Beton br.173
Sreda 20. jul 2016.
Piše: Mirnes Sokolović

POVRATAK DIOSKURA


Vladimir Kecmanović i Dejan Stojiljković, (po A. Jerkovu, trenutno) dvojica vodećih srpskih pisaca, objavili su još jednu knjigu u četiri ruke i dva mozga. Nakon što su oživjeli Ivu Andrića u Kainovom ožiljku, ovog puta su bili inventivni i nadmašili sami sebe, napisavši knjigu o Stefanu Nemanji koja podsjeća na slikovnicu. Ne treba izgubiti iz vida da je ovo, međutim, samo početak, samo prvi dio trilogije o dječaku koji je postao ratnik, krajem godine ćemo dočekati da taj ratnik postane državnik, a onda (po redu) da se državnik iščauri u sveca, ako pričekamo treći dio trilogije.


Ovaj književni projekat, kako priznaju, rodio se tako što je odloženo snimanje serije pod vođstvom Dragana Bjelogrlića, tako je bilo važno da se tekst ne baci. Štampa je prenijela da će, sa po pola mozga i u jedan glas, tako izbaciti tri toma, a prvi tom pod naslovom "Nemanjići. U ime oca" (uslijediće sigurno i tomovi u ime sina, i duha sventago) broji sedamdesetak stranica, zajedno sa ilustracijama. Da ne bismo sudili po kvantitetu, napomenimo da se ovo historiografska bajka otvara u prepoznatljivom ritmu, čak i kad u tim prvim redovima plete jedna vizija samog Nemanje Zavidovića, koji na početku knjige vidi grad:


Grad svih gradova!

Carski grad!

Konstantinopolj.

Na Bosforu.

Koji spaja vode dva mora.

U vodu koja je ista.

I jedna.


Došavši u Konstantinopolj, da prisustvuje vješanju Olivera Dragogaljića, Nemanja će, dok bude gledao grad, doživjeti da pada, kao sa stepenice niz stepenicu, dok Kecmanović, u svojoj najboljoj maniri, uporno bude pritiskao enter. U konačnici, obuzeće ga otkrovenje u kojem će doći do nezemaljskog zaključka da je voda dva mora ista; i jedna. Oliver Dragogaljić, odmetnik od Zavide, oca Nemanjinog, ne samo da je pljačkao, nego je spalio i jednu djevojčicu, jer je bila vještica. Dragogaljić će biti uvrijeđen što Zavida nije došao sam da ga razbaštini i smakne, nego je poslao petnaestogodišnjaka, da se kali na njegovom slučaju. Nemanje je pročitao presudu u kojoj se kaže da je Dragogaljić počinio zločine protivu zemlje i protiv čeda koje nikom zla nije nanijelo, ali se ogriješio i o Boga i gospodara.


muzej tehnike u varšavi, avion za let do nemanjića

Muzej tehnike u Varšavi (foto: A. Sekulić)

Avion za let do Nemanjića


Očiju i entera tvojih da nije


Osjetljivog Nemanju će, svejedno, godinama kasnije progoniti Dragogaljićeve oči, u trenutku dok se davio, te "iskolačene oči koje gledaju negde daleko, tako daleko da, ne bi li što bolje videle, pokušavaju da iskoče iz duplji, pratile su ga kao sena". Taj andrićevski motiv se kroz ovu knjižicu uporno vraća u vidu crnjanskijevskog refrena (imitirajući i nehotično persifilirajući klasike, Stojiljković i Kecmanović daju prilog srpskoj književnosti), i osim što je blago nezgrapan, iskolačene oči prate kao sjena, blago duhovit, oči hoće da iskoče iz duplji da bi bolje vidjele, ovaj motiv, kao jedini element psihologizacije, previše se forsira, vraćajući se svako malo, pa i onda kad se budu borile sa vučjim očima Zavidinim u Nemanjinom magnovenju, i to dva puta, i onda kad Nemanju Dragogaljićeve oči ugledaju kroz oči njegova sina Gavrila.


Kecman-Stojiljković, osim toga, andrićevski forsiraju i fatum, jer Nemanja svako malo osjeća "varljivost onoga što su narodi sa istoka nazivali sudbinom". Da im motivi ne budu sasvim izraubovani, pisci će ubaciti jednu scenu sa vukom, kada se s tom zvjerkom Nemanja sretne u snu, ne uplašivši se nimalo kao pravi vladar, taj vuk će ga gledati pravo u oči, i nakon entera vučji pogled će ostati tužan, i to će biti, kako pisci izrijekom pišu, oči njegova oca, velikog Župana Zavide, koje je tada na javi, ako je to bila java, video posledni put. Kako su priznali, Stojiljković je zadužen za faktografiju, a Kecmanović za domišljavanje, tako da sada ne smijemo biti sigurni ko je iz čijeg palca isisao ovaj detalj, ali ostaje jasno kao dan, da pisci ne bi ubuduće smjeli zasmijavati svoju publiku ovako jezovitim scenama.


Ipak, ne treba zaboraviti, kako ističe Kecman-Stojiljković, da se iz njihove knjige mogu izvući pouke, njihov Stefan Nemanja je uzoran junak. Kad odmetnik Gavrilo, Dragogaljićev sin, počne činiti zulum, Nemanja će mu poštedjeti život, čime će ga pridobiti za svoje interese. Braći koja ga ne poštuju i napadaju poručit će, da svako ko se uznosi, poniziće se, a koji se unižava, uzneće se, prije nego jednog od njih smakne u velikoj bitci, što će morati oplakati. Kad ga zatoče u keliju, dane će provoditi u molitvi, sve dok mu se jedne noći na brdu koje vidi kroz prozor ne ukaže Pobedonosac, Sveti Georgije, s kojim će Nemanja porazgovarati. Njegov otac Zavida, dok su ga ubijali, stiskao je u ruci ikonu ovog sveca, koju će Nemanja prepoznati na vratu jednog Ugra, što je bilo dovoljno da ga na licu mjesta prekolje. Nakon što se proglasi za župana Raške, Nemanja će se popeti na vrh brda na kojem mu se ukazao Pobedonosac i napraviti veliki drveni krst.


muzej tehnike 5

Muzej tehnike u Varšavi

Ja sam se te muke s enterom rešio


Jeres poklonjenja kultu


Kao i uvijek, ispisujući ovu knjižicu, Kecmanović i Stojiljković nisu lišeni ambicija pravih pisaca, pomalo i subverzivnih. Njima je bio cilj, priznaje Kecmanović u jednom intervjuu (pomalo samotno, bez Stojiljkovića), da poljuljaju idealizovanu sliku o Stefanu Nemanji koju vijekovima gradi crkva, da ga predstave kao čovjeka od krvi i mesa, koji ima svoje sumnje, nemire, nedoumice, koji voli, prašta i griješi, koji je blizak običnom čovjeku. Istovremeno, kao i svaki pravi projekat, i ova knjiga ima svog direktora i svoj cilj, o kojem je govorio Kecmanović izjaviši kako žele da Srbi nauče nešto o Nemanjićima, jer slabo poznaju svoju istoriju, a direktor Lagune Dejan Papić rekao je da dolazi vrijeme da se o srpskoj istoriji priča bez ustručavanja, i romansirano ako treba, bez da se izmišlja, u jednoj prosvjetiteljskoj misiji u kojoj je, kako naglašavaju u Laguni, uloga kompanije prevashodno to da što veći broj ljudi, na što široj teritoriji, može na jednostavan i lak način doći do ovog izdanja.


Dakle, Kecmanović i Stojiljković, pretendujući na literarnost, željeli su se svojom knjižicom suprotstaviti kvaziistorijskim tumačenjima dinastije Nemanjića, trudeći se da izbalansiraju fiktivno i istorijsko, u čemu su im pomagali i dvojica doktora sa Istorijskog instituta. S druge strane, Stefana Nemanju, za razliku od crkvenjaka, prikazivali su kao čovjeka, za što im nije trebala pomoć. Kad dođe vrijeme za bitku s njegovim bratom Tihomirom, koji će unaprijed slaviti pobjedu sa svojim romejskim saveznicima, Nemanja će noć pred bitku provesti u molitvi a zatim pričestiti vojsku, lišen strasti i strahova. Stalno će biti primoran da ratuje, a cijeli život mu je bila želja da se mane klanja i posveti bogomoljama. Pred ogromnom Manojlovom vojskom, povući će se u nepristupačne planine, gdje će se bogougodno piti vodu iz potoka i hraniti se biljem.


Jesu li to mjesta na kojima Kecmanović i Stojiljković uzdrmavaju crkvenu poetiku? Možda će se oci ražestiti, kad pročitaju kako su dioskuri prikazali ljubav Stefanovu sa Ravijojlom, možda njihovom ukusu neće biti primjereno kad pročitaju, kako je Nemanja osjetio tu – kako kažu poetično – svu slast i svu gorčinu ljubavi, kada Ravijojla, prozračna sebarska kći vilinskog imena i lika, prvu jesen njegova stolovanja pretvori u proljeće, svakako prije nego što joj duša napusti tijelo zajedno sa mlazom krvi, što će zaista biti tragično. Stefan Nemanja neće ostati imun na strast ni kad sretne bahatog Ugra Beloša, kod kojeg će naći očevu ikonu, i zariti mu svoj bodež u grkljan. Crkveni pisari, međutim, s tom Kecman-Sojiljkovićevom invencijom ne bi trebali imati problema, to je sastavni dio poetike žitija, treba se sjetiti kad Sveti Sava ubije Streza, istina na manje krvav način, samo molitvom.


Prikazivati vladara kako prašta neprijateljima, kako ga žalosti sukob s braćom, kako ostaje skrušen u tamničkim danima, kako razgovara sa svecima, kako mu je želja baviti se bogomoljama, dok ga neprestano zovu u rat, pisati tako i umišljati da se piše roman, koji uzdrmava opšta mjesta crkvene književnosti, zato što glavni junak ima dvije i pol tlapnje i jednu polustrast, znači biti pisar jednog novog žanra, postmodernističkog žitija, koje dostojno prati pustolovine vladara mučenika. To je vrsta dušepoleznog čtenija s iluminacijama slikovnice, po mjeri novih konstelacija na književnom tržištu. Sakralna podloga, koja razlikuje žitije od biografije, prisutna je ovom djelu u svakom poglavlju, u snažnoj tendenciji da se stvori uzorno štivo s kojim se ima poistovijetiti dati kolektiv.


IMG_4129

Foto: Vera Vujošević

U Manitua verujemo (nije Nemanja)


Ispod vrućeg limenog krova Univerztetske biblioteke


Aleksandar Jerkov, na jednom okruglom stolu, govorio je prošle godine o srpskoj književnosti sa velikom ozbiljnošću & zabrinutošću. Njemu je strepnju u glas utjerao izostanak velikih književnih vrijednosti, u jednom istorijskom vakuumu, poslije pada dva lična režima, Josipa Broza i Slobodana Miloševića, poslije dva sloma epohe – raspada Jugoslavije i NATO bombardovanja Srbije – i poslije razočaranja koje je za sobom ostavila demokratija na početku vijeka. Naša književnost i naša kultura su, kaže Jerkov, izmrcvarene ovim događajima i zasad nismo dobili veliki, epohalni odgovor književnosti. Zato se moralo pojaviti jedno potresno djelo, "Top je bio vreo" Vladimira Kecmanovića, koje je, kaže Jerkov, odredilo književnu situaciju danas, kao što su prozu nakon Drugog svjetskog rata odredili “Roman o Londonu” Miloša Crnjanskog, “Peščanik” Danila Kiša i proze Aleksandra Tišme, a djelimično i roman “Rat je bio bolji” Miodraga Bulatovića.


Na pitanje koje postavio Jerkov, sada je došlo vrijeme, nakon Pekićevog "Vremena čuda", nakon Basarinih istoriografskih demontaža, da Kecmanović i Stojiljković daju epohalni odgovor, pružajući svoje postmodernističko žitije u vidu slikovnica, što bi moglo biti logično, jer zna se dobro, kako kaže Jerkov, da Kecmanovićeve knjige određuju književnu situaciju danas onako kako ju je odredila proza od Andrića do Pekića i Pavića, od Selimovića do Dragoslava Mihailovića. Jerkov je, kaže, dugo čekao da neko od savremenika stane uz književne velikane, stigavši iz pakla nedostojne imaginacije do rajske književne umetnosti, sada je došlo vrijeme za to. - Profesori, to se vidi i na Jerkovljevom primjeru, dosta toga znaju, ali veliki pisac mora sam napisati veliko djelo srpske književnosti, podsjeća Jerkov, i u tome mu najbolji tumač može pomoći utoliko što će ga uporno i dobronamjerno podsjećati na pravi stvaralački zadatak, što je ovog puta imalo efekta.


Kecman-Stojiljković, kako ćemo vidjet, imaju osjećaj za stvarnost, koliko i za tekst, oni – vidjeli smo – pišu žitije a misle da su istoriografski karizmatični, on prave sveca a misle da su stvorili književnog junaka. To nije kraj, njihova ambicija je nevjerovatna, direktor Papić im je rekao da je u pitanju romansirano uobličavanje istorije. – Ovo djelo, kako naglašavaju u intervjuima, treba biti dejstveno i u stvarnosti, jer njihovu priču ne samo da treba pročitati dijete, ili otac djetetu, ili roditelj da se podsjeti i nauči neke stvari, nego iz priče o Stefanu Nemanji ima i drugi da izvuku dosta pouka. U politici i ratovanju, naglašava Kecman-Stojiljko, nužno je praviti diplomatske poteze i kompromise, što nije sporno, ali bitno je da kompromisi budu u interesu države, a ne nekog drugog.


Autori napominju da je Nemanji kao ratniku koji je izvojevao mnoge pobjede na bojnom polju u trenutku kada Srbija faktički nema svoju vojsku, nema služenja vojnog roka, pod protektoratom je stranih sila. Interesantno je to što je Nemanja faktički izašao na crtu najvećoj vojnoj sili svog doba, suprotstavio se Manojlu, kažu autori. Iako je tu bitku izgubio, poslije je diplomatskim i državničkim potezima dobio rat, svoju državu i nezavisnost i od njega bi mogli da uče naši političari. Kod nas je u posljednjih 200 godina često obrnuto, rekođe Gedžinim riječima, mi dobijemo rat, a poslije za stolom izgubimo i teritorije, i državnost, i nezavisnost.


IMG_1466

Foto: Vera Vujošević

Istraživački rad direktora Univerzitetske: kako pronaći nastavljače Pekića i Kiša


Znanje, imanje i Nemanja


Krenuvši kao borci za umjetnost u autonomnoj pokrajini srpske književnosti pod nazivom P-70, Kecman-Stojiljko sada, kao pravi komesari, ilustriraju u svojim slikovnicama križni put i očekuju da njime prođu vodeći srpski političari današnjice. Kad se Stefan Nemanja, kao njegov otac Zavida, preda Vizantincima da ne bi oteli njegovu porodicu, na posljednjim stranicama žitija on će krenuti s povorkom kroz Konstantinopolj, praćen urlicima, sve dok ne stisne ikonu i na nebu ne ugleda Svetog Georgija Pobedonosca, na bijelom konju, satkanom od oblaka. Tada će shvatiti da postoje bitke koje se ne dobijaju mačem, te bitke su najveće, i župan Nemanja će se uspraviti i podići glavu pred razjarenom ruljom.


Te bi stranice trebali pomno pročitati svi političari. Da li su autori stvarno ozbiljni sa ovim djelom? Oni izgleda stoje u intervjuima svim svojim bićem iza visokoparnih poruka ovog djela, ambicije nisu samo lukrativne nego i književne, nastavak će uslijediti. Bez sumnje, kako vrijeme odmiče, oni kao autori samo napreduju, dosad su zajednički uspijevali napisati roman, sada su sa po pola glave napisali čak i slikovnicu u nekoliko tomova.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.