Sve se to čini beskrajno daleko sada, svaka od anksioznosti koje su obilježile moj život, sada, dok voz klizi ravnicom Mađarske, odvlači me od Budimpešte, vuče me ka Beču, gdje ću na aerodromu ponovo proći kraj prodavnice duvana u kojoj sam u dolasku kupio šteku Gauloises-a bez filtera za ljubaznu mađarsku domaćicu - 63 eura, ne primamo kartice, samo gotovina, rekla je prodavačica - odvući se, kao prebijeni pas u tihi kutak, u neku od staklenih kabina za pušače, tamo cupkati sa kafom u papirnoj čaši u ruci, paliti cigaretu za cigaretom  pa se, smrdeći na duvan nadaleko, dakle izazivajući podozrenje putnika i aerodromskog osoblja, ukrcati na avion za Podgoricu, sve se to čini daleko i još dalje, dok se voz ljulja kao kolijevka a ja tonem u san, i dok tonem nestajem sam za sebe, kao da stojim na obali i gledam kako se spuštam u dubinu vode, nestaje sve ono što sam ja, svaka od mojih anksioznosti, bez kojih nikada i nisam imao ništa, u svakom slučaju ništa osim njih nisam imao ja kao pisac, jer ja, kao pisac, njima, dakle anksioznostima, dugujem svu svoju takozvanu umjetnost, zbog čega je, da bih ostao umjetnik, bilo nužno ostati anksiozan, što mi, srećan je Čovjek, aleluja!, nikada nije predstavljalo problem, prije svega zato što svoju egzistenciju ne mogu zamisliti bez anksioznosti, kao što je ne mogu zamisliti ni kao sretnu, sve samo to ne, jer to bi značilo da ću ostati bez svih onih rafiniranih užitaka koje donosi tuga, koja ne nestaje ni sada, u vozu koji juri kroz Mađarsku, tuga koja se vuče za mnom kao šareni balon od helijuma zakačen za rep psa-lutalice, leluja tuga nad mojim repom dok stojim na obali mađarskog mora i gledam vlastiti odraz u vodi, kako se udaljava od mene, a sa njim i nervoza zbog ljudi sa kojima živim i njihovih običaja, od kojih ne mogu živjeti, nervoza zbog njihove ogavne muzike, nervoza zbog toga što su glasni, zbog toga što ne umiju postojati a da ne emituju buku, zbog toga što javne površine shvataju kao svoje privatne, i neprekidno se šire, svoju imovinu i svoje egzistencije, koje nisu drugo nego estetski zločin, udaljava se od mene sve što me je dovodilo do bijesa, kao da me nikada nije nerviralo odsustvo diskrecije koja je tim ljudima, njima!, svojstvena, kao da me nikada nije nervirala gomila, mnoštvo, pa Hart i Negri, čije se gostovanje u Kotoru pretvorilo u fijasko za koji sam ja nerado preuzeo odgovornost, ali ne prije nego sam Negriju, nezadovoljnom zbog toga što je publika na kotorskom trgu svojom vikom ometala izvođenje njegove predstave, zlobno rekao what can one do: multitude tends to be noisy, no to je, pokazaće se, tek bilo zagrijavanje za istinsku katastrofu, koja je nastupila sat kasnije, kada je izvođenje druge Negrijeve predstave prekinuto zbog nestanka struje, jer su izgorjeli kablovi koje je postavio idiot-tehničar, na to mjesto postavljen od idiota-producenta, za čije je namještenje bio odgovoran idiot-urednik programa, dakle ja, stoga je, baš mene među svim ljudima, bijesna rediteljica Negrijeva komada vukla za ruku po kotorskoj Pjaci od kina, insistirajući da baš ja budem taj koji će izaći pred publiku i saopštiti da zbog grube greške organizatora predstava neće biti izvedena do kraja, učinila je to vjerujući da će meni biti neprijatno stati pred publiku i reći im da se tornjaju kući, što za mene, naravno, nije predstavljalo nikakav problem, jer mi se za kotorsku publiku jebalo jednako kao i za rediteljicin mediokritetski komad, jer je bilo jasno da svako onaj ko poslije petnaest minuta teatarskog mučenja, koje je ta nesretna žena, ta rediteljica, smatrala svojom umjetnošću, nije napustio trg, napustio ga negodujući zbog besramnog amaterizma koji mu je bačen u lice, zaslužuje da bude mučen satima, danima i godinama, što teatrom, što bičem, udaljava se, rekoh, od mene bijes kojim sam, oduvijek, bio obuzet kao što su, kažu, ljubavlju bili obuzeti sveci, bijes zbog kojega nikada nisam imao ništa lijepo reći o vlastitoj egzistenciji, mizernoj i izlišnoj, egzistenciji, međutim, koja ima jednu olakšavajuću okolnost, činjenicu da nisam odabrao dodvoravanje svjetini, činjenicu da sam svjetinu iritirao, fakat da od svjetine koju prezirem nisam tražio naklonost, nego mržnju, koju sam i dobio, ja, koji sam čitav život bježao od mnoštva, da bih, kasno, odveć kasno, tek čitajući Benjaminovu Jednosmjernu ulicu saznao da je Ad plures ire, pridružiti se mnoštvu, kod Latina značilo – umrijeti, što će reći: živjeti u gomili znači umrijeti, premda nisam siguran da je to razlog zašto pri pogledu na gomile tijela osjetim fizičku mučninu, zašto ni na tren ne mogu zadržati pogled na roju pčela, koloni mrava ili crvima koji su napali meso, bilo čemu što me podsjeća na grupisanje ćelija, dakle na teksturu života, koji mi se najdublje gadi, kao što mi se gadi i smrt, kojoj po pravilu prethodi ultimativna neugodnost, kao što mi se, prisjećam se u polusnu, u Mađarskom vozu, gade i nerviraju me i politika, i ja u njoj, pa ekonomija, savremena umjetnost, kapitalizam, MTV, fusion kuhinja, ljevica, desnica i liberali, zbog čega bi se moglo, zbog čega bi se moralo reći da sam odvratni mizantrop, čega se ne stidim, čime se ponosim, jer ovako stoje stvari sa nama mizantropima: kao što suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost; kao što suprotnost vjeri u Boga nije iskaz Bog je mrtav, nego Lakanovo “Bog je nesvjestan”; kao što nihilist nije onaj koji odustaje od revolucije jer drži da svijet, kao femme fatale u dobrom noireu, treba prepustiti vlastitoj propasti, onaj koji društvene revolucije odbacuje jer razumije da je kapitalizam već revolucionarizirao svijet, nego je nihilist onaj koji, usprkos tome što je jasno da revolucije ne znače promjenu svijeta, nego tek preraspodjelu društvene moći, usprkos tome što su revolucije način da se sve promijeni, samo da bi sve ostalo isto, ipak zahtijeva revoluciju; tako i suprotnost vjeri u Čovjeka nije mizantropija, nego new age humanitarizam, svođenje čovjeka na nedostojno dijete Majke Prirode, baš tako, da ne govorim o tome da će mizantropi biti posljednji koji će napustiti Čovjeka, što nipošto nije olakšavajuća okolnost, to je jasno i u vozu koji juri ka Beču, u vozu u kojem nikako da do kraja potonem u san, zbog čega se sve moje anksioznosti čine, rekoh li, beskrajno daleko, ali ne i nepostojeće, daleko ali ne i izbrisane, stoga kao da ih vidim kao drvored kraj kojeg projuri voz, tako vidim nervozu zbog toga što sam zaglavljen između potrebe za revolucijom i svijesti da revolucija svijeta više nije moguća, nervozu zbog toga što apokalipsa nikako da se desi, nervozu jer znam da je želja za apokalipsom pouzdan znak odsustva vjere, potvrda nemogućnosti da se nosimo s anksioznošću koju neminovno donosi iščekivanje kraja koji će nas napokon snabdjeti raspletom i objašnjenjem, da ne govorimo o anksioznosti u iščekivanju odgovora na pitanje: ima li uopšte raspleta i objašnjenja; anksioznosti koja raste kako postajemo sve bliži odgovoru, kako postaje sve izvjesnije da na mjestu odgovora nema ničeg, nervoze zbog činjenice da je u meni sve manje nade i vjere a sve više nepovjerenja koje nužno vodi u paranoju, a to je tako poražavajuće, jer tako me intenzivno nerviraju paranoici,  nervira me njihovo uvjerenje da postoji skrivena moć koja upravlja našom stvarnošću, ta tako nesofisticirana misao, kao religija za još gluplje ljude, što mora iznervirati čovjeka, jednako kao što nervira teškoća sa kojom ljudi prihvataju haos, jer:  naravno da ćemo kad-tad uočiti pukotine u svakom narativu koji nam se nudi kao objašnjenje, ali zašto tada pribjeći fantaziji, zašto kreirati paranoičnu konstrukciju koja treba zatvoriti rupe u slici svijeta, nije li dostojanstvenije prihvatiti prazninu, odsustvo, manjakvost i tako se prepustiti anksioznosti koja se, kako nas uče psihoanalitičari, javlja zbog nesnošljive blizine Realnog – odnosno njegove praznine koja, brže-bolje, ovim ili onim simboličkim poretkom mora biti prikrivena, mislim u vozu koji je već napustio Mađarsku i ušao u Austriju, i gle, već su mi sve moje anksioznosti bliže, kao da ono što je tonulo sada izranja iz tamne vode, vraća se k meni, ponovo uspostavlja blizinu sa mnom, i znam: još koji kilometar bliže Beču i sve ono anksiozno moje, što se činilo beskrajno daleko na mom snenom putu kroz Mađarsku, biće mi bliže od jučerašnjeg dana u Budimpešti, toplog ugodnog dana koji je počeo doručkom u italijanskom restoranu preko puta Muzeja književnosti, nastavio kratkim espresom uz cigarete na terasi Costa Coffee, dana koji me odveo na Sajam knjiga gdje smo, kolege pisci, vodili debatu o nacionalnoj književnosti i smrti nacionalne države, vodili debatu pod pokroviteljstvom Evropskog parlamenta, što je, je li, čast, pa i zadovoljstvo, jer je honorar bio raskošan, to smo se složili, premda su nam stavovi o predmetu debate bili prilično udaljeni, što je, pretpostavljam, i bila namjera organizatora, pokazati svu raznorodnost evropskoga mišljenja, blablabla, debata kao debata, izlišna, ali ne posve, jer neko je, već se ne mogu sjetiti ko, rekao kako je mađarska književnost dokaz da nacionalne književnosti ipak imaju određene samo njima svojestvene odlike, jer mađarska književnost, to je mađarska rečenica, jer se u mađarskoj književnosti gaji kult duge mađarske rečenice, o čemu mislim dok voz tutnji kroz predgrađe Beča, o mađarskoj rečenici, koja je zgodna metafora za život, i sam dugačak i nepregledan, lišen mjere, život koji je mogao biti ispričan i proživljen drugačije, sa preciznijom interpunkcijom, sa tačkama i novim redovima, jer anksioznosti zahtijevaju tačke, jer anksioznosti zahtijevaju uskličnike!,  život ispričan bez ponavljanja i sa manje viškova, sa više svijesti i manje sna, mislim dok voz stiže na bečki Hauptbahnhof, putnici se dižu iz svojih sjedala i po prvi put ih od ulaska u voz primjećujem dok jure ka izlazu vukući svojue kofere, čiji točkovi kao da sviraju neki dementni valcer, tako mislim znajući da više nemam izbora, nemam prostora za dalje okolišanje, meandriranje, odlaganje: vrijeme je da zatvorim mađarsku rečenicu.