa od gerova i blata, reklame i noćna svjetla velegrada, kasina i hoteli, sve ispremiješano, u pozadini dimnjaci termoelektrane, ultranarančasto svjetlo zalazećeg sunca i pusta stepa oko svega, čista distopija. I dim iznad tog improviziranog grada, na koji je upravo pušten dolar s lanca.


4


DIJALEKTIKA PRELAZA IZ NIOTKUDA U NIKUD


„Iz Mongolije smo. Zovem se Zula, a ovo je moja prijateljica Nara. Studiramo ekonomiju u Novosibirsku. Ovdje smo na praznicima, volimo Mongoliju, ali...“, kaže djevojka.


„Mongolski muškarci vrlo su agresivni i ljubomorni. Kao Narin momak. Eto normaljno! Ne želim tako nešto, želim putovati, vidjeti Europu i Ameriku, biti slobodna! Želim europskog muža – dovoljno je što sam ja Mongolka!“ – tumači u žaru. Doima se energično, nevino, iskreno, čak bespomoćno u svojoj žudnji, makar, ne sumnjam da će uspjeti. Znači, za mongolsku progresivnaju djevušku emancipacija znači bijeli muž. Podsjetila me na iskustva Jože Horvata u Panami šezdesetih godina. Majka klinkice Amperito govorila mu je o svojoj borbi da dobije bijela čovjeka – i o volji da izbori isto za svoju kćer. Dovoljno je što sam ja Mongolka. Što da čovjek kaže na to? Razumijem Zulu, vidim gdje živi. Ipak, nešto je tragično u njenom bijegu od Mongolije.


Razbuđuje me pogled na Damira i ekipu kako se iskrcavaju iz UAZ-a. Pričaju dogodovštine. Vidjeli su Karakorum, staro središte Džingisovog carstva! Klance! Stepe posute životinjskim kostima. Zatim Gobi! Pucam od ljubomore. Do nekog drugog puta nemam izbora nego zamišljati.


„Gradovi na jugu“, govore mi, „uopće nisu gradovi! Dalanzadgad – petnaest tisuća ljudi, a jedva da postoji zgrada. Gerovi ograđeni ogradama, unutra Internet, klinci igraju Warcraft, jašu virtualne konje!“ Apsurdi postmoderne usred pustinje… Pričam moje doživljaje, u čudu kimaju glavom. Kamo god oni došli, nomadi su bili iznimno ljubazni. Ger svakih četrdeset kilometara, poput broda na pučini, obitelj časti hranom, eregom, spavanjem… Običaj je da se ostavi nešto za poklon. Pokazivali su im stada konja, deva, svoje tradicije. Kćeri se nerijetko školuju na fakultetima, tekovina socijalizma. Dakle, malo one mitske Mongolije – van Ulan Batora – još postoji, još nije samljevena paklenim žrvnjem, još nisu uništeni ljudski odnosi, još bijeda nije izvukla najgore iz ljudi.


Ipak, i oni su imali udes, i to opaki. Stali su da pitaju za put, no ogromni ćelavi brko uočava njihovu opremu, potom dolazi do prozora, zagledava Tinu unutra, plazi jezik, pa suludim potezima liže staklo! Panika, vozači mahnito pale kombi, pustinjski gusari ih jure džipovima! Možda se radilo o borbi za život. Spasilo ih je to što je razbojnicima krepao jedan auto.


Dan provodimo u odmoru i smišljanju kako složiti reportažu. Teška srca odlučujemo prekosutra otići na "Chinggis Khaan`s cavalry show 2007" – spektakl oživljavanja povijesti, dosta popularan među turistima. Petsto konjanika usred stepe južno od grada, pod originalnom opremom glumi bitku iz dvanaestog stoljeća. Show je ipak, ispostaviće se, popriličan treš. Oponašajući borbu, u ovom spektaklu sukobljavaju se dvije vojske, a kakofonija bitke penje se do krešenda u stepskoj prašini. Po brošuri, Džingis je izumio Internet. Prvi brzi konjički sistem omogućavao je izmjenu informacija i bio prethodnik današnje Internetske mreže... Groteskna mašta nacionalnih PR-ova ide zaista daleko.U međuvremenu pronalazim letak o sirotištu smještenom van grada. Osnovala ga je Australka Didi Kalika, zgrožena prizorima u policijskom sabirnom centru. Djecu kupe s ulica, trpaju u kaveze nalik štenarama…


U gradu navodno postoji naci-kafić, uređen u stilu Trećeg Reicha. Sat vremena uzalud lutamo na plus četrdeset. Premoreni, ulazimo u prvi bar koji vidimo, a na ulazu – dva SS-ovca! Lutke u prirodnoj veličini, u rukama šmajseri, svastike oko ruku, Totenkopf na kacigama! Orlovi, sve samo crveno, crno, i bijelo oko nas, golemi bijeli disk i svastika na tlu. Sjedamo i bojažljivo naručujemo, ugodno je klimatizirano. Sudeći po cijenama ovo je fancy birtija. Daleko je Zapad, politička korektnost. („Ne razumijemo zašto ljudi ne vole Gitlera. Pa on je za Nijemce isto što i nama Džingis-kan?“ ranije me je Zula nevino upitala. Zgranut, shvaćam da – tehnički – nisu mnogo u krivu.) Hvata nas jeza, sa zidova isijava zlo, iz Hitlerovog, Himmlerovog, Göringovog i Goebbelsovog portreta, osjećamo težinu pogleda sotonskih očiju. Mladi Mongoli pijuckaju, smiju se, čavrljaju, zavode… Romantika! Na fotkama su zapravo Gitler, Gimmler, Goebbeljs i Göring (ruski jezik "h" iz stranih riječi pretvara u "g"). Zvuče kao imena patuljaka ili goblina, a ne ogavna banda zločinaca.


8


TAMO GDE SE ROJI SIROČAD


Navečer pijuckamo vino u hostelu. Priključuje nam se novi gost, Singapurac Laj Hok. Visok, markantan, snažan četrdesetčetverogodišnjak, prosijede poluduge kose. Geopolitika, globalno zatopljenje, Amerika, siromaštvo, nacije, kulture, otvorenost, sreća... Diskutiramo do dugo u noć. Najviše priča o solidarnosti, pomaganju drugima, energično gestikulira. Šest godina mladosti proveo je u vojsci, nakon toga biznismen... I did really big money… Negdje u tridesetima je otišao i većinu svijeta obišao autostopom. Još uvijek nije bio zadovoljan. Postaje volonter, pomaže siromašnima, ugroženima, svakom kome treba... Obrazovati mase, dati im pristup Internetu, obrazovanje i šansu. Zatrpan je projektima. Iz njega pršti neuništiva i fanatična volja, željezni optimizam… Ubacio je svoje pare i cijeli svoj život u to... Militantan tip, true believer, ali argumentiran, obrazovan, šarmantan... Budi poštovanje u nama.


„Znaš li nešto o ovom sirotištu?“ pitam. Pokazujem mu letak.


„Naravno! Didi je moja prijateljica. Djeca iz sirotišta upravo odlaze u ljetni kamp u nacionalnom parku Gorki-Tereldž. Dolazi i tridesetak djece iz policijskog centra koja su dobila 'izlaz' na tjedan dana“ započne, a zatim pređemo na bit. „Želite doći? Nema problema!...“ Na komadiću papira naškraba nam kartu. Dolazimo sutra predvečer. On će već biti tamo i obavijestiti o dolasku američkih i hrvatskih prijatelja.


Novi UAZ, pravac Tereldž, sedamdeset kilometara na sjeveroistok. Vožnja traje predugo, čini se da sunce zalazi na istoku. Uskoro vozač oštro skreće s ceste, sve se uklapa, prolazimo kućice na ulazu, slijedimo Laj Hokovu kartu, pratimo nekakve stupove, valjda za struju… Spuštamo se u malu zelenu dolinu, ispred nas dvadesetak gerova, ograda od debala, sve izranja iz magle, davno izgubljena idila… Svježim zrakom odjekuju dječji glasovi, igraju se skupine klinaca, laju deseci pasa. Pristupa nam mlada žena. Vi ste Lay Hokovi prijatelji? Stupamo među gerove, potpuno nespremni za tu erupciju, mahniti dečiji vrtlog koji oko nas počinje da se formira kao roj pčela...


Zvižduk, devet je sati, opet deseci djece jure na nas, vješaju nam se oko vratova, pozdravljaju, potom poslušno kao u vojsci trče u gerove. U svakom je jedna surogat majka desetero siročadi.


„Rekao sam da će se djeca rojiti oko vas. Razumijete sada o čemu sam pričao?“ govori Laj Hok, smijući se cijelim licem. „Ali, nije jednostavno. Ne znaju živjeti u vanjskom svijetu, krhki su, nepripremljeni za ljude...“


„Što to znači?“


„Kada navrše osamnaest, pošaljemo ih van, nađemo im posao. Ali, nekada jednostavno ne mogu podnijeti vanjski život, vraćaju nam se. Upravo pokušavamo organizirati grupe koje bi pružale potporu onima koji nas napuste, pomogle im da žive normalno.“


Grlimo se, opraštamo, ulazimo u kombi. Vozimo se u tišini, držeći fotoaparate masnih ekrana, ispipanih stotinama prstića.


9


*


Jednom kad riješiš da odeš iz nekog grada, kada to postaje samo stvar čekanja sata u kojem odlazi tvoj vlak, sve postaje suvišno, poput priče koja se nastavila nakon svog završetka. Nostalgija hvata pri gotovo svakom odlasku, a sada je i teže. Razmišljam, vjerojatno se nikad neću vratiti. Promatram taj ružan i neugodan grad, zavolio sam ga. Ima nekog brutalnog šarma, romantike.


U zbilji, nema ovdje nikakve romantike, vidim je samo ja, bezbrižni promatrač. Navodni romantični junak ne doživljava to tako, on se naprosto bori. Ovako dođeš, prošetaš, fotkaš se s djecom, nešto načrčkaš i objaviš, nadasve zanimljivo! Avanturizam sitne duše?


Odlomak iz istoimenog putopisa, iz knjige Bratstva i ubojstva, gajđin koju će uskoro objaviti IK Algoritam iz Zagreba

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.