Ima li opozicije ubijanju i zašto ne
U trećoj godini pandemije, već postaje teško pisati o bilo čemu u vezi sa njom. Političke i intelektualne elite širom sveta ujedinjene su u stavu da to nije više bitna tema, a na višak smrtnosti privikao se i narod. Prema zvaničnim podacima, tokom poslednje 2 godine od kovid-19 preminulo je preko 6 miliona ljudi, od toga u Evropi preko 1.700.000, a u Srbiji do aprila 2022. godine skoro 16.000.
Institucije zadužene za saopštavanje podataka o broju umrlih i dalje tvrdoglavo obmanjuju javnost prikazujući umanjene cifre. Kada uzmemo u obzir podatke o višku smrtnosti - broj preminulih koji odudara od višegodišnjih proseka - situacija je ipak drastično gora nego što se zvanično prikazuje. Ukoliko poredimo sa 2019. godinom koja po svemu odgovara proseku, u Srbiji je tokom pandemije ukupan višak umrlih 54.950. Tokom 2020. višak umrlih iznosio je 13.991, a u 2021. godine čak 34.938. Za samo 2 meseca 2022. godine za koje imamo podatke, ovaj broj iznosi 6.021.
Više je odgovora na pitanje zašto je to tako, i ovo pitanje smo već razmatrali u tekstu koji smo u Betonu objavili pre 2 godine “Klasni biološki rat – elite i KOVID protiv stanovništva”.
U Srbiji je, kao i u mnogim drugim liberalno-kapitalističkim zemljama, došlo do konsenzusa između svih političkih opcija da od zaustavljanja epidemije treba odustati i držati se koncepta “zaravnjenja krive”, odnosno razvlačenja epidemije na što duži vremenski period kako bi se tobože smanjio pritisak na zdravstveni sektor.
Veliki povratak na političku scenu ideje o „preživljavanju najsposobnijih“ rezultirao je desetinama hiljada mrtvih u Srbiji, i milionima mrtvih u svetu. Na političkom planu, ovu ideju propagirale su ili joj se priklonile ne samo političke opcije krajnje desnice već i političke opcije centra, levog centra, pa, da stvar bude gora, i levice.
Izbori 2020. godine odigravali su se u nešto drugačijem setingu od ovogodišnjih.
Vlast je oko mesec dana zapravo sprovodila mere borbe sa epidemijom, odnosno primenjivala strategiju „0 slučajeva“, popularno nazvanu kineskim modelom. Ona u Srbiji nije primenjivana u celosti, a ni dosledno, pa su i njeni rezultati bili delimični u odnosu na uspešno suzbijanje epidemije u Kini i drugim zemljama koje su sprovodile dosledno ovaj model. Ipak, koliko god delimični, bili su neuporedivo bolji od onoga što je usledilo kasnije, i doprineli su tome da od januara do maja 2020. godine Srbija ima ne višak, nego 1360 umrlih manje u odnosu na godinu pre pandemije.
U tabeli u prilogu možete pogledati poređenje podataka o višku umrlih 2020 - 2022 godine.

Otkad je u maju 2020. godine vlast odustala od modela suzbijanja epidemije i prešla na „zaravnjenje krive“, situacija se vremenom sve više pogoršavala. I inače loš model “zaravnjenja krive” nije se ni u celosti ni dosledno primenjivao, što je dovelo do očekivano katastrofalnih rezultata. Svakako se nije suzbila epidemija jer to nije ni bio cilj modela, a pored toga i zdravstveni sistem je bio preopterećen i ljudi su masovno umirali od kovid-19, a uprkos izobilju u pogledu vakcina, Srbija ni dan danas nije prešla polovinu vakcinisanog stanovništva.
I to je situacija u kojoj smo dočekali nove izbore.
IMA LI KORONE NA BIRAČKIM MESTIMA?
Ovoga puta, kovid-19 nije bila tema ama baš ni jedne jedine političke opcije koja je učestvovala na izborima, uključujući i vlast. Naravno da od dežurnih mračnjaka sa desnice poput Branimira Nestorovića ili Jovane Stojković ne bismo mogli da čujemo ništa smisleno na temu pandemije, uprkos više od 50 hiljada mrtvih u Srbiji, ali ipak, od velikih uzdanica bilo kakve naznake progresivnog razmišljanja iz opozicije takođe se nije mogla čuti ni reč.
Biračka mesta gotovo da uopšte nisu bila zaštićena; uprkos ponegde istaknutim uputstvima o merama (obaveznog) nošenja maske ili držanja razdaljine, video snimci iz izbornog dana pokazuju da nije postojalo veliko interesovanje za njihovo poštovanje.
Pored toga, u prvom planu izbornog marketinga ama baš svih kandidovanih opcija nije postojao ni najmanji osvrt na postojanje pandemije. Bukvalno, sve druge teme su bile važnije od desetina hiljada mrtvih, i stotina hiljada nevakcinisanih.
Virusolog i mikrobiolog Veterinarskog specijalističkog instituta u Кraljevu Milanko Šekler objasnio je da je u pitanju veoma jednostavna taktika. Korona, kaže Šekler, nije uopšte u fokusu izbornih tema i stranaka: „Izgleda da ih to ne zanima zato što izgleda i jedne i druge podjednako zanimaju svi glasovi – i vakcinisanih i nevakcinisanih, pa daj da ne kažem nešto protiv nevakcinisanih jer treba i oni da me zaokruže. To je politizacija i to me nervira“.

I hear you, bro.
ČEGA IMA AKO KORONE NEMA?
Ponašanje kandidata i kandidatkinja različitih izbornih opcija u toku izborne noći, kao i kasniji zaplet posebno u vezi sa beogradskim izborima, otkrivaju tendenciju koja stvarno nervira (i smara) i to već dosta dugo. Temelj svake političke opcije na kraju uvek bude – oportunizam. Naravno da se neće pričati o vakcinaciji kada se napravio prostor antivakserima da dominiraju u javnom diskursu; naravno da se neće pričati o mrtvima od kovid-19, kada u javnosti dominira nadrilekarstvo.
Više od 50.000 umrlih nije bilo dovoljna motivacija opoziciji da izvrši temeljnu samokritiku/reviziju svojih stavova spram epidemije i mera za njeno suzbijanje, iako je ovo morala da bude ključna tačka kritike vlasti u ovom istorijskom trenutku.
Čak i naizgled progresivne opcije oportunistički ćute, neoglašavajući se ni o mrtvima ni o vakcinaciji, slaveći ili tugujući pred kamerama povodom svojih izbornih pobeda ili poraza u zatvorenim prostorijama, bez nošenja zaštitnih maski. Dok, na primer, deo radničke klase, tim prigodama oličen u novinarskoj profesiji, takođe provodi radni dan na zadatku, bez ikakve zaštite.
U okolnostima u kojima sveukupna politička i intelektualna elita, na svetu i u Srbiji, sprovodi dvogodišnji koncenzus da je sasvim OK žrtvovati zdravlje i živote ljudi na oltaru kapitala, naravno da epidemija i broj mrtvih neće biti tema.

Kako se političko polje pomera nadesno, tako će sve političke opcije oportunistički skretati desno. U praksi smo to videli već mnogo puta, na drugim temama. Nije moguće govoriti o genocidu u Srebrenici usled zacementiranog spina da je „genocid u Srebrenici“ = „genocidan srpski narod“, odnosno usled pokušaja vladajućih elita Srbije da sopstvene ratne zločine pripišu celokupnom (sopstvenom) narodu. Nemoguće je konstatovati realnost o nezavisnom Kosovu i višegodišnjem zlostavljanju i ubijanju Albanaca i Albanki koje su vlasti Srbije sprovodile u vreme kada ono nije bilo nezavisno. Nemoguće je govoriti o realnom broju žrtava NATO bombardovanja Jugoslavije, kao da mrtvi nisu važni ako njihov broj nije preuveličan. I to su samo neki od najočiglednijih primera.
Na tu listu, dodajemo sada i potpuno odsustvo političke odgovornosti u pogledu pandemije.
Sa tim na umu – o kakvoj tačno opoziciji i opoziciji čemu mi ovde govorimo ako ne postoji ni minimum protivljenja masovnom ubijanju naroda?
U tom ključu može se gledati i aktuelna opoziciona zavrzlama u Beogradu, ako se za trenutak zanemare pregovori na liniji Vučić-Đilas. Čovek bi pomislio da se za preko 20 godina od 5. oktobra promislila, analizirala, kritikovala politika “ajmo zajedno protiv, a posle, kako ćemo-lako ćemo”. Pod parolom “da se otarasimo zla” naizgled cela opozicija je bila spremna da se ujedini: Ujedinjeni za pobedu, Moramo, Dveri, NADA, Zavetnici, Ajmo ljudi. Oportunizam se ovde, pored očiglednog, ogledao i u utisku da sveukupna opozicija oseća zadovoljstvo usled proste prilike da njeni predstavnici/ce budu zastupljeni u skupštini grada. Ovom načinu razmišljanja žrtvovani su i bilo kakvi obrisi ideološkog određenja koje je neka grupacija eventualno imala. “Lokalna pitanja prevazilaze ideologije” - izuzetno netačna tvrdnja - postala je glavna mantra prizivanja postizbornog ujedinjenja opozicije.
Makar dok stvari, iz oportunističkih razloga (heh) nisu krenule da se raspadaju.