Oči u oči
Izveštaj sa snimanja
Stali smo na benzinskoj pumpi na Obrenovačkom drumu. Pred samo snimanje, često se zaustavimo radi dogovora i osveženja. Kod našeg današnjeg sagovornika ja sam već bio gost, da istražim teren, i taj susret nije bio nimalo lak. Deda Veselin se vratio iz emigracije pre skoro dvadeset godina, otprilike kada smo rekli zbogom zvezdi petokraki, ali je još uvek oprezan i pažljiv kada priča o događajima iz prošlosti.
„Ko vas je poslao?“, pitao me je tada, a zatim, pošto moj uvijeni odgovor kako smo mi nezavisni filmski autori nije delovao umirujuće, usledilo je i „Kako ste pronašli moj broj telefona?“. Naravno, morao sam da se vadim - pozvao sam se na lokalnu organizaciju simpatizera vojske kojoj je deda Veselin pripadao za vreme Drugog svetskog rata.
Sa tom grupom bradatih ljudi, sa belim orlovima i krstovima na crnim majicama već sam se sreo. Na sastanku sa njima, pokušavao sam da sakrijem svoju napetost posežući za krajnje bezazlenim posluženjem za ovu priliku u vidu produženog espresa sa mlekom i keksa sa strane. Bezazlenog, jer sam u školi učio da su pripadnici te vojske bili vrlo surovi i mračni izdanci vojničke tradicije moje zemlje, koji piju krv svojih žrtava. Nisam baš potpuno padao na te priče tada, ali školsko dete koje pritom vredno uči nije bilo teško prestrašiti. Srknuo sam dakle penu sa svoje zaslađene kafe i objasnio kakav film želim da napravim. Dok sam svoju ideju naginjao i levo i desno, elaborirajući kako je njihov pokret preživeo 50 godina stigme, kao i mrlju ratnih zločina, kolaboracije i izdajstva, pritom potpomognut sada u procesu rehabilitacije i od državnih organa, sve pazeći da se klimanje glavom mojih sagovornika ne prekine, pažnju su mi privlačile neobične tetovaže na njihovim rukama. Ulivale su mi strah, jer su bile nejasne, ali ipak nisam smeo previše da zurim.
Uglavnom, susret se isplatio. Ponudili su mi nekoliko veterana koji žive u okolnim selima i kada sam to pomenuo deda Veselinu on se prezirivo nasmejao „Oni? Oni ne znaju ništa! Ja ću da ti pričam, slušaj.“ Tako se otvorio i počeo svoju priču.
Ekipa je bila spremna za pokret, trebalo je snimiti razgovor za koji imamo samo jednu priliku. Prolazeći kroz kapiju mislio sam o tome kako za razliku od prvog susreta kada sam uglavnom slušao, pazeći da ne odam odakle znam za njegovu adresu, sada kada je kamera uključena treba postaviti prava pitanja.
Radilo se o susednom selu, Vraniću, gde je kaznena ekspedicija u kojoj je deda Veselin učestvovao kao lični zamenik komadanta, u zimu 1943. godine iza sebe ostavila 72 žrtve, masakrirajući čitave porodice. Veselin je taj detalj u svojoj priči pažljivo i naširoko zaobišao, ipak mu pridajući veliku pažnju jer nas je oštro posmatrao dok je cedio poneku reč o tim danima. A kako i ne bi, kada je posle rata bio na poternici za saučesništvo u teškom zločinu. Usledile su priče o povlačenju vojske pred Crvenom armijom i snagama NOVJ u zimu 1944., zajedno sa vojnicima Vermahta, sada mnogo veselije i sa više anegdota, zatim o danima u francuskom zarobljeništvu i emigraciji preko okeana. Deda Veselin se od onda zaista mogao pohvaliti proživljenim životom. Na dalekom kontinentu je izrodio četvoro dece, osam unučadi i troje praunučadi. Bio sam impresioniran! Prilično vitalan i u ovim godinama, oženio se po drugi put udovicom svog ratnog druga i došao da živi ovde, u rodnoj zemlji. Ipak ne u svoj rodni kraj koji i nije toliko blizu ovom mestu, već ironijom sudbine ili slučaja, ili možda i namerno - nekako baš kod sela Vranića. Ipak, ispričao mi je da je jednog svog saborca iz tih dana 1943 sreo u zabačenim krajevima svog dalekog kontinenta kako radi kao radnik na građevini. Ovaj se pravio da ga ne poznaje i nije želeo da priča na svom maternjem jeziku! Deda Veselin je to pričao kroz smeh, ali meni nije bilo smešno. Možda zato što sam čitao saslušanja učesnika tog pokolja koji ako su imali tu sreću da ih meštani sela posle oslobođenja ne rastrgnu žive na ulici, budu plen oficira državne bezbednosti.
Dok je tonac postavljao mikrofonske bubice, razmišljao sam o izjavama iz istrage koje sam čitao u spomen sobi porodice Pantić u selu Vraniću. U toj sobi se nalaze slike deset ukućana koje stradali u noći na Svetog Nikolu 1943., pri čemu je najmlađa žrtva, mali Ljubomir, imao godinu dana i pronađen je u kolevci, ruke vezane za svoju majku. Niko od uhvaćenih nije priznavao zločin - bili su tu ali nisu oni ubijali, nego taj i taj. Posle suočenja i međusobnih optužbi menjali bi iskaze i priznavali ponešto. Prilično zanimljivo štivo ti policijski zapisnici!
Počeli smo razgovor u opuštenom maniru, kroz teme koje smo već prošli. Članovi porodice Pantić su mi pričali da je tenzija postojala od početka rata između opcije koja se zalagala za opstanak monarhije i dominaciju nacionalizma i onih koji su smatrali da je došao trenutak za revoluciju i novo doba društvene jednakosti. Njihove žrtve su naginjale ovoj drugoj varijanti, odnosno bili su označeni kao komunisti. Tačnije jedan njihov član, Dragomir, mladić od 22 godine, bio je po priči Pantića, uočen kao najopasniji zbog veza sa Kosmajskim partizanskim odredom i entuzijazma sa kojim je opisivao budućnost u kojoj će svi uživati plodove progresa. Bilo kako bilo, Pantići su stavljeni na spisak sa još 13 opasnih porodica, koji je zatim podeljen grupama od po dvadesetak naoružanih ljudi, koje su potom krenule svaka na svoj zadatak.
Deda Veselinova žena, dobro stojeća baka, iznela je gibanicu i rakiju, smejući se, jer je to tradicionalno vojničko jelo iz rata. Baka Pantića mi je pričala kako su tek posle oslobođenja od hapšenih i suđenih saznali šta se tačno dešavalo u kući. Njen brat Dragomir je stajao sakriven iza ormara i kada je čuo zapomaganje deteta i ženu koja ga zove iz susedne sobe gde su počeli da ih kolju, istrčao je ali nije daleko stigao. Pet šest naoružanih ljudi ipak lako savlada porodicu od deset članova. Priča o tom događaju me uvek potrese ali pošto su mi je razni članovi porodice prepričavali više puta naučio sam da se nosim sa jezivim detaljima.
Naš razgovor se polako približavao delu kada bi ja trebalo da postavim provokativnija pitanja. Baka Pantić, koja je sa još nekoliko njih bila sakrivena u susednoj kući i tako preživela, i koja je sledećih dana sahranjivala žrtve, pričala mi je ranije da je narednih dana baš on, sada deda Veselin, tada mladi dugokosi ratnik, nosio odelo njenog brata Dragomira, pošto je deo vojničkog plena bilo sve što mrtvima više nije trebalo. Kao i to da se nedavno doselio baš u susedno selo gde mirno živi. Njen drugi brat, Dragoljub, koji je te noći takođe bio sakriven, ovekovečio je taj detalj u knjizi koju je napisao o tom događaju. Spremao sam se da izvučem knjigu i da pomenem taj momenat.
Bio sam nervozan, pitao sam se kako će to da prođe. Da li će se stari čovek uznemiriti kada pokrenem tu temu? Da li će ustati i otići, ili možda nas isterati napolje? Kako će reagovati? Da li ima slabo srce, šta ako budem odgovoran za neki neprijatan slučaj? Pantići nisu želeli da se sa njim sretnu, odnos žrtve i dželata je složen, trajan i traumatičan, samo ih je zanimalo šta je sa odelom koje su videli da je nosio. Želeli bi ga nazad.
Sa pojasa ispod stola sam potegao knjigu, kao i sliku porodice Pantić iz 1943. Snimatelj je uzeo kameru u ruke sa stativa, da bi mogao da isprati događaj, jer sam u planu najavio ovaj dramatičan trenutak. Svi smo se pokrenuli.
„Znam tu knjigu. Ništa nemoj da mi pokazuješ. Znam i sliku.“ Iznenadio sam se kako je stari upućen. Doduše Pantići su mi pričali da su svojevremeno prijavili slučaj policiji i tražili hapšenje, ali im je posle nekog vremena rečeno da „sada nije vreme za te stvari“. Službenici državne bezbednosti ga više nisu gonili. Prilikom prvog susreta deda Veselin mi je ispričao da mu je upravo jedan prijatelj koji je imao uvid u to javio kada je bilo bezbedno da se vrati u zemlju. Čudni su ti službenici tajne policije - čas te gone a onda ti dojavljuju informacije!
„Znam, pominju me imenom i prezimenom. To mene ne zanima.“ Bojažljivo izvadih adut - „Odelo... da li biste im vratili to odelo koje ste uzeli?“ Čekao sam sa strepnjom reakciju.
„Ha, ha ha! Tačno je, nosio sam odelo ali ko zna gde je to. Kada smo se povlačili ostalo je u nekom jarku!“ - ostao sam zatečen: ni krivice, ni neprijatnosti, ni saosećanja. Ništa!
Onda sam čuo i njegovu verziju, pomalo izobličenu od vremenske distance i teorija zavere u odnosu na zapisnike koje sam čitao. Bio je u četi, baš u dvorištu Pantića, čuvao je stražu baš kod stare kuće gde se krilo njih nekoliko koji su preživeli. Čuo ih je, ali ih nije odao, takoreći – spasao ih je! On nije ubijao nikoga. Za sve su odgovorni sami komunisti, koji su to organizovali da obrukaju njihov pokret. Njegov komadant, inače sastavljač spiska neposlušnih, nema ništa sa tim. To je strašno, to što se desilo ljudski um ne može da shvati. Zašto bi to neko naredio?
Zurio sam u njega i pokušavao da se snađem sa nekim novim pitanjima, zatečen njegovom čvrstinom i odbijanjem da se suoči sa činjenicama. Nisam uspeo da stignem daleko. Na moja dosadna ispitivanja na kraju je rekao:
„Slušaj, dečko, šta sam ja radio u ratu vi nikada nećete saznati. A ja to ne bih rekao ni rođenom bratu.“ U moru nepovezanih sećanja i nelogičnih objašnjenja ovo je zazvučalo brutalno istinito.
Sa kapije sam video kako nas ispraća vojničkim pozdravom, a njegove vodenaste zenice u koje sam piljio za vreme razgovora i dalje su me mučile. Zagledao sam se u lice zločina. Šta sam video? Proučio sam najsitnije detalje jednog organizovanog i masovnog pokolja civila za koje nema objašnjenja u prirodi razumnog ljudskog bića. Upinjao sam se da shvatim bar nešto, imajući u vidu da država i društvo, posle dugo vremena nekako više staju na stranu počinilaca nego žrtava. Šta sam saznao? Šta sam mogao da doživim posle patnje koju pričinjavaju slike zločina? Ništa. Sve se izmicalo u mom grčevitom pokušaju da razumem. Osećao sam se poraženim od strane tog starog čoveka, nisam uspeo čak ni da ga ganem. Iza svega ostalo je ćutanje, patnja i stid.
I veliko ništa.