Beton br.16
Utorak 03. april 2007.
Piše: Mirko Kovač

Kraj jedne epohe

S JESENI, KAD POČNU VETROVI...

 
Kada je Danilo Kiš dobio Sedmojulsku nagradu (1987), bio sam na primanju, čak sam dobitniku posudio kravatu, Ivan Stambolić, tadašnji predsjednik Vlade, osobno mi je rekao da sam i ja kotirao visoko, ali da sam ostavljen za dogodine, jer dati nagradu odjednom „dvojici odličnih pisaca i prijatelja bila bi prava šteta“ - to su doslovce bile njegove riječi. Hitro sam uzvratio, imam svjedoke,
da sada ne ispadne kako se gradim prorokom, i pokazao na čovjeka u lakom ljetnom lister odijelu sive boje, rekavši da će dogodine o tome on odlučivati. Dakako, čovjek u sivom bio je Slobodan Milošević, stajao je u kutu dvorane držeći pod ruku, kao nevjestu, generala Ljubičića. Tako je i bilo, a trinaest godina kasnije taj će monstrum narediti ubojstvo Ivana Stambolića, što su njegovi „patrioti“ rado i za lovu izveli i zakopali leš na jednom obronku Fruške Gore.

U kasnu jesen 1991. godine, zbog prijetnji i nasilja, napustio sam Beograd zasvagda. Neki moji prijatelji koji su mi, s početka devedesetih godina, savjetovali da što prije „brišem“ iz Beograda, javili su mi se proljetos (nedjelja, 6. travnja 2003) jednom razglednicom s motivom Fruške Gore i napisali mi: „Da nas nisi poslušao, možda bismo sada na ovoj prekrasnoj gori tragali za tvojim grobom.“ To je doista začuđujuće, jer ja nisam bio nikakva fora, niti bilo kome prijetnja. Osim pisanja nisam imao ništa, iza mene nije stajao nitko. Nisam pripadao nijednoj političkoj opciji, niti bilo kakvom „patriotskom klanu“.
Od te naše tzv. grupe, ostali smo Filip David i ja na istim pozicijama, a Pekić se bio odmetnuo u visoku politiku, postao je potpredsjednik Demokratske stranke i
kao opozicioni lider, „na prvim antikomunističkim demonstracijama od rata naovamo“, kako sam piše, 13. lipnja 1990., dobio batine. Na prvim stranačkim izborima natjecao se s Vojislavom Šešeljom za poslaničko mjesto u Parlamentu. Intelektualno javno mnijenje dalo je podršku Pekiću, pa mu je posvećen dobar dio jednog broja lista Demokratija. Na poziv uredništva i ja sam napisao prigodni tekst hvaleći Pekića kao fascinantnu figuru, kao „opširnu moralnu priču modernih vremena“, ali sam zabrljao tamo gdje se od mene najviše očekivalo, jer sam rekao: „Ako Pekića izaberu za poslanika Demokratske stranke biće mi žao. Šta će on među onim političkim neandertalcima u Parlamentu... Bilo kako bilo, Pekić ostaje poslanik i poslenik lepe književnosti“. Moj prijatelj nije bio zadovoljan tekstom, ali me i nadalje uvjeravao da će stopostotno ući u Parlament i glatko eliminirati tu ništariju Šešelja u izbornoj jedinici Rakovica, jer da se ondje svake večeri sastaje s biračima i napijaju se po krčmama u kojima se Pekić oduvijek osjećao kraljevski, kao svoj na svome, pa ipak je izgubio od nitkova i to u omjeru 6:1. Nakon poraza, prvo mu je rame za plakanje bilo prijateljevo; nije otišao stranačkim kolegama Koštunici ili Đinđiću, jer je samo meni mogao povjeriti svoje razočaranje u narod, u njegovu političku kulturu, to prije što je znao koliko malo držim do naroda i koliko imam prečih stvari od te uzaludne brige koja po pravilu, gotovo uvijek, samo prikriva neke druge nedostatke ili završava u šovinizmu.
Ali da se zakratko vratim razdoblju kada sam nakon Matvejevićeva teksta vraćen u književni život i ubrzo napisao dva romana, od kojih je jedan pokupio više nagrada, da bi potom uslijedila šaputanja, pa i otvoreni prigovori kako sam se prilagodio i sklopio savez s đavolom. Vjerujte mi, ništa nisam činio da bih paktirao s đavolima; nikakve prodaje bilo nije, a niti kupaca. Napose, nisam imao što promijeniti osim možda estetskih nazora do kojih nikome ne bješe stalo. Ako se moja pozicija nešto popravila, ako su nadošle statusne poboljšice, sklon sam povjerovati da se ipak sustav postupno mijenjao, ne znajući da se mijenja. Ili točnije: osipao se polako, ne shvaćajući da se osipa. Veliki majstor pripovijedanja I. B. Singer misli da politički sistemi, društvena uređenja, velike imperije, propadaju stoga što se u njima sve rasklima od starosti, pa su tako i stari komunistički kosturi zaškripali gotovo na svim stranama toga carstva i krajem osamdesetih godina potpuno se raspali. Pekić je, uznik toga režima, dočekao njegov krah. Kiš na žalost nije, a cijelog je života to sanjao, vjerujući da će prije ili kasnije umrijeti sve ono što je sazdano od „historijskih strasti iza kojih su stajale velike ideje“.

 

IZMEĐU RASKOLA I LOMAČE

Bio sam blizak s Danilom Kišom; dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće, radosti, pa i neke male tajne. O njemu kao literati već sam toliko puta govorio i uvijek s divljenjem uzdizao njegov talent i njegovu književnost. Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca. Čak i kad bi mu se imalo štogod zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost postavlja na obzirno mjesto, a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i nameće ugodnu cenzuru. Ono o čemu sada kanim pisati, da su vremena normalna i svijet bolji, gurnuo bih u neki zakutak podsvijesti, ali refleks srca goni me da barem djelomice pokušam odgonetnuti ono što me kopkalo, malne rekoh tištalo za proteklih godina, a to je pokop Danila Kiša po pravoslavnom obredu. Često su me i dobronamjerni pitali je li taj čin ukorijenio onoga koji se osjećao apatridom i povratkom u domovinu konačno ga odredio? Je li to bilo njegovo izjašnjavanje kojoj kulturi pripada?

Jedan mađarski pjesnik, moj prijatelj, gotovo me vragolasto uvjeravao da je Danilo izabrao buku i „pojanje“ na svom odlasku, jer je bio sklon terevenkama i glazbi, pa je već toliko puta „umirao“, u fijakeru ili nošen na rukama, pokatkad uz pratnju ciganskog orkestra i njegovih pajdaša muzičara

Više sam puta slušao istu priču kako je to bio čin njegove zahvalnosti prema svim ukazanim mu počastima što su ga, u posljednjim godinama života, obasule iz Beograda, te o pomirbi i međusobnom oprostu nekoć zavađenih strana. Poznavajući prijatelja u dušu, on je mogao zahvaljivati samo Bogu koji ga je obdario, pa i njemu se ne bi bez stanovite zadrške prepustio. Kiš je bio apsolutna ličnost, često nedokučiva i uvijek u opiranju lakim prosudbama, pa se ne može tek tako objasniti što je izabrao vjerski pokop u času kad se taj čin mogao pretočiti u nacionalističku histeriju, što se i dogodilo. Jedan mađarski pjesnik, moj prijatelj, gotovo me vragolasto uvjeravao da je Danilo izabrao buku i „pojanje“ na svom odlasku, jer je bio sklon terevenkama i glazbi, pa je već toliko puta „umirao“, u fijakeru ili nošen na rukama, pokatkad uz pratnju ciganskog orkestra i njegovih pajdaša muzičara. To je vesela i ateistička varijanta, zvuči šaljivo, ali oslobađa krute misli koje traže veliku ozbiljnost u simbolici toga pokopa.
Osobno mislim da nije sporan Kišov izbor groblja i obreda, premda sam i ja bio osupnut njegovim zavjetom i oporukom, to prije što sam znao da je bio ateist i da su ga religije zanimale samo kao kulturološki fenomeni. Mogu čak pouzdano i izbliza reći da ga je ponajmanje zanimalo pravoslavlje, čak je imao i neku odbojnost prema „sektaštvu i raskolništvu pravoslavlja“, jer je to, kako je pisao Berđajev, odgovaralo „ekskluzivnom komunizmu“ i njegovoj religiji. Također znam da je kršćanstvu zamjerao inkvizitorske lomače, te pritajeni i otvoreni antisemitizam. Pa ipak je u jednom svom kratkom autobiografskom tekstu napisao: „U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spasilo život.“
Pretpostavljam da je spas bio u tome što se pod mađarskom i njemačkom okupacijom podrijetlo muške djece izvodilo po očevoj strani, a ženske po majčinoj. Kako je progon Židova bio planski, to je bilo neminovno da će stradati otac i sin. Kišova majka bila je pravoslavka, pa je dijete kršteno u njezinu vjeru, a to je bila kakva takva zaštita. Možda je upravo taj krsni list pripomogao da u vrijeme pogroma Hladni dani dječak bude pošteđen, dok je njegov otac odveden na zaleđeni Dunav, ali je tada nekim čudom spašen da bi kasnije završio u Auschwitzu. Ako je Danilo Kiš na samrtnoj postelji prizvao te potresne obiteljske slike, te prizore „čudom spašenih“, onda je moguće da je u tome izboru obreda za pokop samo zahvala za ondašnju darežljivost, neko vraćanje duga, a možda istodobno i povratak majci koju je obožavao. Ili je to bila samo ona „metafizička strepnja“ u kierkegardovskom značenju „da je strepnja blizu vjere, a vjera mogućnost spasa“. Dakle samo „blizina spasa“, a ne utočište u Bogu i religiji, niti konvertitski čin. No ma što bilo, sve je obilato zlorabljeno, kako za vrijeme pogrebnih svečanosti tako i kasnije.

Vertigo, srpski pad u budućnost

AMFILOHIJE U ČIZMAMA MALINOVE BOJE

Jedan naš zajednički prijatelj koji je bdio nad Kišom do posljednje ure, tu je oporuku tumačio kao želju da se tamjanom i kandilima otjeraju komunisti s groblja, ali povijest se umiješala i dovukla ih na sahranu preodjenute i našminkane za nove i još mračnije uloge. Stalno sam gajio neke iluzije da bih zasigurno utjecao na prijatelja da sam kojim slučajem tada bio negdje blizu njegova ležaja. Možda bih mu nekako uspio predočiti vlastito gađenje izazvano bujanjem nacionalizma i odgovoriti ga od toga nauma, to prije što je Crkva poprilično zabasala u mrak. Pa ipak je to samo moja iluzija, vjerojatno bih šutio u teškim satima i poštovao njegovu volju kao što je to učinila odana mu žena, njegova Francuskinja Pascale Delpech, inteligentna osoba i gotovo netolerantna kao ateistica. Tamjan i kandila ne samo da nisu spriječili nepoželjne u pratnji, nego su ih prizvali. Na sprovodu Danilu Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja, bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih štala.
Ako se Danilo Kiš pribojavao političkih govora na pogrebu, onda je takav govor imao, ali iz usta crkovnjaka, episkopa Amfilohija koji je predvodio pogrebnu paradu, a njegova besjeda vrvjela je od pogrešaka i neznanja, te općih mjesta koja se mogu svakome utrapiti („pismonosac jovovskog kova“, „tragatelj duše“, itd.). Ali ono što je najgore i što bi tanahnog pjesnika zasigurno ljutilo, jest Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako je on dulje vremena „bio Kišov duhovnik“, što će reći da mu se pisac ispovijedao, a duhovnik ga pripremao za onostrane putove i vraćao pravoj vjeri, da bi nad grobom mogao uzviknuti: „Sahranjujemo te molitvom Pravoslavne crkve koja te primila u svoja njedra...“ Mislim da ga Kiš nije nikad upoznao, niti bi se takvom tipu ikad povjerio. Uostalom, da je odlazio k njemu, zasigurno bih to znao, jer sam bio upućen i u mnogo važnije Kišove tajne. Ako sam znao da je odlazio psihijatru, znao bih i za odlaske „duhovniku“.
Danilo Kiš nije mogao u svojoj oporuci predvidjeti takav slijed događaja, niti bi imalo smisla da se u teškim svojim trenucima bavio još i režijom vlastitog pogreba. On je samo izrazio želju i takva se želja imala poštovati, s mnogo više pijeteta i otmjenosti. Da je Danilo pokopan tiho, u krugu prijatelja, primjerice na pariškom groblju, ne vjerujem da bi dospio na naslovnicu NIN-a, tjednika koji je svojedobno vodio hajku protiv njega. Kao što fotke na naslovnici nije bilo kad je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine, nije je bilo kad se te iste nagrade nekoliko godina kasnije odrekao i vratio je. Također je nije bilo ni nakon velikih značajnih nagrada u zemlji i inozemstvu, nakon tolikih uspjeha u svijetu (knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika). Nije je bilo nakon što je dobio francuski orden Viteza umjetnosti i književnosti, niti u vrijeme kad mu se sudilo u Beogradu i kad su tužitelji tražili strogi zatvor i izolaciju, ili pak, kako stoji u knjizi Treba li spaliti Kiša, psihijatrijski pregled, a potom ludnicu.
Prisvajanje Danila Kiša post mortem, počesto je prelazilo mjeru i dobar ukus. Nacionalizam gotovo uvijek i posvuda grca u paradoksima, pa su tako pjesnikovu smrt i njegov izbor obreda masovno prigrlili upravo nacionalisti i za svih ovih godina od njegove smrti najviše ga citirali kao neprijeporni intelektualni autoritet, unatoč tome što je Danilo Kiš pisao britke i oštroumne tekstove o nacionalizmu kao „kolektivnoj i pojedinačnoj paranoji“, kao „negativnoj kategoriji duha“, „kiču i folkloru“, „komociji“, „ideologiji banalnosti“ itd. A kako nije izrijekom spominjao srpski nacionalizam, što je za Kišovu poetiku nebitno, oni su danomice isticali da se ti njegovi razarajući tekstovi odnose na druge. Sahrana po pravoslavnom obredu nije neminovno i spektakl, ali svi su htjeli, od Crkve do Akademije i Društva književnika, ubrati cvijetak s toga groba. Oko vrata mu je stavljen križ kao omča, a njegova se biografija ne piše bez te oznake. U leksikonu „Književna topografija Beograda XX veka“, nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže da je „zapažen kao prevoditelj“, a onda nešto opširnije o sahrani po pravoslavnom obredu, te o „nadahnutoj besjedi episkopa Amfilohija“. U istom leksikonu govori se o „svjetskoj slavi“ Milorada Pavića.
U jednoj drevnoj knjizi nađoh zapis kako ima trenutaka kada svatko svakoga čuje, mrtvi žive i živi mrtve. Ako doista u nekom trenutku nadahnuća mrtvi čuju, onda sam prijatelju priopćio tjeskobnu priču, posve siguran da se slaže sa mnom kako se pjesnikova intima ne smije vulgarizirati, niti duševna čast oskvrnuti. Ako smo se u tom intervalu čuli, još sam rekao da pisac ne mora imati nikakvu svemirsku ulogu, ali njegova je moralna zadaća da ipak nekako uzmogne postati „vitez nevidljivo pripreman za borbu protiv lažljivaca“.

 

(Iz rukopisa Pisanje ili nostalgija)

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.