Prosvjedna scena u Hrvatskoj u posljednje tri godine može se sagledati kroz tri slučaja. Rodno mjesto novog tipa demonstriranja, kao i novih ciljeva protesta, dotad manje-više neprakticiranih i slabo poznatih u zemlji, zagrebački je Filozofski fakultet na kojemu je u februaru 2008. godine otpočela skoro pa tromjesečna blokada rada Fakulteta. Ubrzo su se tom fakultetu pridružile i druge visokoškolske ustanove u zemlji, a sve sa zajedničkim zahtjevom za dekomercijalizacijom visokog školstva.
Drugi ugaoni kamen protestnog trokuta jesu prosvjedi građana Zagreba protiv devastacije donjogradskog bloka zgrada na Cvjetnom trgu, odnosno kako se to u teoriji naziva, protiv gentrifikacije urbanog prostora. Naime, građevinski poduzetnik Tomislav Horvatinčić u dogovoru s gradonačelnikom Milanom Bandićem uspijeva ishoditi dozvolu za građenje, a cijela je operacija vrlo mutna i, u najboljem slučaju, na granici zakonitosti. Kad se tome doda da je zbog jednog građevinskog poduhvata mijenjan generalni urbanistički plan i da se poduzetniku pogodovalo i na različite druge načine, jasni su ciljevi demonstracija koje su se u protekle tri godine odvijale u Varšavskoj ulici i na Cvjetnom trgu, a sve pod vodstvom dviju udruga – Pravo na grad i Zelene akcije.
Na kraju, ovog proljeća su u mjesec i nešto dana zagrebačkim, ali i ulicama drugih gradova dobranu kilometražu napravili i tzv. fejsbukovci – demonstranti koji su se najprije okupljali preko Facebooka, a kasnije su preko te društvene mreže bili pozivani na protestne šetnje – tražeći momentalnu ostavku aktualne vlade i premijerke Jadranke Kosor te trenutačno raspisivanje izbora, a sve zbog teškog socijalnog stanja i velikog osiromašenja ljudi.

Tri su cilja tih pokreta – protiv školarina, protiv klasne podjele grada i protiv nenarodne vlasti. Ono što ta tri cilja povezuje jest jak antihegemonijski moment i suprotstavljenost neoliberalnim načelima. Dakle, protiv su neoliberalnog univerziteta, protiv su neoliberalnog grada i protiv neoliberalne države, simboli te trostruke fortifikacije su bolonjski sistem školstva, neokapitalistički grad i Europska unija kao centar ekonomske supermoći. Zahtjevi su to da se deprivatiziraju uvjeti školovanja, da građani ponovno osvoje svoje ulice i da se planski odlučuje o njima te da se deprivatizira vlast. Inače, društveni karakter vlasti posebno je bio doveden u pitanje za vrijeme velike korupcije u vladi Ive Sanadera. Traži se, dakle, revizija privatizacije u oba svoja značenja – konkretni zahtjev za oduzimanjem otetog u postupku privatizacije i, naravno, zahtjev za generalnom resocijalizacijom.
Sva ta tri pokreta, nazovimo ih uvjetno tako, jasno detektiraju raspad društvenosti. Stvar je, dakako, puno ranije krenula. Barem mi, rođeni šezdesetih godina, znamo da se na svojevrsnoj de(kon)strukciji socijabilnosti zdušno radilo (iako ne u svih aktera svjesno), posebno na medijskom i umjetničkom području, još od osamdesetih. Te osamdesete - a one su naše, jugoslavenske šezdesete - bile su period jake individualizacije, koja je tada od službenih struktura bila shvaćana kao antisistemska pojava – što je zapravo i bila. Bio je to također i period, kako to kaže britanski sociolog Anthony Giddens, uspona ‘ja generacije’ a protiv ‘mi generacije’. Međutim, simpatični umjetničko-medijski rebelizam, zatim povremena politička drskost (prije svega u Sloveniji i to tek krajem osamdesetih), te nesumnjivi kreativni visoki dosezi pojedinaca, dijelom su zasjenjivali pravu prirodu stvari, a to je postupno mrvljenje društva do današnje asocijalne atomizacije. Rat je, kao veliko finale, društveno tkivo posve razorio.
Bilo kako bilo, danas imamo ruinirano društvo, koje tri spomenute tendencije jasno pokazuju. Novi pokreti pokušavaju motivirati i angažirati širu javnost na ponovno osvajanje onoga što je naše, na temeljima solidarnosti, jednakosti i ideje socijalne države – najprije to u većine treba tek reosvijestiti – i na reafirmaciju pojma društva koji je bio tako jako napadan i prokazivan u posljednjih tridesetak godina.

Sve ovo ne znači da su ovi pokreti u svom stilu strogi, striktno okrenuti cilju, ozbiljni i namrgođeni. Međutim, taj udio veselosti u otporu nije u sva tri slučaja isti. Dok su studentske blokade prštale idejama i dobrim raspoloženjem, dotle su antivladine šetnje najogorčenije, s najmanje ustupaka samozadovoljstvu. Najviše cool bile su demonstracije u Varšavskoj, oko tog gradskog cilja uspjelo se pridobiti najviše javnih, umjetničkih, kulturnih i medijski istaknutih ličnosti. Opinion makerima
najsuspektnije su, pak, bile fejsbukovske, jer je povorka bila politički najizmješanija, od krajnje desnice oličene u dragovoljačkim grupama do anarhosindikalista i Socijalističke radničke partije (stranka koju je osnovao i do svoje smrti vodio Stipe Šuvar), koja se pojavila s parolama o samoupravljanju. Tu, navodno, ima dosta desnog lumpenproleterijata, od čega javnost zazire.
Pojavile su se i usporedbe između beogradskih demonstracija u zimu 1996/97. i ovih proljetnih zagrebačkih. Da ne ulazimo u dublju analizu, spomenimo samo jednu bitnu razliku, kad je stil u pitanju. One beogradske bile su pune metaforike i duha, ove zagrebačke imaju na transparentima nedvosmislene poruke i zahtjeve. Dok je u Beogradu carevala metaforika, ovdje dominira retorička direktnost. Rezultat je to i različitih antagonista u ta dva grada i dva vremena. Tamo se još uvijek političkim ezopovskim jezikom moralo suprotstavljati režimu, jer je tadašnja policija bilo bitno brutalnija od ove današnje „demokratske“. Također, taktikom dozirane permisivnosti današnji režimi ipak razvijaju određenu otpornost na takvu alegoričnost, pa transparenti moraju udarati u glavu.
Jedan od većih dobitaka novih gibanja je postepena detronizacija ideologije endžioa (NGO). Kao što se zna, lijeva scena devedesetih, a dobrim dijelom i danas, bila je zarobljena u retorici ljudskih prava i viktimologije. Jasni su izvori tih ideologema. Najprije, sama ideja civilnog društva nastaje u disidentskim i ljudskopravaškim centrima otpora u istočnoevropskih metropolama. Takvom se strategijom suprotstavljaju dominantnom birokratiziranom socijalizmu. Drugi, viktimološki krak, nastaje u naše ratno i postratno vrijeme, kad se zavijaju rane. Problem nastaje kad takva strategija zadominira, a zna se da ne može dobaciti dalje od karitativne njege. Dodatni je problem svojevrsni NGO-ovovski denkverbot, koji unaprijed osuđuje čak i ideju svakog iole invazivnijeg vida suprotstavljanja, jer da je svaka violentnost, pa i ona najmanja, etički problematična. Uz to, civilna scena ne komentira i ne problematizira društvo kroz klasni spektrum, njezina je politička vizura drukčija, pomaknutija prema isključenima po rodnom, etničkom ili rasnom ključu. Civilna scena moralizira, a novi pokreti pokazuju da su mogući i drukčiji oblici prigovora, koji ne moraju nužno docirati, već mogu značiti djelovanje i mijenjanje.

Što je još važno? Pa to da otpor ukazuje na povijesnost sistema. Da svaki politički oblik ima svoj početak i kraj, da se naziru granice. Nije to mala stvar u zemljama kakva je Hrvatska, u kojoj su neke vrijednosti jednostavno hipostazirane, a svaka historičnost zakonom ukinuta. Recimo, pojam države. On je suspstancijaliziran u Hrvatskoj na rijetko viđen način, a sve – kako se to školski tumači – uslijed dugog perioda bezdržavlja i posljedične velike frustracije. Vidi se to i po haškoj presudi Anti Gotovini koja je jednim svojim dijelom načela i sakrosanktnu ideja države, što u puku izaziva iskreni šok. Tu dolazimo i do pedagogije, odnosno do odgoja građanina da misli i o dotad nezamislivom. Neupitna vrijednost samo do nedavno – istina, ne baš kao ideja državotvornosti – bila je ideja pristupanja Europskoj uniji. Sada je i to predano diskutantima. Ako sada stavimo po strani pad popularnosti te ideje uslijed haških presuda, puno se važnijim čine argumentirane kritike pristupa pisane od strane novih, vrlo upućenih autora koje su ove prilike iznjedrile. Svakako jedan od boljih izvora za informiranje o EU je i nedavni temat o tome izašao u zagrebačkom dvotjedniku „Zarez“. I inače je medijska alternativna scena u zadnje tri godine postala nezaobilaznim štivom za svakoga tko se htio informirati o novim tendencijama u društvu. Možda najpropulzivniji je blog slobodnifilozofski, koji je prvi i krenuo s promoviranjem novih ideja. Mediji u mainstreamu tek su se površno dohvaćali antiglobalističkih tema, a kad su domaće prilike bile u pitanju, obično su pisali s kombinacijom nerazumijevanja i prijezira. Tu valja spomenuti i krajnje patronizirajući stav tzv. centralnih medija i glavnih komentatora prema samim demonstracijama i njihovim učesnicima. Sve u stilu, iako ne znaju što hoće, iako su infantilni (posebno se to odnosilo na studente), ipak su simpatični. Naravno, stvar je posve obrnuta. Nova politička matrica i pojmovno i idejno potpuno je strana medijskoj sceni, tom novom retorikom ne vladaju novinari, a komentatori je u svom neznanju zaobilaze držeći se starih teorema. Takav patronizirajući stav, da prispodobim ovo što govorim primjerom iz Srbije, bio je prisutan i u slučaju Ratibora Trivunca, čiju su anarhističku akciju lijevi liberali u Srbiji unisono otpisali kao ispad nezrelog derišta, ni ne pokušavajući je reflektirati iz drugog ugla.

Kad smo već kod pedagogijskih učinaka da spomenemo kako je i političko-ideološki nečista i hibridna situacija oko uličnih prosvjeda bila vrlo instruktivna. Naime, elitizmu, pa onda i samozadovoljnom izolacionizmu sklona lijeva scena po prvi se puta suočila s nelagodom s desna. Zajedno su hodali, kako smo rekli, lijevi i desni, u ad hoc formiranoj koloni koja ima samo jedan cilj – prijevremeni izbori. Lekcija je to kao napisana za Antonija Negrija i Michaela Hardta u njihovom decentraliziranom „Mnoštvu“. Vjerojatno je preuzetno reći da se ovim zbivanjima piše nacrt novog društvenog ugovora, ali sigurno stoji da je svime ovime nagoviješteni novi društveno-politički pregovori. Dokida se polako klasični odnos političke sfere i demosa, kad je klasa na vlasti tek jednom u četiri godine pozivala birače da ih procijene. Danas diskusije ne prestaju, vode se na uličnim forumima, kao i na forumima društvenih mreža i sve to postaje obaveznim štivom i za političare. Ako ništa barem se ukinula unilateralnost u toj vezi.
Postoji zanimljiva tehnika kojom se koriste sudionici studentskih i fejsbukovskih demonstracija. Naime, inzistiraju na anonimnosti pojedinih istaknutih aktivista, čak i više, tvrde da klasičnog vodstva zapravo niti nema. Takvi postupci pokrete čini dodatno neobičnima, nemoguće ih je adaptirati tzv. normalnim oblicima političkog djelovanja. Tako neadaptabilni i nemimetični, novi se politički oblici odbijaju konformirati dotada poznatome. Invencija je jako bitna. To se posebno vidjelo na prvim, studentskim blokadama, kad je rečena anonimnost podjednako izluđivala i profesore i stare političke aktiviste i medije.
Dakako da je na nastanak prosvjednih akcija unazad dva mjeseca utjecala i revolucionarna situacija u Egiptu i Tunisu. Poput kakvog rikošea, jedan se metak odbio od Magreba i prema Zagrebu i zapalio iskru. Mnogi su fejsbukovske prosvjede, upravo zbog ovakvog zagledanja u arapski svijet, bili skloni nazvati pomodnima, jer da se ovdje samo kopira svijet. Čak i kad bi bilo samo tako, što bi u tom revolucionarnom prepisivanju bilo loše?! Zagreb je važan i zato, kako se neki već ustanovili, jer je to prva metropola istočne Evrope u kojoj su se pojavile antikapitalističke demonstracije unazad dvadeset godina.
„I predict a riot“, pjevaju Keiser Chiefsi, i slute nerede, baš kao i „Majke“koje traže da se neredi izazovu. Nova socijabilnost traži povećanje kapaciteta neslaganja. Već ta mogućnost da se raspravlja oko najbolnijih društvenih pitanja ukazuje na to da su odnosi u društvu bitno arbitrarniji i kontingentniji, nego što nam hoće nametnuti. Inzistiranje na normativnom apsolutizmu promoviranom od strane vladajuće klase isključivo je usko-interesnog karaktera.
Kako bilo, pregovori se nastavljaju i sve je otvoreno, nema finalizacije i to je, možda, ono najljepše.