Beton br.195
Sreda 16. maj 2018.
Piše: Haris Imamović

NA STRAŽI KOD BRISELA


Napuštanjem iranskog nuklearnog sporazuma i najavom uvođenja carina na (evropski) aluminijum i čelik, američki predsjednik Donald Trump nastavio je sa implementacijom novog svjetskog ne-reda. Kolizija sigurnosne i ekonomske politike EU i SAD-a odavno nije bila izraženija. Povećano nepovjerenje između zapadnih saveznika dovelo je do smanjenja nepovjerenja, pa čak i solidarnosti EU spram Rusije i Irana.


Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker nedavno se pohvalio svojim (dugogodišnjim) prijateljstvom sa Vladimirom Putinom, odajući puno poštovanje Rusiji kao „glavnom igraču u pitanjima evropske sigurnosti“. Dodao je i da mu se „ne dopada sadašanja politika hladnog rata“, te da je „neophodno vratiti se dijalogu s Rusijom“. Našavši se dakle pred ogromnim sigurnosno-ekonomskim pritiskom svog najvećeg zapadnog saveznika, EU se okrenula taktici relaksiranja odnosa sa svojim najvećim istočnim susjedom. Zbog transatlantske prijetnje, EU ima interes da se u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi očigledno sudržava od ubrzanih euroatlantskih integracija.


 

Dva Donalda i jedan Aleksandar


Takva konstelacija na globalnom nivou dovela je u nezavidan položaj sve one koji zagovaraju euroatlantski put Zapadnog Balkana. Istovremeno, ovo je savršeno stanje za Aleksandra Vučića i politiku sjedenja i na ruskoj i na evropskoj stolici, uz suzdržavanje, pa čak i određenu vrstu antagonizma spram sjevernoatlantskog pakta.

Predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk, tokom svoje posjete Beogradu krajem aprila, govorio je o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću kao o „srodnoj duši“ i „najvećem Srbinu“. Taj minezengersko-fudbalski Tuskov stil dočarao je količinu zadovoljstva Brisela spram angažmana srbijanskih vlasti, po pitanju provođenja obaveza.


Istovremeno, kritička javnost u Srbiji ne prestaje iskazivati nezadovoljstvo u vezi sa Vučićevom autokratskom metodologijom vršenja vlasti. Najutjecajniji mediji su pod čvrstom kontrolom vlasti, pravna država postoji sve dok interesi pravde ne kolidiraju sa voljom izvršne vlasti, korupcija u javnom sektoru još uvijek je na visokom nivou, a etnička i vjerska netrpeljivost doživljava procvat.


Vojislav Šešelj, koji je nedavno drugostepeno osuđen u Hagu za ratne zločine, predstavlja najglasniju, a zapravo po Vučićevoj želji krojenu opoziciju: Šešelj je rado viđen gost u medijima pod kontrolom vlasti, gdje se prema njemu odnosi blagonaklono kao prema „simpatičnom ludilu“.


Srbija je jedan od mnogih dokaza tvrdnji da nova Evropska unija, nakon pada američkog i francuskog utjecaja, britanskog napuštanja zajednice, te sve većeg jačanja njemačke volje, više ne insistira na političkim i građanskim slobodama, koliko stvarima kao što su – sigurnost, disciplina, stabilnost. Riječju, sve ono što obilježava Vučićevu vladavinu.


Predsjednik Evropske komisije Juncker uputio je u martu entuzijastičnu čestitku Vladimiru Putinu nakon nedavnih predsjedničkih izbora u Rusiji, u kojoj je izrazio nadu za buduću saradnju s ciljem „panevropskog sigurnosnog poretka“. Čestitka je izazvala niz žestokih kritika, jer izražavanje tolike dobre volje prema Moskvi, nakon slučaja Škripal, te unatoč tome što je Krim i dalje nelegalno okupiran a Rusija podržava režim u Sriji, nije u skladu sa zahtjevima konzistentosti.


No, i pored tih kritika, Juncker je u aprilu nastavio u jednakom tonu, govoreći o Putinu kao prijatelju, demantirajući navode Baracka Obame iz vremena ukrajinske krize da je Rusija (samo) regionalna sila, a ne i svjetska, te naglašavajući (čitaj: pravdajući nekonzistentnost) rusku važnost u sigurnosnom poretku Evrope.


IMG_0218


 

Erdogan u Sarajevu


Za to vrijeme, u Bosni i Hercegovini povedena je ogromna javna rasprava po pitanju održavanja mitinga turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Sarajevu. Za neupućene, objavljeno je da će Erdogan, u sklopu kampanje za nadolazeće predsjedničke izbore, održati miting za turske građane u dijaspori, pošto su mu pojedine evropske zemlje (Njemačka, Austrija i Holandija) zabranile održavanje takvog mitinga.


Glavni argument protivnika skupa bio je da će se BiH, ukoliko to dopusti, zamjeriti Evropskoj uniji kojoj teži, te da održavanje mitinga predstavlja narušavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Navedeno stajalište izrazio je veći dio lijeve opozicije (Socijaldemokratske partije, Demokratske fronte i Naše stranke), kao i Savez za bolju budućnost, koji čini dio vladajuće koalicije. Vladajuća Stranka demokratske akcije, iako tradicionalno bliska Erdoganu, nije se oglašavala.


Premda se ni delegacija Evropske unije u Bosni i Hercegovini nije oglasila po pitanju održavanja mitinga, u bh. javnosti je stvoren utisak da je EU izričito protiv. Za razliku od Putina i Vučića, Erdogan je u očima nekih evropskih zemalja nešto više autokrata zbog toga što nije sigurnosno koristan (opasan) kao Putin, niti je poslušan kao Vučić. Iako je samo nekoliko dana prije najave mitinga, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg kazao da je Turska „visoko cijenjen saveznik“, koji je „važan za našu zajedničku sigurnost“, te se zahvalio Turskoj za doprinos u borbi protiv ISIS-a i naglasio važnost prepoznavanja činjenice da je „Turska među saveznicima najviše stradala od terorističkih napada“.


Unatoč, tim svježim stavovima iz NATO-a, protivnici Erdoganovog mitinga su svoju argumentaciju zasnivali na uvjerenosti da je Turska sve dalje od Sjevernoatlantskog saveza, te da je ušla u alijansu sa Rusijom, s ciljem borbe protiv Zapada i blokade euroatlantskih integracija Zapadnog Balkana. Protivnici skupa svoju argumentaciju crpe iz dojma da je, recimo, Austrija koja je zabranila skup Erdoganu bliže NATO-u (iako nije članica), nego Turska koja je članica.


Prije nešto više od mjesec dana Milorad Dodik je održao skup za srpsku dijasporu u austrijskom Linzu. Kako podsjeća Emir Suljagić, Dodik je otvoreno pozivao Srbe u Austriji da glasaju 2016. za predsjedničkoj kandidata krajnje desne Slobodarske partije Austrije (FPO) Norberta Hofera. Na tribini u ruskoj organizaciji otvoreno je zagovarao podjelu BiH, a u publici je bio i ministar vanjskih poslova iz FPO-a Heinz-Christian Strache. Nakon što niko u Austriji nije ni pomislio da zabrani takav skup, u BiH se povela rasprava treba li uskratiti Erdoganu bujrum u Sarajevu, da se BiH ne bi između ostalog zamjerila austrijskoj političkoj volji koju simbolizira Strache.


Napetosti među transatlantskim partnerima ne dopuštaju više hladnoratovsku shemu „između Istoka i Zapada“. Sigurno da navedeni wishful thinking nije motivisan lošom namjerom, no razmišljati na način – da BiH treba zabraniti Erdoganov miting plašeći se da EU to ne shvati kao provokaciju, jednako je kao savjetovati EU da pristane na Trumpove ucjene, jer će on sve drugo shvatiti kao provokaciju i dovođenje u pitanje savezništva. Oni koji opravdano kritikuju Erdogana s demokratskih pozicija zbog zatvaranja novinara i opozicionih političara, a žele zabranu, u slučaju kad bi se ona i desila – pobijedili bi sami sebe.


Neupitno je da kod dijela bošnjačke javnosti postoji čežnja za vanjskim tutorstvom, koja je usmjerena ka Erdoganovom autokratskom načinu vladanja. Ta čežnja za gospodarom i samopotčinjavanjem je navika protiv koje se treba boriti. Rješenje problema nije u tome da odaberete ko će vas potčiniti, ko je bolji gospodar – istočni ili zapadni, već kako se nositi sa nesigurnim stanjem slobode, koja osim raznih blagodeti nosi i razne opasnosti. Međutim, neovisno o volji Turske i njoj sklonih elemenata u BiH, postoje određene pretpostavke koje onemogućavaju uspostavu submisivnog odnosa.

Za razliku od Turske, Srbije ili Rusije, Bosna i Hercegovina je država koja nema pretpostavke za uspostavljanje autoritarne vlasti koja počiva na nepodijeljenosti moći.


U BiH se moć najprije dijeli po entitetskom i etničkom principu, a onda se i taj dio na koji bi Erdogan trebalo da ima utjecaj – dalje dijeli. Tako na kraju, imamo stanje heterogenosti probosanskih političkih snaga, gdje vladajuća Stranka demokratske akcije podržava i ima podršku Erdogana, dok se stranke ljevice na čelu sa Socijaldemokratskom partijom, pa čak i vladajući Savez za bolju budućnost, oštro protive Erdoganovom utjecaju i zahtijevaju apsolutnu okrenutost ka EU. Takvu ravnotežu suprotnih mišljenja recimo nemoguće je naći po pitanju Putina bilo u Republici Srpskoj, bilo u Srbiji.


Navedeno političko nejedinstvo temelj je neefikasnosti BiH u provođenju obaveza na euroatlantskom putu, što i dovodi do zastoja. Umjesto discipline, funkcionalnosti i stabilnosti, kao temeljnih vrijednosti današnjeg Brisela, Sarajevo ima visok stepen pluralizma, ideoloških razlika i političkih sloboda. Skoro da ne postoji pitanje po kojem postoji unificirano mišljenje. Tako vlast u BiH nije funkcionalna kao u Srbiji ili Crnoj Gori u ispunjavanju obaveza, ali ni društveni ambijent nije u toj mjeri autoritaran.


 

Evropske perspektive BiH


Prekomjerno podijeljena moć u BiH se često pretvara u nemoć, pa tako i u nemogućnost da se ispune postavljeni uslovi za aktiviranje Akcionog plana za članstvo (MAP) u NATO-u, među njima knjiženje vojne imovine na državu, čemu se Republika Srpska uz podršku Rusije žestoko protivi. Na nedavno održanoj sjednici Sjevernoatlantskog vijeća posvećenoj Zapadnom Balkanu, generalni sekretar NATO-a je naglasio da „to pitanje nije nekakav birokratski proces, već dokaz da li država BiH ima ovlasti i kontrolu nad svojom vojnom imovinom“.


Međutim, nije samo vlast u Republici Srpskoj na čelu sa Miloradom Dodikom mehanizam kojim Moskva potkopava evropski put Bosne i Hercegovine. Pored nedovoljnog stepena odgovornosti i posvećenosti bh. vlasti u provođenju reformi, glavni problem jeste i odnos same Evropske unije prema ključnim političkim pitanjima u BiH, među kojima prvo mjesto zauzima pitanje reforme Izbornog zakona.


Ustavni sud BiH proglasio je neustavnim odredbe Izbornog zakona koje se tiču izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Već duži period ne postoji konsenzus kako urediti izborni sistem. Hrvatska demokratska zajednica, koja je i pokrenula apelaciju prema Ustavnom sudu, insistira da samo kantoni sa značajnom hrvatskom populacijom delegiraju članove Kluba Hrvata u Domu naroda, kako bi se osiguralo da u tom tijelu budu „legitimni predstavnici“ Hrvata. HDZ se poziva na princip konstitutivnosti po kojem Hrvati biraju Hrvate, Srbi biraju Srbe, a Bošnjaci biraju Bošnjake.


S druge strane, stranke sa sjedištem u Sarajevu odbijaju takvu mogućnost, s argumentom da je riječ o diskriminaciji, jer demokratski princip jednakopravnosti građana pred zakonom kaže da svaki građanin ima pravo da daje i dobiva glas od svakog drugog građanina, neovisno o etničkoj pripadnosti.


Svaka strana ima svoje argumente. HDZ – princip o konstitutivnosti naroda i strah od preglasavanja. Probosanske strane – princip o jednakosti građana pred zakonom i zazor od tendencije etničke čistoće izbornog legitimiteta, odnosno zabrane etničkog miješanja glasova.


Međunarodna zajednica je ranih 2000-ih na čelu sa snažnom inicijativom tada još uvijek dominantnih Sjedinjenih Američkih Država, progurala određene izmjene izborno-ustavnog sistema u BiH, s ciljem smanjenja etničkih podjela i povećanja funkcionalnosti BiH. Glavne su tzv. Barryjevi amandani, kojima je princip etničkog predstavljanja dodatno razgođen principom građanskog predstavljanja. Suština priče o Izbornom zakonu je poništavanje naslijeđa SAD-a u BiH, te produbljivanje etničkih podjela čak i u odnosu na Dayton (npr. način izbora člana Predsjedništva).


Premda se rasprava o Izbornom zakonu vodi već duži period, Evropska unija se suzdržava od pružanja podrške bilo kojem od principa, stvarajući pritisak samo sa zahtjevom da bh. lideri nađu rješenje u duhu kompromisa, što je zbog suprotstavljenih stavova teško dosegnuti. Količina energije koja je uložena u rasprave i borbe po pitanju Izbornog zakona dovela je do zastoja na EU putu. Valja naglasiti da je u ovom mandatu HDZ BiH imao ono što traži da mu bude garantovano i u idućem (dominaciju u Domu naroda i mjesto u Predsjedništvu).


Tokom posjete Berlinu, na značajan datum – 9. maja, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine su razgovarali sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel o Izbornom zakonu i Erdoganovom dolasku u BiH. Prenijeli su da je kancelarka Merkel izrazila raspoloženje da pomogne po pitanju Izbornog zakona zbog zabrinutosti EU da nakon izbora neće biti moguće formirati Dom naroda i vertikalu vlasti, što bi bila loše za evropski put BiH jer bi onemogućilo početak pregovora o pristupu.


Da li će Angela Merkel uistinu investirati energiju u rješenje ključnog političkog pitanja u BiH ili je riječ samo o diplomatskom izrazu brige? U svakom slučaju, ako Berlin odluči da pokrene stvari, morat će dati veću prednost jednom od suprostavljenih stavova.

Ako podrži produbljivanje principa etničkih podjela, s ciljem smanjenja vrijednosti glasa „Erdoganu lojalnog Sarajeva“, odnosno davanja dodatne moći „kršćanskoj Evropi lojalnom“ HDZ BiH, to bi proizvelo politički homogenije Sarajevo uz osjećaj straha pred namjerama Evrope, te bi umjesto postojećih podijeljenih sentimenata prema Erdoganu, utrlo put njegovom izrazito većem utjecaju, pa možda čak i odnosu kakav RS ima prema Rusiji.


Ukoliko pak Berlin podrži građanski princip, to bi za razliku od daljeg etnocentrizma HDZ-a svakako donijelo veći stepen funkcionalnosti BiH i veći kapacitet za ubrzano provođenje obaveza na njenom evropskom putu. To je, iako poželjna, sve manje vjerovatna opcija zbog sve većeg utjecaja islamofobnog diskursa u germanosferi i percepcije da bi građanska BiH značila korak ka stvaranju većinski muslimanske države. Ponižavajuće je dokazivati da bosanski muslimani nisu onakvi kakvim ih islamofobni diskurs vidi, te da su pod daleko većim utjecajem zapadne modernosti i evropsko-slavenskog iskustva nego orijentalnog utjecaja, kao i da differentia specifica nije isto što i suština. O tom ponižavajućem statusu najbolje govori evropsko iskustvo Jevreja, kojima nije pomoglo što su bili u većem stepenu modernizirani odnosno „evropeizirani“ od „izvornih“ naroda.


Najvjerovatnije je da ni jedno od navednih radikalnih rješenja neće biti provedeno, što zbog nemogućnosti postizanja kompromisa domaćih lidera, što zbog neodlučnosti Evropske unije. Apsolutna posvećenost Berlina očuvanju stabilnosti kolidira sa najavama, odnosno prijetnjama HDZ-a o mogućoj paralizi države u slučaju neimplementacije odluke Ustavnog Suda. Zato je, nažalost ili nasreću, teško očekivati išta drugo, osim neke pravno-tehničke intervencije (kompromisa), kojom bi bio legaliziran status quo do neke nove konstelacije političkih odnosa u Evropi i svijetu, a prvenstveno u samoj BiH.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.