Beton br.142
Sreda 18. decembar 2013.
Piše: Mirnes Sokolović

DŽABA STE KREČILI

 

 

Na našem kritičkom poprištu već neko vrijeme traje usudna borba Dobra i Zla. Poststrukturalistička  korektnost, kao divovski protivpožarni aparat, herojski se suočava na našem literarnom nebu s mračnim ognjem nacionalističkih strasti, gaseći ga pjenušavim oblacima svoje anđeoske luminoznosti ustrajno, već godinama, iako se svi neodgovorni i ne osvrću na tu sveopštu opasnost nad svojim glavama. To se nad nama etička odgovornost veličajno bije protiv nehumane neodgovornosti a da mi često ne osjećamo tu najveličajniju borbu našeg vremena! Takve halucinacije su me, priznajem, morile, kao utvare, dok sam čitao, slučajno jednu za drugom, kritičke knjige posvećene srpskim temama, studiju „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ Dejana Ilića i zbirku eseja i kritika „Na promaji“ Slobodana Vladušića.[1] Na početku moram naglasiti da mi se nekad priviđalo da ta dva autora gledaju aktuelni srpski književni trenutak (i istoriju srpske književnosti) iz sučeljenih pozicija, proturječeći jedan drugome, po svojim konceptima, u akademskim registrima.

 

progon1

                                      Lazar Bodroža: PROGON

 

 

 

Tranziciona redukcija književnosti

 

Dejan Ilić, kao kritik, posljednjom se svojom knjigom, insistirajući na (kolektivnoj) odgovornosti, otkrio kao svijetlo otjelovljenje moralne čistote i subverzivnosti.[2] Masovni zločini, počinjeni sa srpske strane devedesetih godina, po Iliću, nalažu da ono što zovemo srpskom književnošću druge polovine 20. stoljeća tumačimo i vrednujemo ukrštanjem koncepata tranzicione pravde i kategorija kulture i identiteta. (8) I uopšte u ovoj knjizi, Dejan Ilić mnogo polaže na humane riječi „moralna obnova“, „politička, društvena i kulturna rekonstrukcija“, „moralni preobražaj društva“, obazrivo se zalažući za lijepe manire pristojnog sklapanja civilizovanih političkih i društvenih aranžmana. (23) U tranzicionoj pravdi ključnu ulogu imaju zakonodavstvo i sudska praksa, međutim, pita se Ilić, kako će se društvo obnoviti na manjkavim osnovama? Tranzicione mjere moraju biti provedene uporedo s mjerama odgovarajuće politike kulture. Zahtjevi tranzicione pravde, po Iliću, jesu ustvari zahtjevi da se promijene kulturne osnove društva ogrezlog u zločinu. Tu on dolazi onda na polje književnosti, videći prevrednovanje postojećih tradicija, ali i isticanje njihove uloge u pravdanju ili poricanju zlodjela, između ostalog, kao uporišnu vrijednosnu tačku i validnu moralnu poziciju. Ilić kulturu shvata kao jedno polje na kojem se nude različiti obrasci, kao alatke, takmičeći s drugim obrascima ili alatkama za prevlast, koja se ostvaruje blagodareći tekućim odnosima moći. U tom priboru moguće je odabrati najcjelishodniju alatku s obzirom na kontekst. Tako da se dominantna identitetska matrica može ne samo kritikovati, ne samo prevrednovati, nego i mijenjati, samo što zato treba Moći, da se realizira odabir alata. Ko je taj sveti moćnik koji će učiniti da se ovo carstvo zemaljsko tranzicijske pravde konačno ostvari, ko je taj svemoćni mesija koji će pomoći da se naša literarna zemlja moralno preobrazi, u ovoj knjizi se ne kaže izrijekom, iako je jasno kako se autor nada da će liberalni sistem svojim svijetlim pridolaskom konačno pročistiti naše duše. Možda se iščekuje ukazanje onog etičara koji je zapravo najmoralniji i najodgovorniji, čiji najjače danas udara u medijske talambase, izdaleka najavljujući svoj dolazak, to je čitav gorostas od moralnosti i zove se Ljudska prava! Tama totalitarističkih zločinačkih režima tada će se, kao što se noć odmijeni u dan, pretvoriti u prozračnu liberalnu svjetlost. Amin!

 

Na tom putu Ilić smatra da srpsku književnost druge polovine 20. stoljeća „treba misliti iz perspektive događaja iz devedesetih“. Uostalom, već predugo je, kako primjećuje Jaus, istorija književnosti bila istorija autora i djela umjesto istorija datog razdoblja i društva. (86) Šta je ta književnost, šta su uopšte ti autori i njihova djela, nakon što je Dejan Ilić odlučio prevrednovati pola stoljeća književnosti, pred jednim humanim zadatkom kao što je tranziciona pravda? Ko je sad taj larpurlar-černosotenac i potajni srbofil koji smije reći da je to pretenciozan metod koji vodi nepažljivom poistovjećivanju i reduciranju različitih djela? Sva ta djela i svi pisci imaju da posluže u ime ostvarenja tog projekta, u jednoj književnoj istoriji dostojnoj tranzicijske pravde, pa makar ne ostalo ni slovca od onoga što su oni stvarno rekli, samo kako bi se pročistile naše duše, kao odžaci! Ona nezemaljska tišina iz Hiperborejaca nakon survavanje glečera na Špicbergenu mora da ima neke veze s mukom koji bi u Sarajevu nastupio nakon groma jedne granate! Ima da natjeramo Rjepnina da prizna svoje skrivena četnička osjećanja! Mora da je on već četrdeset godina ranije snivao onakvo podizanje crvenih gunjeva srpske vojske! Mora da se u Davičovom liričestvu skriva neka snaga koja bi nam mogla pomoći da se othrvamo sa mračnim zločinačkim porivima! A Boris Davidovič, prije nego je skočio u ključali kotao, na trenutak se zamislio nad sudbinom svoje sabraće iz Keraterma! Suštinsko objašnjenje svakog djela se, kaže Ilić riječima Burdijea, nalazi izvan tog djela. (86)

 

Naravno, Dejan Ilić ne prilazi u ovoj knjizi svome poslu tako nepametno i nepažljivo, da bi razrađivao najgore implikacije koje proizlaze iz tog njegova metoda, i on doista s pravom kritikuje romane Slobodana Selenića zbog stereotipnog građenja npr. likova stranaca, samo što to radi neprestano i naporno moralizirajući, umjesto da dostojno obavi posao književnog kritičara, uočavajući manjkavosti tih Selenićevih romana na nivou motivacije i individualizacije likova. Tako on, naprimjer, Seleniću prigovara što u Prijateljima s Kosančićevog venca nije napravio zaokret u kojem bi se njegovi likovi Vladan i Istref emancipirali od kolektiva i kolektivne svijesti, dozvoljavajući katarzičku transformaciju likova, pa čak i njihovu homoseksualnu romansu, dok je njegov problem sa Stevanom Medakovićem, kao književnim likom, to što se doima kao loš analitičar političkih i društvenih prilika međuratne Jugoslavije. (203) Je li to Ilić hoće reči da bi to bili dobri romani da je Selenić sproveo njegove recepte? Dejan Ilić, dakle, kritikuje Selenića više zbog onoga što je taj pisac propustio uraditi (da bi zadovoljio kritičarev politički ukus), umjesto zbog onoga kako je to on stvarno književno napravio. Ako su jedine manjkavosti Selenićevih romana ono što mu spočitava Ilić, onda je to najveći kompliment koji se, Seleniću kao piscu, mogao udijeliti, jer mu se priznaje umjesnost da koherentno i dovršeno realizira svoje (ideološke) intencije. Zaokupljen svojim liberalnim stavovima i političkim pothvatom, snivajući o humanoj književnosti što prikazuje samo uzorite junake koji se fino ponašaju, Dejan Ilić previđa da Selenić, kada bi ispunio liberalne vrijednosti koje literaturi propisuje, ne bi onda bio Slobodan Selenić nego Nenad Veličković ili Lamija Begagić.

 

progon2

 

Kako je Bafi spasila Ljiljanu Habjanović Đurović

 

Slobodan Vladušić, za razliku od Dejana Ilića, neprestano insistira na estetskim vrijednostima: on zabrinuto piše da će dolazak Fondacije na mjesto Države u književnom prostoru rezultirati partikularizacijom književnosti i ukidanjem homo poeticusa. (11) Književnost se pod pritiskom Fondacije, piše Vladušić, pretvara u fondacijske i tržišne žanrove: u humanistički roman, naprimjer. U odlučivanju koji će rukopis podržati, Fondacija se prije vodi „etičkim“ nego „estetskim“, a estetska vrijednost, kaže čak Vladušić, nema nikakvu važnost za Fondaciju. Vladušić se protivi toj partikularizaciji književnosti, jer je čak i Kišu bile strana svaka manjinska književnost, književnost bilo koje manjine, političke, etničke, seksualne, zato što je književnost jedna i nedjeljiva, dobra ili loša. Sve to što Vladušić misli, to je zasada jako lijepo, i on vidi, deklamativno, neke stvari pred kojim Dejan Ilić, naprimjer, ostaje blaziran. Kada Vladušić, međutim, u istoj knjizi počne pisati o Berlinskom oknu Saše Ilića, čitajući ga, kako kaže, prvo iz „poetičkog ugla“ (sic!), on će primijetiti da je to djelo pravi pripovjedački događaj, djelo vrsnog pripovjedača, sa scenama doista nesvakidašnje inspiracije, djelo s najefektnijim pasažima u savremenoj srpskoj prozi, itd. (136) Međutim! Te će „pripovjedačke-tematske akrobacije“, kaže dalje Vladušić, ostati u drugom planu jer je ova knjiga pisana sa sviješću o angažovanosti. Maloprije brižnik nad homo poeticusom, Vladušić sada, kao pravi komesar, razdvaja poetičke akrobacije od angažmana, diskvalifikujući jednu knjigu kao humanistički žanr i promašenu šansu, zato što pravi analogiju između srpskih i nacističkih zločina. Zar nije književnost jedna i nedjeljiva? On, dakle, najednom kao aparatčik famozne Fondacije, kao ždanovist, razdvaja formu i sadržinu kao svjetlost od tame, likvidirajući jedan roman zbog etičkih kvaliteta, zato što se ne slaže s njegovim političkim vizijama, iako nema nikakvih estetskih prigovora, služeći se sličnom metodom kao Dejan Ilić kod Selenića. Otkud to da Vladušić, kao homo poeticus, razdvaja sada poetičke karakteristike od angažovane romaneskne svijesti, denuncirajući formalna rješenja, sastavne dijelove samog djela, kao nekakve poetičke akrobacije? Etičko najednom Vladušiću postaje važnije od estetskog. Otkud je prema toj Vladušićevoj logici Berlinsko okno kao humanistički žanr nesvakidašnje, ako estetska vrijednost Fondaciji ne znači ništa, kako je maloprije rekao? Kako to da je Fondacija podržala jedan vrijedan roman ako joj estetsko posvema irelevantno? Kako to da se Vladušiću, kao kritičaru, sviđaju formalne akrobacije blagodareći kojima ta svijest o angažovanosti ne bi ni postojala, jer se jedino tu i realizira? Na drugom mjestu Vladušić će samom sebi još jače proturječiti: pišući o romanu Svih žalosnih radost Ljiljane Habjanović Đurović, nadvladaće sebe samog i presuditi da to djelo ne mora biti poimano kao loš roman, iako, kako sam primjećuje, autorka nije ni pokušala da zanjiše psihološko klatno likova niti inkorporira bar zrno neizvjesnosti u opštepoznatu biblijsku priču. Zašto to nije loš roman? Zato što se danas pišu tekstovi o serijama kakva je Buffy, the vampire slayer, umjesto o Uliksu. I zato što je taj roman dokument jedne kulturne situacije i jednog čitalačkog ukusa, kaže Vladušić. Zar i oni fondacijski žanrovi nisu takvi dokumenti, pa ih je Vladušić proglasio maloprije za loše? Radi se zapravo o tome da ovaj borac-kišovac protiv svake manjinske književnosti, sada odjednom unutar korica iste knjige postaje pravi poststrukturalistički relativist pa povodom jednog biblijskog romana tvrdi da je teško utvrditi šta je uopšte književna vrijednost, jer je sve dokument određenog ukusa i jer se tekstovi pišu i o najglupljim tv-serijama.

 

progon3

 

Moralistička nadmenost kritičara

 

Sve su to proturječja čudna samo onome koji ne vidi da su i Vladušić i Dejan Ilić pobornici jednog paraliterarnog poststrukturalističkog čitanja književnosti, moralizatorskog. Njihovi su morali, istina, dijametralno suprotni, iako im zajednička ta akademska akrobatika uštimavanja citata i teorija koja služi sama sebi. Kad im se u tekstu uklope dvije teorijice, oni su sretni kao da su objasnili cijeli svijet. Doista, bolje se malo tekstualno poigrati lijepim vrijednostima kad one već ne mogu biti ostvarene, kad već odbijamo svaku mogućnost da se ne ostvare, ostajući čistih ruku kao djeca. Ta je samosposvećena igra i jedini jemac moralne usaglašenosti njihovih knjiga, unutar sebe. Oni, kao teoretičari, dijele i jednu etičku smirenost, jedno zadovoljstvo samim sobom, jednu moralističku nadmenost, kao sigurnost da se angažuju u pravi trenutak na pravom mjestu, na pravi način, bezbrižni kao da su plaćeni zasluženim stipendijama. Lijepo je vidjeti takvo zadovoljstvo u današnje vrijeme, kad i ne slutimo gdje bi mogla otići naša riječ, dok se glasamo po partiturama koje su nam već prethodno isporučene, a kao angažovani intelektualci i pisci lako postajemo buržuji poput Camusa i Sartra. I Vladušić i Ilić se hvastaju svojom individualnošću, a ustvari reprodukuju najprisutnije jezike akademskog tumačenja književnosti, govoreći samo ono što su čuli na predavanjima, okruženi tisućama nevidljivih katedri. Neću poistovijetiti Vladušićev i Ilićev angažman po osnovu unosnosti: jer dok se kod prvog ti koncepti mogu propovijedati na katedrama u Beogradu i Novom Sadu, za promicanje drugog ipak treba otići u Budimpeštu. Dok prvi angažman podrazumijeva sigurnost koju jamči državna kulturna politika, zbog drugog treba uvijek iznova strepiti pred milosrdnošću evropskih i svjetskih fondova.

 

Zajednička im je, međutim, jedna ignorancija književnosti. Vladušić, kao kritičar, tu je i licemjerniji, jer se kao nacional-kritičar neprestano poziva na estetske vrijednosti, nasuprot Ilića koji izravno nastupa s jednom žestokom političkom vjerom u tumačenju književnosti. Vladušić, naprimjer, najnormalnije potpisuje manifest grupe P-70 u kojem se frazerski protivi lošem književnom ukusu i političkoj službi, a potom promovira djetlićki roman „Top je bio vreo“ svoga suborca Vladimira Kecmanovića zato što autor hrabro razbija stereotipe o građanskom ratu u Bosni. Dejan Ilić, s druge strane, uvjereno objavljuje nedovršena djela, romane završene prije nego su i postali romanima, kao u slučaju Planinskog zraka Viktora Ivančića,[3] ili jednu pokidanu iznemoglu književnost, s likovima kao blijedim utvarama u nedovršenim skicama, jednu književnost smislenu samo zato što je pogodna za interpretaciju pred studentima rodnih studija, brižnu prema LGBT pravima, kao što je zbirka priča Jednosmjerno Lamije Begagić. Kad bude pisao o Ministarstvu boli Dubravke Ugrešić jedini kvalitet te knjige koji će pomenuti jeste to što otvara pitanje seksualnog zlostavljanja muškaraca u ratu. Zar istu funkciju ne bi mogao imati neki članak? To su, međutim, čitanja i književna djela lijepih vrijednosti kojim se može mahati kao zastavama, jer ne zaboravimo da je suštinsko objašnjenje svakog djela uvijek izvan njega! Mi ipak zadržavamo mogućnost da ostanemo malo fleksibilniji, ne ovako apodiktični, jer nije ključ čitanja svakog djela nužno izvan njega. Ilićeva studija važna je kao intelektualno osmišljenje neke možebitne državne intervencije u zakonu i kulturi, koja vjerovatno nikada neće biti realizirana, pa ova teorijska knjiga najviše služi samoj sebi, kao etička etiketa.

 

InvisiblesArcadiaDummies

 

Ostavljam pak otvorenom opciju da važnost Ilićeve ili Vladušićeve studije ne mogu shvatiti oni koji su zaslijepljeni autonomijom i besmislom književnosti, kao neki lovci na leptirove.[4] Nevažno je to što oni kažu da vjerovati u autonomiju književnosti ne znači shvatati književno djelo isključivo kao čudo jezika, neko lirsko pletenje lišeno društvenih implikacija, nego znači zalagati se da književnost bude nezavisna od građanskog utilitarizma, stilskog didaktizma ili etičke propagande, kao ciljeva vanknjiževnih autoriteta. Oni kažu da to što je književno djelo povezano sa stvarnošću nije razlog da se ono sociologistički reducira. Oni kažu da to što je ono autonomno kao umjetničko djelo ne znači da nije zavisno kao povijesni proizvod. Oštri odsječak stvarnosti najljepše izgleda, kažu, kad je nakazno zaboden u čudestveno lebdenje lirike, kao staklo. Svejedno im ne treba vjerovati, jer imamo posla s onima koji su izvrnuli luminoznu prosvjetiteljsku vjeru naših angažovanika naizvrat i opili se njenom krvlju do ludila.

 




[1] Dejan Ilić. Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer. Fabrika knjiga, Beograd, 2011. i Slobodan Vladušić. Na promaji. Agora, Zrenjanin, 2007. Brojevi stranica nakon citata u nastavku su dati prema ovim izdanjima.

[2] Predrag Brebanović. "Pravda i tumačenje". U: Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (Dejan Ilić). Fabrika knjiga, Beograd, 2011.

[3] Saša Ćirić. "Plus jedan za domovinu". U: Sic! Br. 7 (časopis za po-etička istraživanja i djelovanja), Sarajevo, septembar-oktobar 2010. Dostupno i na:  http://www.sic.ba/rubrike/temat/sasa-ciric-dvije-kritike-postratnih-ratnih-romana/

[4] Haris Imamović. "Moralni i socijalni besmisao književnosti". U: Sic! Br. 12 (časopis za po-etička istraživanja i djelovanja), Sarajevo, jesen 2012. Dostupno i na: http://www.sic.ba/rubrike/stav-esej/haris-imamovic-moralni-i-socijalni-besmisao-knjizevnosti/

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.