Beton br.143
Sreda 22. januar 2014.
Piše: Selvedin Avdić

PRIRUČNA ATENTATORSKA KNJIŽNICA

 

 

 

Kada su igrali bilijar, mladobosanci su razgovarali o književnosti. Bili su ozbiljni, analitični i nepopustljivi u stavovima. Rasprave su najčešće završavale obračunom  bilijarskim štapovima.

 

U sobi 33 zatvorenog dijela terezinske bolnice Gavrilo Princip pričao je doktoru Morrisu Pappenheimu da u odnosu između njega i knjiga nije bilo šale:

 

„Uvijek usamljen, u bibliotekama... Knjige za mene znače život. Zato mi je sada teško bez čitanja...“

 

Nedeljko Čabrinović je svojim kolegama, tipografskim šegrtima, napisao spisak literature „koju moraju pročitati kako bi znali razlučiti istinu od laži koje im govore popovi“. Spisak, na kojem se nalazi 26 knjiga sačuvan je do danas. Zbog teško čitljivog rukopisa jedan naslov se ne može dešifrirati, ostali su jasni:

 

Prvi maj 1907; Program i organizacija socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj; Narodni glas, socijaldemokratski kalendar 1907; Napredak socijaldemokratije u Hrvatskoj i Sloveniji od 1904 – 1906; Pogledi na klerikalizam u Hrvatskoj; Tumačenje socijalističkog programa; Komunistički manifest; Proleterijat i klasna borba; Zakon o radnjama i socijalna demokratija; Socijalizam i narodna borba; Zakon o osiguranju radnika; U čemu je snaga naroda; Radnička borba; Pravo na život; Zemaljski raj; Kako buržoazija nova pljačka radnike; Ispovijed pape Aleksandra II Bordžije; Bojkot; U čemu je snaga radnog naroda; Socijalistička opština; Govor isusovačkog generala; Glavna dužnost jednog socijaldemokrate; Božićna propoved; Brata nemoj izdati: Šta je to sveopće, jednakopravno, tajno i proporcionalno pravo glasa.

 

Danilo Ilić je prevodio knjige, doslovno do dana atentata. Posljednje noći dovršavao je knjigu Oscara Wildea.  Među njegovim prevodima su i djela Kjerkegora, Strindberga, Ibzena, Edgara Allana Poa...   

 

Svaki mladobosanac želio je da bude pjesnik. Princip nije imao mnogo talenta, ali je uporno pisao, ne bi li postao bolji. Zabilježeno je da je dva puta prijateljima pokazao svoje stihove. Prvi put Dragutinu Mrasu je čitao pjesmu o ružama koje na dnu mora cvjetaju za voljenu djevojku. Mrasu se pjesma nije svidjela. Drugi put je o svojim pjesmama pričao Ivi Andriću. Obećao je da će mu ih pokazati, ali to nije učinio. Kada ga je Andrić pitao za njih, odgovorio mu je da ih je uništio.

 

Jedini Principov potpuni lirski tekst iz 1911. ostao je sačuvan u knjizi uspomena planinarske kuće na Bjelašnici.

 

„Šuteći, koračasmo nestalnim koracima po šumi zaneseni u onu tajanstvenu, duboku tišinu, slušasmo nemušti šapat mirisnog cvijeća i nijemog drveća. Za nosom sve dalje derući u gustu šumu – zgledasmo se kad nas opkoli paklena tama cereći se smijehom nakaznih čudovišta – nečujan i lak drhat i jeza prolijeće nam poput struje kroz poluumorne udove – nijemo koračasmo dalje, spotičući se o kojekakve klade i razbacane grane – jao meni, koliko me je puta zvrcala kobna misao da ne odletim u kakvu vječnu bezdan.“

 

Tu 1911. Princip je doktoru Pappenheimu opisao kao kritičnu u svom životu. Tada  je počeo da stiče „ideale o životu“ i priključio se mladobosancima. Te godine se i zaljubio.

 

Posljednje stihove napisao je na zidu, nekoliko dana pred smrt, o sjenama koje na dvoru plaše gospodu.

 

Knjige iz Priručne atentatorske knjižnice pronašao sam rasute u dvotomnoj knjizi Vladimira Dedijera „Sarajevo 1914“ (Prosveta, Beograd, 1978). Koliko znam, nikada do sada nisu bile sakupljene na jednom mjestu, pozajmljivane su iz različitih knjižnica, razmjenjivane između atentatora, prodavane pa ponovo kupovane, spaljivane, čitane u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Francuskoj, u studentskim sobicama, komitskim kolibama, jeftinim hotelima, kafanama, restoranima i  baščaršijskim slastičarnicama, nošene u džepovima, učene napamet.

 

Knjige obavezno dijele sudbinu svojih vlasnika, što ih ne čini nemoćnim ili nedužnim. Jedna knjiga iz ove biblioteke učestvovala je u samom činu atentata. Nije prva u tome, naravno, ja znam za dvije, a nikakva istraživanja nisam poduzimao – što su ih nosili Mark Chapman i umirovljeni zatvorski stražar Mile Matić.

 

Druga knjiga iz knjižnice je godinama, naučena napamet, odjekivala u glavi jednog atentatora. Uvijek je opasno kada jedna knjiga odjekuje u glavi. Na žalost, to je i danas česta pojava.

 

Gavrilo-Princip (1) 

 

U Priručnu atentatorsku knjižnicu složio sam ove knjige:

 

Conan Doyle, Avanture Scherlocka Holmesa

Gavrilo Princip volio je čitati avanturističke romane, Alexandra Dumasa, Waltera Scotta, a naročito avanture Scherlocka Holmesa.

 

Morao je pročitati ovaj pasus u kojem Watson opisuje svog prijatelja:

 

„Suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja koliki mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav, baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine.“

 

 

Nikolaj Černiševski, Šta da se radi

Nedeljko Čabrinović imao je 14 godina kada je čitao knjigu Šta da se radi. Otac Vaso ga je zatekao s njom, ošamario ga i izvukao sijalicu iz ležišta.

 

Vaso je bio jak čovjek, težak 120 kilograma, s tvrdim šakama i prijekim karakterom umornog kafandžije. Nedeljko je bio najstariji od devetoro djece. Otac ih je mlatio za najmanji prekršaj porodičnih ili bilo čijih pravila. Jednom je šegrta Nedeljka ošamario radnik u tipografskoj radionici. Vaso nije odbranio sina, izbacio ga je iz kuće. Nedeljko je otišao u Zagreb, tamo se potucao mjesec dana, a kada se prljav i izgladnio vratio kući, otac je pozvao policiju i nagovorio ih da mu uhapse sina. Dječak je, bez ikakvog razloga, proveo tri dana u zatvoru.

 

Černiševski je roman napisao 1862. godine u zatvoru, dok je čekao suđenje zbog optužbi za revolucionarnu djelatnost. Pisao je o stvaranju pravednijeg društva kroz porodičnu manufakturu. Kada je završio rukopis osuđen je na progonstvo u Sibir.

 

 

Guy De Mauppasant, Poslije ljubavi

Kada je major Vasić iz Narodne odbrane sreo Čabrinovića u beogradskom parku i vidio ovu knjigu u njegovom džepu, strašno se razočarao. 

„Kakav Mopasan, koja ljubav, kakva ljubav, šta posle nje, ne, ne, ne, molim lepo, od takvih knjiga mlad čovek oslepi načisto, ne, ne, ne, molim lepo...“, mora da je govorio oficir.

Poklonio mu je zbirku srpskih junačkih narodnih pjesama, izdanje u tvrdim koricama, prilagođeno da se drži u džepu vojničke bluze na srcu, gdje metak može usporiti i život spasiti. 

 

Trifko Grabež i Gavrilo Princip nisu dozvolili Čabrinoviću da s njima posjeti crnorukaša Voju Tankosića zato što se Nedeljko neprestano smijuljio („takav mi izraz lica“, zaludno se pravdao). Arogantni komita nije volio neozbiljne ljude. Mislio je da nešto kriju iza osmijeha. U društvu fanatika ugodno se osjećao. Mladobosancima je poklonio pištolje, bombe i džeparac za put.       

 

 

Jules Payot, Vaspitanje volje

Vaspitanje volje Čabrinović je pročitao 1912. godine, u zatvoru u Trebinju, gdje je proveo tri dana, osumnjičen da je organizirao štrajkove štamparskih radnika, uništavao mašine i napadao štrajkbrehere. Možda je knjiga bila dio zatvorske biblioteke, vid kaznenopopravne mjere, kakve su Austrijanci uvodili u Bosnu i Hercegovinu, eksperimentirajući s irskim naprednim sistemom.

 

Sve u svemu, zbog vaspitanja volje ili jačanja tijela, otac od te godine više nikada nije udario Čabrinovića. 

 

Vaso se u pismu prijatelju Vučinu požalio na sina:

„... koga sam rodio, odgajio i o koga se mučismo i oko koga trošismo. Oko jednog najvećeg našeg kućnjeg demona, koji se na svakom mjestu proti svome ocu nepristojno iskazivao, koji niđe i niučemu svome ocu nije bio poslušan ni pokoran...“

 

Nedeljko je postao svoj čovjek, gospodar vlastitog života. I smrti, naravno, kako to već biva.

Na suđenju je rekao:

„Ne želim da optužujem oca, ali da je bila bolja pedagogija, ne bih sjedio na ovoj klupi.“  

 

 

William Morris, News from Nowhere

Sačuvan je jedan primjerak knjige s potpisima Principa i Čabrinovića.

Pročitali su je 1912. i podvlačili mjesta u tekstu koja su ih posebno dojmila.

Princip je podvukao: „Pošto se mi klonimo centralizacije“, a Čabrinović : „... o nedostatku elementa zainteresovanosti radnika u komunističkom društvu“.

 

Na kraju knjige Čabrinović je urednim rukopisom zabilježio:

„Pročitah ovu knjigu u vremenu kad sam bio individualno, kao i socijalno, u najvećem kontrastu sa optimizmom ove knjige.“

 

 

Svetozar Marković, Srpske obmane

Svetozar Marković je pisao da su ideje u malim zemljama samo toliko vrijedne koliko ljudi koji ih zastupaju. Mladobosanci su vjerovali u Markovićev stav da se društvo može izmijeniti djelovanjem moralno jakih i društveno svjesnih pojedinaca čiji će primjer doprinijeti da se stvori novi, bolji tip čovjeka.

 

Vladimir Gaćinović ubjeđivao je Trockog u Parizu da svi mladobosanci teže ka moralnosti jednostavnog života, da su svi odreda revolucionarne askete i puritanici. Govorio je da oni ne piju i da na izjave ljubavi gledaju kao na kaljanje djevojačkog dostojanstva. Ubjeđivao je Trockog da u njegovoj organizaciji vlada pravilo obavezne apstinencije od ljubavi.

 

Što se tiče Principa, govorio je istinu. On je doktoru Pappenheimu u zatvoru povjerio da nikada nije imao seksualne odnose. Na sebi je imao zatvorsku grubu košulju, bez dugmadi. Zdravom rukom je pokušavao da je zatvori na grudima.

 

 

Oscar Wilde, Srećni princ

Princip je zatekao Čabrinovićevu sestru Vukosavu kako čita šund roman Tajne carigradskog dvora. Kritikovao je njen književni ukus i donio joj Wildeove priče.

 

Godinama poslije Vukosava je Principa opisala kao povučenog dječaka, ponekad duhovitog, čak i sarkastičnog, dubokih očiju, lijepih zuba i veoma visokog čela.

 

Sarajevski sudija Leo Pfefer vidio ga je odmah nakon hapšenja i ovako opisao:

“Mladić je bio malog rasta, slabunjav, izduženog, žutoblijedog lica, pa je teško bilo i zamisliti kako se on, tako sitan, tih i skroman, mogao odlučiti na ovakav atentat.”

 

 

Milutin Uskoković, Došljaci

Uz Wildea, Princip je Vukosavi pozajmio i Uskokovićev roman Došljaci. Zašto bi Uskoković prijao mladoj djevojci? Možda bi kakva poetska sveska bila priličnija?

 

Nedeljko je imao veliki uticaj na svoje mlađe sestre. Vukosava je u Karlovcu pohađala učiteljsku školu i govorila da je anarhistica, a sestra Jovanka je bila „ubijeđeni socijalist“.

 

Brat joj je 14. jula 1912. pisao: „Pitaš jesam li još socijalist. Jesam. Samo malo pametniji – drukčiji. Pitaš me jesam li gladan? Zasad nisam. Bivao sam dosta puta. Na krsno ime vi ste jeli pečenje a ja suva hljeba.“

 

Čabrinović je iz Beograda poslao kofer s anarhističkom literaturom sestrama u Sarajevo. Knjige su uplašile njegovu majku. U gluho doba noći, dok je komšiluk spavao, jednu po jednu spalila je u kuhinjskom šporetu i pepeo usitnila žaračem. Da im ni pomen ne ostane.

 

Milutin Uskoković je 15. oktobra 1915. godine skočio u rijeku Toplicu i utopio se. Njegovi prijatelji govorili su da je to učinio zbog „propasti otadžbine“.

 

 

Oscar Wilde, Misli o umjetnosti i kritici

Danilo Ilić je ovu knjigu preveo 1913. godine, u vrijeme kada je bio najviše zaokupljen pripremama za atentat. Pred kraj knjige odustao je od namjere.

 

Do posljednjeg dana ubjeđivao je Principa i Grabeža da i oni odustanu od atentata. Bezuspješno, kao što znamo.

 

Ipak je dobro; stigao on je

Životu svom na kraj

(Balada o tamnici u Readingu)

 

 

Sima Pandurović, Dani i noći

Princip je u Pandurovićevoj poeziji najviše cijenio pesimizam. Jovan Skerlić je napisao da je pesimizam u to doba „plavio“ cijelu srpsku književnost: 

„I nikada se groblja nisu toliko opevala i nikada nirvana nije izgledala takav ideal kao u tim sumornim i žalosnim vremenima.“

 

U knjizi pjesama Dani i noći Princip je podvukao stihove u pjesmi „Današnjica“:

 

I ne stvorimo l' ništa sami sobom,

Završićemo bar jad ovih dana:

Bićemo, ipak, temelj svojim grobom.

Novom životu bez današnjih mana,

Boljem životu što bar nečemu vodi,

Ako ne časnom miru, ono ratu,

Ako ne sreći, ono slobodi.

 

 

Henrik Ibsen, Catalina 

Henrik Ibsen je vjerovao da je permanentna pobuna glavni zakon života:

 

I nije li život samo vječita borba

Neprijateljskih snaga unutar naše duše

I nije li ta borba jedini život iste te naše duše.

 

U časopisu Zora prevođena su Ibsenova pisma upućana Georgu Brandesu u kojima piše:

„Jedina stvar koja vrijedi jeste pobuna čovjekovog duha. Pojam slobode sadrži činjenicu da ona mora neprestano biti uvećavana.“

 

 

Friedrich Schiller, Wilhelm Tell

Wilhelm Tell je lik iz švajcarskih narodnih priča koji je ubio Gesslera, habsburškog namjesnika, nakon čega je izbio seljački ustanak. Schiller je napisao dramu po ovoj priči.

Knjigu je opsesivno čitao Bogdan Žerajić dok se pripremao za atentat na generala Marijana Varešanina. Nakon što je ispalio pet metaka u zemaljskog poglavara, ubio se posljednjim. U njegovom džepu policija je pronašla  bilježnicu punu citata iz Wilhelma Tella.

 

Princip je u zatvoru tvrdio da se još 1912. godine na Žerajićevom grobu zakleo da će ga osvetiti. Noć prije atentata, ukrao je cvijeće s drugih grobova i položio ga na Žerajićevu humku.

 

 

Petar Kropotkin, Istorija francuske revolucije 

Pored bilježnice, sarajevska policija je kod Žerajića pronašla i značku koju je inspektor u izvještaju ovako opisao:

„...koja se sastoji od crvenog kartonskog kruga oko 10 cm širokog, oivičenog crvenim rubom, koja pokazuje portret čovjeka bez brade koji nosi kosu; i sa strasno iskrivljenim licem, otvorenim ustima i razbarušenom kosom.“

 

Značka je reprodukovana i poslata na ekspertizu komandama policije evropskih prestonica. U Budimpešti su prepoznali motiv i odgovorili da je značka „identična s koricama knjige Istorija francuske revolucije, koju je napisao Petar Kropotkin a objavio Teodor Tomas, izdavač iz Lajpciga.“

 

Policija je tijelo Bogdana Žerajića sahranila u dijelu sarajevskog groblja gdje su ležale samoubice i skitnice, a glavu su izložili u Kriminalističkom muzeju. U to vrijeme bila je popularna teorija kriminologa Lombrosa da svaki kriminalac ima specifičan defekt lobanje, pa je policija vjerovala da bi Žerajićeva glava mogla biti korisna nauci i zanimljiva javnosti.

Nakon pada Habsburške monarhije glava je pridružena tijelu.  

 

 

Sergej Stepnjak, Podzemna Rusija

Iz knjige Podzemna Rusija kritičari obično izdvajaju toplinu i brižnost kojom Stepnjak govori o svojim prijateljima i suborcima.

 

Grabež i Princip su do zadnjeg dana smatrali da Čabrinović nije u stanju da izvrši atentat. Grabež je mislio da je lakovjeran i da u „svakom čovjeku vidi prijatelja“. Princip ga je doktoru Pappenheimu opisao kao „slovoslagača“ bez velike inteligencije.

Danilo Ilić je jednom rekao da je Čabrinović i bombu bacio samo da bi povratio povjerenje prijatelja.

 

Noć pred atentat Nedeljko Čabrinović je po ko zna koji put čitao Podzemnu Rusiju. Ujutro je knjigu spakovao u džep, zajedno s bombama, i krenuo na dogovoreno mjesto pored Miljacke.

 

 

Jasija Torunda, Kada se zemljaci sretnu i druge priče

Na marginama ove knjige Princip je zapisao:

„Šta tvoj neprijatelj ne treba da zna, to nemoj reći svom prijatelju. Ako tajnu prećutim, onda je ona moj rob. Ako je kažem ja sam njen rob.“

 

Tokom suđenja, u kriznim trenucima svjedočenja, Čabrinović je tražio da se posavjetuje s Principom. Kada su ih suočili ispred sudije, Gavrilo mu je mirno odgovorio da govori po svojoj savjesti. 

U svojoj završnoj riječi Čabrinović je rekao da mu je žao što je ubio Ferdinanda i da su ga silno dojmile njegove posljednje riječi: „Sofija, ostani, živi za našu djecu“.

Nakon njega govorio je Princip i rekao da žali što su djeca izgubila oca i majku, da mu je žao što je ubio vojvotkinju, ali ne žali prestolonasljednika, njega je htio ubiti. Čabrinović je brzo ustao s klupe i izjavio da ni on ne žali Ferdinanda. 

 

 

Leonid Andrejev, Priča o sedmero obješenih

U Priči o sedmero obješenih Andrejev piše o pogubljenju dva kriminalca i pet političkih zatvorenika, kako prihvataju smrt, šta preživljavaju i šta osjećaju u periodu prije pogubljenja.

 

Prije pogubljenja Danilo Ilić je majci napisao tri pisma. U dva od nje traži novu odjeću a nikada nećemo saznati šta je pisalo u trećem. Detektivi su ga pronašli u kući njegove majke i pocijepali. 

 

Obješen je zajedno sa Miškom Jovanovićem i Veljkom Čubrilovićem 3. februara 1915. godine. Dželat Alojz Zajfrid novinarima je poslije pričao da su bili neuobičajeno smireni na gubilištu. Nije se mogao sjetiti koji od njih trojice mu je rekao:

 

„Molim vas da me samo dugo ne mučite.“

 

Dželat je odgovorio:

„Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće sve ni sekundu trajati.“

 

 

Petar Kropotkin, Zapisi revolucionara

Noć prije atentata, Princip je sjedio s društvom u Semizovoj kafani do 11 sati. Iz kafane je otišao na Žerajićev grob, lutao gradom, vratio se kući ne osjećajući umor i ostatak noći, do jutra, proveo uz ovu knjigu.

 

Kropotkin je jedan od najdražih pisaca mladobosanaca. U svojoj knjizi Anarhizam i moral, piše:

 

„Do đavola s 'plavom krvi' koja sebi daje pravo da izigrava povjerenje bližnjeg! Mi je nećemo i uništavat ćemo je u svakoj prilici. Mi ne objavljujemo rat samo apstraktnoj Trojici u liku zakona, religije i vlasti. Mi objavljujemo rat čitavoj bujici laži, lukavosti, eskploatacije, pokvarenosti, poroka, jednom riječi – nejednakosti, kojom su oni prepunili sva srca. Mi objavljujemo rat čitavom njihovom ponašanju, čitavom njihovom načinu mišljenja. Podanici, prevareni, izrabljivani, prostitutke i drugi vrijeđaju, prije svega, naše osjećaje pravičnosti i mi više nećemo ni prostitutke, ni prevarene, ni vjerne podanike!“  

 

 

Milan Rakić, Pjesme

U teškim vremenima, a rijetko je bilo drugačijih, Princip je prodavao knjige da bi kupio hranu. Ipak, nikada nije prodao Rakićevu zbirku pjesama. Najviše je volio njegovu pjesmu „Na Gazi mestanu“ i strofu:

 

I danas kad dođe do posljednjeg boja

neozaren starog oreola sjajem,

Ja ću dati život otadžbino moja,

Znajući šta dajem i zašto ga dajem.

 

Tuberkuloza je u terezinskom zatvoru pojela Principa. Imao je gnojne rane na grudima, a zglob u desnom laktu je bio truo pa su se donji i gornji dio ruke morali vezati srebrnom žicom. Umro je 28. aprila 1918. u 18.30.

 

 

Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac

Jedna knjiga da zavlada svima. Gorski vijenac je najvažnija knjiga ove knjižnice. Nije mogla biti ukradena, spaljena, uništena. Gavrilo Princip ju je znao napamet.

 

Princip je rastao u kući sagrađenoj ispod Crnog potoka, glavnog ustaničkog kampa iz 1875. godine. Turci su ga osvojili dvije godine poslije i pobili 150 ustanika.

 

Kada je trinaestogodišnji Princip prvi put došao u Sarajevo, pobjegao je iz kafane jer su ga uplašili gosti odjeveni u odjeću koju su u to vrijeme nosili muslimani. Dreknuo je „Turci“ i trčeći izašao. Dugo mu je trebalo da se riješi straha. Dok se navikavao naučio je napamet Gorski vijenac.

 

Vuk na ovcu svoje pravo ima

ka tirjanin na slaba čovjeka;

al' tirjanstvu stati nogom za vrat

dovesti ga k poznaniju prava,

to je ljudska dužnost najsvetija!

 

Prirodno pravo na ubistvo.

Eto tako...

 

 

Iz biblioteke možemo mnogo saznati o njenom vlasniku. Ništa ne govore samo one koje su nasumično skupljane i ostale nepročitane. Neke od njih birane su za čulno i estetsko zadovoljstvo kao Don Rigobertova zbirka ili ona Jean Floressasa des Esseintesa. Za šta je kreirana Priručna atentatorska knjižnica, kako sam je nazvao?

 

U njoj su, Dedijer bi želio da zaključimo, vjerovatno najvažnije knjige. One koje su pronađene u sobama, koje su pominjali u razgovorima, kojih se sjećaju njihovi prijatelji, čije rečenice su podvlačili i margine dopisivali. Takve knjige obično se sliježu u „čitalački talog“, jedinu biblioteku koju čovjek zaista posjeduje, koja ga formira i usmjerava. U mladobosanski talog umiješani su precizno dozirani sastojci anarhističke literature, revolucionarnih memoara, pesimističke poezije, socijalističkih uputstava, epova, ezoterijskih priručnika... To je dovoljno snažan koktel, sve nas vuče da zaključimo, koji može ošamutiti i mnogo čvršće i zrelije karaktere nego što su ih imali Princip i njegovi prijatelji.

 

Ali, bilo bi sasvim neozbiljno malu knjižnicu optužiti za podstrek na ubistvo i pomirenje sa samoubistvom. Skromna je, ima tek dvadesetak naslova. Čitava može stati u jedan ranac i pročitati se za jedno ljeto. Mladobosanci su mnogo čitali, ima mnogo svjedočenja o tome, ovo ne može biti konačan broj. Gdje su ostale knjige?

 

Gdje su naslovi koji policijskim detektivima nisu bili optužujući tokom istrage, knjige koje se nisu uklapale u različite istorijske teze motiva sarajevskog atentata, gdje su ljubavni i avanturistički romani koje je Princip volio da čita, gdje su zabavne knjige koje služe da uspavaju, skrate kišni dan, šta je s poezijom, ljubavnom naročito?

 

Čini se da su te knjige imale istu sudbinu kao i njihovi vlasnici. S njima se manipuliralo jednako kao s njihovim vlasnicima, kako je ko želio i koliko je kome trebalo – Tankosiću, Apisu, Pašiću, austrijskim istražiteljima, generalima i političarima, nacionalistima, romantičarima, veliko ovim i malo onim... Na kraju su nestale ili su pretvorene u nešto što nisu bile.

 

Koliko je zaista bilo takvih knjiga i kako bi s njima izgledala atentatorska knjižnica? Gdje su Principove lirske pjesme, o ružama na dnu mora, obećane Ivi Andriću?

To me zanima.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.