Beton br.145
Sreda 19. mart 2014.
Piše: Nenad Obradović

Bekstvo iz samoće

 

 

…kada se naglo otvore vrata, širom, i u potpunoj tišini, neće on biti za svojim stolom nego će da se pojavi na vratima, ali sad biće to neki drugi čovek, a ne moj otac. Biće to čovek koji samo liči na moga oca (kažem li: da je moj otac samo ličio na mog oca!), čovek koji se prerušio u mog oca, pa ćemo za koji trenutak majka i ja da sednemo za trpezarijski sto sa tim strašnim tuđim čovekom, da obedujemo, dakle, sa ubicom moga oca.

                                                                                              Dekartova smrt

 

…praznina je udes totalan, onaj koji prodire u volju ovoga Ja, i koga ovo Ja mora da hoće, htenjem samog sebe, u ovoj žudnji za apsolutnom slobodom koja je čista projekcija (negativna) apsolutnog  poricanja i apsolutne nepitanosti u svetu. Praznina je objava ili govor ove slobode.

                                                                                               Esej o Crnjanskom

 

 

 

Dvije nedavno publicirane knjige poslužile su kao poticaj za pisanje ovoga kratkog zapisa. Riječ je o dvije knjige koje na najbolji način sumiraju stvaralaštvo Radomira Konstantinovića; jedna koja pokazuje svu literarnu razložnost i misaonu pronicljivost kojom zrači Konstantinović, druga koja pokazuje koliko i kako može jedan pisac utjecati na drugoga. Prva je knjiga Miloš Crnjanski, zapravo esej preuzet iz višesveščane knjige Biće i jezik Radomira Konstantinovića, koju je objavila beogradska izdavačka kuća Otkrovenje, dok je druga Vražji nakot Bore Ćosića, tiskana u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Profil.

 

Bice_i_jezik

 

Ponajprije, valja nam se osvrnuti na slučaj Radomira Konstantinovića i dugogodišnje prešućivanje njegovog djela. Iako se radi o piscu koji je prema svim kriterijima, estetskim i književno kritičkim mjerilima prevazišao sredinu u kojoj je stvarao, njegovo je djelo dugo godina bilo prešućivano i marginalizirano. Ne radi se samo o tomu da je Konstantinović 90-ih postao nepoželjan pisac zbog svojih antiratnih stavova koji nisu bili u suglasju s većinskim mišljenjem u Srbiji, već prije o nedovoljnom razumjevanju njegovog obimnog djela i onoga što je njime Konstantinović godinama pokušavao – razraditi vlastitu životnu filozofsku koncepciju. Dakako, polazište u našoj analizi može biti glasovita Filozofija palanke, na koju se pozivaju svako malo gotovo svi koji su dobili priliku reći nešto „pametno“ u javnosti, ali činjenica da se vrlo malo polemizira o ostalim Konstantinovićevim književnim i teorijskim radovima, samim time i njihovom filozofskom i teorijskom određenju, govori u prilog činjenici da se radi o banalnom čitanju jednog za ovdašnju kulturu nezaobilaznog književno teorijskog rada; čitanju koje se zasniva na paroli kao ishodištu prividne suštine, što na duže staze doprinosi devastaciji Konstantinovićeve teze o filozofiji palanke kao mjestu banalnosti u kojemu je važnije držati se ustaljenog običaja nego biti ličnost.

 

O Konstantinovićevom otuđenju od spisateljskih obrazaca, i u krajnjoj liniji od jezika banalnosti, pisalo se kao o osobnom činu povlačenja iz zajednice i napuštanja koncepcije suživota s onima koji su mogli podržati zlo u svojoj osnovi. Drugim riječima, Konstantinovićeva etička principijalnost došla je u ovdašnjoj sredini do izražaja više nego li njegova estetska nakana za dijalogom sa sredinom koja isključuje one koji djeluju izvan kolektiva. Tako se o njegovim knjigama pisalo, ali vrlo malo govorilo; one su postajale relevantne u određenim intelektualnim krugovima ali nedovoljno pročitane da bi se oko njih proizvela diskusija i otvorio prostor za kritičko teorijski diskurs. O tome, primjerice, svjedoči i Predrag Matvejević koji ističe upravo nedovoljnu zastupljenost Konstantinovićeva djela u kritičkoj javnosti. Tu situaciju Matvejević opisuje ovako: Na Krležin veliki stol u Enciklopediji Leksikografskog zavoda dolazilo je mnogo svakojakih publikacija. Među njima se našao i Treći program Radio Beograda. Jednog dana Krleža mi reče: „Pogledajte tu knjigu (Filozofija palanke), nitko ne govori o njoj, a sasvim je izuzetna.”

 

 

Brojni nacionalistički i ideološki pokreti u Srbiji prizivaju Crnjanskog kao svoje čedo, kao pokriće ispravnosti svojih stavova, kao dokaz da je Crnjanski svoje djelo stvarao i pisao jedino i samo pod utjecajem politike. Kakav apsurd, kakva revizija!

 

 

Što je to sprečavalo sve ove godine da se povjesničari književnosti, kritičari ili pisci bave Konstantinovićevim djelom i njegovim (filozofskim) pismom koje u svoju strukturu uključuje duboku razradu filozofskih i egzistencijalnih pitanja? Ako je i bilo pojedinačnih zalaganja i publikacija vezanih uz recepciju Konstantinovića, najčešće se vodila rasprava o Filozofiji palanke, važnom ali ne i jedinom djelu velikog pisca. U jednom od rijetkih zbornika koji se pojavio kao poticaj dijaloga o Konstantinovićevom djelu Dekartova smrt, koje izmiče grubim žanrovskim odrednicama, grupa vodećih filozofa i teoretičara beogradskoga i zagrebačkoga kruga pisali su i govorili svoje impresije o ovoj knjizi. Radi se o zborniku O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovića koji je 1998. godine priredio Radio B92, u kome se, između ostalih, pojavljuju tekstovi Branke Arsić, Milorada Belančića i Bore Ćosića. Prvobitna teza za svako od ovih teorijskih promišljanja jeste žanrovsko neodređenje Dekartove smrti, ali i piščeva teorijsko temporalna evazivnost. Tako Nenad Daković smatra da Konstantinovićevo djelo može biti iskorak u postmodernu, dok Milorad Belančić ističe da je Konstantinović „po svom samorazumijevanju, bliži idejama modernosti, dok je po maniri i efektima, po načinu korištenja različitih tekstualnih strategija, te žanrovske raspršenosti ili, ako hoćete, pluralizma sasvim blizak onome što je danas predominantno na kulturnoj sceni svijeta.” Ova dva stajališta važna su jer je Dekartova smrt, za koju držim da je roman esejističke forme, najsveobuhvatnija analitička alatka u dekonstruiranju Konstantinovićeve poetike i filozofske (ne)određenosti koja je, nedvojbeno, svojstvena piscu. Žanrovska i lingvistička otuđenost od obrazaca čita se kao pokušaj razgradnje književno teorijske strukture što se postiže raznovrsnim narativnim nijansama koje se crpe iz polja interdisciplinarnosti i čije se reference uspostavljaju u dubokom slijedu znakova prema kojima se, rekao bi Barthes, tekst i određuje. Dok se, sukladno prethodno izrečenom stavu, Konstantinović označuje kao tumač (kon)teksta jednog svijeta, njegov se uzor Beckett, u svakoj prilici i zasvagda, opire tumačenju jer „uspeva da ostane na odstojanju od sebe, od ma čega svoga''. Tumačenje je, prema Konstantinoviću, pokušaj da se svede ono što je nesvodivo, da se imenuje ono što je neimenjivo. Stoga, kako Konstantinović bilježi u knjizi pisama posvećenoj irskom dramatičaru, čuvajući se tumača i tumačenja Beckett je uspio kao jedan od rijetkih da sačuva svoju izuzetnu intelektualnu skrupuloznost.

 

vrazji-nakot

 

Nasuprot ovom grubo postavljenom teorijskom okviru uz Konstantinovićevo djelo neophodno je ukazati na jedan drugi i važan segment tematizirane literature koji uvjetno nazivam mistifikacijskim. Taj pojam upotrebljavam jer se njegovi obrisi mogu naći u gotovo svim Konstantinovićevim djelima, ponajviše u Dekartovoj smrti, kao i zbog toga što je taj mistifikacijski impuls, ako je suditi prema novoj knjizi Bore Ćosića, bio odlučujući da ovaj zagrebački pisac napravi iskren i promišljen osvrt na Konstantinovićevo djelo i da u središte narativa postavi vječno pitanje razdora između očeva i sinova. Tako se Ćosićeva knjiga Vražji nakot može čitati ne samo kao hommage prijatelju i piscu Radetu Konstantinoviću, već i kao literarna dogodovština balkanskog mentaliteta u kojemu ne nedostaje vječne borbe između sklada i kaosa, između očeva i sinova.

 

S druge strane, esej o Milošu Crnjanskom sintetizira Konstantinovićevo više teorijsko promišljanje novoromantizma u srpskoj književnosti, za koji ovaj pisac drži da je više slobodarski nego romantičarski, da je u osnovi duh radikalnog prevrata nove slobode. Crnjanski, kao pisac koji poriče svijet oko sebe, koji vodi jedan prevratnički rat sa samim sobom, koji živi svoje bure i osame, postaje primjer toga novog, pobunjenog svijeta u modernoj srpskoj književnosti. Crnjanski svoj ​​defetizam prisutan u literaturi ne živi samo kao posljedicu duševne prirode već prije svega kroz potrebu da djeluje između sentimentalizma i ironije, da svoje ratno iskustvo proživi u mračnim tonovima opustošenog svijeta koji iza takvog krvoprolića ostaje. Prema Konstantinoviću: „Svet bez cilja je svet bez kraja, otvoreni svet ili svet koji se besciljnošću beskrajno otvara, upoznajući tako sam beskraj. Posvećivanje u besciljnost sveta, kod ovoga pesnika, i njegovo prepuštanje toj besciljnosti poricanje nije, nikako manje, od poricanja neposrednog, u stavu otvorene anarhističke agresije na svet; ono je, duševno, čak dublje: sa ravni ideološkog anarhizma Crnjanskog, u poslednjim danima rata i neposredno posle rata, ovo poricanje prodire u samu dubinu bića, ono se totalizuje, ono postaje totalno poricanje.’’

 

260px-Radomir_konstantinovic

 

Dakle, Crnjanski je pjesnik koji svijet poriče, i iz toga stanja nastaju njegove bure i osame, njegovo traganje, lomovi i seobe. To vječno poricanje, to strašno i odrešito ne ima presudan utjecaj na pisca Dnevnika o Čarnojeviću, jer „ne-sreća je ne-oblik, ne-ispunjenje, ne-materija. Ona je, pre svega, ne-telo. Ona pretvara čoveka, za njega samog, u sopstvenoj njegovoj svesti, u jedno priviđenje, u bludeću senku usred sveta a izvan njega, i van njegovoga domašaja, u tu senku ili onaj zrak, što drhti…’’ Za razliku od Krleže, koji svoju poziciju gradi kroz stalnu ambivalentnost, na bipolarnoj vrtešci na kojoj se nalaze, kao suprostavljeni, književni i politički angažman, Crnjanski svoj ​​literarni krajolik gradi iz negacije svijeta. Dok se Krleža politički opredjeljuje – još od skandala na čajanki u Zagrebu na pijanoj novembarskoj noći 1918. godine – Crnjanski se nalazi u stalnoj napetosti pred svijetom, u stalnoj neusaglašenosti sa svojom prirodom i stavovima. Konstantinović, dakle, u djelu Miloša Crnjanskog vidi posvećenje u prazninu, u prazninu koja izvire iz tihosti. „Tihost je izmirenost u svejedinstvenom, u apsolutnom; vrhovni sklad u koji preobrazio se ne-sklad sveta, mir u koji preobrazio se rat. Hteti tihost, znači hteti ovu prazninu, to ispražnjivanje sveta, ali to znači poricati sve. Nihilizam Crnjanskov je u službi ove tihosti, te vaznesenosti iz smrti u večnost, iz istorije u nadzemaljsku svetlost, iz usamljenosti u svet u kome sve je povezano. Taj nihilizam je jemstvo njegovog romantičarskog integralizma, jedan integralistički nihilizam, jedini sposoban da poričući sve blisko, otvaranjem praznine u njemu, otkrije daleko kao jedino blisko i utoliko više kao jedinu stvarnost ukoliko je ono udaljenije. Ako je daljina (i sve daleko) sudbinska opsesija Crnjanskog, od prvih njegovih pesničkih dana, to je zato što je ona funkcija praznine, funkcija ništavila koje posvećuje u ovu tihost.’’

 

Ta praznina Miloša Crnjanskog razlijeva se kroz njegovo sveukupno djelo, od poezije do proze, ona je ishodišna točka njegovih traganja, ona ne posustaje niti u jednoj njegovoj rečenici jer je riječ o ljepoti razlijevanjaljepoti pod blagom ironije. Tumačenje koje nam daje Radomir Konstantinović, uz djelo Miloša Crnjanskog, dragocjena je poruka danas kada često svjedočimo radikalnoj uzurpaciji njegova imena. Primjerice, brojni nacionalistički i ideološki pokreti u Srbiji prizivaju Crnjanskog kao svoje čedo, kao pokriće ispravnosti svojih stavova, kao dokaz da je Crnjanski svoje djelo stvarao i pisao jedino i samo pod utjecajem politike. Kakav apsurd, kakva revizija! To se može zaključiti iz više nego hvaljene, nagrađivane i promovirane knjige mladog Slobodana Vladušića Crnjanski, Megalopolis u kojoj se djelo Miloša Crnjanskog vezuje isključivo uz nacionalističke floskule, dakle svrstava u ideološke i političke ladice. Zanemaruje se, sasvim nepravedno, ono što Konstantinović prigodno i lijepo formulira u dualitetu između pjesnika svijeta i pjesnika života; takav sentimentalistički ironizam vodi ka osjećaju prividnosti, osnovnom osjećaju Crnjanskogpjesnika svijeta koji se pretvara u priviđenja i pjesnika života koji, kao nekakvo pozorje po kome igraju prividi, jeste jedna velika komedija, jedna sprdnja koja se tu tjera s nama, jedna farsa i groteska u koju se sve pretvara tim odlučnije što je nemogućnije.

 

Duh-palanke-osvetio-se-svome-dijagnosticaru-Hrvatska-ignorira-otimanje-kuce-velikog-Radomira-Konstantinovica-u-Rovinju_ca_large

 

Crtu sentimentalističkog ironizma Bora Ćosić vidi i u djelu Radomira Konstantinovića. Ćosić je pisac koji vlastita egzistencijalna promišljanja piše u dijalogu sa svojim literarnim uzorima. Slično je činio i Krleža kojemu Ćosić posvećuje svoj poznat esejistički spis Doktor Krleža u kojemu razlaže osoban dijalog s literarnim učiteljem i to ponajviše na temelju Krležinih dnevničkih zapisa Davni dani. Postupak koji Ćosić koristi u novoj knjizi Vražji nakot – gdje je u „dijalogu” s Radomirom Konstantinovićem – sličnog je narativnog dizkursa, različitoga utoliko što se primjećuje izvjesna gorljiva piščeva preokupacija Konstantinovićevom dvojbom, onim međuprostorom i pukotinom koji ga svrstavaju u pisca na margini, iako je u ovdašnjoj književnosti napisao kapitalna djela poput već pomenute višesveščane knjige iz povijesti poezije Biće i jezik, romana Mišolovka ili Ćosićeve inspiracije, Dekartove smrti.

 

Sličan postupak dekonstrukcije u ključu intimnog dijaloga Ćosić je proveo i u svojim ranijim esejima o Dekartovoj smrti. U jednom od njih, koji je objavljen u pomenutom zborniku, Ćosić Konstantinovića dovodi u vezu s knezom Miškinom, likom iz romana Idiot F.M. Dostojevskog, ukazujući na sredinu koja odbacuje onaj nakot koji previše govori jer je Rade upravo čovjek koji se odrodio od svoga oca zbog toga što „ne ume da se u svojoj rečenici zaustavi … i da kao gospodin živi u jednom zvjerinjaku a da o njemu ne izvještava skoro ništa.” Esej koji citiram objavljen je izvorno u beogradskom časopisu Reč, studenoga 1997, pod naslovom Epilog za povest o Miškinu. Razbijena šalica, Descartesova, a brojni motivi iz njega prisutni su i u knjizi Vražji nakot.

 

Crnjanski, kao pisac koji poriče svijet oko sebe, koji vodi jedan prevratnički rat sa samim sobom, koji živi svoje bure i osame, postaje primjer toga novog, pobunjenog svijeta u modernoj srpskoj književnosti.

 

Ćosićeva nevelika knjiga, kao ishodište iz književno-filozofskog djela Radomira Konstantinovića, uz ime ovoga pisca tematizira širu sliku odbačenih intelektualaca, onih koji se usuđuju reći i učiniti ono što nije u skladu sa obrascem ponašanja i zbog čega nedvojbeno moraju snositi posljedice. Taj širi društveno politički plan usamljenosti i bezrečitosti Ćosić koristi kao unutarnji sloj strukturacije narativa, dok se na površinskom planu odigrava napet odnos između oca i sina. Tako se Vražji nakot javlja kao odgovor na Konstaninovićev filozofski roman Dekartova smrt u kojemu sam pisac u središte teksta postavlja oca, pravnika Mihaila Konstantinovića. Kroz odnos sina i oca, Konstantinović je vešto potaknuo i odnos Ideja koje stvaraju jaz između hladnoga oca i znatiželjnoga sina, dok je Ćosić dao kronološku i faktičku povijest nesuglasica između očeva u skladu i sinova u kaosu. To vječno nadmetanje Konstantinović donosi kroz metaforičku sliku oca koji je išao po konopcu, održavajući ravnotežu, sasvim u Descartesovom stilu i sina koji je prinuđen da se vlada u stilu gospode i europske formalnosti. Stoga Ćosić kaže: „Mi smo gospoda. Ne lupamo vratima kad izlazimo. Ne grebemo kašikom po praznom tanjiru. Gospodstvo ništa ne hvata celom šakom. Ništa ne drži čvrsto, ono je sigurno. Gospodin i posle smrti. Ali to beše nekad.” Da li se danas može ponoviti takva situacija, pita se Ćosić, u kojoj će odbjegli sin pokucati na očeva vrata i gdje će u nekom beogradskome stanu dostojanstveno objedovati. Pod tim se, naravno, podrazumijeva šutke.

Prema Ćosićevom tekstu Konstantinović je (možda) nadrealist u onom suštanstvenom smislu jer se radi o piscu koga riječ, slika vuče do najdubljeg saznanja. Dekartovu smrt Ćosić posebno apostrofira kao raspravu u kojoj su sadržane sve životne muke živućeg stvora i iz čijeg je sadržaja vidljivo da je smrt samo indeks, ono što stoji na kraju knjige svačijeg života. Nasuprot tim životnim filozofijama Ćosić ističe one male, tako važne, momente iz djetinjstava koji se zauvijek urezuju u pamćenje. Kada je riječ o Radetu, Čosić piše da je svoje rane jade poredao upravo u Dekartovoj smrti, potencirajući tezu da je uvijek bilo malo razumevanja za izrod, nesklad i nekonzistentnost, sa glavnim obilježjem – otpadanja i otpadništva od oca.

 

Knjiga Bore Ćosića Vražji nakot predstavlja intimnu i literarno primamljivu raspravu s djelom velikog pisca i mislioca Radomira Konstantinovića. U vremenu apsolutne samoće gdje riječi propadaju i bježe od čovjeka Ćosić je oživio Konstantinovićev opus i njegovu filozofsku dvojnost – od Descartesa do Montaignea – malim esejističkim tekstom pokazujući, sasvim duhovito, da je nemoguće da jedan dječak hoda, a da ona idiotska čarapa ostane tamo gdje je na početku dana, pri obuvanju bila. Uz želju da se otvori dijalog o ovome važnom djelu, parafrazirat ću Konstantinovićev kratak iskaz: Agonija jezika otvara oči: sve bolje vidim, sve manje razumijem – ili možda sanjam?  Rascjep svijeta, u slučaju Konstantinovića, potraga je za najdubljim smislom (za)čudnog života jednog odmetnutog, tvrdoglavog sina.

 

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.