Kasnoromantički horizont očekivanja, politički do paroksizma doveden i ponešto pervertiran u konceptu nacionalne i nacionalističke moderne, poznavao je, priznavao i slavio revolucionarni potencijal, to jest političku snagu pjesništva – uz samu činjenicu da je napisano „narodnim“ jezikom – prije svega kroz dva njegova aspekta: eksplicitno iznesen i jasno formuliran njegov predmetni sadržaj, te njegovu apelativnu funkciju; naglašenu emfazu, eksplozivan emocionalni naboj koji proizvodi. Ogledne je primjere potražiti recimo u preporodnom pjesništvu tzv. Iliraca (u književnom i kulturnom smislu odnosi se to na ranu fazu lokalnog romantizma), kilometrima budnica i davorija ispisanih u slavu narodnog jezika i „Ilirskog“ ujedinjenja te (proto)nacionalne emancipacije, ili u poznatom, politički izravno realiziranom programu Petőfijeve „Nemzeti dal“, narodne pjesme, uz čiji su refren Na noge Mađari, / zove vas domovina! u proljeće revolucionarne 1848. godine narodne mase krenule u protuhabsburški, nacionalno uokviren ustanak. Stih je u oba slučaja, u skladu s romantičkom hijerarhijom književnih rodova i vrsta, smatran najvišim, povlaštenim medijem književnog izraza, kao što je pjesništvo smatrano krovnim književnim rodom. No, odmaknemo li se od Bühlera i obratimo se Jakobsonovoj hijerarhiji književnih funkcija, a s obzirom na upravo rečeno, učas će biti jasno da je u pitanju bila dominacija referencijalne i konativne funkcije, nauštrb gotovo potpune marginalizacije poetske i metajezičke – funkcija usredotočenih na kod i jezik, ključnih za literarni aspekt teksta, ali i njegovu političnost kako je ovdje razumijem. Bez obzira na mjestimične direktne dnevnopolitičke implikacije romantičkog modela političnog pjesništva u zadanim historijskim okolnostima, zastupam tezu (do sada više puta na različite načine formuliranu, moguće najpreciznije u radovima pripadnika frankfurtske škole) da se – ne samo ovdje i danas – politički potencijal pjesništva realizira prije svega u njegovom kako, nauštrb njegovog što. Pritom je nužno napomenuti da se, u meritornom aspektu, to kako i što povremeno funkcionalno jednače i izmjenjuju uloge: stapaju se u izazov postupka.

Konkretne historijske okolnosti bilo kojega, pa tako i pjesničkog iskaza, naravno, nije moguće zanemariti. Ako ih, prema potrebama određenoga izvoda, ipak odlučimo staviti u zagrade, valja se stalno podsjećati na njihovu konstitutivnu, uokvirujuću ulogu. U uvjetima kada se (i) pjesništvo podvrgava eksplicitnom ideološkom čitanju iz rakursa hegemone ideologije te se (pjesništvo) iz ovih ili onih razloga pristaje podvrći različitim stupnjevima preskriptivne poetike, na prvi pogled uvijek dominira što. Jezik, redovito teško instrumentaliziran (nezamjenjiva se analiza efikasno interpeliranih novogovornih obrazaca nacističke Njemačke može pronaći u studiji njemačko-židovskog filologa Victora Klemperera Lingua Tertii Imperi, kao i u njegovim opsežnim ratnim dnevnicima), predstavlja se u takvim slučajevima ustrajno kao neproblematičan, transparentan, predsosirovski. Namijenjena mu je uloga odrvenjelog, nevidljivog medija u kojem verificirano, institucionalizirano pjesništvo kao njegova reprezentativna, izložbena emanacija prenosi ranije oblikovan, „leksikaliziran“, „preskriptivan“ politički sadržaj. Takvom se pjesništvu po inerciji lijepi etiketa angažiranog, plakatnog, agitpropovskog, da bi, već s obzirom na političko i interpretativno očište, navedeni termini preuzimali različite stupnjeve pejorativnosti, uključujući i njezin potpuni izostanak. Ogledni primjeri mogli bi se potražiti u revolucionarnom pjesništvu Oktobra, ili u disidentskoj, samizdatnoj, kvartirničkoj poeziji Staljinove i poststaljinističke ere, sve do otopljavanja Glasnosti i Perestrojke. Ta je dominacija referencijalnoga, diktatura što, međutim prividna. Mnogo bi duži i sistematičniji tekst bio potreban da se ta tvrdnja adekvatno potkrijepi tekstualnim primjerima i teorijski eksplicira, no ono je uspjelo pjesništvo epohe, poezija koja nije izdala samu sebe (bez obzira na njezinu sadržajnu političku dimenziju), redovito ostalo pjesništvo onoga kako, pjesništvo umjetničkoga postupka. U prilog tome govori pjevanje međusobno i unutar vlastitih opusa raslojenih pjesnika u rasponu od Hlebnikova i Kručoniha, preko Majakovskog, do Mandeljštama. Pobrojani, stavljajući se u pojedinačnim slučajevima svojim bićem i jednako tako tekstom u službu revolucionarnog ideala te nerijetko ispunjavajući referencijalnu ravan potonjeg eksplicitnim političkim sadržajem, poeziju tretiraju kao napor jezika i napor u jeziku, nabor i rascjep u njegovom standardiziranome tkanju, kritički osviješten, reflektiran raskid s kontinuitetom, dominantnim, hegemonijski ustrojenim diskursom u različitim poljima, prije svega, no ne isključivo, u onom pjesničkom. U germanofonom je pjesništvu takav raskid, s obzirom na potrebe poratnog distanciranja, radikalnog prekida s nacizmom kontaminiranim jezičnim praksama, moguće još uočljiviji. Dva eklatantna pola takvog odmaka predstavljaju Celan s jedne i Brecht s druge strane. Kao što je Jean Améry morao istupiti iz svoga imena, odreći ga se, Celan je morao iskoračiti iz svog jezika, otresti se njegove maligne popudbine. Kako bi omogućio „poeziju poslije Auschwitza“ Celan je, u središnjoj pjesmi svoje druge pjesničke knjige Mak i pamćenje (1952.), iznašao i potvrdio istinosni sistem koji, sasvim fragmentarno, izglobljujući svaki narativ, ali ipak fingirajući izravno posthumni glas, na neki način zaobilazi i traumatsku fetvu svjedočenja (možda upravo ne tretirajući ga kao priču) i problem fikcionalizacije žrtvina glasa. Kako to objasniti ne znam, tek naslućujem, ali Fuga smrti predstavlja svojevrsnu slijepu pjegu u krivnji svjedočenja. Ona nestaje negdje u praznini Celanova „protonjemačkog“, praznog jezika, negdje u onom prelijevanju pjesme iz svojeg „više ne“ u njeno nužno „još uvijek“; još uvijek. U toj je elipsi preskočena prljavština nataložena u jeziku: ona predstavlja kratki spoj, purifikatorni mehanizam. Svojom sintaksom, semantičkim iščašenjima, iskliznućima u pred i postjezično Celan napada – čineći ga adekvatnim za vlastiti pročišćujući prosede – njemački jezik do umrtvljenja kontaminiran nedavnom poviješću; jezikom logora i onih koji na logore prešutno pristaju, rasutim pepelom žrtvi. Brecht se, naprotiv, u svojoj poratnoj, otprilike u isto vrijeme nastaloj lirici, odlučuje za dijametralno suprotnu taktiku, s otprilike analognim rezultatom. Upravo posvemašnjom političkom eksplicitnošću vlastitog izraza on na neki način ponovno osvaja pjesništvo kao područje borbe, izmičući ga iz „estetski autonomne“ uljuljanosti građanskih lijepih duša, koje su nacističku industriju smrti odbile primijetiti izmjestivši se u Georgeovske historizirane zvjezdane pejzaže, ili srednjoklasnu kabaretsku raskalašenost, sve s ciljem manifestnog zatvaranja očiju i ušiju, odluke da se ne vidi i ne čuje. Brechtova je „plakatna“, povremeno i parolaški eksplicitna političnost bila nužna šaka u oko, ćuška društvenom ukusu koja, ponovno, ono preopterećeno no u Brechtovom konkretnom slučaju nužno što pretapa u umjetnički učinkovito kako. Isto vrijedi za čitave književne vrste, napose satiru. Primjer potražimo u subverzivnome rimovanju, parodiji i persiflaži Predraga Lucića. Pojedini pasusi u Frischovim dnevnicima ukazuju na to da se sam Brecht povremeno nije osjećao ugodno s određenim implikacijama navedene eksplicitnosti, njenom glasnoćom, gestom koju navodno zahtijeva. Bio je, istovremeno, posve svjestan njezine nužnosti kao uvjeta mogućnosti artikulacije vlastitog pjesničkog izraza u konkretnim historijskim okolnostima. Ovdje valja podsjetiti na ranije spomenutu funkcionalnu zamjenjivost kako i što, to jest njihovo pretapanje (upozoriti je i da nije riječ tek o invarijantama za sadržaj i formu ili fabulu i siže). Što je kod Brechta, uslijed pritiska konteksta, preuzelo funkciju koju obično ima kako. Celanov bijeg u jezično „prije“ i Brechtovo inzistiranje na jezičnom „sada“ predstavljaju recto i verso istog jezičnog nabora, istovjetnog napora da se potkopaju temelji utvrđenih jezičnih praksi i tako stvori predispozicija za pjesništvo kao stisnutu šaku. Tek pjesništvo koje preuzima takav rizik, bez obzira na njegovo semantičko ukotvljenje, može se promatrati kao politično.

U čemu se krije politički potencijal pjesničkog kako; kako, kada i pod kojim uvjetima se on realizira? Pjesništvo mora biti rodilište i bojno polje novog jezika, točka napukline u mreži moći, prostor rascijepa, razvrgavanja prešutnog, do kraja interpeliranog ideološkog pakta s dominantnim, hegemonijski ustrojenim jezičnim praksama u književnom, ali i ostalim poljima. Imanentna je političnost takvog pjesništva, samosvjesnog i reflektiranog pjesništva raskida, uvjet mogućnosti proizvodnje jezika kao područja nove, uistinu političke artikulacije. Potonje podrazumijeva raskid s „agitpropovskom“ (koristim „agitpropovsko“ ovdje kroz prizmu redukcionističke, najčešće posve promašene liberalne kritike pojma, stoga i navodnici) idejom jezika – na istom tragu i pjesništva – kao medija i/ili kanala za prenošenje i diseminaciju ranije oblikovanog, dogmatski tretiranoga sadržaja označenog kao politički. Budući da dominantni horizont očekivanja više nije onaj romantički, da su se paradigma, hijerarhija književnih rodova i vrsta te recepcijska logika značajno promijenile, instrumentalizacija pjesništva kao takvog tipa kanala bila bi, već i statistički, posve promašena. Pjesnički govor, prije svega kroz strukturu i intenciju njegovog kako, razumijem kao miniranje hegemonijski nametnutih i naturaliziranih obrazaca, kao bombu u jeziku.

U strukturnu datost mine (isto tako i bombe), njenu konstitutivnu osobinu, spada njena nevidljivost, svojevrsna zakulisnost. Minu se ukapa, podmeće, bombu se baca iz zasjede, iznenada. Također, po pitanju njezine eksplozivnosti, radi se uvijek o potencijalu: okidač je eksplozije nekakav vanjski faktor o kojem ovisi njezina realizacija. Eksplozija se, ipak, s vremenom najčešće desi, ponekad i kada je se ponajmanje očekuje, kad je njen uzrok skoro zaboravljen. Međutim, i sama opasnost od eksplozije, strah od mogućeg tektonskog poremećaja u našoj puti, dovoljan je faktor da bi mina imala težinu: već i glasina o njenom postojanju plaši i odvraća. U Petőfijevom slučaju u pitanju je bila bomba – događajno vrijeme, opipljiva realizacija. Suvremeno pjesništvo mora ipak računati s odgođenim djelovanjem, pripremiti se na konjunkturno vrijeme, kao mjeru uzeti strukture dugog trajanja. Onaj vanjski faktor – noga koja je nagazi, ruka koja izvlači osigurač – konkretne su historijske okolnosti. Strukturno politično pjesništvo ne smije zanemariti taj stalno prisutan potencijal i ne smije pristajati na kvijetizam. Eksplozija, k tome, nikada ne može biti posve kontrolirana; u njoj uvijek ima nešto od stihije. Politično pjesništvo, prema tome, ne mora nuditi gotove odgovore, oslanjati se nužno na utvrđen, filozofski dosljedan sustav. Naprotiv, pjesništvo mora biti permanentno svjesno svog kako i neprestano ga kritički preispitivati, izmicati mu tlo pod nogama. Realizacija njegovog političkog potencijala ne svodi se na preuzimanje funkcije govornice ili tribine (u historijskim okolnostima kada mu je to dopušteno), već na niz neočekivanih eksplozija različitog intenziteta koje trgaju homogeno jezično tkivo omogućujući otvaranje novih prolaza, preplitanje i stvaranje dotad nepostojećih veza, izgradnju parasistema koji dopušta političku artikulaciju trenutka. Pjesništvo nije oklopna divizija unutar dominantnoga diskursa, i od njega se trenutačno ne može očekivati osupnjujuća vatrena moć, ona koja će u frontalnom napadu odlučiti o ishodu bitke. Pjesništvo (svako je pjesništvo koje nije izdalo samog sebe imanentno politično, čemu ću se još vratiti), funkcionira kao peta kolona, gerila jezika. Takav je njegov modus operandi, takve su njegove metode borbe.

Pjesništvo, da bi pjesništvom ostalo – da bi ostalo sebi vjerno i zadržalo svoj, makar i odgođeni, politički potencijal – mora uporno raditi protiv sebe, barem u jednom svom segmentu piliti granu na kojoj sjedi. Pjesništvo, dakle, mora ustrajno iznevjeravati vlastiti horizont očekivanja u danom historijskom trenutku, mora potkopavati jezik i obrasce koji ga pjesništvom legitimiraju i ovjerovljuju unutar dominantnoga diskursa. Njegova strategija mora biti upravljena protiv uvriježene slike o poeziji trenutka, ići uz dlaku obrascima koji konstituiraju pjesništvo epohe. Ti su obrasci već svojom strukturnom pozicijom, položajem u mreži moći, u političkom smislu odrvenjeli, svedeni na pasivni kanal i legitimacijski mehanizam koji, povratnom spregom, proizvodi pjesništvo lišeno političkog potencijala i naboja, poeziju koja si je pucala u nogu u pokušaju da se upiše u registar trenutačno prihvatljivih modela građanske lirike. Poeziji koja realizira svoj politički potencijal sinkronijski prijeti nevidljivost, to da iz građanskog očišta (očišta dotacijske i izdavačke mašinerije, medijskog i akademskog pogona itd.) kao poezija uopće ne bude prepoznata. Njezino kako radi protiv idealizirane, ušećerene slike njezinog što. Naličje toga problema predstavlja autokastracija tradicionalno pojmljene političke poezije: one koja se otvoreno, moguće ponosno, svodi na kanal za prenošenje (inicijalno možda zaista progresivne) prethodno artikulirane poruke. Zbir, na primjer, uhodanih, sto puta viđenih kućnih postupaka suvremene „političke poezije“ funkcionira danas tek kao signal, vrsta leksikalizirane metafore: riječ je, u formalističkom smislu, o pukom prepoznavanju. Političnost pjesništva zahtjeva nasuprot toga viđenje; poezija prepoznavanja nije u stanju iznaći operativan, aktivan horizont trenutačno političnog. Ona može biti tek vrsta prozora, nostalgičnog izleta u njegovu povijest. Očuđenje (остранение, Verfremdung) realizira se istovremeno kao estetički i politički čin. Kao ilustracija, jedna moguće suviše apstraktna fusnota, poigravanje primjerima čija se izazovnost ne temelji na njihovoj poetičkoj posebnost, već na izvantekstualnim faktima. Simbolistička lirika mladog Staljina jednako kao i ona u kinesku tradiciju ukorijenjena Mao Ce-tunga eklatantan su, bez obzira na svoj sadržaj (različit) i političku intenciju autora (opet različitu), primjer poezije prepoznavanja. Intencija je njihovog pisma prije svega legitimirati se pjesništvom, što je moguće mimikričnije se uklopiti u zadani horizont očekivanja. U njemu nema baš ničeg političnog, ničeg revolucionarnog. Pjesništvo, naprotiv, tako udaljenih figura kao što su Edvard Kocbek i Roque Dalton, boraca za barem nominalno istu ideju kao i spomenuti „veliki vođe“, suštinom svojeg kako, svakim stihom zadani horizont ignorira i time pomiče. Samo potonje, bez obzira na njegov sadržaj (koji je u oba slučaja sve samo ne nevažan) može se promatrati kao pjesništvo viđenja, pjesništvo s potencijalom artikulacije političkoga.

I danas, u navodno „postideološkom“ dobu (ideologija je, znamo, najdjelatnija i najučinkovitija kada se prikazuje nepostojećom), često postavljano pitanje angažmana u pjesništvu tako je mahom posve pogrešno uokvireno, iz najmanje dva razloga. U zagrade se, naime, najčešće stavlja i još uvijek posve zanemaruje njegovo kako, dok (u sustavima ovakve ili onakve „liberalne demokracije“) relativno necenzurirana, protočna i na kraju posve nevažna anything goes parataksa u semantičkom smislu istovremeno blokira potencijal njegovog što da se pretopi s kako i preuzme njegovu funkciju. Pjesništvo je, dakle, i dalje promatrano prvenstveno kao tribina, pri čemu su njegove mogućnosti već iz recepcijskog aspekta vrlo ograničene. U tom se ključu, također, javlja zanimljiv refleks kojim ljevica u najširem smislu nerijetko automatizmom prisvaja pojam „angažirane književnosti“, neproblematično je dijakronijski i sinkronijski smatrajući svojom domenom, kanalom rezerviranim za diseminaciju (barem izvorno) progresivnih politika lijevog spektra. Aktualna praksa, međutim, govori upravo suprotno. Upravo je desnica, u ovom dijelu Europe izrazito nacionalno i klerikalno obojena, tu tribinu poodavno suvereno prisvojila. Nudim, jer prostora za detaljniju analizu nemam, efektan lokalni primjer: angažirano pjesništvo u gore opisanom smislu našlo je posljednjih desetljeća eklatantan izraz u radu, između ostalih, Matije Bećkovića, Rajka Petrova Noge, Ante Stamaća i kasnog Mihalića, Džemalutina Latića, Mile Pešorde i sličnih, uz mjestimice upravo zavidan učinak. Uloga pisaca, napose pjesnika, u artikulaciji radikalnih nacionalističkih ideja u Jugoslaviji od sredine osamdesetih godina nadalje teško da može biti precijenjena. Gdje je bilo lijevo, progresivno pjesništvo u to vrijeme, pa i to gdje se ono nalazi danas i do koga zapravo dopire, pitanje je mahom interesa književne arheologije ili forenzike. Jednu je stvar u vezi sa angažmanom, da bi pjesništvo ostalo sebi dosljedno te realiziralo onu ranije spomenutu imanentnu političnost, ipak nužno zadržati: ona je sine qua non toga političnog. Oslanjajući se na Barthesa, nazivam je nultim stupnjem angažmana. Što on podrazumijeva? Pjesništvo koje uvijek iznova osvješćuje kako funkcionira njegov okvir i medij, svjesno je svoje imanentne političnosti i beziznimne uronjenosti u ideologiju te vlastitu ideologiju podvrgava opetovanoj kritici. Proizvodnja književnosti prije svega je proizvodnja, koja ima svoj kontekst, uvijete i zakonitosti; specifičan oblik proizvodnje koji vrlo snažno, svjesno ili nesvjesno, reflektira ali i formira različito kodirane, manje ili više osviještene ideologeme poretka. Odbiti da bude nesvjesna ili oportuna diseminacijska platforma za hegemonijske diskurse njezin je uvjet mogućnosti, a njezina metoda sadržana je u njenom kako. To, naravno, ne znači da književnost, napose pjesništvo, treba bježati od eksplicitnih političkih, pa i dnevnopolitičkih, „društveno angažiranih“ tema. Preduvjet, međutim, da se potencijal teme realizira kao politički podrazumijeva opet transkodiranje kroz ono pjesničko kako, bez kojeg tema ostaje vlastitom šupljom ljušturom. Potonje širom otvara vrata za poetički i politički kič.

Zašto, u naznačenom kontekstu, pjesništvo postjugoslavenskog književnog polja (pobliže se ovdje usredotočujem na područje hrvatskosrpskog jezika, iako ne vjerujem da je ono iole specifično; uzimam ga za primjer jer ga tek nešto bolje poznajem) po mom mišljenju izrazito slabo realizira vlastiti politički potencijal? Zašto svoju političnost svodi u najboljem slučaju na recepcijskom logikom mahom unaprijed osujećen pokušaj govornice za diseminaciju preskriptivnoga angažmana u davno definiranom „progresivnome“ ključu? Odgovor, s jedne strane, nalazim u jedva postojećoj, nezadovoljavajućoj artikulaciji vlastite pozicije u smislu spomenutoga nultog stupnja angažmana, u odustajanju ili uopće ne uočavanju potrebe da se ustraje u svojem kako, te najbanalnijem (iako različito kodiranom) oportunizmu s druge strane. Umjesto da bude bomba u jeziku, mikro-eksplozija potencijalno razornog učinka ono, svjesno ili nesvjesno, bira biti ogledalo dominantnih lirskih obrazaca, staklena menažerija u izlogu hegemonijskog jezičnog poretka. Njena je primarna želja ne da proizvodi nova jezična čvorišta i raskrsnice, da iznimnošću svog kako realizira vlastitu poetsku funkciju i istovremeno iznađe živ, aktualan jezik za kritičku refleksiju društvenog ovdje i sada, već da što tiše, bezbolnije i mimikričnije legne u kalup građanski ovjerovljenih pjesničkih praksi, sa svim društvenopolitičkim implikacijama potonjeg. Pjesništvo je to koje je samo sebi neproblematično, koje sliku o sebi gradi i projicira na osnovu odraza, podražavanja onoga što je kao pjesništvo trenutno prepoznato i odobreno. Posebno to dolazi do izražaja u pjesništvu najmlađe generacije, onom od kojeg se donekle očekuje da bude usmjereno protiv načina i metoda očeva. Struktura književnog polja u fokusu, uokvirena ekonomskom konjunkturom, rezultira međutim iznenađujućom no vrlo očitom namjerom da se što je to moguće doslovnije korača tragovima očeva, da se udobno smjesti u njihove nekoliko brojeva prevelike cipele, da se sa što je to moguće manje napora preuzmu ili što je vjernije moguće reproduciraju njihovi uzusi. Patuljci su, ukratko, zasjeli na leđa divova (ova je klasična metafora, naravno, nategnuta) ne da bi s kote njihovog akumuliranog iskustva i izazova prakse bolje vidjeli te potencijalno probili dominantni te konstruirali novi horizont očekivanja, već iz najobičnijeg oportunoga konformizma. To više ili manje svjesno svođenje mogućnosti jezične eksplozije na najmanju moguću mjeru ne bi li se sačuvalo kako-takvo tlo pod nogama, nazro vlastiti, još uvijek mutan odraz u zrcalu građanske ideje o lijepoj književnosti u potpunosti dokida politički potencijal pjesništva, čije mjesto zauzima banalna, samootupljujuća „generacijska“ mantra, hipsterska književna laž.

Gubili bismo vrijeme tražeći među takvima one hipstere anđeoskih glava što izgaraju od želje za drevnom nebeskom vezom sa zvjezdanim dinamom u strojarnici noći; najbolje umove svoje generacije razorene ludilom kako gladuju histerično goli. Rečeno podrazumijeva rizik, a hipsterska književna laž ne riskira: ona je, često to i ne znajući, tek reprezentativna, nacifrana ekspozitura građanske estetike i iste takve politike. Tako, zatirući svoj intrinzični politički potencijal i istovremeno mahom odbijajući da se eksplicitno „bavi politikom“, takvo pjesništvo i pripadajuća književnost izručuje se na milost i nemilost hegemonoj ideologiji i njenim političkim ispostavama, postižući samo to da se politika neometano bavi njome. Situacija je još gora kad se taj proces (ovjeren pečatom oportunizma) odvija svjesno, dobrovoljno; kada je, dakle, u pitanju njegova cinična nadogradnja. Preduvjet realizacije političkog potencijala pjesništva podrazumijeva prihvaćanje rizika, razbijanje ogledala, odbijanja da se svede na odraz. Pjesnik koji je istupio iz mekih papuča izvezenih tradicijskom čipkom s uzorkom nacionalne trobojke i posvetio se svom kako izaziva požar u jeziku i iz tog transformativnog procesa, kao njegov indeksni znak, šalje dimne signale koji nisu tek kodirano, više ili manje očekivano značenje koje treba dešifrirati, nego poruka sama. Hoće li ona do nekog doprijeti, hoće li vatra učas netragom nestati ili će stihija poharati prašume, zahvatiti moguće minska polja i prouzročiti lanac eksplozija teško je reći, no takva je piromanija dužnost: ona osigurava vjernost pjesništva samom sebi. Dan je vrlo moguće oblačan, poslovično se brzo smrkava, pa poruka često ostane ne samo nepročitana, već i neprimijećena. Ipak ona je, uz preuzet rizik, odaslana, javna po svojoj suštini; signal je koji se uspinje. Gorenje koje je njezin izvor, ona inicijalna eksplozija, ne dopušta stanje tinjanja: ono upućuje na nadolazeći entropijski kolaps, posvemašnju leksikalizaciju i okoštavanje konačno mrtvog jezika. Taj se proces mora odvijati stalno, neprekinuto, kao permanentna revolucija jezika.