Beton br.224
Petak 23. oktobar 2020.
Piše: Dušan Grlja

Pitanja (evropskog) mira

Kako je na – prema danas vladajućoj geografiji – evropskom kontinentu ponovo eskalirao jedan od sukoba „niskog intenziteta“ do zvanične objave rata, postavlja se po ko zna koji put pitanje evropskog mira.1 Iako se radi o državama evropske periferije, Jermeniji i Azerbejdžanu, pitanja rata ili mira u Nagorno-Karabahu se neposredno tiču ekonomskih i političkih interesa ne samo centralnih zemalja Evropske unije, već i drugih bitnih svetskih sila. Iako je rat povodom nezavisnosti Nagorno-Karbaha od 1988. do 1994. godine – okončan „zamrzavanjem“ oružanih sukoba – bio naizgled izvan sfere uticaja evropskih sila jer je predstavljao deo procesa raspada SSSR, njegovo ponovno izbijanje danas se ne tiče samo odnosa Ruske Federacije i osamostaljenih bivših sovjetskih republika. Osim bliskog suseda Turske, koja je već u prvom ratnom turnusu igrala značajnu ulogu, danas je to ratno poprište secište mnogih interesa globalnog kapitala, od euro-atlatnskog do onog kineskog.

 

To što se taj konflikt predstavlja – a i zaista se tako odvija na terenu – kao nekakav kulturno-identitetski konflikt hrišćanske i islamske „civilizacije“ je samo površinski sloj jednog suštinski ekonomskog sukoba interesa koji imaju malo veze sa istorijskim religijskim podelama na tom području. Izgleda paradoksalno da Nagorno-Karabah, kao jedan region koji je već decenijama u više ili manje ratnom stanju, beleži konstantan ekonomski rast, ali stvari postaju jasnije kada se uzme u obzir da je on baziran na izvozu sirovina – od onih rudnih (drago kamenje, zlato i bakar) preko građevinskih materijala do električne energije. Stoga, nema sumnje da ekonomski, a i sa njima direktno povezani socijalni, problemi leže u osnovi ponovonog otvorenog oružanog sukoba između Jermenije i Azerbejdžana. Naime, obe države se nalaze u nekoj vrsti krize koja je neposredno povezana sa trenutnim stanjem kako globalne ekonomije tako i svetske politike. Jermenija je skoro prošla kroz ciklus društvene pobune protiv korumpiranih vlasti (još jedne „plišane revolucije“) za kojom su usledile, kao i na mnogim drugim takvim mestima, samo fasadne političke promene koje nisu temeljno ugrozile tamošnje krugove moći. Azerbejdžan naizgled nema takvu vrstu društveno-političke krize, ali odlučujuća reč onih koji se bave izvozom nafte – što predstavlja čak 90% ukupnog izvoza te zemlje – više nije ona poslednja kao što je to bilo pre pada cena na svetskom tržištu prouzrokovanog pandemijom korona virusa.

 

Eskalacija sukoba u Nagorno-Karabahu i objava rata između Jermenije i Azerbejdžana su svakako povezane sa promenama u odnosima snaga „velikih igrača“ u tom delu sveta i, u sklopu toga, povećanog prisustva interesa centara moći Evropske unije. Naime, od početka građanskog rata u Siriji počela je i da slabi uloga Rusije, za šta su zaslužne i ekonomske sankcije Zapadnog sveta, a za time je usledilo i otvaranje Jermenije – koja je još uvek deo Evroazijskog ekonomskog saveza predvođenog Rusijom – prema EU. Od pre par godina ekonomska razmena Jermenije sa EU beleži višestruki rast, a već dugo se najmanje pola ukupnog obima izvoza Azerbejdžana ostvaruje sa EU. Osim što je Jermenija, kao i Azerbejdžan, postala deo Evropskih projekata kao što su ENP (European Neighborhood Policy) i EAP (Eastern Partnership Policy), potpisan je i posebni dokument CEPA (EU-Armenia Comprehensive and Enhanced Partnership Agreement) 2017. godine. Dakle, radi se o procesima povećane integracije u globalne tokove kapitala, a samim time i povećane konkurencije između evro-atlatnske i evroazijske interesne koalicije. Kao i mnogo puta pre toga za velike sile malo rata nikada nije na odmet da bi se karte promešale i započela sledeća ruka hold-them-up pokera na globalnoj pozornici. Stoga je cilj ovakvih ratova da se tokom njih ispostavi koji će od postojećih blokova kapitala zavesti uslove mira.

 

O kakvoj vrsti mirovnog procesa i uspostavljanja mira je reč može nas najbolje poučiti „učiteljica života“, jer istorija Evrope obiluje upravo takvim primerima. Jedna od prvih pojava evropske mirovne politike je Vestfalski mir potpisan 1648. godine koji se smatra osnovom čitave evropske međudržavne politike sve do danas i koji je ustanovio najbitnije elemente međusobnog poštovanja suvereniteta zapadnoevropskih država u smislu nepovredivosti granica i nemešanja u unutrašnje stvari drugih država. Iza tog velikog civilizatorskog projekta obustave verskih i političkih sukoba u Evropi kao oblika neposrednog okončanja krvavog Tridesetogodišnjeg rata zapravo stoji „otkriće“ Američkog kontinenta. Naime, vojna, ekonomska i politička konkurencija evropskih velesila je izmeštena na svetsku pozornicu kolonijalnih poduhvata, dok je unutar Evrope diplomatija – ali i uz pokoji, pa bio to i svetski, rat – postala glavni mehanizam razrešavanja postojećih sukoba. Od tada se Evropski mir uvek uspostavljao u odnosu na veliku igru svetske dominacije. Međutim, iza tih međudržavnih dogovora o miru je uvek vrebalo pitanje socijalnog mira, jer da bi neka država bila uspešna u tom globalnom takmičenju za eksploataciju vanevropskih ljudi i prostora, ona je morala pre svega da upregne sopstvenu populaciju za ciljeve ostvarivanja takvih projekta. Odatle i briga za sopstveni narod kroz raznorazne vidove socijalne države, kao i razvoj nacionalizma kroz ideologije etničke izuzetnosti. Na taj način je Pax Europea nasledio koncepciju Pax Romana utemeljenu na dva ključne izreke – na unutrašnjem planu čuvenu „Hleba i igara“, a na spoljnom, bar nama dobro poznatu, „Zavadi pa vladaj“.

 

Jasno je, dakle, da je mir, jednako kao i objava rata, prerogativ države i da običan čovek nema povodom toga šta mnogo da učini. Ipak, paradoksalno je da ti veledržavni ratni projekti ne mogu ni da se pokrenu bez pristanka orgromnog broja upravo tih običnih ljudi, a odavno je poznato kako se takav „društveni konsenzus“ postiže – kombinovanim dejstvom državnih represivnih i državnih ideoloških aparata. Dakle, za državu se mora ići u rat, pa bilo to milom (idealima zaštite nacionalnih interesa) ili silom (zakonski sankcionisanom vojnom obavezom), jednako kao što se i mora trpeti državno uspotavljen mir. Međutim, mir za obične ljude ima savim drugačije značenje od tog državnog i podrazumeva neku vrstu mirnog života – upravo života bez ekonomskih pritisaka preživljavanja, kao i bez ideoloških pritisaka na podele i mržnju među susedima drugačije boje kože, etničke pripadnosti, verskih ubeđenja, ili neke druge još beznačajnije razlike. Dok su se u vremenima neposredno posle svetskih ratova države morale pobrinuti za socijalni mir kao deo kompromisa sa širokim narodnim masama u cilju obnove kapitalističke ekonomije, današnja neoliberalna ekonomska politika ne samo da nema nikakvu korist od bilo kakog socijalnog mira, već predstavlja objavu rata od strane države privatnih interesa sopstvenom narodu. Ako je nekada biti za mir, odnosno biti pacifista, značilo biti protiv učešća u obračunima materijanih interesa velikih sila, danas to znači i biti protiv sopstvene države. Možda je pacifizam danas prevaziđena politička opcija zbog istorijski sve licemernijih mirovnih napora Ujedinjenih nacija, ali to ne znači da on nije nepohodan kao i pre pola veka u vreme Hladnog rata. Poruka velikog hita Roling Stonsa Gimme Shelter iz 1969. godine se i danas može čuti i shvatiti zahvaljujući emotivnom naboju i etičkoj čvrstini pevanja – i izvriskivanja – Meri Klejton:
War, children, yeah, It’s just a shot away, it’s just a shot away. Rape, murder, It’s just a shot away, it’s just a shot away... I tell you love, sister, It’s just a kiss away, it’s just a kiss away, kiss away, kiss away...


1) Zahvalnost za inspiraciju da se poduhvatim teme mira danas dugujem razgovorima sa Noom Treister i intervjuima urađenim u okviru projekta Conditions of Peace u kojem učestvuju organizacije Učitelj neznalica i njegovi komiteti (Beograd), Boem (Beč), 1+1 i Transit.ro (Jaši) i RabRab (Helsinki).(nazad na tekst)

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.