Na malenom aerodromu usred pustinje samo je transportni sovjetski avion, usamljeni stari Iljušin. Boeing Air Algérie, kojim smo sletjeli u Tindouf oko dva poslije ponoći, uzletio je vrlo brzo, još dok na rubu piste čekamo pregled dokumenata. Prohladno je i naizgled neobično mirno, nekako bistro, naročito nakon što se kroz avionsko okno vidjelo samo golemo ništa, mrklina, kao da je prizor zaliven masnim tušem. Mora da je slično u svemirskom brodu, ali iz njega se barem vide zvijezde. Apsolutnu tamu Sahare, gledane noću iz zraka, prekidaju tek svjetla rijetkih gradova, otoka u crnom oceanu. Ne želim priznat', al' duboko u meni gmiže strah. Par kilometara odavde, u Rabuniju, pred mjesec i pol oteta su tri humanitarca. Pri prepadu su stražar i jedan budući taoc propucani. Do najbližeg grada, Bešara, ima više od osamsto kilometara. Anksioznost, prigušena poput žutog svjetla aerodromskih lampi, pojačava percepciju; zbog toga su mi - usprkos umoru dvodnevnog putovanja te spavanju na podu madridskog aerodroma - sve slike izoštrene. Sivi asfalt piste, baš začudno zelene, guste krošnje rijetkih stabala, ogromni oker pjeskovitog tla, neobično svjetloplave policijske uniforme. Sve to uokvireno mrakom, ovaj put s tisućama zvijezda. Kolege, Martin iz Njemačke, Gilberto iz Italije, iskusni su, pravi reporteri iz nesigurnih djelova svijeta, dok ja... Pušimo. Gilberto potiho priča da svakako mora posjetit Rabuni. Jedna od otetih je Talijanka. Ovisi koga pitaš, napadači su članovi al-Kaide islamskog Magreba (AQIM), il' obični otmičari u lovu na otkupninu. Il' je sve izrežirano. Desi li se nešto, odvedu li me u pustoš sjevernog Malija... Odlučio sam, priključit ću se Gilbertu.

Kontrola Njemici oduzima dalekozor; ponijela ga je da bi gledala deve. Dalekozori su, doznajemo, zabranjeni, koriste ih teroristi i šverceri droge, ljudi i oružja. U građanskom ratu vlade i islamista u Alžiru je devedesetih, prema procjenama, ubijeno do stopedeset 'iljada ljudi. Među njima i dvanaest radnika Hidroelektre. Raširena priča kaže da im je Oružana islamska grupa upala po noći u barake pa skidala gaće da vidi 'ko je obrezan; ostalima su prerezali vratove. Kolateralne žrtve Tuđmanovog rata u Bosni.

Napokon prolazimo kroz aerodromsku zgradu i dolazimo do desetaka potmulo brujećih džipova. Mahadžub, on je krenuo s nama iz Madrida, pokazuje meni i Alešu iz Ljubljane dvojicu s crnim turbanima, kaže, ti ideš s njima. O Polisariju sam nešto znao, pa ipak, zapanjilo me kad su otvorili usta.

Dobro došli drugovi! - kažu na hrvatskom. Ovdje – za mene, usred ničega – ne bih očekivao naš jezik.

Srpski? Nas dvojica, završili smo Vojno medicinsku akademiju u Beogradu, devedeset prve. Četrdesetčetvrta klasa, nastavlja, izlomljeno, ponešto kričavo naglašavajući slog po slog, zbog čega zvuči malo komično, kao simpatičan, pomalo nespretan lik iz crtića. Jedan od onih koji se ne smiješe samo ustima, nego im zapleše čitavo lice, oči naročito. Zove se Šeh Abeid; iz VMA otišao je „u Oklopno-mehanizovana jedinica, Sarajevo“. Prijatelj Bazid Ahmed Šerif, visok tihi brko u dugom, smeđem mantilu, on je nakon Beograda artiljeriju usavršavao u Zadru. Guramo se na stražnje klupe džipa, Ahmed sjeda za volan, pali radio, kriči arapska glazba, glas pjevača i frenetična melodija probijaju mljevenje motora. Prolazimo kontrolne točke; iako smo još uvijek na alžirskom teritoriju, primjećujem istaknute simbole Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR)[1]. Pokušavam doznati više o odnosima njihove - na većini svjetskih karata nepostojeće – države, i one druge, uništene, u kojoj su se školovali. Suradnja Polisarija i Jugoslavije?

Aha, odvrati Šeh. Suradnja. Dvadeset ljudi je bilo iz Polisarija.

Koji rodovi vojske, da li vam je koristilo?

Aha. Svi rodovi.

Kako vam se svidilo?

Dalmacija, previše je lepo, ubaci se Ahmed, bio sam i Split, tri-četiri dana. Mnogo dobri ljudi.

Sa sjetom se sjećaju Beograda i Bosne. Otišli su kad se ozbiljno zakuvao rat, onaj naš.

Lijevo i desno od ceste mračno je kao u tunelu, melodija se psihodelično stopila s drndanjem motora i treskanjem kvrgave ceste, umor i uzbuđenje, pjevač me približava transu, kolona se kreće prema izbjegličkim logorima, dalje, kroz noć, prema snu, a sutradan prema oslobođenom teritoriju…

Peva li još Lepa Brena? – prekine Ahmed moje sanjaranje.

„Protokol je isprva smatrao da se radi o prethodnici alžirskoga predsjednika, a nakon toga ustvrdio je da se radi o zabuni, ako ne i o prijevari. Visoki tamnokosi mladić, kao objašnjenje zašto želi prisustvovati pogrebu, kazao je 'Mi smo Titova djeca, stoga smo došli da mu se i posljednji put poklonimo’.“ Patetična anegdota iz tračerske knjige Jožea Pirjevca Tito i drugovi.

Polisario, Narodna fronta za oslobođenje Saguie el-Hamre i Rija de Ora, zadnje afričke kolonije. Do 1991. gerilci su ovdje, u izgnanstvu usred saharske hamade – nikakvog romantičnog pješčanog oceana s dinama, nego kamene depresivne pustoši gdje se temperatura ljeti diže na 55 stupnjeva, ukratko, jednog od najogavnijih mjesta na planeti -  salutirali plavo-bijelo-crvenoj zastavi s petokrakom. Jedan drugi citat: „Povijest je već krupnim slovima zabilježila da je SFR Jugoslavija prva evropska zemlja koja je diplomatski priznala SADR (…) ujedno i dokaz časne, hrabre i nezavisne pozicije SFRJ na međunarodnoj sceni (…) a veoma nam je dragocjena i vaša materijalna podrška (…) Saharski narod to ne zaboravlja!“.

Od 1985. godine, kada je gensek Polisarija i vođa SADR-a Muhamed Abdulaziz u intervjuu Danasu ovo rekao, pa do danas su u kurac otišli čitavi svjetovi. Predstavnik Polisarija u Beogradu se osamdesetih osjećao „ne samo da smo s prijateljima i braćom, već kao da smo među svojim najbližima“[2]. Njihov predstavnik za balkanske zemlje – sa sjedištem u Ljubljani – danas uzalud čeka na prijem u Zagrebu.

Američka kurva, glasio je naslov nedavnog teksta o našoj vanjskoj politici.

Narodnooslobodilačka vojska – Ejercito de Liberación Popular Saharaui – je tijekom šesnaest godina rata okupatoru nanosila fantastične gubitke: u pravcu Casablance mjesečno je putovalo i po dvjestotinjak vojničkih lijesova. Ubijene su hiljade, uništavani tenkovi, rušeni avioni, a siromašna je reakcionarna kraljevina na osvajački pohod trošila između dvadeset i četrdeset posto proračuna.

U stvarnom je životu, ipak, Holywood na strani jačih. Moderni francuski tenkovi, helikopteri i topovi – Pariz, taj žandar Afrike – pentagonski vojni savjetnici, saudijski zajmovi teški milijarde, zemlja od trideset milijuna ljudi, major non-NATO ally[3] protiv sto-stopedeset tisuća nomada s par stotina džipova, nešto sovjetskih raketa što je dao postrevolucionarni Alžir ili doturio pukovnik Velike socijalističke Džamahirije, a bilo je na frontu, kažu, i jugoslavenskih doktora. Državu koju su proglasili ti Liliputanci antikolonijalnih ratova priznalo je više od osamdeset zemalja, a gerilci su 1976. džipovima prešli 1.500 kilometara i napali Nuakšot, glavni grad drugog agresora. Unatoč intervenciji Pariza, Mauritanija je izbačena iz rata, a Saharska republika postala je punopravni član Afričke unije.

Ne priznaje ih niti jedna zapadna zemlja: premda je Međunarodni sud pravde 1975. odlučio da po Sahraviji po svim zakonima imaju pravo na samoodređenje, slobodne demokracije iz interesa preferiraju monarhiju u čijim se zatvorima provodi batinanje kamenjem, bičevima, lancima i metalnim šipkama, mlaćenje po tabanima (takozvana falaka), djelomično gušenje utapljanjem ili guranjem krpa natopljenih varikinom u usta, vješanje zatvorenika za ruke i noge, svezane zajedno na leđima, i potom udaranje ili pritiskanje leđa (metoda poznata kao „avion“) ili vješanje zatvorenika za njihove ruke i noge zavezane skupa s prednje strane, praćeno batinama ili djelomičnim gušenjem (postupak zvan i „papiga“ ili „pečena kokoš“).

Zamišljam brkate inspektore kako se znoje vrijedno provodeći domoljublje, dok im u kutu usana visi cigara; poprilično glavaševska[4] slika – osim cigare koja je stilski detalj.

Pri okupaciji 1975. kraljevski vojnici muškarcima su rezali prste da ne bi mogli nositi oružje, izbjegličke kolone zasipane su napalmom, a gradovi okruženi žicom i pretvoreni u konc-logore. Izbjegli su danima marširali pustinjom sve dok u Alžiru nisu podigli logore nazvane po ostavljenim gradovima, sablasnu kopiju izgubljene zemlje kojom su upravljale žene – svi muškarci su bili u ratu. Okupator je na kraju podigao 2.700 kilometara zida da od gerilskih napada zaštiti zauzeti teritorij, osamdeset posto ukupne površine s bogatim rudnicima. Generalima su podijeljene unosne koncesije; s druge strane ostao je tek pijesak. [5]

Mi smo prespavali u logoru Smara, na podu kuće podignute ciglama od blata. U pet ujutro popili smo kavu, pojeli nešto eurokrema i krenuli na fantastično putovanje u Tifariti: stotinjak Toyota, Nissana, Santani i Land Rovera piči na zapad bjesomučno podižući omanju pješčanu oluju, ostavljajući tragove poput glisera ili raketa koje klize po glatkoj površini; naš džip pada u rupe, trešti i reži, gutamo prašinu, svako malo u kabini letimo pola metra-metar u zrak, sudaramo se, držimo se za sjedala, stotine sahravskih zastava, čitava izbjeglička republika prevozi se na tom nadrealnom reliju kroz pješčano more od jezivih devet i po milijuna kvadratnih kilometara, da bi stigla na XIII kongres Polisarija, pustinjski AVNOJ zapravo; mi smo kao partizani, kaže Šeh, kod nas nema činova... Najvažnije pitanje kongresa je – ponovno pokrenuti rat ili i dalje vjerovati u...

Bit će rata, sigurno, kaže Šeh.

Otišao sam iz Smare, deset godina star. Ako imaš tvoja tetka, tvoja familija, tvoj otac, na druga strana, ne možeš da ga vidiš. Tridesetpet godina, ne može više.

Buljim u ogromnu vodu negdje na horizontu. Hoćeš da slikaš, da stanemo – dere mi se Ahmed kroz urlanje motora. Kada prilaziš na kraju nema ništa – govori – to je fatamorgana.

Muhamed Abdulaziz se nije previše promjenio: u castrovskoj uniformi bez epoleta, nakon što je održao castrovski dug govor, gleda iz prvog reda dok kubanski veleposlanik pozdravlja delegate sa Hasta la victoria siempre, potom nigerijska inkarnacija Kwame Nkrumaha lupa šakom, poziva ih u rovove do pobjede nad okupatorom, nad svim imperijalistima, Long live peoples of Africa!, potom Meksikanac skandira Que viva la lucha del pueblo Saharaui, a Venezuelac Viva todas revoluciones del mundo; njihova revolucija poznata je u cijelom svijetu, arhetip pregažene borbe. I takvoj revoluciji treba brandlifting, nešto distance od socijalizma: svima se na kongresu dijeli užasna Fanta, a Komitet za ustav zasjeda pod imenom Constitutional workshop; cinično rečeno, napreduju u pravcu NGO-a. Delegati stišću konfekcijske torbe i među prstima vrte akreditacije, čuva nas jedan stari sustav protuzračne obrane (premda je od 1991. bilo svega par incidenata), a nebo halucinogeno mjenja boje. Mali pioniri pjevaju, potom izvješće starog prezidija, pa njihovog AFŽ-a; izlazim van, gledam žene s tetoviranim rukama, starce i djecu u uniformama, u haljinama žarkih boja, čitav uniformirani narod, familije koje uvijek drže spakirane stvari da se vrate kućama, ako im kojim slučajem to kao narodu dopuste, a neće, jedna vjetrenjača i sovjetski tenkić BMP u daljini.

Iznutra se čuje skandiranje. Što skandiraju?

Cela otadžbina ili smrt! - kaže Šeh.[6]

Ta reinkarnacija revolucionarnih sedamdesetih u ustima izaziva tjeskoban, metalan okus, jer u dvijetisućedesetima izgleda kao paralelna, zagubljena stvarnost.

Za njih ne važi izjava Mahmuda Darviša Mi smo trijumfirali nad planom da nas se progna iz historije. Iako je i njihova zastava dizajnirana je po uzoru na palestinsku, i ako je i ovdje podignut zid, njih čak ni PLO ne priznaje. Kraljevina je bitan igrač, Polisario na svojoj strani nema gotovo ništa, mali narod izguran na smetlište.

Neuzvraćena ljubav jedne revolucije prema drugoj; Palestinci se u usporedbi s njima doimaju skoro kao žrtve s visokim privilegijama.

Čuju se engleski, francuski, brazilski, njemački, portugalski, brojni afrički jezici, grlati Angolci iz doba Varšavskog pakta natucaju sa mnom bugarski, uokolo se vrzmaju Japanci, član Centralnog komiteta, i on beogradski đak, mi se potpisuje ćirilicom; Sahara je Babilon. S Andrejom Morovičem, slovenskim piscem i potucalom koji godinama luta Afrikom, pijem vino u njegovom „tamiću“ sa solarnim pločama na krovu: „Iskustvo sahravskih logora i oslobođenih teritorija je podosta nadrealno: kao i sami ti ljudi, između snova i morâ, između tradicije i postmoderne, između patrijarhata i matrijarhata, između svih stolova. Sahravi su na nekoj točki svoje novije povijesti odlučili da ne odaberu ni američku ni sovjetsku opciju i ta ih je kobna odluka odvela nikud.“

U nekoliko dana toliko brutalnih priča o mučenjima, patnji, grču i borbi za Eden vlastite države; i dok jedem gulaš od žilave deve[7] i navečer u šatoru dok pijem čaj, toliko sanja i fantazija o slobodi sam čuo – svaki Sahravi, kao i svaki potlačeni žrtva je kolektivne psihoze, iluzije i agonije koju proživljavaju svakodnevno; više od svega treba im da ih slušate -  dobro znam da svaka (a naročito nacionalna) država smrdi, ali presuda glasi: Sahara je odvratna i gadna nepravda.

Kratki posjet dovoljan je da se u tebi nakupi otrovna, tijermondistička mržnja prema zapadu.

Psujem u sebi Šeha, koji mi uporno neuspješno organizira intervjue i uglavnom me vuče od jednog čaja do drugog – a svako ispijanje je razrađeni ritual, prelijevanje i pjenušanje, više od svega druženje i lješkarenje...

Zašto se kaže „jebem ti sunce“? Što znači „Srbe na vrbe“, pita me. Na svaki moj upit on odgovara „Sutra, sutra“.

Lako je njemu, mislim razmaženo, oni tu i tako ništa ne rade.[8]

Tragovi ambiciozne jugoslavenske politike još se tu i tamo nađu, poput starog Šehovog špansko-srpskohrvatskog rječnika izdanog na Cetinju...  „Svi smo je voljeli i poštivali“, kaže jedan borac.

Prije i poslije kongresa postrojava se orkestar: desetak ljudi u svečanim uniformama, limeni tata-ra-ta-ra-ta; smotra trupa, okupljeni dužnosnici, tridesetak betonskih zgrada, nekoliko tisuća šatora. U nekoliko dana upoznao sam pola vlade i sahravskih predstavnika u stranim zemljama. Saharaca je toliko malo; sve se doima kao maketa revolucije i države. Pa ipak, Polisariova revolucija stvorila je jednu od najobrazovanijih populacija u Africi. U logorima savršeno funkconiora školski sustav, na kongresu je, naravno, prisutna i Studentska unija, a gotovo svaka osoba koju sam sreo pismena je na bar dva jezika – hasaniji (lokalnom arapskom) te jednom od europskih jezika.

Ori sahravska himna o pravima radnika usred pješčane i kamene pustoši, o ukidanju klasa, represiji, progonu osvajača, o pravdi i demokraciji. Naravno, odlučili su se za nastavak pregovora.

Kao da su imali drugog izbora. Nade polažu u vlastitu intifadu, ustanak na okupiranim područjima.

Jednog dana – možda za tisuću godina, možda za četiri tisuće – imat ćemo državu, kaže mi Hamdi, momak koji je prešao zid, prohodao minsko polje i pustinju dok nije došao do Polisariovih vojnika.

Možda za milijardu, dodaje.

Vadim knjigu koju sam ponio sobom, priču o jednom drugom dobošaru. Neptun me, kaže Oskar Matzerath, usidrio između čuda i prevare.

[1] Na hrvatskom se naizmjenično upotrebljavaju taj naziv, te “Demokratska Arapska Republika Sahara” (DARS).

[2] Jakovina, Tvrtko (2011) Treća strana Hladnog rata, Fraktura, Zaprešić.

[3]„Major non-NATO ally“, odnosno, „značajna zemlja saveznica koja nije član NATO-a“ službeni je termin Pentagona.

[4] Ili – ako se sumnje pokažu točnim -  možemo reći merčepovska: „Svjedokinja je rekla da joj je 1991. pokojni Branko Velagić, koji je također bio zatvoren u Pakračkoj Poljani, ispričao da je vidio kako su tamo mučili njezina supruga Savu Mijića i žicom mu puštali struju u debelo crijevo te da je umro istog dana kada je doveden.“ Citat internetske stranice HRT-a, vijest o suđenju Tomislavu Merčepu za ubojstva, mučenja i pljačku srpskih civila ratne 1991.

[5] Povijesni pregled i podaci preuzeti iz studije Stephena Zunesa i Jacoba Mundya Western Sahara. War, Nationalism and Conflict Irresolution (2010.); u Zapadnoj Sahari je, pišu autori, u pitanju čitav međunarodni poredak.

[6] Zanimljivo, u zagrebačkom časopisu za znanstvena, društvena i kulturna pitanja o mjestu i ulozi žene i porodice u društvu Žena objavljen je 1987. članak o borbi žena SADR-a pod naslovom „Cijela domovina ili smrt“.

[7] Za goste kongresa nabavljena je bolja hrana. Pedesetak posto trudnoća u logorima završavama pobačajima, uslijed neishranjenosti. Sahravi četrdeset godina preživljavaju na humanitarnoj pomoći UN-a.

[8] Od rasističkog subjekta postati objekt rasizma poučno je iskustvo: u Zagrebu sam po povratku naletio na citat iz Dvornikovićeve Karakterologije Jugoslovena: „Glasovito jugoslovensko sutra (das beruhmte jugoslavische 'sutra') poznata je reč među Nemcima koji imaju ma kakva posla sa Jugoslovenima.“ Nekoliko Sahravija, pak, reklo mi je da crnkinje smrde.

(Ovaj tekst predstavlja odlomak iz buduće knjige putopisa Jerka Bakotina)