Beton br.182
Sreda 19. april 2017.
Piše: Mirnes Sokolović

Pisci na radnom zadatku


Prihvatajući ideju da bude autonoman, umjetnik se neće dobro provesti ako nije ispunio prvi uslov da bi se bavio umjetnošću, da na ovaj svijet dođe bogat, s nasljedstvom. Kasnije će biti sve gore i gore, to će biti otegnuti fijasko koji traje godinama, a taj umjetnik autonomaš će, radeći kroz život za novce i ovo i ono, postajati sve dalji od samog sebe, sve dok preko grudi definitivno ne ponese onu tamnu liniju identiteta, kao lentu. Odmora i dokolice, predaha, neće biti ni na vidiku, kao što ne bi bilo ni bijega od diktuma vanknjiževnih autoriteta, ako bi pisao za novac, što  autonomaš želi izbjeći po svaku cijenu, u svom pothvatu žive potrage i otkrivanja stvarnosti.


Njegova čula vremenom će svejedno polako da tupe, a sve njegove asocijacije će iz jutra u jutro biti odštampane na uredskom printeru, ili zagubljene pod poslaničkim klupama ili na aerodromima i po restoranima, kao što su angažovaničke dosjetke fiksirane u agendama projekata. Eto cijene koju plaćaju oni koji nisu željeli dozvoliti da književno iskustvo postane puki papir koji ima svoju cijenu, jer je to književno iskustvo (kako pišu autonomaši) nešto najveće što čovjek može doživjeti u životu uz ljubav. Hoće li na kraju biti razlike među umjetnicima autonomašima i angažovanim kolumnistima, piskaralima od općeg interesa, piscima na državnom brodu, štiftung pikarskim putnicima, nacionalnim veličinama, kad sve završi u jednoj šutnji, bezvrijednom papiru, osjećajnom mrtvilu.


Umjetnik autonomaš, da ne bi postao neslobodan, odlazi tako da se sveže za kancelarijski sto svaki radni dan, praveći od samog sebe taoca koji kucka po tastaturi; dug je spisak poslova koje je radio, nema čime se nije bavio, da ne bi morao pisati za novac. Umjetnik autonomaš, kad zatreba, odlazi i za fabričku mašinu da stoji za njom trinaest sati, tako da ne može poslije uzeti u ruke ni kašiku, a kamoli knjigu, sprženih prstiju; u boljem slučaju, kad već ne može sjediti u kancelariji, odlazi u školi djecu podučavati engleski,  dok mu usta ne odrvene. Nisu ni svi autonomaši isti, a to se osjeti na književnosti koji stignu nadrljati po noći, kad niko ne gleda i valjda vikendima: teoretičari budućnosti će napisati cijele studije o razlikama u djelima onih pisaca autonomaša koji su imali slobodne vikende i onih koji su tada radili.


U poslu, marljiv, po cijelo radno vrijeme, neki utisci i snage umjetnika autonomaša nepovratno će ostati prokockani, a neke senzacije dok dođe kući i prihvati se pisaljke definitivno će da ishlape. Valjda ne postoji, s druge strane, bolji posao za radno nesposobne, osobe s posebnim potrebama, umišljene, nabijeđene, osjetljive, dotirane, doživotno izdržavane, od spisateljskog. Unegližejeni u porodičnom pokućstvu, u želeu blagostanja i građanskih poznanstava, dobrohotnosti i popularnosti, ti posvećenici i starmali klasični pisci preziru radnu etiku, krampu i lopatu, tako da na kraju najnormalnije jedno jutro osvanu na uokvirnim slikama sa nekim književnim starcima i direktorima. Pouzdani svjedoci pričali su nedavno o neka dva pisca koji su, idući po tribinama i mrčeći knjige, dobri sa svima, osjećajući se isto dvadeset i pet godina, u pedesetoj godini počeli trunuti od nožnih prstiju pa naviše; hoće li toj sudbini umaći autonomaši koji su neprestano u radnoj temperaturi, i kod kuće i na poslu. – Jesi li bio nešto bolestan pa nisi danima izlazio iz kuće? – Ne, naravno da nisam, počeo sam svoju novu studiju o klasicističkim poetikama,  posljedicama kanonizacijskih procesa u obrazovanju, o dva tipa evropskog romana, a završio sam i svoj roman o pticama i još jednu studiju o vremenu o romanu. – Ne razumijem, kaže autonomaš, zašto iz intelektualnih razloga praviti od sebe invalida, učiniti od svog života cjeloživotno bolovanje, kad je već dobro poznato da epifanija ponekad dolazi i poslije radnog vremena, naveče, po noći. Već je nekoliko puta rečeno da onaj koji želi pisati korisno treba ostati kući, inače postaje sumnjiv, da nekome služi, a da to i ne zna, dok milioni ljudi njegovom rukom pišu te knjige. Pisanje je privatna stvar koju niko nije dužan plaćati, a sjediti kući prirodan je položaj za besprijekornog intelektualca.


Foto 4

Foto u Mixeru: Ares Shporta


Vjerovatno će se do kraja života ispostaviti da je i umjetnik angažovanik i umjetnik autonomaš bili na gubitku, no dotad treba nešto raditi i polemisati. – Nismo, kažu autonomaši, toliko neozbiljni da ponovo razmatramo sve te angažovanike, avanturiste humanosti, dupelisce korisnosti, ližistopala morala, koji su se uvjerili da svojim švrljanjem pomažu cijele zemlje ili narode, pa smatraju normalnim da te usluge naplaćuju; oni neka nastave pomagati, angažovano, da se ne bi ubili, niko ne govori o njima, pa neka nastave pisati svoje kitice, svoje zapise, objavljivati i prehranjivati se, bez suvišnog cmizdrenja. Angažovani pisac također neće da radi nijedan pošten posao i to je već, vidite, društveni problem, upravo to što ne može ostati kući ležati i gladiti bulbula inspiracije. Pisac autonomaš, kao takav, ne prijavljuje se na književne konkurse, odbija dotacije i honorare, ne odgovara na ponude za mjesta u žirijima: on ne želi da bude primljen i podržan samo zato što je kvalificiran za nesretnika. Na drugoj strani, spreman kao specijalac, on kuša svoje mogućnosti na poljima milion puta kompetitivnijim nego što je književno, ima dana kad se on ponovo osjeća živim i korisnim, kao broker. Kad se stavi nekome u vanknjiževnu službu, kad se tijelo osjeti ponovo korisnim, kažu da se mikrometastaze od 0,2 centa na organima svode na nulu u roku sedam dana.


- Nisam nikad, kaže Flober, vidio vezu između ideje i novčića od pet franaka. Uspjeh, novac i štampa su mi posljednje na pameti u obzorima koji su veoma mutni i pred kojima sam ravnodušan. Sve mi se to čini nedostojno da mi uopšte pokrene mozak. Nestrpljivost ljudi od pera, da štampaju, da postavljaju komade, da se pročuju, da budu hvaljeni, čudi me poput ludosti. I premda imam velike potrebe, o kojima ništa ne govorim, prije bih bio nadzornik u osnovnoj školi nego napisao 4 reda za novac. Mi smo skupe zanatlije, a niko nije dovoljno bogat da bi nas platio. Kada čovjek želi da zaradi novac, treba da se bavi novinarstvom, danas treba biti vlasnik magazina, ili pisati pozorišne komade i filmove, na nacionalne teme, ili tako da ti komadi raščijavaju nacionalne mitove.


Dobro, ako Flober nije dobar primjer, kao sveštenik književne književnosti i bogati koljenović, (osumnjičen kao) puki poklonik Njene Svetosti Belle Lettrea, onda treba uzeti u obzir Bernharda, tog angažovaničkog žreca, koji krajem osamdesetih u jednom intervjuu psuje na svako subvencionisanje, svako redovno plaćanje, jer umjetnicima ne treba dati ni groša i treba im zatvoriti sva vrata na koja su htjeli da uđu. Ništa im ne treba omogućiti, neka ostanu pred vratima, Austrija je svoje pisce napravila delegatima toveći ih subvencijama. – Ja mladom umjetniku ne bih dao ni 10 šilinga, apsolutno ništa i tu bi, kaže Bernhard, trebalo da važi trgovački princip: opstani ili umri! Svi fondovi koji potiču, naprimjer, interkulturnu etiku, subverzivni potencijal (nastave) književnosti, borbu protiv konzervativnih ideologija, postali su sumnjivi onog trenutka kad su počeli davati novac. Konzervativni izvori novaca u literarne svrhe nisu nikad ni bili nesumnjivi.


– Svi mi govore: zašto ne prodaješ knjige, viče jedan umjetnik autonomaš, zašto ne živiš od književnosti, zašto ne tražiš od ovog društva da podrži tvoj rad, kažem im ako se ja počnem zaozbiljno time baviti, tada vi, gospodo, nećete imati novaca da platite to, koliko košta. Kad bih odletio u Ameriku, interesovalo bi me samo da svoje pisanje naplatim u dukatima tečnim kao buržoaska tuga. Moj rad je nevidljiv, ja sam osvojio svih sedam nebesa, ali to još uvijek niko ne osjeća. Ja znam napraviti sunčani Boeing 747, a ovdje mi neko vrijeme ostaje praviti samo papirne avione od ovih dokumenata. Ja vam operišem mozak na daljinu, svakodnevno, zračnim skalpelima i usisaljkom promaje, a vi ste me doveli u ovu kancelariju da po cijeli dan obrezujem ljude. Neka, i to će proći! – Nije ni umjetnik autonomaš svaki dan kompetetivan na svom zemaljskom poslu, on uvijek misli da ima alternativu, da nije naspram nego dole i iznad, i zato se na poslu ne odlikuje baš nekom ambicijom već više uniznošću i nemarom, kao da njegovo polje nije od ovog svijeta, nego obećana zemlja koju tek treba osvojiti.


Umjetnik autonomaš bi najsretniji bio kad bi se izmislilo, mimo utvrđenih pozicija i onih koji ih zauzimaju, jedan poseban društveni lik, vrlo delfinski šarmantan, koji će predstavljati ultrasonično slobodnog literatora, totalnog profesionalca (na solarnu energiju), u potpunosti predatog svome poslu, ravnodušnog prema zahtjevima politike ili nalozima morala, koji ne prisvaja nijedan zakon osim specifične norme svoje umjetnosti. Dok ne pridođe to carstvo zemaljsko, a umjetnik jednim udarcem ne ugnjavi buržuja i ne obeshrabri revolucionara, hajde da vidimo da li postoji nešto osim mladalačke pobune boemije, kasnog deziluzionisanog konzervativizma oko četrdesete, ili užasne razdrtosti koju čine tužni činovnik, premoreni radnik i ludički literat, u jednom tijelu. To pitanje je rješavao in vivo i Tin Ujević, ispitujući savjest, on je pokušavao pobijediti hljeb, zatvoren u sobi, samo još da ispiše te tekstove, dok je stanodavka lupala na vrata želeći ga izbaciti, jer kiriju nije platio mjesecima.


1501127_350362718480985_2373936910810230267_o


Ljudi mogu pisati, kaže Tin, ali pišući treba da imaju barem jedan sto i dvije stolice, ormar s knjigama, kupatilo i jelo kod kuće. Ljudi mogu bilježiti, ali onda treba da imaju za tramvajsku vožnju. Ljudi mogu učiti, savjetovati druge, ali najprije je potrebno da se mogu umiti, okupati, presvući, izaći u šetnju, odahnuti, doći k sebi. Ljudi mogu imati ideja, ali je potrebno da imaju krevet gdje će se ispavati, pretresti i ispariti svoje ideje. Sve te elementarne stvari osjetio je Tin, nakon povratka iz Pariza, iz službe, onda kad je valjda odustao od kompetitivnosti životne, da ne bi morao neko od nas... Ali tu se stvari ipak ne zaustavljaju.


Nije čak dovoljno ni imati hljeba, krevet i krov nad glavom. Da ne govorim, koliko je žalosno, ako se već nije erudita kao Tin, hodati mjesecima kroz tri ulice uvijek istog grada i prebirati svako malo one bakrenjake po džepovima, kad treba platiti kafu. Kad god je u pitanju život ili smrt, kad treba iskeširati i platiti nešto u prelomnim trenucima, kad treba nekog potkupiti i napraviti nešto, umjetnik se snebivljivo povlači i stvar prepušta drugima, kao onaj koji ne bi nikome odmogao, a nije u stanju ni da pomogne. Nije dostojno pisca (a pogotovo čovjeka), ako se već radno sposoban, držati svakodnevno tribine u lokalnom lit-caffeu, po cijeli dan, prežvakavati taj suhi hljeb od jučer, kao što je pred okupljenom familijom svakog vikenda jedan osebujni dječak razvlačio harmoniku i naglabao uvijek istu pjesmu. Jebeš zanat koji izučavaš godinama, kaže vječni šegrt, a da jedva možeš mjesečno zgrnuti crkavicu koja garantira da ćeš i sljedeći mjesec moći tako držati tribine.


– Ne saosjećam sa sudbinom radničke klase, govori autonomaš, ne interesuju me nevidljivi isključeni više nego nad sudbina antičkih robova, koliko moderan, ja sam toliko drevan, nisam više Francuz nego Kinez, ja nemam taj osjećaj nekog postojanja, tu zaprepašćenost tek procvjetalog života, ja sam oduvijek postojao, imam uspomena koje se protežu prošlost do faraona. Takvo radno iskustvo je nemoguće platiti, dodaje, ne mogu da se složim da to vrijedi tri stotine maraka, kao što ne mogu da se prihvatim da se za dva sata tribine, ili jedan dan pisanja, može dobiti ona suma koliko se zaradi kopajući kanale pet dana. To su ta proturječja vrijedna odustanka, u to ime književni autonomaš ide sjediti u kancelariji, crtati po tabli, stajati nad mašinom, snimati izjave i prekucavati (da neko drugi može pročitati), a da ga se to uopšte ne tiče, sastavljati uredbe, klečati za kopir aparatom, dostavljati dopise, kopati u rudniku, stražariti po noći na vratima multinacionalne kompanije; on se još uvijek nada da može prokopati tunele na književnom polju na drugu stranu, makar za deset godina.


– Neću da govorim za novce, neću da mi iko išta plati, neću da objavim ni slovca za novac, neću nigdje da se pojavim, neću nikome da pomognem, neću čak ni da objavim knjigu. – Ali potrebno je na ovom mjestu zastati na trenutak i upitati se, a zašto, u ime čega, postmoderni Floberu, zašto tranzicijski gospodine Džojs, zašto ne biste i vi jednom pokupili kajmak i zakopali se u neki grant, ako smo se već složili da baviti se književnošću znači ležati na britvi i mravima u času ljubavi, putovati u barometru, pišati kao patrona – promašivati, biti idiot, izlagati se pljusku svetih minuta – biti potučen, biti uvijek posljednji – vikati suprotno od onoga što drugi kaže – biti sjedište redakcije i kupatilo muza koje se svakog dana kupaju u nama, u društvu čistača kanalizacije.


Zaista je tužno otići u dvadeset i petoj godini, pogružen, s glavom punom asocijacija kao košnica, i privezati se za nogu nekog kancelarijskog stola. Ne treba zaboraviti da je glumljenje literatora odlična prilika da se ne mora svaki dan ići na posao. U gužvi takmičara po uredima, fabrikama, školama, pisac autonomaš se poznaje po tužnoj faci što se ne može nikad od srca priključiti kompetetivnim saigračima, što ipak ostaje izvan, sjedi tu kao sjen nekadašnjeg sebe, što ne dijeli jezik i nikad ga ne uzme natašte, ostajući žongler, da ubije vrijeme, samo još malo, samo još koji mjesec, samo da se vrate dugovi, kao da to nije u pitanju njegova utakmica. Uhvaćen u odsutnosti, njega ćete vidjeti i snebivajućeg pred dobronamjernim kolegama, kao onog što na radnom mjestu iz dana u dan tu za stolom krade novce. I kad počne jezikom biznisa žonglirati bolje od pretpostavljenih, i kada ga priznaju kao vodećeg u preduzeću, on će biti s pravom sumnjičen da ga sve to ne interesuje, razdrt unutarnjim nemirom što ne igra za svoju ekipu, jer će se time služiti samo još do kraja radnog vremena, samo dok bude zaposlen tu, prije nego sve namrtvo zaboravi.


Foto 1


Književnom autonomaš bolje bi bilo da krade novce na ljepši način, na svom polju, jer ako smo već svi manje-više umočili ruke u krv do lakata, ako već svi jedemo tuđi ručak, zar nije svejedno na kojoj strani vršimo ta derikoštva? Angažovanost je odličan način da se napravi svoje djelo komunikativnim, čak i u doba nepronalazljive publike, to je najdostojanstveniji mogući način da se pojede tuđi hljeb (stotinu puta ljepši nego onaj nad kojim se nacionalno nariče),  i tome samo ide u prilog što su slova naša snaga, koja bajonetima riječi nekažnjeno podiže glave kupusa, jer sve je to uostalom sastavni dio života bez papuča i paralela,  protiv jedinstva i protiv budućnosti. Umjetnost nije ozbiljna stvar, uvjeravam vas, i ako vam prikaže zločin samo zato da bi učenim tonom rekli keks, to je radi sveopšteg blagostanja, dragi slušaoci, to je znak da ste paženi.


Možda je autonomašu lakše podnijeti raspolućenost na nasmijanog projekt-literatora i mađioničara dadaistu, nego tužnog činovnika i dadaističkog mađioničara, ako je već propisano da se tim mađioničarem autonomašem mora biti. Sve se otkrilo na jednoj tribini na kojoj se govorilo o tome kako očima pomaknuti sunčane zidove među zavađenim narodima. Kad književnost postane posao, koji pisac autonomaš okrene na lakrdiju, kao što je okretao i svoj zemaljski građanski posao, eto savršene prilike da i on pred javnošću kaže nešto mrtav ozbiljan i konačno stane iza nečeg punom strašću, osjećajući se opet kao čovjek. U posljednje vrijeme stvarnost se uživo pred publikom nekoliko puta vjenčala sa kakotedragošću i nonšalansom, što je bio zanimljiv spoj za sve one koji zbog toga nisu uzimali ni pilule angažmana niti nacionalne sedative.


Na malom institutu za multidsciplinarne studije u sarajevskom kampusu pojavio se nedavno Klaudijo Kaniđa, najplaćeniji teoretičar Kreativne Evrope, malo raščupan, i ozbiljan, s trakom oko glave, najavili su da se za tribinu pripremao trčeći u snijegu do vrata u nekom alpskom odmaralištu. – Šta mislite o bosanskohercegovačkom društvu, u svoj složenosti? – Isto što i o borovima. – Postoje neke teorije bh. teoretičara, da se ratne poetike mogu u glavama ljudi nadvladati politikama prijateljstva. – Čini mi se da teoretičari ne bi to mogli postići, osim kad bi se naljutili, tad sto posto bi. – Jeste li čuli za političara koji se odrekao bijelog hljeba i da li je put solidarnosti ono što nas čeka? – Naravno da sam čuo, samo obratite pažnju na njegove raznobojne pertle. Tako je dobro govorio Kaniđa, hiljadu puta bolje od svih prethodnih gostiju, da je napokom pridobio studente za onu našu stvar. Kad su mu poslije tribine, iza scene, prišli, naizmjenično, prvo urednik našeg najborbenijeg biltena, a onda i jedan nacionalni mislilac, da prodiskutuju s njim i pridobiju ga, Kaniđa, okrvavljenih očiju, neovdašnji, počeo se ludački smijati i valjati po podu uz sveopšte zgražanje. Te noći se do duboko u noć se izvuklo toliko lajni blagostanja, da je ujutro fulio odsjek, umjesto na odsjek za komparativnu književnost, predavanje o novoj dekadi u humanistici otišao je održati na katedru za mikrobiologiju. – Ako su sve ove teorije isto što i skok u dalj prema boljoj budućnosti, onda sam ja gospodo jutros human, rekao je na kraju Kaniđa, otkrivalački.

Iako se govori samo o sebi, ne ubeđuje nikog, nema namjeru da bilo koga uvlači u svoju rijeku, ne obavezuje nikoga, znajući samo za radost pukog pretrajavanja, šta je problem ako se za to vrijeme bude (makar na dvadeset minuta) na nekoj tribini uvjeren da će već jednom krenuti sve na bolje (možda doista i krene), i da smo večeras bili korisni isto kao onda kad smo sunčani dan presjedili u kancelariji; možda se radilo samo o tome da se večeras na tribini osjećao pozitivno i zašto to ne podijeliti sa publikumom. Ako je književnom autonomašu već važno da ne podijeli nijedan društveni jezik, da ostane samostalan (ne od stvarnosti nego) od jezika vanknjiževnih autoriteta, evo savršene prilike da jednim od najprisutnijih jezika prožonglira pred zainteresovanim publikumom na sveopštu radost, tim više jer će svi biti zabrinuti a govornik zasluženo odnijeti svoj honorar.


Vidljivo oštećena eksplozijama iz prošle sedmice, ta umjetnost će u svojim nastupima predstaviti tisuću problema ovog doba, sastavljajući kanapima svoje udove od jučerašnjeg pada. Najoriginalniji umjetnici će biti oni koji će sat za satom trgati ostatke svojih tijela iz neobuzdanih životnih smjena, i koji će se, krvareći iz ruku i srca, čvrsto držati za jedina prisustva svog vremena, kako bi ih bar neko razumio. Već je rečeno da će umjetnost će otići na spavanje da bi se rodio novi svijet, ali od toga nema još ništa i treba preživjeti i ostati čitav nekako do tada.

Mikser arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.