Beton br.118
Utorak 20. decembar 2011.
Piše: Haris Imamović

Da li rad oslobađa?

Kafka i sloboda

Nema smisla! Ima smisla. Slobodni smo. Nismo slobodni! Sve to može biti tačno. A da se ne radi se o agnostičkom pristupu. Sve je to naše stanje. Kako? Zato što govoreći „mi“, ne mislimo na nešto homogeno. To ćemo pokušati objasniti u ovom radu. Najprije, potrebno nam je rasvijetliti odnos između pojmova slobode i smisla. Šta je smisao? Imati smisao uvijek znači i biti sredstvo za ostvarenje nekog cilja; smisao ima dio koji pridonosi funkcionisanju cjeline: ta cjelina je njegov smisao. Kotač ima smisao za automobil, a ovaj pak ima smisla za svog vlasnika, i ne samo naprave: pripitomljene životinje isto tako nisu besmislene sa stanovišta njihovih vlasnika. Ono što ima smisao je funkcija; dakle, potčinjeno nečemu. Vlasniku. Nečija volja gospodari nad onime što ima smisao: rob ima smisao. Smisao i sloboda su protivrječni pojmovi. To je važno.

 

IZMEĐU SMISLA I SLOBODE

Tražiti smisao znači tražiti neslobodu. A danas mnogi (od naštiklovanih voditeljica show-emisija do Pape) govore o opasnosti gubitka smisla. Još više je onih koji su svoj smisao pronašli ili dobili u povratku Bogu ili u igranju tenisa. To je dobro, kažu neki psiholozi: važno je da čovjek nađe ma kakav smisao, jer to olakšava življenje. To je pluralizam: omiljena idejna orijentacija našeg doba. Kako je to moguće? Nismo li maloprije rekli da se tendencije osmišljenja i oslobođenja protivstavljaju? Jeste, ali sloboda i smisao se mogu i pomiriti: u slobodnom odabiranju vlastitog smisla. Upravo je to demokratija, kažu nam. Mi na ovom mjestu pitamo: je li to baš tako?
Kad pitamo „jesmo li slobodni?“, to bi trebalo značiti: „je li čovjek slobodan?“. Ali, daje li nam razum dovoljno razloga da tako pitamo? Govoriti o čovjeku, nije li to danas filozofski naivno? Ne mora biti. Sa izvjesnih stanovišta može se i dalje kazati čovjek i misliti na sve ljude. Npr. čovjek ima (tj. svi ljudi imaju) svijest. Ili, na primjer, nikada nećemo pomiješati jednog konja i jednog čovjeka. Ali nas zanimaju stanovišta slobode i smisla? Dakle, oblast ponašanja. Već je Nietzsche, u tom smislu, čovjeka odredio kao neodređenu životinju, kao rijedak izuzetak. Kao grešku u procesu evolucije, moglo bi se dodati. Čovjek nije nastao od gline; on je i dan-danas samo glina. Jedina njegova priroda je ta da nema prirodu. Podložan je modifikacijama najrazličitijih vrsta. Uvijek nastoji modificirati: čak je i među životinjama, za koje se misli da imaju svoju stalnu prirodu, npr. divlji i pripitomljeni konji, napravio objektivne razlike sa stanovišta slobode i smisla. Ali to dovodi do sljedećeg: to što čovjek po sebi nije ništa, upravo je omogućilo da u povijesnom razvoju postane sve i svašta. I danas on u svojoj previše-određenosti ostaje neodredljiv. Vidjeli smo kako su govorili (narodne poslovice ili psihoanaliza ili marksizam...) da je čovjek uvijek ovakav ili onakav, a iskustvo je uvijek govorilo nasuprot svim tim antropologijama. Danas, pokušati teorijski opisati čovjeka u svoj njegovoj složenosti, mora se smatrati unaprijed propalim pokušajem.
Kako onda uvažiti tu fundamentalnu činjenicu raznolikosti ljudskih egzistencija, a govoriti o stanju slobode i smisla u našoj stvarnosti? I to je moguće. To nas dovodi Kafki. Nijedan od (njegovih) književnih junaka nije čovjek uopće, već uvijek taj čovjek; ali i još nešto.

Fotografije u broju: Vera Vujošević

OPSLUŽIVANJE MAŠINE

Karl Rossmann je stigao u Ameriku, zemlju slobode, noseći sa sobom samo jedan kofer i kišobran. On je imao i jednu veliku sreću, u novom svijetu dočekao ga je njegov ugledni ujak – senator Jakob. Zahvaljujući toj predestinaciji Karl će imati neke pogodnosti. Karl je, na primjer, oduvijek želio svirati klavir, i ujak, saznavši to, odmah kupuje svome nećaku klavir i jednog učitelja klavira. I privatnog učitelja engleskog jezika. I još sate jahanja sa G. Mackom, koji je inače vlasnik velikog građevinskog preduzeća i „ima osmijeh sretnog čovjeka“. Ali kada se Karl jednom nije povinovao željama svoga ujaka, opet je ostao sam na ulici, sa jednim koferom i kišobranom. Dakle, sve ispočetka; ali ovaj put bez ujaka i njegovog komisionog i špediterskog preduzeća. Morao je naći posao. Počeo je raditi kao liftboj. Bila je to „jedna jednolična služba i zbog dvanaestosatnog radnog vremena – naizmjenično danju i noću – tako naporna da se, kako je Giacomo tvrdio, uopće ne može izdržati ako čovjek nije u stanju da po nekoliko minuta odspava stojeći. Karl na to ne reče ništa, ali mu je bilo jasno da je Giacomo izgubio mjesto baš zbog te vještine.“ Nećak senatora Jakoba nije bio posve slobodan: morao je učiti engleski, morao je upražnjavati izvjesne konvencije, ići na jahanje itsl, ali liftboj je mnogo neslobodniji od njega. Dakle, Karlov problem je postao – previše smisla. Previše neželjenog smisla; nametnutog smisla. On je postao jedan neslobodni dio hotelskog mehanizma: on je osmišljen od strane gostiju hotela i svojih neposrednih i posrednih upravitelja. Dvanaest sati dnevno.
Karl je i pored tog obilja smisla radio ipak jedan posve besmislen posao. Šta zapravo radi liftboj? „Karla je prije svega razočaralo što liftboj ima sa mehanizmom lifta samo toliko veze što ga jednim prostim pritiskom na dugme stavlja u pokret, dok se za popravke pozivalo isključivo mašiniste iz hotela, tako da, na primjer, Giacomo, pored polugodišnje službe na liftu, nije vidio svojim očima ni pogon u podrumu niti mehanizam u unutrašnjosti samog lifta, mada bi ga to, kako je sam izričito rekao, veoma obradovalo.“ To je rad koji nije pravljenje nečega. Karl samo pritiskom dugmeta poziva lift. To je rad koji je lišen telosa: nema rukotvorine s kojim bi se Karl mogao poistovijetiti; s kojom bi ga neko mogao poistovijetiti. Zapravo nema ničega osim dugmetanja. I nikakvog cilja, osim plate. Plata je naravno važna činjenica, ali ako je ona autentični telos rada, onda je svejedno raditi kao liftboj ili brojati klikere (ako bi to nekome posjedniku bilo potrebno) 12 sati dnevno za platu. Dakle, posao je liftboja bez neposrednog smisla za onoga koji radi: Karl samo, kako bi Anders kazao, opslužuje mašinu. Njegovo tijelo je uzapćeno; još više njegova svijest. To ima kobne posljedice. Karl je sveden na nivo jednog dijela liftnog mehanizma, dakle, na nivo stvari. U tom pogledu, Karl je sličan jednome novinaru koji – zarad plaće – piše tekst s kojim se ne identificira, ili jednoj prodavačici u otmjenom butiku koji dnevno posjeti 1.7 mušterija u prosjeku. Ljubazna lutka.
Spram g. Karla, nećaka senatora Jakoba, jedan liftboj živi neslobodnije i bijedno. To više nije isti čovjek. Iako je, recimo, u psihološkom pogledu sasvim jednak sebi. Liftboj ima smisla za nećaka senatora Jakoba kad je ovaj gost hotela „Occidental“. Prema tome, ne može biti govora o čovjeku i slobodi za sve! Postoje, na primjer, g. Mack, s jedne strane, i liftboj Giacomo, s druge strane. Nejednako slobodni. Potenciranjem ove objektivne razlike ne želimo se vraćati klasičnoj shemi koja protivstavlja buržuja i proletera. Teorijski formirati jednu društvenu klasu znači dati privid homogenosti nečemu što nije takvo. Na primjer, postoje sukobi i među samim liftbojima; Karlu zavide zato što je odmah dobio jedan od boljih poslova u hotelu itsl. Mi ne želimo pokazati kako je liftboj Karl ilustracija radnika, a Mack ilustracija buržuja, i onda ih protivstaviti kao metonimiju sukoba dvaju klasa, da bismo nagovorili proletere da se ujedine i sruše nepravedan poredak društvenih relacija. To se neće desiti.

 

JAHANJE MRTVOG KONJA

Kako onda reći nešto o stanju slobode drugih ljudi u našem svijetu? Koji nisu Karl ili g. Mack. S jedne strane strane, ne smijemo poistovijetiti dva čovjeka; zapravo vidjeli smo kako to ne možemo učiniti ni sa jednim čovjekom. S druge strane stoji činjenica da u jednom tekstu ne možemo opisati cijelog čovjeka, već samo neku situaciju nekog čovjeka. Kako onda čitaocu ovoga rada reći nešto o njegovoj slobodi i smislu? To će čitalac mora da uradi sam. Mi mu možemo predložiti tek jedan postupak: poređenje. Tj. uzdržavanje od radikalnog uprošćavanja stvarnosti; stvarnosti u kojoj ništa nije isto, stvarnosti koja uopće nije prosto očitovanje suštinskog u polju pojavnog, niti je čovjek jedna njegova osobina, niti su osobine lišene mogućnosti pojavljivanja u hiljadu i više nijansi, itd. Uporedili smo Karlovo dugmetanje s dugmetanjem nekih pisaca - u oba slučaja vidjeli smo stanovite sličnosti: oduzimanje slobode, nametanje smisla, nedostatak identifikacija sa vlastitom djelatnošću, kao što smo uočili i stanovite razlike, nejednak stepen svih tih odredbi. Za Karla vrijedi komparativ: on uvijek ima manje slobodnog vremena od pisca koji piše za novac, on je neslobodniji. On je smisleniji; njegov život je osmišljeniji. On je manje plaćen. On ima manju mogućnost da se identificira sa svojim proizvodom, iz prostog razloga što nema nikakvog proizvoda. Njegov rad je besmisleniji. Njegov život je besmisleniji. Za Karla to nije u suštini isto!
Ali zašto Karl ne napusti taj posao i potraži drugi? On je slobodan da to učini. Taj prigovor pretpostavlja predviđanje činjenica: sam po sebi, dakle, bez roditelja i bez bogatog ujaka, Karl nema preveliku slobodu izbora, jer njegovo tijelo nije lišeno potreba, dakle, njegovo tijelo ne postoji za sebe. I taj bijedni posao liftboja, dobio je zahvaljujući ljubaznosti jedne nadzornice u hotelu. Prije toga, on je neko vrijeme bezuspješno tragao za bilo kakvim poslom. Karl je slobodan jedino da prihvati nametnuti mu smisao, tj. vlastitu neslobodu. Sam Karl ni ne pomišlja da se oslobodi od tog smisla: to će mu, nešto kasnije, omogućiti tek otkaz. Jer i takav, tj. besmislen, posao liftboja opet sa sobom nosi manje besmisla negoli stanje nezaposlenih. Nezaposleni su oslobođeni. Po tome su slični g. Macku. Oni, dakle, nisu svedeni na status funkcije, njihovo tijelo i njihova svijest nije proteza drugog čovjeka. S druge strane, oni nisu nimalo slobodni, upravo zbog toga što imaju tijelo i svijest. Njihovo tijelo i njihova svijest (ili, recimo njihova porodica, koju često imaju) mole da ih se porobi. Da ih se osmisli unutar društvenih odnosa. U tome su sasvim različiti od g. Macka koji sam bira vlastiti smisao: jahanje konja. S treće strane, nezaposleni su slični liftboju Karlu, jer nemaju telosa rada s kojim bi se mogli identificirati. Oni spram Karla stoje u komparativu, jer nemaju čak ni plaću kao telos. Njihova egzistencija je besmislenija.
Sloboda nezaposlenog nije prava sloboda. Slobodan čovjek je onaj koji sam sebe porobljava u svrhu ostvarenja nekog slobodno odabranog cilja. Ipak, niko ne može uvijek slobodno birati telos vlastitog djelanja. Ali neki ljudi mogu to činiti u većoj mjeri negoli drugi. Da li je to božiji dar? Vratimo se još jednom g. Macku. On slobodno bira da većinu svog velikog sobodnog vremena jaše konje. On to može samo zato jer je porobio druge: on je, naime, vlasnik najveće građevinske firme u New Yorku. Njemu su tu slobodu (da jaše) omogućili pravo posjedovanja i građevinski najamni radnici. Ako je sloboda božji dar, onda je Gospod stvorio univerzum da bi g. Mack mogao jahati konje. Hoćemo reći: tek okvir u kojem egzistira g. Mack omogućava slobodno biranje. To je i Nietzsche znao. Zato on, nakon što je osporio mogućnost onostranog naplaćivanja dugova, i hvali aristokratsku poziciju spram bijede robova. Ali Nietzsche je i iskren: „osnovno obilježje dobre i zdrave aristokratije jeste da se ona osjeća ne kao funkcija (bilo kraljevstva, bilo zajednice), već kao njihov smisao i krajnje opravdanje, te da stoga mirne duše prihvata žrtvovanje ogromnog broja ljudi koji zarad nje moraju da budu svedeni i sniženi na nivo nepotpunih ljudskih bića, robova, oruđa.“ Nietzsche se slaže s ocjenom po kojoj povijest postoji da bi neki ljudi bili slobodni da pokušaju biti sretni, ali on ne voli aristokratiju tipa g. Macka, jer je ona nezdrava i lažljiva. G. Mack i manje-više slična manje ili više bogata gospoda, nikada neće priznati da mogu jahati konje do besmisla, samo jer su drugima nametnuli smisao. Oni su, kako se to već kaže, za demokratiju, slobodu i ljudska prava.

 

OTKRIVANJE STVARNOSTI

Jedan čovjek nikada nema samo jedan smisao, jednu misiju, jedan statičan telos u svom djelovanju, već hiljade različitih ciljeva koji su dinamični i isprepleteni u njegovoj svakodnevnici. Postoje i ljudi koji žele da imaju jedan jedini telos. Oni su, naime, žive karikature: mučenici nacije ili patetični zaljubljenici. Svijet je obilje, i usvajati ga s jednog stanovišta znači raditi pogrešno, biti smiješan kao onaj ludi čovjek na Rosinanteu. S druge strane, neosporno je da postoji hijerarhija među stanovištima. Zaljubljeni kažu da ljubav osmišljava postojanje, što je s njihovog stanovišta tačno: jer oni imaju telos s kojim se identificiraju, i njihovo udvaranje jeste „rad“ s kojim se mogu u punoj mjeri identificirati. Zaljubljeni nikada neće reći kako život i svijet nemaju smisla. Imaju itekako! Kosmos postoji da bi oni mogli voljeti. Ali i zaboravljaju da se voli samo ponekad, dok se svaki dan jede, i svaki radni dan Gregor Samsa mora provesti više od deset sati radeći posao koji mrzi: da bi poklonio svojoj sestri mogućnost da nauči svirati violinu, da postane ljubazna frajlica koja će se moći dopasti nekakvom g. Macku. Dok Gregor nema vremena za zaljubljivanje.
Josef K. je slobodniji od Samse; on bi, recimo, imao dovoljno vremena da kristalizira jednu ženu, kao što ima dovoljno dokolice da se bavi svojim procesom. Ali on ne voli nikoga. I još kada se pokušava dosjetiti šta je to učinio da bi bio kriv, on se ne sjeća ničega. On zapravo ništa nije učinio. On je relativno slobodan; ali slobodan za šta? On radi u banci i zbog toga je povlašten u pogledu slobodnog vremena spram Samse. S druge strane, on se uopće ne identificira sa svojim poslom, sa krajnjim efektima tog posla, on to samo obavlja, on to mora. Kao što bičevalac samo vrši svoj posao. On se nikada nije upitao nije li možda kriv upravo zbog toga što je bankar.
Bez sprege slobode i smisla rad biva lišen zadovoljstva. Ali, ima li u našem svijetu (mašinske proizvodnje uvjetovane tržištem) mogućnosti da se stvara? Recimo da zemljomjer K. obožava svoj posao zemljomjera. Ali šta ako nikakvu zemlju nije potrebno mjeriti? Šta ako ga niko nije pozvao? Ako niko ne plaća za mjerenje? Jasno, mora se raditi nešto drugo. To je čest slučaj. Ali onda je čovjek uvijek nešto što su načinili od njega. To je tačno, ali ne mora značiti da ne može učiniti nešto za sebe: čak u jednakim okvirima mogući su različiti životni stilovi. Josef K. i Kafka žive u sličnom okviru: ni Kafka se nije identificirao sa svojim redovnim advokatskim poslom. Ali su i sasvim različiti ljudi: Kafka se identificirao sa svojom krivicom. Dok se Josef K. samo pravda da nije učinio ništa, Kafka je, na primjer, napisao književna djela s kojima se identificirao i s kojima ga identificiramo. Kafkina djela. Ona nam otkrivaju stvarnost. To su važna djela. To su samo komadići prave slobode. Ali dok su mogući oni su nam i nešto najvažnije. Smisao se mora negirati u ime slobode, ali mora se negirati i sloboda u ime smisla. Koliko god i gdje god je to moguće: dakle, ne samo u činu pisanja.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.