Beton br.242
Četvrtak 05. maj 2022.
Pišu: Jelena Veljić & Emil Kovač

Ima li opozicije ubijanju i zašto ne

U trećoj godini pandemije, već postaje teško pisati o bilo čemu u vezi sa njom. Političke i intelektualne elite širom sveta ujedinjene su u stavu da to nije više bitna tema, a na višak smrtnosti privikao se i narod. Prema zvaničnim podacima, tokom poslednje 2 godine od kovid-19 preminulo je preko 6 miliona ljudi, od toga u Evropi preko 1.700.000, a u Srbiji do aprila 2022. godine skoro 16.000.

Institucije zadužene za saopštavanje podataka o broju umrlih i dalje tvrdoglavo obmanjuju javnost prikazujući umanjene cifre. Kada uzmemo u obzir podatke o višku smrtnosti - broj preminulih koji odudara od višegodišnjih proseka - situacija je ipak drastično gora nego što se zvanično prikazuje. Ukoliko poredimo sa 2019. godinom koja po svemu odgovara proseku, u Srbiji je tokom pandemije ukupan višak umrlih 54.950. Tokom 2020. višak umrlih iznosio je 13.991, a u 2021. godine čak 34.938. Za samo 2 meseca 2022. godine za koje imamo podatke, ovaj broj iznosi 6.021.

Više je odgovora na pitanje zašto je to tako, i ovo pitanje smo već razmatrali u tekstu koji smo u Betonu objavili pre 2 godine “Klasni biološki rat – elite i KOVID protiv stanovništva”.

U Srbiji je, kao i u mnogim drugim liberalno-kapitalističkim zemljama, došlo do konsenzusa između svih političkih opcija da od zaustavljanja epidemije treba odustati i držati se koncepta “zaravnjenja krive”, odnosno razvlačenja epidemije na što duži vremenski period kako bi se tobože smanjio pritisak na zdravstveni sektor.

Veliki povratak na političku scenu ideje o „preživljavanju najsposobnijih“ rezultirao je desetinama hiljada mrtvih u Srbiji, i milionima mrtvih u svetu. Na političkom planu, ovu ideju propagirale su ili joj se priklonile ne samo političke opcije krajnje desnice već i političke opcije centra, levog centra, pa, da stvar bude gora, i levice.

Izbori 2020. godine odigravali su se u nešto drugačijem setingu od ovogodišnjih.

Vlast je oko mesec dana zapravo sprovodila mere borbe sa epidemijom, odnosno primenjivala strategiju „0 slučajeva“, popularno nazvanu kineskim modelom. Ona u Srbiji nije primenjivana u celosti, a ni dosledno, pa su i njeni rezultati bili delimični u odnosu na uspešno suzbijanje epidemije u Kini i drugim zemljama koje su sprovodile dosledno ovaj model. Ipak, koliko god delimični, bili su neuporedivo bolji od onoga što je usledilo kasnije, i doprineli su tome da od januara do maja 2020. godine Srbija ima ne višak, nego 1360 umrlih manje u odnosu na godinu pre pandemije.

U tabeli u prilogu možete pogledati poređenje podataka o višku umrlih 2020 - 2022 godine.

Višak smrtnosti tokom pandemije u odnosu na 2019. godinu

Otkad je u maju 2020. godine vlast odustala od modela suzbijanja epidemije i prešla na „zaravnjenje krive“, situacija se vremenom sve više pogoršavala. I inače loš model “zaravnjenja krive” nije se ni u celosti ni dosledno primenjivao, što je dovelo do očekivano katastrofalnih rezultata. Svakako se nije suzbila epidemija jer to nije ni bio cilj modela, a pored toga i zdravstveni sistem je bio preopterećen i ljudi su masovno umirali od kovid-19, a uprkos izobilju u pogledu vakcina, Srbija ni dan danas nije prešla polovinu vakcinisanog stanovništva.

I to je situacija u kojoj smo dočekali nove izbore.

IMA LI KORONE NA BIRAČKIM MESTIMA?

Ovoga puta, kovid-19 nije bila tema ama baš ni jedne jedine političke opcije koja je učestvovala na izborima, uključujući i vlast. Naravno da od dežurnih mračnjaka sa desnice poput Branimira Nestorovića ili Jovane Stojković ne bismo mogli da čujemo ništa smisleno na temu pandemije, uprkos više od 50 hiljada mrtvih u Srbiji, ali ipak, od velikih uzdanica bilo kakve naznake progresivnog razmišljanja iz opozicije takođe se nije mogla čuti ni reč.

Biračka mesta gotovo da uopšte nisu bila zaštićena; uprkos ponegde istaknutim uputstvima o merama (obaveznog) nošenja maske ili držanja razdaljine, video snimci iz izbornog dana pokazuju da nije postojalo veliko interesovanje za njihovo poštovanje.

Pored toga, u prvom planu izbornog marketinga ama baš svih kandidovanih opcija nije postojao ni najmanji osvrt na postojanje pandemije. Bukvalno, sve druge teme su bile važnije od desetina hiljada mrtvih, i stotina hiljada nevakcinisanih.

Virusolog i mikrobiolog Veterinarskog specijalističkog instituta u Кraljevu Milanko Šekler objasnio je da je u pitanju veoma jednostavna taktika. Korona, kaže Šekler, nije uopšte u fokusu izbornih tema i stranaka: „Izgleda da ih to ne zanima zato što izgleda i jedne i druge podjednako zanimaju svi glasovi – i vakcinisanih i nevakcinisanih, pa daj da ne kažem nešto protiv nevakcinisanih jer treba i oni da me zaokruže. To je politizacija i to me nervira“.

I hear you, bro.

ČEGA IMA AKO KORONE NEMA?

Ponašanje kandidata i kandidatkinja različitih izbornih opcija u toku izborne noći, kao i kasniji zaplet posebno u vezi sa beogradskim izborima, otkrivaju tendenciju koja stvarno nervira (i smara) i to već dosta dugo. Temelj svake političke opcije na kraju uvek bude – oportunizam. Naravno da se neće pričati o vakcinaciji kada se napravio prostor antivakserima da dominiraju u javnom diskursu; naravno da se neće pričati o mrtvima od kovid-19, kada u javnosti dominira nadrilekarstvo.

Više od 50.000 umrlih nije bilo dovoljna motivacija opoziciji da izvrši temeljnu samokritiku/reviziju svojih stavova spram epidemije i mera za njeno suzbijanje, iako je ovo morala da bude ključna tačka kritike vlasti u ovom istorijskom trenutku.

Čak i naizgled progresivne opcije oportunistički ćute, neoglašavajući se ni o mrtvima ni o vakcinaciji, slaveći ili tugujući pred kamerama povodom svojih izbornih pobeda ili poraza u zatvorenim prostorijama, bez nošenja zaštitnih maski. Dok, na primer, deo radničke klase, tim prigodama oličen u novinarskoj profesiji, takođe provodi radni dan na zadatku, bez ikakve zaštite.

U okolnostima u kojima sveukupna politička i intelektualna elita, na svetu i u Srbiji, sprovodi dvogodišnji koncenzus da je sasvim OK žrtvovati zdravlje i živote ljudi na oltaru kapitala, naravno da epidemija i broj mrtvih neće biti tema.

Kako se političko polje pomera nadesno, tako će sve političke opcije oportunistički skretati desno. U praksi smo to videli već mnogo puta, na drugim temama. Nije moguće govoriti o genocidu u Srebrenici usled zacementiranog spina da je „genocid u Srebrenici“ = „genocidan srpski narod“, odnosno usled pokušaja vladajućih elita Srbije da sopstvene ratne zločine pripišu celokupnom (sopstvenom) narodu. Nemoguće je konstatovati realnost o nezavisnom Kosovu i višegodišnjem zlostavljanju i ubijanju Albanaca i Albanki koje su vlasti Srbije sprovodile u vreme kada ono nije bilo nezavisno. Nemoguće je govoriti o realnom broju žrtava NATO bombardovanja Jugoslavije, kao da mrtvi nisu važni ako njihov broj nije preuveličan. I to su samo neki od najočiglednijih primera.

Na tu listu, dodajemo sada i potpuno odsustvo političke odgovornosti u pogledu pandemije.

Sa tim na umu – o kakvoj tačno opoziciji i opoziciji čemu mi ovde govorimo ako ne postoji ni minimum protivljenja masovnom ubijanju naroda?

U tom ključu može se gledati i aktuelna opoziciona zavrzlama u Beogradu, ako se za trenutak zanemare pregovori na liniji Vučić-Đilas. Čovek bi pomislio da se za preko 20 godina od 5. oktobra promislila, analizirala, kritikovala politika “ajmo zajedno protiv, a posle, kako ćemo-lako ćemo”. Pod parolom “da se otarasimo zla” naizgled cela opozicija je bila spremna da se ujedini: Ujedinjeni za pobedu, Moramo, Dveri, NADA, Zavetnici, Ajmo ljudi. Oportunizam se ovde, pored očiglednog, ogledao i u utisku da sveukupna opozicija oseća zadovoljstvo usled proste prilike da njeni predstavnici/ce budu zastupljeni u skupštini grada. Ovom načinu razmišljanja žrtvovani su i bilo kakvi obrisi ideološkog određenja koje je neka grupacija eventualno imala. “Lokalna pitanja prevazilaze ideologije” - izuzetno netačna tvrdnja - postala je glavna mantra prizivanja postizbornog ujedinjenja opozicije.

Makar dok stvari, iz oportunističkih razloga (heh) nisu krenule da se raspadaju.

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.