Lica slabo pamtim, a imena obavezno zaboravljam. Ne znam procijeniti ljude, a volim ih posmatrati.

Dosadno je gledati ih tamo gdje to oni očekuju, na prijemima, zabavama, defileima i sličnim paradama, jer se na takvim mjestima svi trude da budu drugačiji od ostalih pa na kraju izgledaju jednako izvještačeno. Lijepo je, recimo, gledati ljude na autobuskim stanicama - kada se opraštaju, zamišljaju šta ostavljaju iza sebe, šta ih očekuje, razmišljaju šta su propustili, izgubili, proćerdali, koga su iznevjerili, broje kofere, pipaju novčanike, pregledaju džepove, ravnaju revere, ne mogu sakriti strepnju, uzbuđenje, nervozu, znoje se, crvene, zijevaju... Mogao bih čitav dan sjediti i samo posmatrati.

Gledam, ali ništa ne učim o ljudima. Često me razočaraju, potpuno iznevjere, pokažu se sasvim drugačijim. Volio bih ih bolje poznavati, možda bih nekome mogao pomoći, možda bih imao više prijatelja...

Na jednom neveselom mjestu upoznao sam čovjeka koji me privukao svojom vedrinom. Prijalo mi je njegovo društvo, znao je zanimljivo pričati, o čudnim običajima iz svoga sela, o starim radijskim pjevačima koji nikada nisu snimili ploču, o Crnoj kraljici koja je otvorila liticu da isteče jezero, o mačku koji je pio i mezio sa vlasnikom, o kradljivcima stoke, vilinskim kolima  ili o kruškama, znao je najmanje 50 različitih vrsta krušaka! Bio je amaterski slikar, hvalio se da je svojevremeno dobro imitirao poznate slikare naivce, kopije prodavao dubrovačkoj galeriji, punio njemačke stanove šarenim pijevcima i od toga napravio kuću. Lijepo je pripovjedao, gestikulirao, imitirao glasove, nasmiješen... Uživao je u svojim pričama. Ja sam uživao više od njega, u njegovom svijetu od žarkih boja.

Sreo sam ga jedne večeri, nije se smijao, bio je blijed, umoran. Ispričao mi je da je nakon deset godina ponovo bio u svom selu gdje su ekshumirali žrtve zakopane u voćnjaku. Dijelove skeleta položili su na najlonsku plahtu a on je u jednoj lobanji odmah prepoznao svog amidžu. Bilo je dovoljno da zamisli vrh nosa, obrve iznad praznih duplji i meso se nekako samo, kako mi je rekao, “navlačilo na kosti”.

“Valjda zato što sam slikar, u životu sam uradio mnogo portreta”.

Ostatak vrelog dana proveo je sjedeći u hladovini. Seljaci su mu donosili lobanje a on ih je prepoznavao, škiljio i “dozivao meso na kosti”. U ranu zoru, dok su svi spavali, otišao je iz sela.

Kada smo se ponovo sreli ispričao mi je da je opet bio u selu, ali samo pola sata. Noć prije zatekao je oca kako plače u spavaćoj sobi i ponavlja da se želi vratiti kući. Starcu su od suza omekšali obrazi, rekao mi je, kao u djeteta. Pokušao je da ga smiri, objašnjavao da nema više kuće, zapaljena je, nema više ni rodbine, pobijena je ili protjerana, a i njive su podivljale, ne mogu se prepoznati. Otac je slušao, brisao suze, pio vodu i dok mu se kocka šećera topila na jeziku, naglo prenuo i rekao:

“Ostala je jabuka, sigurno nisu posjekli staru jabuku”!

Slikar je ujutro sjeo na avion, otišao u selo i posjekao jabuku.

Pokušavao sam da ne razmišljam o svom ocu. Vjerovao sam da ne bi razumio moj sumanuti bijeg, mislio sam da on život doživljava kao i svaki drugi mehanizam nad koji se nadnosio dok ga popravlja, gdje svaki zupčanik mora pokretati neku polugu a svaki okret mora imati svrhu.

Mislio sam, a ne znam otkud mi tolika arogancija, da on ne bi razumio da ja život vidim kao rijeku - kao da je to posebno originalna i komplicirana ideja. Samozadovoljno sam je razrađivao i zaključivao kako postoje tri načina za preživljavanje u rijeci. Najlakše je baciti se u bujicu, zaroniti i pustiti da te struja nosi. Iako se radi o smjelom skoku, to nije hrabrost, naprotiv – predaja. Hrabrost je držati glavu nad vodom, održavati se na površini, gledati blatnjavu pjenu i pokušati razumjeti. Postoji i treći način, najbjednija škola plivanja kojoj i ja pripadam -  glavu držim nad vodom, ne zato što pokušavam da razumijem nego zato što nemam snage da učestvujem.

Ovu taktiku sam dosljedno poštovao i koncentrirano pazio da godinama niučemu ne učestvujem. Možda zato tako malo pamtim, sva sjećanja mogu stati u jedan dan. A možda sam pušio previše hašiša?

Divim se ljudima koji pamte. Čudim se kako se sjećaju datuma, čitavih rečenica, rekonstruišu dane od zore do sumraka... Meni su čitave godine u mraku. Mogu se sjetiti nekih događaja, mogu ih i hronološki poredati, ali ih ne mogu smjestiti u njihovo vrijeme, mjesece i godine kojima pripadaju. Ponekad, opet, mogu se sjetiti dijelova događaja, dijelova rečenica, ali akteri su u magli...

Ne mogu se sjetiti kako sam saznao da mi je umro otac. Sjećam se mučnine.