Na tijelu ispisani hijeroglifi
Tri autorice emancipirane „književnosti“
Ustrajno i uporno, razmatrajući iste ili slične ideje, čitajući književne i filozofske tekstove, koristeći se promjenom kuta gledanja i tehnikom varijacije na temu, Jacques Rancière u posljednjih desetak godina ispituje promjenu književne paradigme koja se, po njegovu mišljenju, zbila potkraj osamnaestoga stoljeća da bi definitivnu potvrdu pronašla u etabliranju Flaubertove poetike u kojoj je slomljen primat „velikih povijesnih događaja“ a na njegovo mjesto stupila banalnost svakodnevnice. Tu promjenu Rancière, između ostalog, povezuje s medijalnom prekretnicom u kojoj poetika reprezentacije gubi na snazi a na njezino mjesto stupa... Što? „Emancipirana ‘književnost’ ima dva velika principa. Normama reprezentativne poetike suprotstavlja ravnodušnost forme prema njezinu sadržaju. Predodžbi o fikcionalnoj književnosti suprotstavlja književnost kao vlastiti modus jezika [...] Oba načela starome mimesisu usmenoga govora suprotstavljaju jednu umjetnost koja je isključivo umjetnost pisma. No time se pojam pisma udvostručava: ono može biti jezik proistekao iz načina tijela koje ga vodi i proizvodi; i obrnuto, ono može biti hijeroglif koji svoju ideju nosi na tijelu.“ (Rancière, La parole muette) Ova dvostrukost pisma, prema Rancièreu, vodi ka proturječnosti u samome tijelu književnosti, koju upravo zbog toga i piše u navodnim znacima, k tome da „književnost“ postane skeptička umjetnost u kojoj je uvijek već upisana sumnja u vlastitu smislenost. Ona je „umjetnost koja samu sebe ispituje, koja to istraživanje preobražuje u fikciju koja se igra mitovima, odbija njihovu filozofiju te sa same sebe, u ime te filozofije, skida odgovornost.“ (Isto)
EMANCIPIRANJE BEZ AGRESIJE
Dugotrajna borba koju je francuska književnost, uz pomoć njemačke klasične filozofije, vodila sama sa sobom od sredine 19. do početka 20. stoljeća nema pendanta u južnoslavenskim književnostima, sve do onoga momenta u kojemu su ratovi izazvani raspadom Jugoslavije doveli u pitanje niz mukotrpno izgrađenih paradigmi, počev od realističke, preko modernističke, pa sve do postmodernističke koju je, zapravo, tek rat inaugurirao u punoj mjeri. Skepsa je bila okrenuta prema drugim manifestacijama svijeta, ali autoskepticizam „književnosti“ bio je tabuizirani zabran u koji se nije smjelo, ni po koju cijenu, dirati. No rat je ukinuo još jedan tabu jugoslavenskih književnosti, rigidniji od apsolutizacije autonomije umjetnosti, onaj koji se povezivao s patrijarhalno nametnutim pravom na pismo. Naime, tek se turbulentnim zbivanjima s kraja 20. stoljeća i u zemljama nasljednicama Jugoslavije žensko pismo etabliralo kao relevantan i nemarginaliziran, bar ne apriorno, segment književne djelatnosti. Povučen s margine ali zaokupljen marginom, tako bi se u jednome paradoksalnome iskazu mogao opisati diskurz što ga potkraj prvoga desetljeća 21. stoljeća započinju sustavno ispisivati spisateljice s područja bivše Jugoslavije. Autsajderska pozicija, s obzirom na književni establišment, zahtijeva odbacivanje ratnoga pisma, kao iskaza master narrativea, i prelazak na mikro-pripovijesti svakodnevnice koje, svojom prividnom minornošću, upravo generiraju skepsu književnosti prema samoj sebi, koje dovode u pitanje razdiobu sadržaja i forme koja ga mora pratiti, upisanu u samu strukturu književnoga teksta normativnom poetikom, te tako dovodi do cijepanja pisma u onome smislu što ga Rancière determinira kao aporiju same „književnosti“. Dragana Mladenović u Rodbini radikalno narativizira liriku, dovodeći u pitanje i samu njezinu opstojnost kao književnoga žanra, sličnim postupkom Ivana Perica u još neobjavljenoj zbirci Terapija pera (sam naslov ukazuje na terapijski kvalitet is-pisivanja) lirski diskurz dovodi u neposrednu vezu s konkretnim povijesnim zbivanjem (željezničkom nesrećom na pruzi Zagreb-Split), tek da bi ga vratila u sferu intimno-privatnoga. Istovremeno taj se traumatični događaj pokazuje kao veza s kolektivno-plemenskom prošlošću u kojoj se u pitanje dovodi upravo patrijarhalna struktura društva, zajednice koja počiva na nametnutome, oralnome, neutisnutome imenu oca.
Na primjeru triju proznih spisateljica pokušat ću testirati valjanost Rancièreovih teza kao i promjenu paradigme koja se na području bivše Jugoslavije zbila potiho, bez sudskih procesa ili estetičkih osporavanja. Ulazak svakodnevnice u južnoslavensku prozu dio je neagresivnoga procesa, a interakcija pisma i tijela odredila ga je na odlučujući način, pri čemu su u kreaciji „još novije osjećajnosti“ (o onoj je novoj pisao Enver Kazaz u vezi s autofikcijom Tvrtka Kulenovića) odlučujuću ulogu odigrale autorice. Za razliku od muške, ženska proza, makar bila i osjećajna, ne nosi tragove sentimentalnosti. „Osjećajnost“ se može najbolje razumjeti kao emancipiranje bez agresije. U tome je i njegova snaga. Jer, oslobađanje ovdje protječe bez odbacivanja drukčijih modela oblikovanja pripovjednih tekstova. Njihovo se postojanje prešutno prihvaća, kao moment realnosti, ali se u odnosu na njih ne zauzima nikakav položaj. U takvome je poetičkome stavu sadržana nota blagotovorne samosvijesti. A njezin je mogućni rezultat čak i prihvaćanje od strane „autentičnoga“ ženskog pisma vehementno odbacivanih društvenih formi, čak i njihovo aranžiranje. Suština toga prihvaćanja nije u pokoravanju žene, već u shvaćanju da su i muškarci oni koji pate od stega društva koje je, na prvi pogled, bilo organizirano kako bi se upravo njima omogućila dominacija. U jednu riječ, preko novoga poimanja „literature“ generira se svijest u kojoj nema ni dobitnika ni gubitnica. U suvremenome je društvu „Čovjek“ uvijek na gubitku.
NOMOS (NI)JE ZAKON
Stjecanje takvog tipa autonomije osobito je razvidno u slučaju Tanje Mravak. Pripovijetka Karta iz zbirke Moramo razgovarati (Algoritam Zagreb, 2010) paradigma je poetike zasnovane na ransijeovski shvaćenome odnosu pisma i tijela. Pripovjedna nit Karte sublimirana je u potezu kojim se briše jedan sadržaj kako bi se na palimpsestski prazno mjesto unio novi. Brisač tinte primjenjuje se na već iskorištenu autobusku kartu na kojoj je upisana jedna destinacija koju treba nadomjestiti drugom, onom na koju se doista i mora ići. U tim se potezima protupisanja sažimlje dilema nastavnice Dunje kojoj sutradan valja otputovati na posao u selo: kako se prošvercovati pored vozača u autobusu a da se pri tome mogućnost otkrivanja prevare svede na minimum? Kako, dakle, izbjeći sramotu raskrinkavanja vlastite neimaštine pred ljudima koji na društvenoj ljestvici stoje niže od predmnijevane elite jednoga društva? Pismo je sredstvo mimikrije, njegovim se novim nanosima prikriva istinski sadržaj, ali je simulakrum koji će na taj način nastati semantički nadređen prvotnome značenju, onom koje proistječe iz nomosa slova. No strategija pripovijedanja koju se ovdje primjenjuje nije ni izbliza tako jednostavna. Kompleskni se odnosi kreiraju kontekstualizacijom koja, opet, priziva čin protupisanja, no ovaj put s drukčijim akcentom. Dok, naime, Dunja krši nomos falsificirajući putnu ispravu, njezin suprug Zlatko mu se pokušava povinovati tako što ispisuje molbu za posao. No za razliku od Dunje koja savršeno vlada, već po zakonima profesije, pravilima drugoga poretka, ortografskim, Zlatko ga krši tako što ne razlikuje pravilo velikoga i maloga slova. Upravo mu je zato brisač i potreban! Dodatna se napetost inducira i mjestom na koje se njegova molba upućuje – sudom kao kvintesencijom nomosa. „Muško“ pismo i „žensko“ pismo kolidiraju upravo u odnosu prema modelativnim socijalnim načelima. No između njih se, čime se situacija dodatno komplicira, uglavljuje načelo koje ne haje ni za jedan ni za drugi oblik socijalizacije, već egzistira uklješteno između njih, u prostoru u kojemu nomos pisma ne igra nikakvu ulogu. Paradoksalno, upravo taj središnji položaj omogućuje medijalnu funkciju – riječ je o Mireli, kćerki bračnoga para. Ona, također, krši zakon, no njezin se čin odvija na drugoj stratifikacijskoj razini: naime, prijestup koji svjesno i buntovnički čini usmjeren je na podrivanje zakona „kulture“. Slušajući turbo-folk, i govoreći ekavski, Mirela ruši autoritet države u kojoj je takvo ponašanje ravno svetogrđu i podliježe sankcijama težim od krivičnog gonjenja. No njezin je prijestup bremenit značenjem i zbog paradigmatskoga sukoba koji se u njemu egzercira: onog usmenosti i pismenosti, kojega se projicira na samu liniju razdiobe kultura/nekultura, primitivizam/civilizacija.
U tome je smislu simbolička ekonomija koncentrirana u samome rascjepu između pisma i glasa metaforički prenesena na područje aktualne ekonomije. Kćerka ga razrješava tako što majci, koja pati i od veće besparice nego ona sama, daje savjet kako falsificirati kartu, ali to čini specifičnim oblikom pismenosti, porukom na mobitelu. Ekonomski rasap kao da kontraindicira ekonomiju samoga pripovijedanja. Oikonomia, uprava, uprava nad privatnim i javnim dobrima, umijeće dobra gospodarstva, koje se u aktualnoj političkoj situaciji Hrvatske preokrenulo u svoju karikaturu, pruža mogućnost drugoj oikonomia, upravi nad pripovjednim tekstom, da se profilira kao suprotnost onome što upropaštava, razara iznutra, stvara raskole. Nemoć jedne oikonomia nasuprot drugoj generator je melankolije. Doista, makoliko se figure Tanje Mravak punile bijesom prema svojemu okoliša, eksplozija se toga bijesa, ipak, ne zbiva. Ona se kanalizira i pripitomljuje u, a ovo je odbljesak konzervativizma u njezinoj prozi, ponešto narušenom ali ipak moćnom skladu obiteljskoga života. Generacijski i spolni sukobi izglađuju se razmjenom iskustava, dijeljenjem savjeta u obrnutom smjeru, od kćerke prema majci.
BEZ PISANIH TRAGOVA
Ludilo dobra knjiga Lamije Begagić iz zbirke Jednosmjerno (Fabrika knjiga, 2010) tematizira heteroseksualni odnos koji je determiniran repetitivnim kretanjem od rubova ka sredini jednoga mikrokozmosa. Ljubavnici se periodično sreću u motelima prema kojima se upućuju iz različitih pravaca, provode u njima propisani odsječak vremena da bi se po obavljenome ritualu vraćali u fiksirane točke svoje svakodnevne egzistencije. Minimalističko pripovijedanje Lamije Begagić uskraćuje informacije koje bi omogućile točnije profiliranje figura, ostavljajući ih tako na rubu standardizirane i šematizirane generalizacije. Odlučujućim ih se pripovjednim obratom, ipak, izvlači iz svijeta klišea. Ljubavnik pripovijeda sadržaj knjige, koju je nedavno pročitao, i u koju, svjesno ili nesvjesno, projicira elemente njihove veze, točnije zrnca sumnje koja indiciraju njezinu bezizglednost. Upravo moment stjecanja izuzetnosti jest ono što će ih nasilno vratiti u opće, jer Lamija Begagić ne može i ne želi dopustiti individualizaciju i osamostaljivanje. Te dvije komponente pružile bi makar potencijal sreće, ili zadovoljstva, a to su afekti za koje u njezinu narativnome svijetu nema mjesta. Zašto je tomu tako? Vidjeli smo kako se kod Tanje Mravak nomos, kao zakon pisma, dovodi u pitanje, destabilizira, ali ga se opet, u matrici pripitomljene konzervativnosti koja emanira iz slike nakraju skladne obitelji, vraća u njegov poželjni tok. Preljubnički par (tek se naslućuje da je to oznaka koja se na njih može primijeniti) u Ludilo dobra knjiga obilježen je nemoralnim činom a njihova svijest da „griješe“ upisana je u operacijama skrivanja koje su nužne kako bi se sreli. No narativna ekonomija korigira ovu priču, i to upravo na razini odnosa usmenosti i pismenosti. Indikativno pojavljivanje pisma, predočenog u njegovoj formi nomosa, jest natpis Vozila u kružnom toku imaju prednost. Opaska pripovjedačice („Divna li je zemlja u kojoj znak treba pismeno obrazloženje. Baš kao stvorena za ljude poput nas.“) tu se doimlje poput općega mjesta, semantički ispražnjenog, u funkciji popunjavanja rupe u pripovijedanju. Druga rečenica – kojom se ironija prema zemlji u kojoj pismo vlada nad ikonom, diskurzivna formacija nad nediskurzivnom, iskazana u prvoj, prevodi na razinu generiranja kolektiva, srodnosti otjelotvorene u „mi“ – pokazat će se inicijalnom točkom rascjepa. Jer u trenutku intime muškarac prepričava roman: eminentno literarni sadržaj medijalno se prevodi u oralni. Nomos pisma ustupa pred tradicionalističkim nomosom usmene, žive riječi. Rastanak je diskurzivno obilježen njezinom molbom da joj muškarac na bilo koji način pošalje ime knjige i pisca. Pripovjedačica traži pismo, ali ga ne dobiva. „Klimnuo je glavom i sjeo u žuti auto. Nikad nisam dobila mail, ni poruku. Nisam baš sigurna, ali mislim da ta knjiga nikada nije napisana.“ Završava li se sve tek na uskraćivanju informacije? Ne prejudicira li ono i uskraćivanje ostaloga, odluku napuštanja slijeđenja, nakraju besmislenih, rituala? Nije li rastanak upisan u muškarčevu odbijanju traga: olovke na papiru, odbljesku slova na displeju?
PUTOVANJE U KAJNDURG
Lana Bastašić u Drugoj liniji (malenovine.com) okružuje pripovjedačicu znakovima na papiru, na plastici. Test za utvrđivanje trudnoće minimalisitička je knjiga koju se posredno unosi u pripovjedni tekst, upravo na onome mjestu na kojemu započinje „sukob sa zakonom“. Ikonički simboli + i – izravna su manifestacija pisma koje poznaje samo dvije mogućnosti, koje ne dopušta kombinatoriku. Izričajna se minimalnost komada plastike nadomještava stvaranjem bogatoga okružja pisanoga materijala i literarnih asocijacija u kojima se priča odvija. Kavana u kojoj radnja započinje, i u kojoj se vrši test, zove se Stari mornar; „kolridžovski“, veli pripovjedačica, dok su najupečatljiviji predmeti u njoj plahte novina „presvučene po stolovima“. No tim se simboličko približavanje „pismu“ ne završava. Mjesto bijega od neželjene trudnoće pripovjedačica odabire čitanjem riječi „grudnjak“ unatraške, a rezultat je pseudoegzotični Kajndurg kojega imaginira kao „proleterski gradić na pupku Austrije“. Ispisivanje te riječi posljednji je pokušaj odmaka od stvarnosti s kojom se mora suočiti. Ni ta stvarnost nije toliko udaljena od pisma koliko bi se moglo učiniti na prvi pogled. Naime, metaforika koju pripovjedačica bira kako bi je obilježila, generira suptilnu intrikaciju tjelesnoga-vantjelesnoga-znaka. Prisutnost je njezino tijelo; nametnuta prisutnost, vantjelesnost, „kuglica“, embrio utisnut na zidu uterusa; kuglica, točkica (drugi modus obilježavanja) „velika ŠjeĆ poput birokratskog pečata“. U ovome se birokatskome pečatu presijava Rancièreov hijeroglif, utisnut u tijelo. U genetskome pečatu embrija, neželjenoga prodora vanjštine u središte ženskoga tijela, koncentriran je zapis tuđ njezinoj suštini, ne samo zato što je njegov parcijalni ispisivač „zao čovjek“. Odluka da se prekrši nomos i odbaci plod rezultat je refleksije koja se dobrim dijelom odvija na jezičkoj razini i koja teži da bude, ako ne u-pisana a ono bar o-pisana. Otuda stalno propitivanje pripovjedačice u vezi s kvalitetom iskaza koji se nude kako bi se predočila rubna, ekstremno traumatska situacija. Kao što je muškarac-„autor“ kuglice nedostojan svoje uloge, tako ni liječnik koji je „autor-diskurza-o-kuglici“ nije ništa drugo doli dio patrijarhalnoga poretka. Mehanički rječnik koji rabi (iščistiti, sastrugati) mora se oplemeniti neologizmima da bi, bar u izvjesnoj mjeri, postao podnošljiv osobi koja trpi. Otuda i riječ „sastružne ranice“ koju pripovjedačica kuje u situaciji čiste nužde, kao kreativno negiranje zakona fizičke prinude, fizičkoga nasilja kojemu je izložena. Savezništvo koje bi se moglo očekivati od strane medicinske sestre pretvara se, unatoč prividne sućuti, u svoju suprotnost. Savjet (tjeranje na „skrivanje sramote“) koji se nudi zapravo je priznanje poraza,. Jesu li riječi pripovjedačice odstupanje pred neumitnom moći zakona svakodnevnice? „Plačete zbog toga što vam je jedna medicinska sestra rekla da nikome ne kažete za svoju sramotu. Zato. Ali to je standardna procedura. Ništa se ne brinite. Sve je to prirodno. Kiretom se iščisti zid vašeg uterusa.“ Naravno da ništa nije prirodno! Ni u jednoj od tri analizirane priče. Ono što je prirodno jest da se neprirodnost sve analitičnije, i sve preciznije, probija do svijesti te postaje središnji dio percepcije zbilje u našim književnostima. Očito je to u „ženskome pismu“, najviše u njemu. „Rečenicu po rečenicu ukida se pripovjedni sklop kako bi se ispod banalne proze društvenih komunikacija i uobičajenih pripovjednih povezivanja učinila opipljivom poetska proza velikoga reda ili velikoga nereda.“ (J. Rancière, isto)