Beton br.81
Utorak 06. oktobar 2009.
Piše: Davor Beganović

Nacija i književni kanon

Izmišljanje povijesti

UKLJUČIVANJE I ISKLJUČIVANJE

Već sama riječ „kanon“ uspostavlja nekoliko mogućnih polazišta za raspravu o njegovoj funkciji i mjestu u korpusu južnoslavenskih književnosti. U izvornome se značenju grčki pojam odnosi na pravilo ili, pak, na niz pravila kojima se propisuju određena ponašanja unutar kakve zajednice. Pojedinci ih trebaju slijediti, žele li se ponašati u skladu sa svojim okolišem. No to se usko značenje da proširiti i na određenu skupinu tekstova kojima se pridaje značaj nepromjenjivosti, a njihova se interpretacija dozovoljava tek onima koji su upućeni u sveto znanje. Obično se radi o svećenićkoj kasti koja nužne spoznaje stječe u dugome procesu čitanja samoga svetog teksta ili njegovih interpretacija koje su isporučile ranije generacije učenih. Samim tim i ta tumačenja postaju nešto poput sekundarnoga kanona. Mogućnost preuzimanja u osnovi nekanonskih tekstova u kanon proširuje prostore toga zakonika i na područje kulture. I literarni se tekstovi pokazuju pogodnima za raspodjelu na podobne i nepodobne, njihovo se značenje razaznaje osobito na pedagoškome području te ih se započinje klasificirati prema načelu prikladnosti ili neprikladnosti za obrazovanje mladeži.
Uzimajući u obzir te komponente tvorbe kanona Aleida i Jan Assmann uspostavili su trijadičku strukturu u koju se smještaju diverzificirane institucije čuvanja, predanja i prenošenja znanja, te u njih svrstali institucije cenzure, njegovanja teksta i njegovanja smisla. U cenzuru spada razgraničavanje od „tuđega“, nepravoga, lažnoga. Institucija njegovanja teksta pruža se u dva smjera: komponenta svetoga koja je vrijedna očuvanja proširuje se za kategoriju lijepoga; lijepi tekstovi na taj način stječu status zaštićenosti. Posljednja institucija, ona njegovanja smisla, usredotočena je na „kanon vrijednosti“, osobito u onome trenutku u kojemu se kulturalni smisao zgušnjava u obvezujućim oblicima koje se, opet, može parafrazirati po slobodnoj volji. Po Assmannovima je u ovome slučaju riječ o ideologijama jer one stoje pod stalnim pritiskom nužnosti artikuliranja i ponavljanja fiksiranoga značenjskog jezgra.
Sve tri navedene institucije preuzimaju odlučujuću funkciju u kodiranju kulturalnih sustava određenih nacija. Ono što je prijesudno jest stanoviti dvostruki mehanizam koji na taj način formira kulturu što bi je se moglo proglasiti bazičnom, i to opozicionalnim procesom uključivanja i isključivanja koje vlada kanoniziranim kulturama. Dijalektika stvorena u takvome polju napetosti uvijek podrazumijeva i moguću smjenu između onoga što je u jednome periodu nacionalne kulutre bilo podobno, odnosno legitimno, i drugoga što je u istome periodu zauzimalo položaj na negativnoj strani selektivne ose. Oslanjajući se prvenstveno na ruski primjer Renate Lachmann ističe da „dvostruku kulturu valja shvatiti kao stalni antagonizam dvaju kulturalnih modela unutar iste nacionalne kulture. Antagonizam je produktivan, on se zasniva na različitim razinama kulturalnih struktura koje je mogućno interpretirati jedino s obzirom na protustrukturu. Antagonizam posjeduje funkcionalni i formalni aspekt: svaki model kulture za sebe razvija pojam protumodela i konstituira identitet u ovisnosti o njemu. Kada se kakav protumodel na osnovu određenih odnosa politike moći marginalizira, na njegovo mjesto stupa novi koji preuzima neke od njegovih formalnih struktura.“ Ovo zapažanje zasnovano na izučavanju kulturalnih modela ruske nacionalne kulture stječe, pogleda li ga se brižljivije, značaj i za nacionalne kulture koje se, s obzirom na dihotomičnost, razlikuju od ruske.

Tenkom na Skupštinu / Foto: Zoran Raš

MAŽURANIĆ I DO-PISIVANJE OSMANA

U jugoslavenskim je kulturama formiranje kanona započelo sredinom devetnaestoga stoljeća, da bi on, tokom vremena, na sebe preuzeo ulogu koja će se u kasnijim razvojima pokazati, gotovo bih se usudio reći, kobnom – naime, konstitutivnoga faktora čija će zadaća, u krajnjoj izvedbi, biti apsolutno, i po svaku cijenu, razdvajanje raznolikih kultura na područjima južnoslavenskih zemalja. No ne smije se zaboraviti da je proces započet u devetnaestome stoljeću, isprva bio doista integrativan: njime se težilo povezivanju tadašnjih južnoslavenskih etnija i njihovu objedinjavanju pod zajedničkim, sintetičko-unitarističkim (ili unitarnim) predznakom. Kao što se može zaključiti, formiranje je kanona jugoslavenskih književnosti od samoga početka bilo determinirano više političkim negoli ideološkim faktorima. Naime, u krajnjim se izvedbama pokazivalo potpuno svejedno na kojim se ideološkim pozicijama – lijevim ili desnim – nalaze propagatori formiranja kanona. Politička je ideja ujedinjenja ili razdvajanja jugoslavenskih teritorija bila ona pokretačka sila koja je upravljala za kanon odlučujućim kategorijama isključivanja i uključivanja. Patriotska lirika njegovana u doba ilirskoga pokreta upravo je primjer takova odnosa prema književnoj tradiciji plodotvornoj za kanon. Slična se situacija odnosi i na uključivanje tekstova koji za cilj imaju nepovratno distanciranje od tuđega ili, čak, preuzimanje tuđega kao folije na kojoj se vlastito može ocrtati u još profiliranijemu svjetlu.
Iznimno je važan primjer takvoga konstituiranja kanona uporaba Gundulićeva Osmana. Na njemu se može paradigmatički osmotriti promjena u poimanju samoga kanona koja je zahvatila Europu tokom osamnaestoga i devetnaestoga stoljeća. Naime, područje koje je dotada bilo rezervirano za ispravno tumačenje svetih tekstova, prije svega Biblije a potom i apokrifa, snažnim je razvitkom nacionalne ideje i s njime povezanim procesom formiranja ili re-formiranja nacionalnih država, jednog u feudalnoj Europi nepoznatog pojma, prošireno je, možda je odveć zaoštreno reći i isključivo preseljeno, na pregledan broj literarnih tekstova s potencijalom za kulturalno plauzibiliziranje upravo te – nacionalne – ideje. Osman sa svojim tematiziranjem borbe Zapada protiv Istoka primjer je takvoga teksta koga se, u procesu vremenske dekontekstualizacije i neuzimanja u obzir njegovih povijesnih ukorijenjenosti, na idealan način može prevesti na pojmove kongruentne sa sazrijevanjem novootkrivene nacionalne svijesti.
U tome se kontekstu osobito zanimljivim pričinja dvostruko djelovanje hrvatskoga pjesnika i političara Ivana Mažuranića. Naime, Mažuranić je izravno angažiran na poslu konstruiranja zajedničkoga južnoslavenskoga mentaliteta pišući tekst za kojeg se može reći da je unaprijed i stvaran kako bi bio kanoniziran. Riječ je, naravno, o Smrti Smail-age Čengića. Taj je anakronistični ep pisan u stihu junačkoga deseterca, kojega se doduše moglo pronaći i u hrvatskoj usmenoj književnosti, ali čija je renesansa na cjelokupnome južnoslavenskome prostoru nastupila tek djelovanjem Vuka Stefanovića Karadžića i njegovom ekstenzivnom recepcijom u zapadnoj Europi u devetnaestome stoljeću. I tematski i strukturalno Mažuranićev se tekst teži pripojiti jednoj „izmišljenoj“ tradiciji, ako mogu upotrijebiti sretnu kovanicu Terenca Rangera i Erica Hobsbawma, prema kojima je političko formiranje nacija i nacionalnih država uvijek praćeno kulturalnim procesom umjetnoga stvaranja zajedničke tradicije. U južnoslavenskome je slučaju to, između ostalog, tradicija junaka sazrelih u borbi protiv vanjskoga neprijatelja, u kojoj su se uvijek svrstavali na stranu slabijega, podvedenog pod kategoriju „raje“, kršćanskoga pučanstva izloženog vječitoj tlaci tuđih, osmanskih vladara i velikodostojnika. Naravno, Mažuranićev ep dopušta i alegorijska čitanja u kojima se osmanski tuđinci upisuju kao inačica Mađara, Talijana ili Austrijanaca, relevantnijih za hrvatski kontekst.
Kanonizacija Smrti Smail-age Čengića ostala bi veličina u Mažuranićevu opusu koja nije konzekventno dovedena do kraja da se on nije prihvatio još jednoga pothvata, naime dopisivanja svršetka Gundulićeva Osmana. Taj stvaralački čin koji se, izuzev piščeva narcizma (tek sam ja dorastao zadatku dovršetka najvećega djela „hrvatske“ književnosti, kao da odjekuje u pozadini Mažuranićeva pregnuća) može opravdati jedino političko-ideološkim ciljevima prikrivenima u stvaranju ili prevrednovanju kanona. Politički su ciljevi sasvim jasni: prepisivanjem i dopisivanjem spjeva nastalog u sedamnaestome stoljeću stvara se kontinuitet, i to je iznimno važno zapaziti – kako tematski tako i strukturalni - između dvaju udaljenih razdoblja. Cilj kreiranja umjetnoga kontinuiteta jest legitimiranje političke ideje koja s Osmanom i njegovim vremenom nema i ne može imati ništa zajedničko. Davno nastalo djelo kanonizira se u potpuno novom kontekstu, kanonizira se u potpuno novom shvaćanju samoga kanona koje je od baroknog razdoblja s obzirom na poetičke, političke, ideološke ili kakvegod druge legitimizirajuće kriterije udaljeno svjetlosnim godinama. No važno je osmotriti još jedan faktor koji za trajnu kanonizaciju Mažuranića igra prijesudnu ulogu. Neosporno je da je proces kanonizacije tokom dvadesetoga stoljeća, a osobito na njegovu kraju, uzeo u svakome pogledu isključujući pravac u kojemu ilirizam Mažuranićeva tipa nije mogao biti mjerodavan. Stvar se još više zaoštrava pogleda li se deseterac i pseudo-narodnjaštvo koji su determinirali njegov ep. Znači, stalna spirala uključivanja i isključivanja u hrvatskoj kulturi nije mogla biti u tolikoj mjeri obilježena Mažuranićevom poetikom da bi se moglo dovesti do njezina okamenjavanja i kočenja bilo kakvih drugih stvaralačkih pravaca. Usmenost nikada nije uspjela ostati jedinom, ili prijesudno određujućom, kategorijom hrvatske kulture.

 

OKAMENJENI SPAVAČ

Žele li se pogledati u estetskome smislu istinski pogubne posljedice kanonizacije po svaku cijenu, pa čak i onu vječnoga trajanja, nužno je uputiti se nešto istočnije od Hrvatske, naime u Crnu Goru. Tamo je jedno djelo uspjelo postići gotovo nevjerojatno: sintezu estetske, političke i sakralne kanonizacije, čije je trajanje i danas neprikosnoveno. Riječ je, naravno, o Gorskome vijencu Petra Petrovića Njegoša. I on, je poput Mažuranića, dijelio svoju karijeru na politički i umjetnički dio, dodajući tim dvama funkcijama i onu sakralnoga velikodostojnika. Tekst koji u najvećoj mjeri zrcali religioznu dimenziju Njegoševa djela jest Luča mikrokozma. No makar koliko u strukturalnoj osnovici bila idealna za kanonizacijski proces, ona ipak ostaje po strani – čitana, tumačena, povremeno slavljena ali nakraju potisnuta od strane svojega sekularnog pandana. Gorski vijenac je pojava koja u svakoj raspravi o kanonu mora pobuditi osobiti interes, prije svega zbog neobičnoga proširenja. Njegova se kanonska uloga može smatrati, u najmanju ruku, trostrukom: prije svega u otčitavanju „srpskoga“ ključa (sam autor djelo posvećuje „prahu oca Srbije“), potom u panjugoslavenskome kontekstu (Vijenac se u periodu integracijskih procesa kanonizira kao djelo relevantno za sve jugoslavenske narode, o čemu svjedoči i Njegoševa divinacija u djelu hrvatskoga skulptora Ivana Meštrovića) i, na kraju, u najužem, ali ne i najbeznačajnijem, ustoličavanju u obliku crnogorskoga nacionalnoga epa te time i centralnoga teksta cjelokupne crnogorske kulture na osnovu kojega se sve mjeri i premjerava i bez kojega se ne može ni naprijed niti nazad.
Te se tri faze kanoniziranja mogu gotovo bez prekida pratiti u dijakronijskome protoku u kojemu organiziraju liniju kontinuiteta par excellence. No u posljednjemu je, crnogorosko-nacionalnome, stadiju došlo do specifičnoga i jedinstvenoga okamenjenja za koje se objašnjenje mora tražiti u trostrukosti kanonskoga kodificiranja vezanoj uz Njegoševu djelatnost pisca, državnika i vladike. Državničkom se funkcijom Gorski vijenac kodificira na političkoj, religioznom na ideološkoj, a spisateljskom na estetskoj razini. Ova je posljednja osobito intrigantna. Doista, što znači propisati estetsku normu na koju se moraju pozivati sva djela? Poznato je da takav tip propisivanja proizlazi iz normativne poetike, zapisane pokatkad post festum, ili pak ponovnim otkrivanjem kakve ranije nastale pa zaboravljene ili izgubljene poetičke rasprave. Taj je postupak romantičarska poetika, zasnovana na snažnome dojmu ideje genija kao jedinog legitimnog stvaratelja umjetničkoga djela u velikoj mjeri ignorirala. Modernizam se, sa svoje strane, i s drukčijim pretpostavkama, također razračunava s estetikom propisivanja. No Njegoš je, pretpostavljam upravo zbog svog višeznačnoga utjecaja, ostao kanoniziran i na estetskoj razini, poetika kojom se on služio stekla je sakralnu dimenziju obaveze što je u crnogorskoj kulturi dovelo do neproduktivnoga okoštavanja. Naravno, ne smije se zapostaviti činjenica da su i neka kvalitetna djela, poput Lalićeve Hajke ili Vešovićeve Poljske konjice napisana u Njegoševu poetičkome ključu, ili u dijalogu s njim, te tako kanon koristila na produktivan način. No tek se najmlađa generacija spisatelja, s Andrejom Nikolaidisom, Balšom Brkovićem, Draganom Radulovićem ili Ognjenom Spahićem, pobunila protiv njega i njegova „kočničarskoga“ utjecaja te pokušala stvoriti osnovicu za novu poetiku zasnovanu na načelima postmoderne.

Njegoš je, pretpostavljam upravo zbog svog višeznačnoga utjecaja, ostao kanoniziran i na estetskoj razini, poetika kojom se on služio stekla je sakralnu dimenziju obaveze što je u crnogorskoj kulturi dovelo do neproduktivnoga okoštavanja

I neka njihovome pokušaju razbijanja, ili omekšavanja, anakronoga kanona zasnovanog na mitologemi nepobjedivoga junaštva bude posvećen i završetak moga priloga, kojim bi se istovremeno htjelo ukazati i na potencijale revalorizacije. Prvi roman Andreja Nikolaidisa, Mimesis, eklatantan je primjer pisanja protiv kanona, protkanog punom sviješću o njegovu postojanju. Nikolaidis piše protuknjigu Gorskom vijencu koristeći se i pripovjedačkim i tematskim elementima. Roman je ispripovijedan diskontinuirano, čime se narušava osnovna postavka epskoga pripovijedanja po kojoj radnja mora protjecati linearno a jedine dopuštene retardacije tiču se pojašnjenja značenja teksta. Na intertekstualnoj se razini ukazuje na konstruirani mit o Crnoj Gori kao srpskoj Sparti (lik koji se zove Leonidas), no najupečatljivije je tematiziranje samoga Vijenca i njegove uloge u crnogorskoj kulturi. U poglavlju pod naslovom Losing my Religion (prethodno se zove Heroes – sve naslovi klasika rockpjesama koje Nikolaidis procesom antimimetičkoga očuđavanja dovodi u vezu s određenim crnogorskim mitologemama) veli se: „Ako neko u Crnoj Gori ima potrebu da izvrši neki manji genocid, to će svakako učiniti za Božić. I taj običaj ustanovio je sveštenik, onaj koji je volio da piše poeziju. Vladika Petar II Petrović je u ‘Gorskom vijencu’ opjevao pokolj koji su Crnogorci izvršili nad Muslimanima. Na Badnje veče, naravno. Crnogorski popovi tvrde da je ‘Gorski vijenac’ crnogorska biblija, što bi drugdje bilo bogohuljenje dovoljno za ekskomunikaciju iz crkve. ‘Gorski vijenac’ je Božić pretvorio u nacionalni praznik, simbol borbe protiv Drugog.“ Kod Nikolaidisa je sasvim izvjesna svijest o estetskoj, sakralnoj i političkoj dimenziji kanona koje su Crnogorcima nametnute tokom stoljeća. Izvjesna je i vehemencija kojom se mladi spisatelj okreće protiv nje. Vehemencija proistekla, očito je, iz očajanja zbog nemoći sredstava koje pojedinac koristi u borbi protiv propisanosti. Kao da Nikolaidis ne želi u tolikoj mjeri osporiti Njegoša samoga koliko neizdiferencirano i jednosmjerno čitanje njegovih tekstova nametnuto svetogrdnom kanonizacijom. Na Balkanu, nažalost, Crnogorci nisu jedini posjednici monopola na pervertiranje samoga pojma kanona. A sredstva za suzbijanje te perverzije su ograničena.

Mikser arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.