Beton br.141
Petak 08. april 2016.
Piše: Dennis Gratz

POJAM GENOCIDA U TEORIJI I MEĐUNARODNOM PRAVU


Korijeni pojma genocid


Šta je to genocid? Masovno ubijanje jednog naroda? Sistematski progon vjerskih grupa? Onemogućavanje opstanka etničkih manjina? Naše najšire razumijevanje ovog pojma je uglavnom unisono, pa opet postoje različita mišljenja o kriterijima i uvjetima koji se moraju ispuniti da bi se neki zločin okarakterizirao kao genocid. Svakako je korištenje ovog termina često opterećeno stavovima koji mogu biti odraz političkih i društvenih dešavanja u okviru kojih se identifikacija nekog zločina poduzima, pa shodno tome poduhvat njegove jasne i precizne definicije izaziva najveće kontraverze i podjele. (Sasvim s razlogom, jer se genocid smatra zločinom s najvećim sadržajem nepravde i u pravilu najvećim brojem žrtava.) I pored toga, potreba za kakvom-takvom jedinstvenom naučnom i pravnom klasifikacijom genocida je neupitna, jer se na taj način najbolje može izbjeći prekomjerno etiketiranje i zloupotreba.


Do sada su poduzeti mnogobrojni pokušaji oblikovanja pojma i sadržaja genocida na osnovu kojih bi se ostvarila pravovremena identifikacija njegovih elemenata (pravovremena, jer su napori nauke primarno usmjereni na njegovo spriječavanje), tj. već počinjeno zlodjelo dobilo adekvatan krivičnopravni okvir i sankciju. I pored raznolikosti u pristupima i stavovima nauka je ipak složna u jednome: genocid se tretira uglavnom kao proizvod 20. vijeka.[1] Naime, ovaj ultimativni zločin je postao prepoznatljiv tek u okviru modernih gospodarskih razvojnih procesa koji su stavili na raspolaganje instrumentarij pogodan za masovno uništavanje čovječanstva. Iako je istorija prepuna krvoprolića koja bi po svojim karakteristikama mogla nositi epitet genocida[2], to je tek organiziranjem modernih država koje su koncentracijom svojih političko-administrativnih i gospodarsko-tehničkih kompetenci u dotad nezamislivom obimu bile u stanju uticati na stanovništvo, omogućeno sveobuhvatno uništenje određene grupe.[3] Tako ovo zlodjelo, nezavisno od svoje pravne definicije, na sebi nosi neizbrisiv biljeg modernosti.[4]


Postavlja se pitanje da li bi genocid kao pravno-sociološki fenomen uopće postao poznat široj javnosti da Hitlerov Treći Reich 1945. godine nije bio pobjeđen. Već je sistematski, politikom nacionalne zaštite pokriveni genocid Mladoturaka nad Armencima 1915-1917 godine zbog fatalne nezainteresiranosti svjetske javnosti bio odložen ad acta. Iako se u ovom slučaju radilo o prvom modernom genocidu, kasnije je isti u znanost ušao kao „the forgotten genocide“.[5]


Tek je Holocaust na evropskim Židovima otvorio prostor za opsežnu analizu fenomena sistematskog masovnog ubijanja. Jeziva ideološka pozadina i monstruozna birokratija putem koje je uništenje Židova sprovođeno prisilili su nauku da se temeljitije pozabavi ovim zlodjelom u nadi da će sveobuhvatnim izučavanjem uspjeti razviti odgovarajuće međunarodnopravne mehanizme koji bi u budućnosti spriječavale njegovo počinjavanje. Cinici bi dodali da je takvom intenzivnom angažmanu nauke u velikoj mjeri doprinjela činjenica da je Hitlerova Njemačka bila bezuvjetno poražena, čime su eventualne političko-društvene prepreke za istraživanje genocida bile uklonjene, a samo bavljenje ovim fenomenom postalo sastavnim dijelom poslijeratne političke agende zemalja pobjednica. No, takvi stavovi ostaju u domenu špekulacija i ne doprinose dalje ovom razmatranju.


Ne čudi da riječ genocid datira iz Drugog svjetskog rata. Njen autor je poljski pravnik Raphael Lemkin, koji je 1944. godine u svojoj knjizi Axis Rule in Occupied Europe spajanjem grčke riječi genos (klan, porodica, ili ljudi) i latinske riječi occidio (totalno uništenje ili eliminiranje) u pravnu znanost uveo termin genocid u namjeri da opiše uništenje jedne nacije ili jedne etničke grupe („the destruction of a nation or of an ethnic group“).[6] Povod za to mu je bio tada već evidentan zločin nad poljskim narodom kojeg je britanski premijer Winston Churchill još 1940. godine slutio („we are in the presence of a crime without a name“)[7]. Lemkinu je prije svega bilo stalo da genocid razgraniči od drugih krivičnih djela, dakle da ga predstavi kao samostalan delikt.[8] To mu je i uspjelo 1948. godine, kada je Generalna skupština UN-a usvojila poseban međudržavni sporazum u obliku Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida.[9]


Vrijedi naglasiti da Konvencija nije usvojena da bi se međunarodnim sporazum zločin genocida zabranio. Svrha Konvencije je prije svega bila da genocid utvrdi kao zločin međunarodnog prava, te da krivičnu odgovornost država potpisnica sporazuma proširi izvan njihovih granica i na taj način omogući krivično gonjenje i osuđivanje počinitelja bez obzira na teritoriju čije države se oni nalazili.[10]


Iako su temeljni principi Konvencije tretirani kao obvezujući, prošlost je pokazala da je njen cilj koji se sastojao u spriječavanju ovog zločina, promašen. Međunarodna zajednica morala se suočiti sa činjenicom da se i pored javnog osuđivanja zločina genocida isti u mnogim državama počinjavao, a njegovi počinitelji uglavnom ostajali nekažnjeni. Ispostavilo se da je skoro pa nemoguće pomoću postojećih međunarodnih mehanizama krivično goniti i kažnjavati počinitelje ovog zločina.[11] U više slučajeva nisu poduzeti čak ni pokušaji da se podignu odgovarajuće optužnice.[12]


геноцид_армян_2


 Genocid u međunarodnom pravu


Na Lemkinov nacrt Konvencije je u velikoj mjeri uticao Holokaust. Cilj je bio prije svega da se procesuiraju i osude zločini počinjeni za vrijeme Drugog svjetskog rata, i to u svoj svojoj opsežnosti. Pored toga, valjalo je uspostaviti i efikasne mehanizme prevencije u budućnosti. Ovaj ambiciozni poduhvat je ubrzo opterećen prvim problemima. Razlike u stavovima zemalja pobjednica su se sve jasnije profilirale, posebno između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Njihova uglavnom ideološki motivirana neslaganja su uveliko uticala na sadržaj Konvencije. Tako je Sovjetski Savez tražio da se u preambuli naglasi da su uzroci genocida fašizam i nacionalsocializam, tj. druge nacionalističke ideologije, što je odbijeno s obrazloženjem da bi reference na povjesne događaje mogle otežavati interpretaciju sadržaja Konvencije, jer bi, primjerice, bilo nejasno da li bi se neki masovni zločin izazvan vjerskim ludilom prema tekstu Konvencije mogao definirati kao genocid.[13]


Konačno je usaglašena verzija teksta prema kojoj je genocid okarakteriziran kao zločin prema međunarodnom pravu (Član I Konvencije), protivan duhu i ciljevima Ujedinjenih naroda, koji civiliziran svijet osuđuje. Za njegovo počinjavanje ili pokušaj odgovaraju počinitelji i saučesnici, bez obzira da li se radi o privatnim osobama, javnim službenicima ili vlastodršcima, i bez obzira da li je zločin počinjen iz vjerskih, rasnih, političkih ili nekih drugih pobuda.[14]


Član II Konvencije sadrži jedinu službeno priznatu i do danas važeću definiciju zločina genocida, čijem je sastavljanju u velikoj mjeri doprinjeo upravo Lemkin:


„U ovoj konvenciji genocid znači bilo koje od slijedećih djela, počinjeno s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina:

  1. ubistvo članova skupine;
  2. nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima skupine;
  3. namjerno podvrgavanje skupine takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do njezina potpunog ili djelomičnog uništenja;
  4. nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti rađanje u okviru skupine;
  5. prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.“

Prema svojoj građi se ova definicija može podijeliti u dva dijela: uvodni stav određuje zakonska obilježja krivičnog djela, predstavljajući elementarne pretpostavke koje moraju biti ispunjene, i to motiv tj. umišljaj, obim uništavanja, te određenje objekata zaštite. Drugi dio čine podstavovi a) do e), u kojima su nabrojene radnje koje prema ispunjenim preduvjetima iz uvodnog stava ostvaruju zločin genocida.


Kao prvo upada u oči da se za genocid traži specifičan mens rea. Radi se, naime, o zločinu počinjenom s umišljajem[15]; radnje moraju biti poduzete ili pokušane u namjeri da se uništi određena grupa.[16] Ovaj subjektivni element predstavlja razliku između genocida i ubistva. Kad neko ubije čovjeka zato što želi njegovu smrt, onda je to ubistvo. Kad je čovjek ubijen jer pripada određenoj grupi i na taj način predstavlja tu grupu, onda takav čin konstituira zločin genocida. Zakonodavac je prema tome bio prisiljen eksplicitno usvojiti namjeru u opis ovog krivičnog djela.


Kako se Konvencija fokusirala prije svega na fizičko uništenje određene grupe, to se umišljaj tj. znanje i htjenje ostvarivanja činjeničnog stanja krivičnog djela ograničio na direktni umišljaj.[17] Postojanje takvog, najstrožijeg oblika umišljaja je izuzetno teško dokazati. Kod većine počinjenih genocida nikada nisu bile izdate odgovarajuće zapovijedi iz kojih bi se neosporivo izvodio dolus directus. Tako Ujedinjeni narodi 1974. godine nisu mogli poduzeti ništa protiv vlade Paragvaja optužene za genocid nad Aché (Guayaki) Indijancima. Iako ih je dotična vlast porobljavala, mučila, izgladnjivala i masovno ubijala, sistematski uništavajući njihova kulturna i gospodarska dobra, predstavnici iste nije mogla biti osuđena za genocid jer je jednostavno negirala namjeru.[18] Stoga se postojanje činjeničnog stanja ovog zločina u međuvremenu dokazuje na osnovu aktivnosti poduzetih na licu mjesta, tj. postojanje namjere se rekonstruira iz okolnosti pod kojima su masovna ubijanja počinjena.[19]


Na ovom mjestu vrijedi spomenuti da u Konvenciju nisu uneseni motivi za vršenje genocida, jer bi se u tom slučaju optuženi mogao braniti da su njegove zločinačke aktivnosti bile inspririrane nekim drugim, nenabrojenim motivima.[20] Smatralo se da je namjera ubijanja članova određene skupine zbog njihovog pripadanja istoj kao motiv bio dovoljan. Shodno tome su se istrage koncentrirale na utvrđivanje takvog subjektivnog činjeničnog stanja. U stvarnosti je dokazivanje genocidalne namjere još uvijek krajnje mukotrpan i težak poduhvat. Pravno gledano se jedno nenamjerno totalno uništenje određene nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ne bi moglo kvalificirati kao genocid.


Druga nejasnost kod intepretacije genocida proizilazi iz fleksibilne formulacije „potpuno ili djelimično“, koja je u definiciju ubačena na inicijativu Norveške. Ova formulacija je nejasna jer nije precizirano koji obim uništenja određene grupe mora biti utvrđen da bi se takav zločin kvalificirao kao genocid.[21] Specificiranje broja žrtava u procentima čini se na prvi pogled kao najjednostavnije rješenje. Valentino se u pogledu ovoga veoma kritički očituje: „Perhaps most importantly, it would also introduce an additional set of conceptual problems. In the case of very small groups, a definition based on specific percentages might include events in which perhaps a few hundred lives were lost – still a great tragedy, but hardly comparable to the more infamous atrocities of the twentieth century.“[22] Novije inicijative polaze od izmjene formulacije u „potpuno ili u značajnom dijelu“. No, ovakva modifikacija postojećeg teksta takođe ne zadovoljava, jer je određivanje graničnih vrijednosti odlučujućih za kvalifikaciju zločina genocida prekomplicirano i grubo nepravedno.[23] Strana optužena za genocid nad određenom grupom unutar nekog lokalnog područja bi se primjerice mogla braniti time da je njena namjera bila da uništi tek mali procenat cijelokupnog stanovništva.


Dodatne poteškoće stvara i kvalifikacija objekata zaštite. Ovi su prema Članu II Konvencije ograničeni na nacionalne, etničke, rasne i vjerske grupe.[24]

Koncept rasne skupine je razumljiv, ali takođe nije jasan. Planzer je mišljenja da se pojam rase mora tretirati što šire moguće, i da se ne smije ograničavati na centralne anatomske razlike. U krajnjoj liniji bijela rasa sadrži kako germanske, tako i romanske i slavenske komponente.[25] Vest je mišljenja da se akcenat baš mora staviti na razlike koje proizilaze iz fizičkih obilježja ili biološkog porijekla.[26] Prema Weitzu pak, kategorija rase sama po sebi uopće nije razumljiva: „The word race dates only from the late fourteenth century and is of either Latin or Arabic derivation; its usage first became prevalent in the sixteenth century.“[27]


U odnosu na rasne se etničke grupe definiraju prije svega kroz društvene, kulturološke i povjesne razlike. Svrha njihovog uvrštavanja u definiciju genocida je između ostalog i ostvarenje djelotvornije zaštite manjina.[28]


Pojam vjerskih skupina je uglavnom jasan. Pod istim se poradzumijevaju teističke, neteističke i ateističke zajedenice ujedinjene jedinstvenim duhovnim idealom. Identitet takvih krugova pojedinaca karakteriziraju zajednička religijska posvećenja, utemeljeni postulati vjere, standardizirana učenja, kodeksi ponašanja, rituali i sl.[29]

Iako je Lemkin u tekst Konvencije pokušao unjeti i političke skupine kao objekt zaštite, to je striktno odbijeno od strane Sovjetskog Saveza i njegovih istočnoevropskih satelita.[30] Na kraju je i Lemkin odustao od svog nauma te je čak i branio neuvrštavanje političkih skupina u objekte zaštite argumentirajući da političke grupacije jednostavno ne posjeduju trajne specifične osobine kao što je to slučaj kod drugih skupina uvrštenih u Konvenciju.[31]


U podparagrafima a) do e) su nabrojane radnje koje pored fizičkog uništenja skupina (a) mogu biti kvalificirane kao genocid. Iste su više restriktivnog nego ilustrativnog karaktera i impliciraju jedno nerazumljivo široko shvatanje. Tako „nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede“ (b) uključuje osakaćenje, mučenje i druge vrste povreda koje mogu prouzrokovati smrt članova određene skupine, ali je nejasno šta se tačno poradzumijeva pod „duševnim povredama“. Kod „namjernog podvrgavanja skupine takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do njezina potpunog ili djelomičnog uništenja“ (c) nedostaje opis okolnosti koje dovode do namjernog podvrgavanja. Takođe je propušteno specificirati uvjete pod kojima određene radnje kao primjerice komercijalni bojkoti, izgoni, preseljenja stanovništva ili silovanja konstituiraju zločin genocida.[32] Mnoge države su čak priznale nesposobnost da anticipiraju ili opišu takve okolnosti.[33] Još ozbiljnije prirode su poteškoće pri interpretaciji „takvih mjera kojima se želi spriječiti rađanje u okviru skupine“ (d). O kakvim je mjerama riječ? Interpretacijski prostor je ogroman. U skladu s time bi se, primjerice, svaka kontraceptivna kampanja mogla definirati kao genocid. Jednako nezgrapna je i odredba „prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu“ (e). Prema ovoj odredbi bi se svaki premještaj djece manjina u domove za siročad mogao legitimno osporavati i označavati kao genocidalna aktivnost.[34]


Ne manje kontraverznu debatu izazvalo je odbijanje Generalne skupštine UN-a da u Konvenciju inkorporira i tzv. kulturni genocid. Prema Lemkinovom shvatanju Konvencija ne samo da mora štititi fizičku egzistenciju određene skupine, već i njezino kulturno naslijeđe, jer ove dvije komponente u stvarnosti fungiraju kao jedinstven simbiotički kolektiv. Mnoge su države ipak zastupale suprotno stanovište prema kojem kulturni i fizički genocid ne mogu biti inkorporirani u identičan instrument pravne zaštite, smatrajući da se zaštita kulture može bolje osigurati odvojenim protokolom ili nekim drugim pravnim instrumentom. Najjači argument protiv koncepta kulturnog genocida zasnivao se na bojazni da bi rigorozna zaštita kulture otežavala ili čak zabranjivala prirodnu asimilaciju skupina unutar jednog kolektiva. Lippman je ipak mišljenja da se iz uništavanja povjesnih objekata i spomenika, uključujući i zabranu kulturalnog izražavanja i njegovanja pod određenim okolnostima itekako može izvoditi postojanje namjere da se određena skupina uništi.[35]


Na kraju se još mora naglasiti da Konvencija pored očito nejasno formulirane definicije genocida najviše propusta pokazuje u pogledu datih mogućnosti sprovođenja krivičnog gonjenja i kažnjavanja ovog zločina.[36]


Prema Članu V Konvencije[37] za osuđivanje i kažnjavanje genocida isključivo su nadležne države ugovornice. Iako Član VI ostavlja mogućnost prenošenja sudske nadležnosti na neko međunarodno krivično sudsko tijelo, krivično gonjenje ovog zločina ostaje prvenstveno stvar nacionalne jurisdikcije, čime je dosljedno ispoštovan princip teritorijalnosti.


Nije teško prepoznati da ovakvo rješenje ne zadovoljava ni minimalne kriterije zaštite koja bi se ostvarivala putem krivičnopravne prinude. Postavlja se, primjerice, pitanje da li bi neka država uopće bila u stanju konsekventno i uspješno procesuirati vlastite službenike i imaoce vlasti optužene za izvršenje genocida.[38] Još manje vjerovatno bi u ovom slučaju bilo priznavanje sudske nadležnosti nekog međunarodnog krivičnog suda.


Rješenje za ovaj problem mnogi vide u osnivanju suda koji ne samo da posjeduje međunarodni karakter (a time i teritorijalno neograničenu jursdikciju), već je osposobljen i za izvršavanje svojih presuda. Međunarodni sud pravde (International Court of Justice-ICJ) iz 1945. godine kao glavni sudski organ Ujedinjenih Naroda nije pogodan za procesuiranje ovog i drugih zločina jer ne posjeduje krivičnopravnu sudbenost. Čak i kad bi neka država priznala njegovu nadležnost, isti može presuđivati samo u onim spornim pitanjima koja su predviđena Članom IX Konvencije.[39] Dodatnu prepreku predstavlja regulacija kojom je samo državama dato pravo da se aktivno legitimiraju pred ovim sudom.[40] Teoretski je, doduše, moguće da se zločin genocida procesuira i pred ICJ-om (član 36 Statuta); simptomatično je pak da Konvencija o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida do sada nije bila primjenjena ni u jednom predmetu koji se raspravljao pred ovim sudom (osim u slučaju Bangladeš, koji zbog brzog obustavljanja i nije bio raspravljan).[41]


Evropski sud za ljudska prava (European Court for Human Rights) uspostavljen na osnovu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine[42] u znatno većoj mjeri raspolaže funkcionalnim mehanizmima procesuiranja i osuđivanja povreda iz domena njegove nadležnosti, ali ozbiljan nedostatak čini ograničenje njegova djelovanja na države članice Savjeta Evrope, čime gubi epitet istinski međunarodnog sudskog tijela.[43] Osim toga ovaj sud procesuira povrede samo onih najvažnijih prava i sloboda koje su zaštićene Evropskom konvencijom[44], čime je isključena mogućnost krivičnog procesuiranja zločina genocida (osim u posrednom kontekstu povrede, primjerice, elementarnog prava na život).


Iako i sama Konvencija o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida predviđa postojanje međunarodnog krivičnog suda, moralo je proći pola stoljeća do njegovog osnivanja. Tako je na osnovu Rimskog statuta iz 1998. godine koji je stupio na snagu 1. jula 2002. godine uspostavljen Međunarodni krivični sud (International Criminal Court-ICC)[45] kao prvi trajni međunarodni krivični tribunal ovlašten za procesuiranje najtežih zločina kao što su genocid[46], ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.


Posebna kvaliteta ovog suda proizilazi iz mogućnosti krivičnog gonjenja pojedinaca, što predstavlja važan napredak u naporima efektivnog spriječavanja zločina genocida. U budućnosti se odgovorna lica više neće moći skrivati pod štitom suvereniteta država čiji su državljani, jer su prema gore spomenutom Statutu sve zemlje obavezne izručiti optužene osobe. Time ova novina pozitivno utiče kako na nacionalne krivičnopravne sisteme tako i na stabilnost međunarodnog pravnog poretka uopće. Ipak, budućnost tek treba pokazati kvalitet i eficijentnost ovog mehanizma zaštite, jer je sud tek počeo sa radom.[47] Osim toga, ni ICC nije bez mana. Ratifikacija Statuta nije obavezna, pa je samim time ni sve države nisu poduzele. Tako, primjerice, Sjedinjene Američke Države, Izrael i još neke druge zemlje još uvijek nisu priznale sudsku nadležnost Međunarodnog krivičnog suda.


Na ovom mjestu vrijedi spomenuti i značajnu ulogu koju su u kontekstu reformiranja pristupa kažnjavanju i prevenciji zločina genocida odigrali posebno uspostavljeni ad hoc tribunali za procesuiranje zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi (ICTY i ICTR). Ove sudove je osnovao Savjet sigurnosti UN-a kako bi se krivično procesuirale brojne povrede međunarodnog prava – uključujući i zločin genocida – počinjene za vrijeme ratnih sukoba na prostorima ovih dvaju država. Simptomatično je da sudska nadležnost oba suda proizilazi iz Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida, što pokazuje da ovaj instrument nipošto nije neupotrebljiv.[48] Ipak, evidentno je da je modus djelovanja ovih sudova definiran i ograničen Konvencijom, te da se interpretacija zločina u stvarnosti može jedino zasnivati na njenoj, u mnogočemu manjkavoj definiciji genocida.


visegrad


 Genocid u teoriji


U prethodnom je poglavlju već istaknuto da je za uspješno lokaliziranje zločina genocida od esencijalne važnosti precizno definiranje ovog pojma. Definicija koju sadrži Konvencija iz 1948. godine nije neuspjela, ali se u svom postojećem sadržaju smatra i preširoko i preusko izloženom.[49]


Iz toga razloga teoretičari u međuvremenu posežu za politološkim opisivanjem zločina genocida, pokušavajući razvijanjem različitih naučnopravnih koncepata što preciznije (ali i sveobuhvatnije) odrediti njegovo značenje i na taj način ponuditi kvalitetan osnov za neko buduće modificiranje konvencionalne definicije. Već je rečeno da su rasprave koje su buknule nakon Drugog svjetskog rata rezultirale različitim rješenjima i naučnopravnim stanovištima.[50] Generalno se ipak mogu izdvojiti dva osnovna naučna pristupa: genocid se tretira ili kao namjerno uništavanje određene grupe (intencionalni model), ili kao rezultat kauzalnog, dužeg istorijskog procesa (funkcionalni model).[51]


Za glavnog predstavnika intencionalnog modela važi Lemkin. Njegovo razumijevanje zločina genocida reflektira se i u definiciji iz Konvencije. Drugi važni zastupnici ovog modela su Kurt Jonasohn i Frank Chalk, kao i Vakahn Dadrian i Steven Katz.[52] Najveće poteškoće na koje nailaze naučnopravne teorije koje se zasnivaju na intencionalnom model su već prikazane u prethodnom poglavlju. I pored svih svoji nedostataka, ovaj model nudi kompaktnu osnovu za dalje teoretske rasprave.

Među zagovornike funkcionalnog modela spadaju Richard Rubenstein, Roger W. Smith i u određenoj mjeri Irving L. Horowitz.[53]


Rubenstein genocid označava kao najradikalnije sredstvo koju država može poduzeti u svrhu implementacije programa eliminacije određene skupine stanovništva. Težište njegovog izučavanja stavljeno je na racionalno-gospodarsku svrhovitost ovog zločina, što naravno ne implicira nikakvo pozitivno vrednovanje. Rubenstein tretira genocid kao jednu ogromnu administrativnu operaciju i za klasični primjer iste uzima Hitlerov plan da istrebljenjem Židova i drugih nečistih rasa stvori „životni prostor“ (Lebensraum) za njemačku i druge arijevske nacije na istoku evropskog kontinenta.[54] Slično razumijevanje genocida njeguje i Roger W. Smith: „Rather than being simply an expression of passion, genocide is a rational instrument to achieve an end.“[55]


Njegova studija racionalno koncipiranog i tehnički-administrativno implementiranog genocida (sa posebnim osvrtom na ranu kolonizacijsku politiku evropskih sila) rezultira sljedećom kategorizacijom: genocid odmazde, institucionalni, utilitaristički, monopolistički i ideološki genocid.[56] Vidljivo je da su svi tipovi genocida sasvim funkcionalno određeni. To je glavni razlog zašo su Rubensteinov funkcionalizam i Smithov radikalni utilitarizam predmet žestoke kritike. Njhove tipologije podstiču uopćavanje ovog zločina i ne daju nikakav osnov za njegovu pravnu specifikaciju.


Neki autori su pokušali ujediniti glavne aspekte oba modela tj. konceptualizirati genocid kao vrhovni tipološki pojam.[57] Najpoznatiji predstavnik ove dualitičke koncepcije je Israel Charny, koji genocid definira na sljedeći način: „Genocide in the generic sence is the mass killing of substantial numbers of human beings, when not in the course of military action against the military forces of an avowed enemy, under conditions of the essential defenselessness and helplessness of the victims.“[58]


Prema Charnyjevom mišljenju su svi slučajevi genocida različiti i slični, specifični i jedinstveni, i kao takvi pogodni za komparativnu analizu.[59] Polazeći od toga Charny razvija shemu podkategorija koja bi obuhvaćala sve vrste nemilitarističkih masovnih zločina. U skladu s njegovom Definitional Matrix for Crimes of Genocide moguće je razlikovati sljedeće vrste genocida: genocidal massacre (genocid manjih razmjera), intentional genocide (koncept koji je najbliži pravnom shvatanju zločina genocida), genocide in the course of colonialism or consolidation of power (Charny ga definira i kao accidental genocide), genocide in the course of aggressive war, war crimes against humanity, genocide as a result of ecological destruction, genocide as a result of purposefully or negligent famine, cultural genocide (uključuje i ethnicide i linguicide)[60]


Ova shema podjele u sebi sadrži značajne slabosti. Izbjegnuto je, doduše, definiranje žrtava, s druge strane je namjera počinioca u potpunosti postala irelevantna, što oteževa razgraničavanje genocida od drugih zločina. Kao dodatna poteškoća pokazuje se i miješanje različitih kategorija masovnog ubijanja na istom nivou, čime se onemogućava individualno istraživanje i kvalitativno vrednovanje zločina.


I Valentino se može svrstati u ovu, treću grupu „dualista“. Njegovo razumijevanje genocida je slično širokog opsega (on pribjegava korištenju termina mass killing) ali je pohvalno što je u definiciju kao temeljni faktor razgraničavanja uvrštena namjera: „In order to avoid this and other difficulties with the term genocide I utilize the term mass killing – defined here simply as the intentional killing of a massive number of noncombatants. Victims of mass killing may be members of any kind of group (ethnic, political, religious, etc.) as long as they are noncombatants and as long as their deaths were caused intentionally.“[61] Njegova definicija masovnog ubistva opet pokazuje sav pragmatizam nauke: naime, po Valentinu se određeni zločin može okarakterizirati kao mass killing ako je namjerno ubijeno najmanje pedeset tisuća ljudi, i to u vremenskom periodu od najviše pet godina.[62] Valenitno donekle pojednostavljuje tipološko razlikovanje masovnih ubistava, baratajući terminima disspossesive mass killings (komunistička, etnička i teritorijalna masovna ubijanja) i coercive mass killings (kontragerilska, teroristička i imperijalistička masovna ubijanja)[63], ali se njegovo shvaćanje zločina genocida takođe može smatrati promašenim, jer se istim načelno onemogućava pravno korištenje ovog termina u praksi.


Ovakvim uopćavajućim (i, što je značajnije, neupotrebljivim) teorijskim konstrukcijama žestoko se protivi Helen Fein. Ova teoretičarka je prije svega zabrinuta da se deplasiranim korištenjem termina genocid isti grubo devalvira: „Virtually everything but genocide (...) is called genocide.“[64] Shodno tome je i definicija genocida koju ona nudi veoma konkretna: „Genocide is the sustained purposeful action by a perpetrator to physically destroy a collectivity directly or through interdiction of the biological and social reproduction of group members, sustained regardless of the surrender or lack of threat offered by the victim.“[65]


Steven Katzova definicija genocida je čak još ograničenija: Pod genocidom on poradzumijeva „the actualization of the intent, however successfully carried out, to murder in its totality any national, ethnic, racial, religious, political, social, gender or economic group, as these groups are defined by the perpetrator, by whatever means.“[66]


Ni ova definicija ne zadovoljava. S jedne strane Katz u žrtve uključuje i političke i spolno specificirane skupine (o problematici uvrštavanja političkih grupa je već bilo riječ), ali je s druge strane njegova definicija nepotrebno restriktivna. On u potpunosti isključuje mogućnost da se parcijalno eliminiranje određene skupine kvalificira kao genocid. Prema njegovom shvaćanju se i pored mnogih tragičnih i krvavih masovnih ubistava samo Holocaust per definitionem može tretirati kao zločin genocida. Katz, naime, argumentira da su počinitelji samo u ovom slučaju namjerno i sistematski realizirali svoj naum da unište sve pripadnike određene skupine (u ovom slučaju sve Židove),  ignorirajuči pritom činjenicu da je takav obim i način provedbe genocida jedinstven u istoriji čovječanstva i da je do danas neprevaziđen, te da ustrajavanje na ekskluzivnosti položaja Holocausta nikako ne pospješuje efektivnu prevenciju zločina genocida u stvarnosti.[67] Njegov radikalni restriktivizam kritiziraju, primjerice, Jonashon i Björnson, zamjerajući, između ostalog, i grubu proturiječnost njegove argumentacije: „It is quite clear that Hitler did not intend to murder the Jews in their totality. There were many exceptions to this intent.“[68] Yehuda Bauer, pak, brani Katzov ekskluzivan stav: „Genocide, that means the murder of an ethnicity. Katz insists, rightly that when no murder is involved, but oppression, political, cutlural or other, accompanied by physical persecutions but not by mass murder, one cannot talk about genocide but one has to use other term.“[69]


Iznova se kao glavni problem nameće pitanje obima genocida i njegovih posljedica. Mnogi teoretičari genocidalnu kvalifikaciju nekog zločina uslovljavaju brojem žrtava. John B. Allcock se protivi takvim tendencijama: „It is often assumed that in order to qualify as genocide, killing must take place on a very large scale, with perhaps thousands if not millions of victims. It is important to note, however, that within the terms of the UN Convention, no account is taken of the number of victims. The execution of a handful of villagers for reasons of national, ethnical, racial, or religious identity might be legitimately regarded as an act of genocide.“[70]


Relativno uspješnu definiciju genocida konačno nudi Rouben P Adalian: „Genocide (is) the planed destruction of a people for the purpose of completely eradicating their society and terminating their existence in any shape or form in a certain space (…).“[71]


Adalianova definicija s jedna strane pokriva cijeli kompleks okolnosti pod kojima se radnje genocida poduzimaju; s druge strane on tim radnjama nužno pretpostavlja planiranje i namjeru uništenja. Njegova definicija je prije svega zato korisna jer itekako uzima u obzir činjenicu da se danas većina genocidalnih zločina počinjava unutar određenog, teritorijalno ograničenog područja („in a certain space“), čime se definitivno olakšava lokalizacija i kvalifikacija masovnih zločina u stvarnosti.


Širok spektar ovdje predstavljenih definicija pokazuje da je kvalifikacija zločina genocida uslovljena velikim brojem različitih faktora, te da njihova interpretacija itekako zavisi od načelnog stava šta se pod genocidom poradzumijeva. I pored praktične neupotrebljivosti određenih teorija se uloga nauke nipošto ne smije potcijenjivati. Michael Ignatieff zato pravilno argumentira: „Genocide is a worn and debased term, casually hurled at every outrage, every violence, even applied to events where no death, only shame or abuse, occurs. But it is a word that does mean something: the project to exterminate a people for no other reason than because they are that people. Before the experience of genocide, they may believe it a matter of personal choice whether they belong or believe. After genocide, it becomes their fate.“[72]


Front_view_of_the_ICTY

Haški tribunal


 KORIŠTENA LITERATURA:


Andreopoulos, J. George (ed.). „Genocide: Conceptual and Historical Dimensions“,

   Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1994.

Arendt, Hannah. „Eichmann in Jerusalem“,  München: Piper Verlag, 2004.

Arens, Richard (ed.). „Genocide in Paraguay“, Philadelphia: Temple University Press,

   1976.

Bačić, Franjo. „Krivično pravo“, Zagreb: Informator, 1995.

Bassiouni, M. Cherif (ed.). „International Criminal Law“ Second Edition, Volume I:

   Crimes, New York: Transnational Publishers, Inc., 1999.

Chorbajian, Levon / Shirinian, George (ed.). „Studies in Comparative Genocide“,

   Houndmills: Macmillan Press Ltd., 1999.

Dijk, van P. / van Hoof, G.J.H. (ed.) „Theory and Practice of the European Convention

   on Human Rights“, The Hague: Kluwer Law International, 1998.

Förster, Stig / Hirschfeld, Gerhard (ed.). „Genozid in der modernen Geschichte“,

   Münster: LIT, Jahrbuch für Historische Friedensforschung, 7. Jahrgang, 1999.

Freedman, Warren. „Genocide: A People’s Will to Live“, Buffalo: William S. Hein &

   Co., Inc., 1992.

Gellately, Robert / Kiernan, Ben (ed.). „The Specter of Genocide. Mass Murder in

   Historical Perspective“, Cambridge: Cambridge University Press, 2003.

Grosser, Alfred. „Ermordung der Menschheit. Der Genozid im Gedächtnis der Völker“,

   München: Carl Hanser Verlag, 1990.

Jones, Adam (ed.). „Gendercide and Genocide“, Nashville: Vanderbilt University Press,

   2004.

Lemkin, Raphael. „Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation, Analysis of

   Government, Proposals for Redress“, Washington D.C.: Carnegie Endwoment for

   International Peace, 1944.

Rosenbaum, S. Alan (ed.). "Is the Holocaust Unique?" Boulder, Colorado: Westview

   Press, 1996.

Sali, Sevima / Terzić, Zlatan. „Međunarodni dokumenti o ljudskim pravima – Instrumenti

   Ustava Federacije Bosne i Hercegovine“, Sarajevo: Pravni centar Fond otvoreno

   društvo BiH, 1996.

Schoeck, Helmut. „Soziologisches Wörterbuch“, Freiburg: Herder Druck, 1971.

Sieghart, Paul. „Die geltenden Menschenrechte“, Kehl am Rhein: N.P. Engel Verlag,

   1985.

Valentino, A. Benjamin. „Final Solutions. Mass Killing and Genocide in the 20th

   Century“, Ithaca: Cornell University Press, 2004.

Vest, Hans. „Genozid durch organisatorische Machtapparate”, Baden-Baden: Nomos

   Verlagsgesellschaft, 2002.

Weitz, D. Eric. „A Century of Genocide. Utopias of Race and Nation“, Princeton:

   Princeton University Press, 2003.


[1] Roger W. Smith 20. vijek naziva epohom genocida. Vidi Smith, W. Roger. „State Power and Genocidal Intent: On the Uses of Genocide in the Twentieth Century” u Chorbajian, Levon / Shirinian, George (ed.). „Studies in Comparative Genocide“, Houndmills: Macmillan Press Ltd., 1999, str. 13. Eric Hobsbawm takođe 20. vijek naziva „age of extremes“. Citat iz Gellately, Robert / Kiernan, Ben. „The Study of Mass Murder and Genocide” u Gellately, Robert / Kiernan, Ben (ed.). „The Specter of Genocide. Mass Murder in Historical Perspective“, Cambridge: Cambridge University Press, 2003, str 3.

[2] Najstariji poznati slučajevi genocida potiču čak iz antičkog doba. Tako se uništenje Melosa od strane Atenaca (u okviru Peloponoških ratova) ili Kartage od strane Rimljana (146 prije Krista) smatraju prvim događajima genocidalnog karaktera. Slične posljedice je vjerovatno imalo i Džingis Kanovo dugogodišnje krvavo teroriziranje Evrope.

[3] Valentino navodi: „Between 60 million and 150 million poeple probably have perished in episodes of mass killings during the twentieth century alone. By comparsion, international and civil wars have   accounted for approximately 34 million battle deaths during the same period. In light of this grisly balance sheet, it is regrettable that mass killing and genocide have received comparatively little scholarly attention as a general class of events. With the bloodiest century in human history behind us, we still know little about what accounts for this era´s violence or whether the next one hunderd years will be as savage as the last.” Valentino, A. Benjamin. „Final Solutions. Mass Killing and Genocide in the 20th Century“, Ithaca: Cornell University Press, 2004, str. 1.

[4] „Camus called the twentieth century an age of murder, but it is, more precisely, an age of politically sanctioned mass murder, of collective, premediated death intended to serve the ends of the state.“ Smith, u Chorbajian / Shirinian, str. 3.

[5] Tako je Hitler u svom govoru njemačkim generalima od 22. avgusta 1939. godine u Obersalzbergu cinično izjavio: „Ko danas još govori o uništenju Armenaca?“ Citiat iz Vest, Hans. „Genozid durch organisatorische Machtapparate”, Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft, 2002, str. 61. I dan-danas turske vlasti negiraju ili trivializiraju zločine počinjene nad Armencima. Vidi Vest, str. 20-21.

[6] Lemkin, Raphael. „Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation, Analysis of Government, Proposals for Redress“, Washington D.C.: Carnegie Endwoment for International Peace, 1944, str. 79.

[7] „Lemkin had wanted to criminalize and prosecute what he described as "the criminal intent to destroy or to cripple permanently a human group. The acts are directed against groups, as such, and individuals are selected for destruction only because they belong to these groups.“ Gellately/Kiernan, str. 6.

[8] „Generally speaking, genocide does not necessarily mean the immediate destruction of a nation, except when accmplished by mass killings of all members of a nation. It is intended rather to signify a coordinated plan of different actions aiming at the destruction of essential foundations of the life of national groups, with the aim of annihilating the groups themselves. The objectives of such a plan would be disintegration of the political and social institutions, of culture, language, national feelings, religion, and the economic existence of national groups, and the destruction of personal security, liberty, health, dignity, and even the lives of the individuals belonging to such groups. Genocide is directed against the national group as an entity, and the actions involved are directed against individuals, not in their individual capacity, but as members of the national group.” Lemkin, str. 97.

[9] Timu stručnjaka koji je Generalni sekretar UN ovlastio da sastavi tekst Konvencije su, pored Lemkina, pripadali i pravnici Henri Donnedieu de Vabres i Vespasian V. Pella. Konvenciju o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida Generalna skupština UN-a usvojila je 9. decembra 1948. godine Rezolucijom br. 260 (III) A. Konvencija je stupila na snagu 12. januara 1951. godine. Konvenciju je u međuvremenu ratificiralo više od 120 država. Sjedinjene Američke Države su to učinile tek 10. februara 1986. godine.

[10] Dalje vidi Sieghart, Paul. „Die geltenden Menschenrechte“, Kehl am Rhein: N.P. Engel Verlag, 1985, str. 70.

[11] Gellately bilansira: „Nevertheless, for many decades no charges of  “genocide” were ever brought, so that in the 1950s and 1960s, when the Genocide Convention was discussed at all, it remained more of a rhetorical than a judicial device for use in the Cold War against the opposing superpower. Soon enough even accusations of genocide faded away.“ Oppenheim takođe zaključuje da se Konvencija suštinski svela na registriranje protesta za počinjene zločine. Glase i Possony takođe ističu: „The Convention has had no impact whatsoever, and genocidal behaviour has not ceased“. Citati iz Freedman, Warren. „Genocide: A People’s Will to Live“, Buffalo: William S. Hein & Co., Inc., 1992, str. 90.

[12] Razloge za hroničnu pasivnost međunarodne zajednice ne treba tražiti isključivo u nejedinstvenim naučnim polazištima. Za katastrofalan bilans prije svega praktične prevencije zločina genocida odgovoran je širok spektar poznatih i nepoznatih čimbenika, od ideološki motiviranog protekcionizma iz epohe hladnog rata, strateške zaštite ekonomskih i političkih interesa velikih i srednjih svjetskih sila, pa do frapirajuće nezainteresiranosti javnog mijenja. Vidi takođe Gellately / Kiernan, str. 6.

[13] Vidi Lippman, Matthew. „Genocide“ u Bassiouni, M. Cherif (ed.). „International Criminal Law“ Second Edition, Volume I: Crimes, New York: Transnational Publishers, Inc., 1999, str. 596.

[14] Uporedi takođe Vest, str. 96.

[15] Prema čl. 37. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH br. 36/03) krivično je djelo počinjeno s umišljajem kad je počinitelj bio svjestan svog djela i htio ga izvršiti ili kad je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na nju. Vidi takođe Bačić, Franjo. „Krivično pravo“, Zagreb: Informator, 1995, str. 202-206.

[16] Namjera je uvijek usko vezana za cilj. Pod ciljem se poradzumijeva spoljašni objektivni fizički fenomen kojeg čovjekova svijest registrira u obliku predstave. Kada ova predstava motivira počinitelja da poduzme određene radnje u svrhu njezinog ispunjenja, onda se može reći da postoji namjera kao jedan isključivo psihički fenomen. Prema tome, osoba vrši određenu radnju s namjerom kada je ista poduzeta uslijed djelovanja predstave o nekom cilju, i to u svrhu ispunjenja tog cilja.

[17] Direktni umišljaj ili dolus directus (počinitelj je svjestan činjeničnog stanja krivičnog djela i to hoće ostvariti) razlikuje se od indirektnog umišljaja – dolus indirectus (kvalifikacija svih posljedica koje su proizašle iz umišljajnog ostvarenja nekog krivičnog djela, pa i kad te posljedice počinitelj uopće nije predvidio) tj. eventualnog umišljaja – dolus eventualis (počinitelj je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na nju).

[18] Uporedi Freedman, str. 38-39. Više o masovnom ubistvu Aché-Indijanaca u Arens, Richard (ed.). „Genocide in Paraguay“, Philadelphia: Temple University Press, 1976.

[19] Okviru ove rekonstrukcije bitnu ulogu primjerice imaju mukotrpna sastavljanja zapovjednih lanaca između imaoca vlasti i onih koji su te zapovijedi izvršavali. Vidi Weitz, D. Eric. „A Century of Genocide. Utopias of Race and Nation“, Princeton: Princeton University Press, 2003, str. 10.

[20] Uporedi Lippman, u Bassiouni, str. 597.

[21] U pogledu ovoga očituje se Lippman: „An entire group need not to be destroyed. But, the number exterminated may be of evidentiary value in establishing state of mind. France went so far as to propose that so long as the requisite intent existed that even the killing of a single individual constituted genocide. France later withdrew this amendment, explaining that the Norwegian proposal expressed the same fundamental idea.“ Lippman, u Bassiouni str. 597. Vidi i Grosserovo razmatranje ovog problema koje polazi od načelnog upita od kojeg se broja ubijenih ili u njihovoj fizičkoj i mentalnoj spremi oštećenih članova određene skupine može govoriti o genocidu. Grosser, Alfred. „Ermordung der Menschheit. Der Genozid im Gedächtnis der Völker“, München: Carl Hanser Verlag, 1990, str. 53.

[22] Valentino, str. 12-13.

[23] Uporedi Lippman, u Bassiouni, str. 604.

[24] Po Vestu određeni broj ljudi čini skupinu ako se isti od drugih pojedinaca razlikuju barem po jednom istovjetnom obilježju, te ako postoji minimalni osjećaj zajedništva. Vest, str. 119.Schoeck definira skupinu kao koherentnu povjesnu zajednicu koju vrijeme drži homogenom. Vidi Schoeck, Helmut. „Soziologisches Wörterbuch“, Freiburg: Herder Druck, 1971, str. 147-149.

[25] Uporedi Vest, str. 120.

[26] Ibid.

[27] Weitz, str. 17.

[28] Uporedi Lippman, str. 598.

[29] Uporedi Vest, str. 121. Vidi takođe Lippman, str. 598.

[30] Na početku debate su političke skupine čak i uživale status zaštitnog objekta. No zbog straha da bi Sovjetski Savez u tom slučaju mogao odbiti Konvenciju, ovaj termin je brisan iz konačnog teksta. Stručnije prirode bili su prigovori koji su se odnosili na nestabilnost kvalifikacije neke grupe kao političke, kao i na nepredvidljivu fluktuaciju i transformacijski potencijal političkih elita unutar određenog državnopravnog porekta. Takođe se strahovalo da bi se takvim vidom zaštitite političkih skupina intenziviralo nelegitimno miješanje u unutrašnje poslove država ugovornica. U vezi ovoga vidi Vest, str. 97.

[31] Vidi Freedman, str. 91. Lipmann pojašnjava: „The rationale was that racial, religious, ethnic and national groups historically had been the targets of animosity and were characterized by cohesiveness, homogeneity, inevitability of membership, stability and tradition. Membership in political groups, in contrast, was considered a matter of individual choice and such movements were viewed as ephemeral. Some noted that political groups often were a destructive force which did not merit protection.“ Lippman, u Bassiouni, str. 597-598. Uporedi i Freedmanov komentar: „Pragmatically, if "political groups" were included, every small, dissident, radical political fraction would raise the charge of genocide every time the political faction was prevented from achieving its immediate objectives or denied major party recognition.“ Freedman, str. 91.

[32] Vidi Lippman, u Bassiouni, str. 604.

[33] Ibid, str. 598.

[34] Vidi Freedman, str 91.

[35] Vidi Lippman, u Bassiouni, str. 599.

[36] „The 1978 report of the Special Rapporteur on genocide concluded that the Convention lacks effective international measures to prevent and punish genocide, resulting in the unimpeded perpetration of this barbarous crime. The Special Rapporteur´s 1985 report reached a similar conclusion, determing that "all too much evidence continues to accumulate that acts of genocide are still being committed in various parts of the world… In this present form, the Convention… must be judged to be inadequate.“ Ibid., str 603.

[37] Član V Konvencije glasi: „Stranke ugovornice obavezuju se da usvoje, u skladu sa svojim ustavima, potrebne zakonodavne mjere kako bi se osigurala primjena odredaba ove Konvencije, a posebno da se predvide djelotvorne krivične sankcije za lica odgovorna za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članu III.

[38] Chorbajian rezimira: „Only governments can take cases to court, and the UN, as an organization of states, has compiled a record of evasion, postponement and refusal to act on matters of genocide. Standards which have virtues in other contexts – the territorial integrity of states, sovereignty and non-intervention in the internal affairs of states – when applied to cases of genocide result in deadly vacillation and inaction.“ Chorbajian, Levon. „Introduction“, in Chorbajian/Shirinian, str. xvi.

[39] Radi se o sporovima među strankama ugovornicama koji se tiču tumačenja, primjene i provođenja Konvencije o spriječavanju i kažnjavanja zločina genocida, uključujući i sporove koji se odnose na odgovornost neke države za genocid.

[40] Vidi član 34 Statuta Međunarodnog suda pravde od 26. juna 1945. godine.

[41] Pakistan je 1973. godine od ICJ-a tražio da spriječi Indiju u izručivanju 195 pakistanskih ratnih zarobljenika Bangladešu, gdje im je prijetlo suđenje između ostalog i zbog krivičnog djela genocida. Uspješno se pozivajući na ekskluzivnu jurisdikciju garantovanu Članom VI Konvencije, Pakistan se na koncu uspio dogovoriti s Indijom, nakon čega je zahtjev o odlučivanju o zatraženim provizornim mjerama de facto povučen. U pogledu ovoga vidi Vest, str. 65. Uporedi i Freedman, str. 79.

[42] Evropska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda potpisana je 4. novembra 1950. godine, a stupila je na snagu 3. septembra 1952. godine. Evropski sud za ljudska prava počeo je s radom 1959. godine. Zajedno sa Evropskom komisijom za ljudska prava kao administrativnim organom koji se bavi istraživanjem i izvještavanjem, ovaj sud čini jedan od glavnih i najučinkovitijih stubova zaštite ljudskih prava i sloboda u Evropi. Vidi takođe Freedman, str. 75.

[43] Prema članu 1 Evropske konvencije prava i slobode garantovane ovim međunarodnim pravnim aktom priznaju se svakom licu koje se nalazi pod jurisdikcijom visokih stranaka ugovornica, čime je Konvencija teritorijalno ograničena na teritorije nad kojima određena država potpisnica Konvencije suvereno vrši vlast, kao i na sve ili na neke teritorije za čije međunarodne odnose je ta država odgovorna (Član 63 Evropske konvencije) Tako je, recimo, Danska odgovorna za Grenland, a Nizozemska za Surinam. Vidi podrobnije Dijk, van P. / van Hoof, G.J.H. (ed.) „Theory and Practice of the European Convention on Human Rights“, The Hague: Kluwer Law International, 1998, str. 7-9.

[44] Vidi Sali, Sevima / Terzić, Zlatan. „Međunarodni dokumenti o ljudskim pravima – Instrumenti Ustava Federacije Bosne i Hercegovine“, Sarajevo: Pravni centar Fond otvoreno društvo BiH, 1996, str. 40-42.

[45] Međunarodni krivični sud je osnovan kao stalno međunarodno sudsko tijelo za progon teških povreda međunarodnog prava. Sjedište suda je u Den Haagu. Statut je stupio na snagu po potpisivanju i ratificiranju 60 država. Do danas (maj 2007) su ga potpisale 104 države.

[46] Član 6 Statuta ICC-a sadrži definiciju genocida koja je identična definiciji iz Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida.

[47] Prvi predmet pred ICC-om počeo se procesuirati tek u avgustu 2006. godine. Radi se o slučaju Thomasa Lubange, bivšeg šefa Union des Patriotes Congolais, optuženom da je novačio djecu i počinio mnogobrojne ratne zločine u Kongu.

[48] Tako presuda generalu VRS Krstiću za počinjeno krivično djelo genocida nad Bošnjacima šireg rejona Srebrenice u julu 1995. godine predstavlja prvu presudu za genocid donesenu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Vidi tekst presude u predmetu Krstić, broj predmeta IT-98-33, pod http://www.un.org/icty/.

[49] Preširokom, jer bi se prema nekima zločin genocida trebao ograničiti isključivo na delikte ubijanja; preuskom, jer su Konvencijom zaštićene tek nacionalne, etničke, vjerske i rasne skupine. Ova je koncepcija i s naučnopravnog aspekta nezadovoljavajuća, jer na kraju ostavlja mogućnost počiniocu genocida da odlučuje o tome na koji način se konstituira kolektiv žrtava i ko mu sve pripada. Vidi Vest, str. 50. Uporedi takođe Melsonov prigovor da je Konvencija preširoka jer ne pravi razliku između masakra, pogroma i tzv. djelimičnog genocida. Melson, Robert. „Armenian Genocide and Holocaust“, u Förster, Stig / Hirschfeld, Gerhard (ed.). „Genozid in der modernen Geschichte“, Münster: LIT, Jahrbuch für Historische Friedensforschung, 7. Jahrgang, 1999, str. 27.

[50] Uzrok ovoj teoretsko-pravnoj smršenosti je jedna za društvene nauke tipična ograničenost apstrahiranja događaja koji se dešavaju u stvarnosti. Genocid se može izučavati tek na osnovu usporedbe primjera stvarnih događaja. Kako svaki od njih ima svoje uslove, posebne osobine i posljedice, to su usporedbena istraživanja moguća tek na određenom apstraktnom nivou, pri čemu se gubi dodir sa istorijskim specifičnostima. Precizni postupci definiranja kakvi su nam poznati iz prirodnih nauka su kod društvenih jednostavno nemogući, jer istorijska dešavanja skoro nikada nisu uslovljena identičnim ili čak sličnim uzročnim faktorima. Prema tome ostaje jedino mogućnost izrade grubih strukturalnih osobina na osnovu kojih se specifični društveni fenomeni mogu uočavati i usješno naučno izolirati. Vidi dalje Förster, Stig / Hirschfeld, Gerhard. „Uvod“ u Förster/Hirschfeld, str. 8

[51] Vidi Vest, str. 48.

[52] Ibid, str. 39.

[53] Horowitz polazi prije svega od klasičnog razumijevanja genocida kao poduzeća kojeg vode i organiziraju države, te u tom kontekstu poredi ulogu države u sponzoriranju genocida sa drugim zločinama koje država počinjava. Njegovo istraživanje se, dakle fokusira na funkcionalnost ovih zločina, a manje na njihov povod. Vidi Horowitz, L. Irving. „Science, Modernity and Authorized Terror“ u Chorbajian/Shirinian (ed.), str. 15-30.

[54] Uporedi Vest, str. 46-47.

[55] Smith, u Chorbajian/Shirnian, str. 5.

[56] Tek ideološki genocid sadrži komponente slične onima iz konvencionalne definicije genocida. Prema Smithu bi u takav genocid spadao Holocaust. Vidi Vest, str. 38. Vidi takođe Smith, u Chorbajian/Shirinian, str. 6-9.

[57] Uporedi Vest, str. 47.

[58] Citirano po Vestu, str. 47.

[59] "In a presentation to the Raphael Lemkin Symposium on Genocide at Yale University Law School (…) I proposed recognizing all cases of mass murder as genocide and, at the same time, subclassifying various cases of genocide into subgroups of similary events, so that we have a series of categories of types of genocide, with study and analysis of the differences and similarities in contexts, dynamics, methods, outcomes, possibilities for intervention and so on." Charny, Israel. "Foreword" u Rosenbaum, S. Alan (ed.). "Is the Holocaust Unique?" Boulder, Colorado: Westview Press, 1996, str. x-xi,

[60] Chorbajian, u Chorbajian/Shirinian, str. xix.

[61] Valentino, str. 10.

[62] Ibid, str. 11-12.

[63] Pod disspossessive mass kilings Valentino poradzumijeva ona masovna ubijanja koja se smatraju neophodnima i najpraktičnijima za fizičku eliminaciju neke skupine na određenom teritoriju: „(…) when leader´s plans result in the near-complete disenfranchisement of large groups of people, leaders are likely to conclude that mass killing is necessary to overcome resistance by these groups, or, more radically, that mass killing is the only practical way to physically remove these groups of their influence from society I refer to this general class as "dispossesive" mass killings.“ Coercive mass killings se prema Valentinu počinjavanju unutar određenog vojnog konflikta, i to u svrhu vojnog nadvladavanja protivnika uništavanjem civilnog stanovništva koje ga navodno ili stvarno podržava: „When leaders´ efforts to defeat their enemies´military forces directly are frustrated, they face powerful incentives to target the civilian populations they suspect of supporting those forces. I refer to this class of mass killing as "coercive" mass killings.“  Vidi Valentino, str. 69.

[64] Fein, Helen. „Genocide, Terror, Life Integrity, and War Crimes: the Case for Discrimination“, u Andreopoulos, J. George (ed.). „Genocide: Conceptual and Historical Dimensions“, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1994, str. 95.

[65] Fein, Helen. „Testing Theories Brutally“ u Chorbajian/Shirinian, str. 157.

[66] Jones, Adam. „Gendercide and Genocide“, u Jones, Adam (ed.). „Gendercide and Genocide“, Nashville: Vanderbilt University Press, 2004, str. 18

[67] Uporedi i razmišljanja Hannah Arendt, koja itekako smatra da su zločini genocida počinjavani i prije, ali se takođe slaže s time da Holocaust treba uživati status genocida nad svim genocidima. Vidi Arendt, Hannah. „Eichmann in Jerusalem“,  München: Piper Verlag, 2004, str. 57.

[68] Jones, u Jones, str. 19. Melson takođe naglašava: „Katz may indeed be right that only in the Holocaust did the perpetrators intend on killing every single member of the targeted group in the world (…). The problem is that the Holocaust or any other genocide, cannot be reduced only to the ideological intentions of the perpetrators.“ Vidi Melson u Förster/Hirschfeld, str. 34.

[69] Bauer, Yehuda. „Comparison of Genocides“ u Chorbajian/Shirinian, str. 35.

[70] Citirano po Jonesu, u Jones, str. 19.

[71] Adalian, P. Rouben. „Examining the Armenian Genocide“ u Chorbajian/Shirinian, str. 48.

[72] Citirano po Green, B. Barbara „Stalinist Terror and the Question of Genocide“ in Rosenbaum, str. 139.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.