Beton br.102
Utorak 27. jul 2010.
Piše: Nermin Sarajlić

O diskretnom vilajetskom svjetlu

Cvrkut o dvosmislenosti bosanskog duha koji titra između frekvencija o njegovoj dobroti i čistoj izmišljotini svejednako buši, bezbolno katkad, uši, obraze i jezik: za piercing od neplemenita metala, a za koji bi i bihaćki umjetnik Nesim Tahirović koji neumorno traga za sinkretičkim amalgamom križa, krsta, zvijezde i polumjeseca, da po strani ostavimo Davidovu zvijezdu, teško iznašao upečatljivo, opstojivo i vjerodostojno rješenje. Rebusu sve manje, a sve više dijagnozi, bliži je Zoran Predin koji je još davne 1987. opjevao šepurenja mravojeda i kacigara, sunećenih i neobrezanih. Iz tih visuljaka, češće na šest sati, no na tačno u podne, puca bosanska identitetna perspektiva, i mučno i mutno talačka nasljeđa zadnjih par decenija u kojima se zgrušala predratna, ratna i poratna sudbina zemlje i njenih stanovnika, ukliještenih na brdovitu Balkanu. Kao da se eksperimentira trampom fikcijsko-fakcijskih utvara, kako mitskih, tako realnih, sevdahom i dertom nošenih refrenom prođoh Bosnom kroz gradove. Za posljedicu u lubanjama zatočenika nepremostivih, nacionalnih prevashodno, nesporazuma nagradno odzvanja Miljkovićeva poetska dilema: je li istinito ono što je stvarno ili samo vlada. Vrag će ga znati, prije no bog, mada se drugom revnije bigotski zavjetuju na svakom koraku. U jednoj pripovijetci pod nazivom „Slučaj“ i sam sam iskušavao mogućnost da ulovim to rastrojstvo karamazovski preširoke bosanske ljudine. Naime, neuvijeno siže priča o očajniku koji je poludio od iznurujuće nacionalne nesanice pa mu se dan raspukao na tri časovne zone – osam sati je Hrvat, osam Srbin, osam Bošnjak. I jadničak bi rado zaspao, al’ u čijoj smjeni? I da ga trnci ne prolaze od straha šta će mu preostala dvojica smisliti dok on bezbrižno hrče. Mada gologuz, dijametralno suprotno, dakle, od narodne umotvorine i preporuke carpe diem: ko ima – ima, ko nema nek’ drijema.
Vjerovatno srodni, iskustveno intuitivni flashovi naveli su Andrića da zalogajem epiloške rezigniranosti nahrani svog Mustafu Madžara koji mrmlja sebi u njedra, mi s njim sjetno verglamo mantru, kako se nakotilo gada i krštena i nekrštena. Očito je po srijedi mána, karakteristično nasušna, vilajetskih sfera. I Crnjanski je, s istih razloga, davne 1929., s početka velike recesije, na zadano gonetanje nobelovca: jedan Rus – ništa, dva Rusa – bomba, tri Rusa – revolucija, sentenciozno sročio munjevit odgovor: jedan Srbin – gusle, dva Srbina – braća, tri Srbina – p.... materina. Tako su ćaskali „dok svet prolazi“. Selimović se opet iščuđavao još za drugog svjetskog rata ovdašnjim uobičajenim razbojničkim napjevima o „nožu krvavijeh kora“, ne odlučivši se ko se od koga učio zavijanju, kurjaci od zlotvora ili obratno... Smrt je autora Derviša poštedjela da čuje kako je monstruozni refren karnevalski izrastao u sumanuti adet i reprizirao se pravim pravcatim zločinačko-sadističkim šlagerima. Krleža pak pronicljivo ubitačno je opomenuo, zaludu bez dvojbe, kako je ovdašnjim avlijama, etnicima i uskomešama lakše razoriti planinske gromade i vijence, no razbiti grdosije od mitova vjere, krvi i tla. A s ovu stranu Drine, Save i Une pogotovu, i dan danas paparazzi mentalnih krajolika ostaće zapanjeni uhvaćenim kadrovima veličanstvene zapuštenosti i zadrtosti.

Fotografije u broju: Milica Jovanović

AROMATIČNA TERAPIJA

Nek nas terapeutski ispomognu ove naoko drske digresije u tegobnu baštinu, kamo sreće samo književnu, čiji traumatizirani protagonisti su i etno-konfesionalni lakrdijaši i njihovo biračko truplo, za relaksiranije dane i noći u kojima valja prebroditi i izdeverati predizborni revival pogibeljnih, uskrslih aveti, „netom“ protutnjale klanice i njenih nesahranjenih posljedica. Pa ukoliko se okorjeli ateist, nestrpljiv odvaži zavapiti bogu, potvrdom na ušima, na Šnajderovom vapaj-fonu, da ga sačuva srpskog junaštva i hrvatske kulture, pametno bi mu bilo obavezno dometnuti i muslimanskog merhameta. Jer to je nesumnjivo puno sljedovanje paket-aranžmana koji mu se dosad sručivao i obijao o lakomislenu glavu, tikvu koja je pregalantno ustupala povjerenje i poklanjala mandate čistim idiotima i imbecilima, trpajući samu sebe u torbu. Hajd’ da ne pretjerujemo, onda su glavurde ugurane u čekaonice za Evropu, ili pak u kontejnere. Tako predvidljivi nepromišljeni kapriciozni gestovi, izmanipulirane Bosance i Hercegovce preobražavaju u gotovo nepopravljive kockare sa zdravim razumom, zdravljem, vlastitom pa i još nerođenom djecom... U intermezzu, od izbora do izbora, dok ne provale da su ponovno „zijanili“ ziherašku opkladu, uglavnom se šopaju doslovnim i simboličnim trashom, egzistencijalnim improvizacijama i medijski posredovanim kičem, da kol’ko-tol’ko „razrahate“ namučene duše i tijela.
Eto kako epizodno poredane dočarano stoje stvari u bosanskom loncu, političkom i kulturološkom, koji je neosnovano hvalisavo razlajan o svojim jedinstvenim mirođijama za tobože autentično zapapren melting pot.

U karaoke duet-izvedbi direktora SFF-a Mire Purivatre i reisa Mustafe Cerića popularnog hita „Lijevo-desno, tijesno mi Sarajevo“, prvi kao Dino Merlin je simptomatično kompromisno izvršio Mata Hari ovim drugim: u šeher-jeruzalemu ovogodišnji 16. regionalni filmski festival pada između 23. i 30. šabana, i takvim/vaktija zavidnog programa unaprijed je obznanjena fan-džematlijama, čime je ekumenskim potezom spjevano za dušu sekularnim vrijednostima. Na istoj smotri U fokusu predviđena je revijalna projekcija ostvarenja Jasmile Žbanić „Na putu“, koje „suptilno“ penetrira u autistično-delikatni svijet vehabija. Otklonimo zabune, radi se o melodrami koja se usput obrušila na predrasude o lakosanim sleeperima – inače zagriženim poklonicima ZZ-Topa. Barem tako je kuražna rediteljka povučenom berberski rafiniranom analogijom pobrisala ujedno i tremendum očekivanja publike u pretpremijernim kampanjskim intervjuima, gdje je inače kontraverznu razliku svela na onu između svijeta hackera i fundamentalista s lookom Denisa Russosa ili Sandokana. I to tako, da ni brižno dječački ćosavi Leon Lučev, koji je odglumio glavni lik, poslije sablažnjivog terorističkog čina, napada na bugojansku policijsku stanicu – medvjeđe medijski uslužnog trailera Žbanićkinom uratku - neće pobrati, ni kao ovogodišnji član žirija, bog zna kakve predramazanske simpatije.
E, da, autoričin intrigantni motiv da bezrezervno i smjelo ukorači u lavirint-enklavu opskurno posvećenih Allahu krije se, po njenom priznanju, u grubo neotesanoj, litota je izjedena, činjenici što je nekom prilikom kao profinjeni kafir doživjela i otrpjela duševni bol kad se jedan od fanatika, budi bog s nama, s njima prije i više, odbio s njom rukovati. Odista hvale i pažnje svakako vrijedna pobuda.

 

PIRAMIDE GROBNICE ČUDA

Na put!, ka unutrašnjosti. Pola sata vožnje do bosanske doline kraljeva – Visokog. Suvenir-vic prodaju nam, „serbez“ kupujemo, dvojica klinaca. Prvo derište postavlja zadatak: De napiši slikovnim pismom ‘Semir Osmanagić je prepotentan’. Drugi se češka i prije no što će se prihvatiti klesanja na tek taze otkopanoj ploči, šeretski zapitkuje: Kako se piše prepotentan? S dva il’ tri kurca? Potaman buket za bosanskog Amenhotepa i blamažu koju je pribavio spektakularnim otkrićem bosanskih piramida. Salinas Price, u zaborav utonuli meksički opsjenar, očito da nije Trojom u Gabeli potrošio domicilne zalihe sitnošićardžijskih sljeparija, lakomosti i gramzivosti. Samo ih je pomenuti kauboj inkasirao. Stoga odveć ne čude redovna, masovna, hodočasnička mamurna opijanja nazovi-građana neopaganskim kultovima Svetog Ive u avnojevskom, crvenom od stida valjda, Jajcu i zelenom od jeda, Pruscu, odnosno Ajvatovici. Kasabe i varošice su se inače ubile za svetkovine sistematskog retradiranja, mada smo anagramom bliži istini – retardiranja i društva i pojedinca. Do balčaka! Primjera radi, ovaj posljednji etno-konfesionalni happening, 500-ti po redu, u recesijski izgovorenoj godini čak je, vjerovali ili ne, u zemlji rasporenoj demagogijom i bijedom, korupcijom i kriminalom, bahato i osiono prerastao u gotovo jednomjesečni festival.
Kamo sad da nas povede virtualni vodič koridorom 5-C, bosanskim Skadrom na Bojani? Da bacamo nuts and peanuts, zasoljene sažaljenjem, gugutavim penzionerima? Da dilamo besplatan extasy generacijama nezaposlenih na nekom humanitarnom koncertu? Da tragom bajatog oglasa posjetimo šašavog popazajebanta koji je u Donjem Vakufu skoro prije dekadu, prodavao pravoslavni hram, a sve za konto i ljubav kakva sočno burleskna dokumentarca: Gdje su, što rade? Da pomno, znatiželjno jedva, pratimo razvoj i rasplet potapanja Gospe iz Međugorja u vatikansku „carsku vodicu“? Teško da išta više od pobrojanog sneveseljuje, plaši, ljuti, zabrinjava, podbada, iznenađuje ili zasmijava oguglale „prosjake za još veća uskraćivanja“ – nekadašnje građane, potpuno bankrotirana dostojanstva i dibidus razbaštinjenih prava i sloboda. Bilo koja, ispada, ponižvajuća, neukusna ili nesnošljiva nebuloza tek što se detektira, potisne i nadmaši je novonikla.
Učestalost i grotesknost apsurdnih političko-socijalnih sitcoma i dramoleta koje uglavnom generiraju etnokonfesionalne kvazielite zapravo i cilja na to da onesposobi i pasivizira famozne ciljane grupe i dovede ih do stadija da servirane manipulacije uzimaju zdravo za gotovo. Da dulje rone u njima, nego što su kadri misliti i analitično ih prozrijeti, a nekmoli prepoznati sindrome grozne vlastodržačke perverzije. Na svakom pedlju natrule scene: od pseudodemokratskim procedurama pljačkaški provedene privatizacije do bolesna cjepidlačkog poigravanja vitalnim nacionalnim interesom. Od sukcesijske trakavice oko ex-yu imovine do bestidnog tretmana zdravstva, školstva i socijalne zaštite. Ili servilne izdaje i rasprodaje javnih dobara kolonizatorski bezdušnim koncesionarima.

 

KLISTIR ZA KATARZU

Naprosto obnoć, čudovišnom alhemijom pretvaranja društvenog u državno vlasništvo, iščezle su velike firme poput sarajevskih Energoinvesta, Unisa i Feroelektra, zeničke Željezare i Vatrostalne, zvorničke Glinice, zavidovićke Krivaje, brodske Rafinerije, velikokladuškog Agrokomerca, mostarskog Sokola i cijelih porodica sitnih na nih oslonjenih. U dječije vrtiće i škole provalio je šovinizam prestravljujući i raspamećujući djecu vulgarnim fantazmagorijama raja i pakla, ekspresno instalirajući ovaj drugi. Kvarni, snalažljivi mediokriteti, prodavši svoju jeftino, „tuše“ i tuđu kožu. Na sve živo, nerijetko i mrtvo, lupajući patriotski žig halal-mesa. A upravo tom skadaloznošću hulja trorogog patriotizma tove se i mediji podvaljujući svojim pretplatnicima klistir za katarzu. Cvatu također dvije škole pod jednim krovom – patent cinične tolerancije, u kojima jedni vaze, drugi pervaze. Ruku pod ruku procesijski teturaju analfabeti i polupismeni s magistrima i doktorima privatnih univerziteta tako da svim onim avanturistima koji još ne znaju kud se zapravo ide – srlja, pravodobno mogu šapnuti: u p. materinu. Iz perfidno otrovanog jezika skloni su da izvlače rekoncilijacijski serum. Kontaminiranu komunikaciju škope političkom korektnošću. Prepredenim izumima šovinističkih bagri nebo je granica. TV-radovanijade, skaredni odlomci suđenja u Hagu valja da opasulje neodlučne, sumnjala dozovu pameti, a ludom nadom zaobadane uštroje. I te kako to znaju iskoristiti spin-veterinari svojih stada. Zaklinju se kako su im najpouzdaniji korektivi kormilarenja bosanskim splavom istočno i zapadno susjedna prijetnja kao i dovoljan razlog za neupitne zaruke s podozrenjem i snishodljivošću. Budućnost budno carine pedantnim aršinima ionako izmrcvareno revidirana, uglavnom mačna nasljeđa.
Pitanje dana: Bosna je od devedesetih godina proteklog vijeka ozbiljno i teško bolesna. Svi koji misle tako pozivom na broj ... potvrđuju taj pesimistični sud. Oni koji se pak ne slažu s turobnom diskvalifikacijom mogu pozvati broj .... za rezolutno ne. I eto demokratskog žrvnja, omiljene formule za i protiv, razdjelnice opredjeljenja kojom se, uz malu stupidnu medijsku asistenciju, ostvaruje kontakt s migoljećom stvarnošću, kroti i svladava njena podivljala priroda. Do zla boga simplificirane alternative svejedno imaju svoje vruće mušterije, ako ništa, a ono, s vremena na vrijeme, od izbora do izbora, pseće odanu klijentelu. Tako se ponajbolje razgibava i uvježbava, simulira zadani demokratski prosede kako bi se na gotovs dočekalo obećano svanuće prijemom u porodicu jednakijih država, klub privilegiranih i posvećenih. Elem, cijela zemlja je reality show, epskih razmjera i od šarma poslušnosti njenih aktera jedino ovisi hoće li i za koliko uskoro biti pripuštena na pojilišta Kapitala, u žuđene „zone svjetla“.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.